Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Mir i Slava  kao vječni pratioci blaženog Miroslava

4-izlazak-iz-rodne-kuce-na-dan-mlade-mise

Petak  je uvečer. Trebao bih  biti raspoloženiji, no nisam. Izmorio me valjda naporan rad tijekom  proteklih dana. Ne, to nije istina, naviknuo sam bez posljedica izdržati i gore dane. Pravi je razlog moje neraspoloženosti taj što od troje braće nijednog nema u kući. Saznao sam da su dvojica otišla u Šibenik kupovati neke stvari, u našem se selu kaže za poputbinu, jer sutra se s don Tomislavom voze u Istru na neko hodočašće- tako je valjda ispravno reći za ono što bi seljani nazvali vozočašćem, ali otkud seljaku pravo da mijenja stručne nazive u našem jezikoslovlju? Moraju oni biti zadovoljni i time što su poneke  od njih primili da rade na brodovima u škveru, a tu je sreću imao treći brat koji se zbog nekog žurnog posla vratio na posao u noćnu smjenu, a vjerojatno će produžiti i sutra, sve dok se posao ne privede kraju. Sutra ću dakle biti sam pod očevim jarmom. Divan li je to i lucidan zaključak. Ipak, morao sam provjeriti, nije li kao takav malo ishitren. Možda se to može i drukčije rezonirati. Zaista, dočim sam malo bolje sagledao kontekst, to se pokazalo mogućim. Onaj prvi zaključak pada u vodu. Da budem jasniji, voda  pada po njemu i potapa ga. Za sutra prognoziraju obilnu kišu, a to znači da se u polju ne može tegliti. Zaključak je bolji, a priznajem i da se malo bolje osjećam. A kad se čovjek doro osjeća, onda dobro i razmišlja. I tako sam uvidio da sam sve dotad loše razmišljao. Sutra će se, ipak, morat raditi, ne u polju, ali negdje hoće. Znam ja dobro svog oca, znam kako razmišlja i kako radi. Taj vam sve zna, što, kad i kako treba raditi. Životno iskustvo neke nauči mudrosti, a ja sam doskora pomišljao da rad oplemenjuje čovjeka. Kakva naivčina?! Kao da nikad nisam čuo mudru izreku koja kaže da je bolje sit ležati, nego gladan raditi. A narod kaže- kad si sit, možeš i popit. Baš je vrijeme blizu berbe, a za to se treba dobro pripremit. Valja pripremit konobu, iznijeti vani i natopiti one teške bačve, a vremenski su uvjeti za to sutra idealni. No, meni se otad, otkad sam počeo težiti višim ciljevima i spoznavati mudrost, ne radi. I, eto, našao sam se poput Hamleta u velikoj životnoj dilemi: piti ili ne piti- to je pitanje?  Sad ne bih, sad bih. Ah, teška li mi je i neshvatljiva ona četvrta Božja zapovijed.  Pitam se: kako riješiti dilemu, i može li se ugoditi sebi i dvama očevima; Ocu nebeskomu i ocu zemaljskomu? U tom trenutku to mi se činilo nemogućim. Netko treba ispaštati, a nisam lud da opet radim na svoju štetu. Ne sjećam se da sam išta naglas izgovorio, no, pomislio sam: ne brini se koliko ćeš živjeti, već se pobrini da počneš živjeti na svoj način, da ti dobro bude na zemlji; pusti sad očeve, neka jedan brine o poslovima na nebu, a ovaj drugi ima dovoljno zemlje pa neka je obrađuje kako zna i umije. No, jedan je  od njih odmah osjetio da namjeravam raditi protiv obojice. Nisam spomenutu misao ni završio, zazvonio mi je mobitel. Nije me zvao otac, a ni Bog (ni jednomu ni drugomu nisam dao broj svog telefona), već jedan od braće iz Šibenika. Kratak je to bio razgovor, trebao sam samo odgovoriti kako sam i odgovorio: hoću, i idem! Rekao mi je da podsjetim oca za vino koje je trebalo pripremiti za put, i da ima još mjesta u autobusu pa da se odmah odlučim. Znate što sam odgovorio, a vjerojatno razumijete da se u opisanim okolnostima za cijenu nije pitalo. Sasvim je dovoljno bilo znati da sutra neću ništa radit, a ni mislit. Lijepa li života. Bože, hvala ti što si uvidio da sam u pravu. Nazvat ću to Tvojom providnošću.
Nisam baš najbolje spavao, a nije me trebalo ujutro izvlačiti iz kreveta. Sve što sam toga jutra znao jest da je subota, da su četiri sata i šest minuta, da prvo idemo po Vesnu na drugi kraj Šibenika i da je polazak grupe u pet sati s Baldekina. Naravno, među zadnjima smo stigli na mjesto polaska. Ovaj put dva autobusa već napunjena hodočasnicima. Pustili smo Vesnu da odluči u koji ćemo autobus ući, i ona se je bez teškoće odlučila- u prvi, jer vjerojatno bi je kiša  smočila da se zaputila prema drugomu. Iako je imala namjeru da budemo zajedno u autobusu, odlučila je samo za sebe. Kad smo htjeli za njom u autobus, don Tomislav nas je zaustavio i uputio u onaj drugi. Zbogom fritule, rekoh u sebi. Uh, da me je čuo!? Vjerojatno bi i on ostao u autobusu u koji je Vesna sjela. Ovako nije, pošao je za nama, a meni je bilo drago samo zbog toga što nije samo nas prevario. Neka je jednom i sebe. Uživao sam putovati s tom mišlju.  U autobus smo ušli među posljednjima pa sam pomislio da nas čekaju prva sjedala, no prilika je pokazala da se ona poznata evanđeoska perikopa o prvom koji bijaše posljednji odnosi samo na svećenike. Don Tomislav je ostao naprijed, a mi smo se smjestili na zadnje sjedalo autobusa. Dapače, nismo previše zbog toga očajavali, utješio sam i okolne suputnike riječima: premda se moramo ponašati prema njegovim pravilima, ne moramo ga barem izbliza gledati. Eto, moram sad priznati da sam ružno rekao o čovjeku koji mi je drag, a ujedno p(r)ozivam  pojedince da preispitaju sebe zbog čega im je to bilo tako drago čuti. Pri ulazu na autocestu pokupili smo još nekoliko hodočasnika koji su sjeli pokraj nas. Pretpostavili smo da su iz Bilica. Nismo se usudili odmah ispitivati, ali smo se prema njima ponijeli s punim poštovanjem: nismo s njima progovorili sve do Svetvinčenta, našeg hodočasničkog odredišta, točnije, sve do trenutka dok nam za vrijeme mise nisu pružili ruku i izgovorili mir vama. Doduše, velikim je dijelom za tu našu, kako se čini, netrpeljivost, kriv don Tomislav.  Odmah nakon molitve blagoslova naredio nam je da spavamo, a oni kojima se nije spavalo morali su se praviti da spavaju. Izdržalo  se do Like. Netko je počeo pričati, nismo čuli o čem, ali sigurni smo da priču nije dovršio. Javio se don Tomislav s upozorenjem o važnosti jutarnje molitve.

2


 Premda je istaknuo ljepotu i užitak samog putovanja, jer uopće je prihvaćeno da je putovanje tako jak i upečatljiv doživljaj u duši čovjeka da je postalo arhetipom, općim mjestom ljudskoga iskustva, simbolom potrage i ljudske čežnje za boljim životom, a hodočasničko putovanje najelementarnije  možemo shvatiti kao potragu za izgubljenim rajem, za mirom i besmrtnošću, upozorio je i na to da je molitva ključ kojim možemo otvoriti vrata života, temeljna snaga našeg bivstvovanja. Molitva je tajna našeg uspjeha. Svako čovjekovo obraćanje Bogu, pa bilo to tek samo misaono, bez ijedne izgovorene riječi, u želji da taj njegov odnos prema Bogu donese kakve promjene u njegovu životu možemo smatrati molitvom. Molitva se očituje kao čovjekova i Božja mogućnost djelovanja, mijenjanja budućnosti. Ne znamo kako se molio Otac nebeski, no tekst Postanka nam jasno pokazuje da je njegova izgovorena riječ imala djelatnu snagu. Da je molitva toliko važna otkriva nam i veliki dio Novog zavjeta  koji opisuje Krista u prilikama dok se molio. Iako je dakle  po istobitnosti s Ocem i sam Bog, imao je potrebu moliti Boga. Don Tomislav nam je u svijest prizvao evanđeosku epizodu o susretu Krista i Samarijanke na Jakovljevu zdencu u kojoj Isus, suprotno svim ljudskim očekivanjima, gotovo paradoksalno, traži od žene  s kojom mu je kao Židovu bilo zabranjeno komunicirati vode da utaži žeđ, a u sebi krije izvor vode života. Ta nas je priča trebala upozoriti na to da se i sami prema Kristu često odnosimo poput Samarijanke, ne želimo s njim uopće razgovarati, a kamoli ga moliti za nešto, misleći da nam je nadomak ruke sve što zaželimo. Nedostatak molitve u našem životu, odraz je nepoznavanja vlastite nemoći i nepriznavanja Božje svemoći, a stvoreni smo kao Božja prilika, s ciljem da u sebi sačuvamo  božansku moć djelovanja. Manjkavost molitve, manjkavost je naše vjere, a dobro je ovom prilikom prisjetiti se na Isusovu opasku apostolima za njihovu nevjeru  i na njegove riječi da je potrebno vjere imati koliko je zrno gorušičino da nam ništa ne bude nemoguće. Na znam je li ovo pitanje  vjere, ali sad mi je nemoguće sjetiti se svega i zabilježiti što je don Tomislav tada rekao. Nazvat ću to svojom Nemoći.
Vožnja je prema odredištu još uvijek trajala. Don Tomislav je pričao o životu blaženika  pred čijim smo grobom kasnije slušali svetu misu, no u autobusu smo još uspjeli pogledati film o njegovom jezivom umorstvu. Do svakog je od nas dopro glas o strašnom događaju, no teško je ocijeniti stvarni doseg toga glasa. Zasigurno je on kod većine hodočasnika uzbudio misli i osjećaje, no pitanje je koliko je taj val misli i osjećaja imao utjecaja na njihovu svijest. Sasvim je prirodno da se većina ljudi prilikom percepcije nekog događaja zaustavlja na njegovim vanjskim pojavnostima, zapnu već na samoj njegovoj površini, dok glavnu ideju, jezgru zbivanja, malo tko uspije spoznati. Ta je činjenica, čini se, bila dobro poznata župniku don Darku koji se u svojoj homiliji osvrnuo na samu bit događaja. Blaženi Miroslav Bulešić, imao je pravu ideju slobode koju mu nasilnici  nikad nisu uspjeli oduzeti. Do kraja života živio je slobodno, ostvarujući svoju ideju, i zato su bile jalove sve prijetnje i nasilna smrt kojom su ga neprijatelji pokušali uništiti. Ubili su ga, ali njegovo ime nije ostalo bez sadržaja. Zemlja  se nahranila njegovim tijelom i napila njegovom krvlju, no njezini su tragovi još uvijek vidljivi na nekim predmetima koji se kao relikvije čuvaju iza glavnog oltara u Crkvi sv. Vinka pred kojim se (oltarom) nalazi grob s posmrtnim ostatcima blaženika. Mjesto  na kojem se sve to čuva postalo je sveto i ono time i svojim povijesnim sadržajem neprestano privlači mnoštvo hodočasnika, postaje postulatom okupljanja vjernika koji će jedino na takav način uspjeti sačuvati svoj kršćanski identitet i izdržati sve političke, društvene i ekonomske oluje. Samo na taj način moguće je ostvariti kršćansku ideju zajedništva s Kristom. Krist je bio glavni oslonac u životu blaženog Miroslava, svoj je život predao kako bi proslavio Krista. Noć prije nego li je napustio ovaj svijet Krist je svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi rekavši im: Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.  Blaženik je u svom duhovnom dnevniku ostavio poruku: Moja osveta je oprost!  Ljubav i oprost/milost najjače su i nepobjedive sile u ljudskom životu. Ta spoznaja predstavlja jezgru našeg hodočašća i ona ne smije ostati kao neka apstraktna misao koja se u jednom trenutku pojavila u našoj svijesti, već mora postati naša zavjetna misao koju treba učiniti opipljivom  i stvarnom. Prvi je korak, upozorio nas je župnik,  da tu misao zapišemo u svoj testament i tako ju ostavimo našim nasljednicima, jer oni su instrument koji će tu misao još više oživotvoriti i osnažiti, i koji će ju baštiniti, uvjeravao nas je, kao najvrjedniji dar svojih predaka. Milostivo smo napustili Svetvinčenat: oprostili smo župniku don Darku što je propustio postati šibenskim biskupom.

term 1236639010_2


Sljedeća  naša postaja bila je Eufrazijeva bazilika u Poreču. Oduševljeni smo bili unutar zidina tog velebnog građevnog kompleksa koji nam svojom arhitekturom i bogatstvom likovne umjetnosti otkriva silnu moć i raskoš Bizanta za Justinijanova doba. Dobrodošlicu nam je zaželio porečko – pulski biskup mons. Dražen Kutleša, koji nas je informativno proveo tim prostorom. Među mnoštvom mozaika na najvišim se točkama, tamo gdje se sabiru svi pogledi, nalazi slika Krista Pantokratora (Svemogućega), najvažnija tema bizantske ikonografije čiji je zapadni pandan Krist u slavi. Mozaik Pantokratora s latinskim natpisom: Ja sam vrata. Tko uđe kroza me spasit će se.,nalazi se u luneti iznad velikih željeznih vrata kroz koja se ulazi u kompleks bazilike. Ista takva mozaik slika, izmijenjena u samo jednom detalju, ali izuzetno važnomu, nalazi se na vrhu središnje apside same bazilike. I tu se nalazi natpis koji kazuje da je Krist  pravo Svjetlo. Znamo li da natpis mora potvrđivati ono što slika jasno pokazuje, moramo pojasniti u čem se iscrpljuje razlika među spomenutim mozaicima.  Mozaik u bazilici poistovjećuje Krista sa svjetlom, na slikovit način kazuje isto što se kazuje u Prologu Ivanova evanđelja. Moglo bi biti da na slici svjetlo predstavlja svetački krug, križni nimb, oko Kristove glave, jer ujedno je i likovni prikaz sunca, ali, izgleda, nije. Takav nimb, svetokrug, nalazi se i na mozaiku iznad ulaza, a tamo se svjetlo ne spominje, ključne su tamo riječi tko uđe. Krist, dakle, govori o ulasku i o prosvjetljenju, pa se valja usredotočiti na razlikovne detalje na ikonama. Ti su detalji predmeti što ih Krist drži u svojoj lijevoj ruci. Iznad ulaznih vrata Krist u lijevoj ruci drži zamotan svitak, papirus  s porukom koja je u tom slučaju samo njemu poznata, ostalima je ona tajna koju ne mogu prozreti. A i natpis na toj ikoni je alegorijski, jer je to Isusov način govora, zagonetan, implicitan i tajanstven. Suprotno, na  mozaiku unutar bazilike Krist u lijevoj ruci drži otvorenu knjigu. To je Knjiga evanđelja koju tumači apostolima, odnosno svim vjernicima koji su došli poslušati njegovu poruku i tako ih prosvjetljuje, uvodi u tajne mudrosti. Svojom pred prsima uzdignutom desnom rukom Krist blagoslivlja. On blago-slivlja blago-slovom. Položaj prstiju na toj ruci tvori prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, alfu i omegu, slova kojima se Krist otkrio. Blagoslov je dar neposredno vezan uz život, dar koliko i riječ, blago koliko i „slovljenje“, dar i riječ koji su potaknuti u Božjem stvaranju. Posljednji vidljiv Kristov čin na zemlji jest blagoslov Crkve, a taj je, uvjerili smo se, posvjedočen u bizantskoj umjetnosti sakralnih građevina poput one koju smo posjetili.
U podrumu bazilike, tamo gdje su se prvotno u tajnosti sastajali prvi kršćani koji su imali i svog biskupa, sv. Maura koji je mučen i ubijen za Dioklecijanovih progona, čuva se mozaik ribe, vrijedan ukras i tajni znak ranoga kršćanstva. Grčka riječ za ribu, ichtys, ustvari je kriptogram, skup početnih slova pet grčkih riječi Iesus Christos Theu Yos Sôter u značenju, Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Nećemo puno pojašnjavati važnost ribe u kršćanstvu, ni Isusov govor apostolima da će ih učiniti ribarima ljudi, već ćemo se prisjetiti da je Konstantin- Ćiril, grčki misionar čija je posljednja životna misija bila pokrstiti Slavene, to učinio u znaku ribe. Bio je svjestan da su slavenskome uhu riječi ichtys i Isus gotovo istozvučne i otišao je znatno dalje i mislio neposredno dublje od prvih kršćana u katakombama Rima. On je ribu u formi najčešćih samoglasnika slavenskih jezika, prvotnih poluglasova koji zabilježeni glagoljskim slovima predstavljaju stiliziran likovni prikaz ribe, postavio u gotovo svaku napisanu slavensku riječ. Čitati glagoljicom ispisan tekst značilo je svaki čas vidjeti ribu, tj. spoznati Krista njezinim posredstvom. Zar je moglo biti jasnijega znaka pobožnosti, dubljega izraza vjere u Isusa Krista od onoga dok su se Hrvati služili jednim od slavenskih pisama- glagoljicom. Istra je bila važno glagoljaško središte, područje je to s najviše sačuvanih glagoljskih spomenika, a vrijedno je istaknuti da znatan dio korpusa hrvatskoglagoljske književnosti čine hagiografije sv. Maura, prvog porečkog biskupa.

FINAL-DSC 2410


Pristiglo je i vrijeme obećanog ručka. Iz Poreča smo se zaputili prema Pazinu. Znali smo da idemo prema središtu Istre pa nismo ni očekivali da će nas na stolu čekati na ovaj ili onaj način pripremljena riba. No, barem se u našem autobusu za vrijeme vožnje pričalo o velikim pazinskim puranima. Brzo smo stigli pred zgradu Bogoslovne katedre u Pazinu i odlepršali iz autobusa baš kao one domaće tuke. Sreća da naš župnik to nije vidio, jer je prvi pristojno otišao u blagovaonicu. Zajedno smo izmolili blagoslov pa se moglo počet objedovati.  No umjesto purana jeli smo ono što purani najviše vole- žitarice i mahunarke.  Zamislite, za prilog smo dobili kobasice, a našao se i kolač za desert. Moglo se jesti koliko te volja, no svi su se nekako postiđivali. A možeš zamislit čega ih je bilo sram? Reći vozaču da zaustavi autobus kako bi obavili svoje fiziološke potrebe, ako zatreba. Eto toga ih je bilo sram! Što ćeš, fina smo mi gospoda, bolje da trpimo glad, nego da trpimo smrad. Ne znam da je itko umro zbog smrada, a zbog gladi, bome, jesu. Međutim, pokazalo se da kuhari, kad su punili tanjure, nisu nikoga precijenili u tome koliko će tko pojest. Družili smo se, zahvalili domaćinima a onda nas je naš župnik, kao tuke pred sami sumrak, utjerao u autobus. Put povratka protekao je u znaku velikog oduševljenja. Otkrile su to pjesme koje su se zanosno pjevale tijekom vožnje. Pjesma se oduvijek smatrala glavnim motorom ljudskoga života, one su dah kojim se stvorenje odaziva Stvoritelju, najvjerodostojniji su način izricanja misli i osjećaja onoga tko ih pjeva. Bilo je među nama i onih koji su pomno razabrali svoje misli, a onda one  najsnažnije podijelili sa svima nama. Zaslužuju da im se kaže hvala. Veliki su pljesak zaslužili i naši neumorni i oprezni vozači, vozili su nas kao da smo plovili u oblacima. Vratili smo se, možda nam se tako čini, jer u životu pravog povratka nema. Život nas neprestance tjera naprijed. Morat ćemo se na tom putu suočiti s brojnim olujama i poplavama, a ne smijemo dopustiti da nas bujica pomete. Poznata je izreka da sunce sja za one koji se žele na njem ogrijati. Nadamo se da su svi hodočasnici  ovog putovanja i oni koji su pročitali ovaj osvrt u stanju razumjeti da ono što vrijedi za sunce, vrijedi i za Krista predstavljena kao Svjetlo svijeta.

prof. Topčić

 
E-mail Ispis PDF

Hodočastili smo blaženom Miroslavu Bulešiću u Svetivinčenat i u Poreč

Duhovni velikan, svećenik i mučenik- Miroslav Bulešić zaslužuje naše veće štovanje, a ono što smo do sada znali o ovom velikom čovjeku, velikom svećeniku i velikom mučeniku, tako je malo da se svi zajedno trebamo zapitati gdje smo to pogriješili. Srećom, imamo „popravni“ pa smo ga iskoristili na najbolji način i upoznali se na terenu sa životom i djelom Miroslava Bulešića kojeg je papa proglasio blaženim.
Zahvaljujući duhovnom vodstvu i pastiru župe Presvetog Srca Isusova s Baldekina don Tomislavu Puljiću, nas 116  krenulo je ranom zorom, 17. 9.  put mjesta za kojeg do tada gotovo nitko od nas nije ni čuo. Škrto smo znali da je riječ o župi Svetivinčenat u kojoj se rodio naš blaženik i to je bilo to. Dok smo ranojutarnjim satima grabili prema našem prvom odredištu, svećenik don Tomsilav Puljić propovijedao nam je o životu blaženika kojeg će šira javnost tek upoznati.
Istra nam se ukazala okupana kišom koja je dan prije nemilosrdno „tukla“ i nosila sve što joj se našlo na putu. Nama se ipak sklonila s puta pa smo uživali u zelenom krajoliku tzv. Crvene Istre. Tako je nazvana po boji zemlje koja ju određuje kao i brojni prirodni  krški fenomeni koji su joj, također udarili pečat- vrtače, jame, lokve...

20160917 101718
Svetivinčenat je malo naselje sa svim obilježjima grada, gradića. Povijesna jezgra dobro je očuvana, a prizori koji su nas dočekali svjedoče da ovo naselje pamti bolje dane. Oronule fasade samo su jedan od podsjetnika na ljudsku zaboravljivost, nebrigu...Središtem dominira veliki gradski trg, a na njemu kameni bunar sa krunom. Središte odiše skladom, jedinstvenošću arhitekture i prostora. Tu je župna crkva Marijina navještenja, pa biskupski dvor-kuća, gradska loža, kaštelet... Župu Svetivinčenat čini čak 19 naselja.
Župnik, don Dražan predvodio je misno slavlje samo za nas hodočasnike, a uz njega je bio i naš svećenik Puljić. Zajedno smo s velikom pažnjom upijali pojedinosti o životu blaženika o kojem je župnik govorio s toliko ljubavi i zahvale.
Bio je svećenik i mučenik koji je živo proživljavao svoju vjeru kojoj je bio posve predan. Mučeništvo se ne smije šutjeti. Danas slavimo Onoga koji se slavio kroz život Miroslava Bulešića. Kroz Bulešića vidimo Onoga kojeg  je on slavio- nadahnuto je govorio župnik ističući kako je naš blaženik živio i umro mučenički za Krista. Sav je bio prožet Kristom. Zahvaljujemo Gospodinu na mučeniku i blaženiku koji je svoj ovozemaljski život završio u 27.godini života, a kao svećenik svoj je život posvetio Bezgriješnoj djevici Mariji. U ovoj crkvi koja nosi Marijino ime, je i zaređen, dometnuo je župnik koji je nas hodočasnike primio s velikom pažnjom i veseljem na čemu smo mu zahvalni.

Tko je bio Miroslav Bulešić?

bulesic-portret
Rodio se 13. svibnja 1920.g. u selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat. Niže razrede pohađao je u Juršićima, a sjemenište u Kopru. Kao bogooslov u Rim je otišao 1939.g. Tamo je  na Gregorijani studirao filozofiju i teologiju, a potom je boravio u Papinskom lombardijskom sjemeništu sv. Ambrozija i sv. Karla.
Za svećenika je zaređen 11. travnja 1943.g., upravo u Svetvinčentu u kojem je dva tjedna kasnije slavio Mladu misu. Kako se zbog ratnih događanja nije mogao vratiti u Rim , biskup ga je imenovao župnikom Bademe. U narodu je poznata njegova velika pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu.
Jedna od crtica iz njega života govori o posvećenosti odgoju svećeničkih pripravnika.
U kolovozu 1947.g. pratio je izaslanika Svete Stolice msgr. Jakoba Ukmara prilikom dijeljenja svete krizme na području Istre. Tada su protucrkveni nasilnici, organizirani od strane komunističkih vlasti, a iz velike mržnje prema vjeri, došli s namjerom da spriječe dijeljenje krizme. U tome su uspjeli 23. kolovoza 1947.g. i to u Buzetu.  Idućeg dana, 24.kolovoza pokušali su spriječiti misu i krizmu u Lanišću. Kako u tome nisu uspjeli, nakon mise su upali u župni stan. Tada su mučili i udarcima nožem u vrat usmrtili 27.godišnjeg Bulešića čije je mrtvo tijelo tamo i pokopano jer tadašnje orkutne vlasti nisu dozvolile da se pokopa u Svetvinčentu. Prošle su godine i tek 1958. omogućeno je da se, u velikoj tajnosti, njegovi tjelesni ostaci prenesu na groblje rodne župe. Ponovo je ptoteklo nekoliko desetljeća, točnije 2003.g. njegove su kosti prenešene u župnu crkvu gdje smo im se i mi pokonili. Poklonili smo se i poljubili relikviju s kapljicama mučenikove krvi sastrugane sa zida po kojem je špricala dok su ga koljači ubijali.
Samo veliki ljudi mogu izjaviti ono što je on izjavio u svom duhovnom dnevniku u kojem je ostalo zabilježena poruka svima, posebice progoniteljima Crkve i katoličke vjere: „Moja osveta je oprost!“.
I tako se, malo po malo, korak po korak, širio glas o mučeništvu i svetosti mladog i hrabrog svjedoka vjere koji i dalje živi čudesno raste u srcima vjernog puka.
Eto, konačno smo  i mi zahvaljujući don Tomislavu koji je prepoznao naše neznanje, točnije nepoznavanje veličine ovog mučenika, saznali tko je bio i u čemu je njegova veličina.
Duhovno ispunjeni, krenuli smo prema Poreču gdje nas je dočekao mons. dr. Dražen Kutleša, novi Porečko-pulski biskup koji nas je osvojo „na prvu“ svojom jednostavnošću, pristupačnošću, ljubaznošću, svojom duhovnom i ljudskom veličinom.
O ranokršćanskom kompleksu koji je meta svakog posjetitelja ovog turističko-kulturnog grada, pripovijedao nam je biskup ističući njegov značaj od samih početaka datiranih tamo u 6. stoljeće kada je na mjestu rakokršćanske crkve, u vrijeme vladavine cara Justinijana i biskupa Eufrazija, niknula bazilika, a potom i drugi objekti koje je UNESCO 1997.g. proglasio dijelom svjetske kulturne baštine. Baziliku ili katedralu Uznešenja Marijina koja se počela graditi 553.g., čine četiri znamenite zgrade koje smo obišli u pratnji domaćina i sa pažnjom razgledali arheološke ostatke sa zanimljivim podnim freskama među kojima se posebno ističe ona sa simbolom ribe. Upravo je riba bila tajni znak raspoznavanja među prvim kršćanima o čemu nam je u autobusu nadugačko pričao i naš župnik.
Impresivni krov krstionice nikoga nije ostavio ravnodušnim, a samo oni rijetki koji su se odvažili „ukrasti“ nešto vremena uspeli su se uskim drvenim stubama na krovnu terasu zvonika sa koje „puca“ prelijepi pogled na grad Poreč, njegovu lagunu, stare krovove, ali i na suvremene hotelske objekte...
Na povratku smo svratili u Pazin, oazu zelenila i kulturnih posebnosti. Mi smo se ovaj put odlučili za okrijepu i potom natrag u svoju župu.
Oni malo hrabriji dohvatili su se mikrofona i kazivali svoje impresije sa hodočašća koje je bilo u znaku blaženog Bulešića o kojemu će se, kako već rekosmo, javnost tek u narednim desetljećima, bolje upoznati i više cijeniti njegovo mučeništvo bez koje nema ni žive vjere.


Jadranka



Da ti je samo znati kako sam čeznula za ovim hodočašćem, jako mi je trebalo to hodošašače...Dobro si rekao na početku hodošašča ta je duša naša zahtjevnija za duhovnom hranom nego tijelo za tjelesnom hranom... na to i ja stavljaj svoj pečat...!!!
Ta jutarnja molitva časoslova duhovna  budilica"O da danas glas Gospodnji poslušajte..."???!!!
Ta jutarnja molitva i nakana koju si nam nabrojio za mene uveliko znače...Baš kad treba iskoristiti to hodošašče često puta duša zaspe pa neznaš što da moliš...baš kad želiš za nešto pametno izmoliti...!!!

00887
Gledajuči onaj film o životu našeg mučenika...kad je digao Presveto Tijelo Njegovo i rekao "Ovo je živi Bog"! Tu sam ja shvatila i osjetila baš na način kako je naš mučenik doživio živog Boga...to se ne može opisati...to ti se mora dati...!!! Jesam li se ja možda malčice više približila Bogu pa sam to uspjela bar mrvicu osjetiti kako to u biti izgleda, ne znam...!!!??? Sve je to Otajstvo...!
Sv.misa je bila baš s punim duhovni programima...nakon sv.mise slijedilo je ljubljenje relikvije našem predivnog mučenog blaženika... Kako sam se približavala oltaru i relikviji pripremila sam fotoaparat da slikam vječno počivalište blaženih kostiju koji je dušom u vječnoj slavi...kad sam prilazila sve bliže i bliže uočivši da se u oltaru nalazi kapsa zastala sam.  Aa... i odjednom u uhu začuh glas NEMOJ SLIKAT ! Uh,  odmah sam ugasila foto aparat a inače u zadnje vrijeme nemam više običaj slikavati ...inače mi je jako drago imati nešto svečevo...Jel to zbog smrti u obitelji...? pa sam tek sad to počela shvaćati...kad je nešto osobno ili...ili je neki drugi razlog neznam...I kad sam se pomalo već približila oltaru i stavila ruku na oltar osjetila sam jaku ali baš jaku radost tako predivno i mir...hvala ti blaženiče što te imamo...jer si nam potreban potreban si ovom narodu ovom gradu i nama i svima nama...što bi bilo da te nemamo Miroslave...? Bože hvala ti što sam nam podario ovog blaženika...što je njegovo vjera bila jaka da te  bude dostojan i postati tvoj mučenik...i što je NJEGOVA OSVETA BILA OPROST...!
Gušt mi je bija poljubiti ga od srca jako i čvrsto istinski...odcikle su mi se noge… jel to zbog velikog uzbuđenja...i tekako...Uh biti na svetom tlu...poljubiti i staviiti ruku ponovo na oltar...držati ispruženu ruku na oltar i sve koje sam nosila u srcu kroz svojih ruku njemu pridavala svoje skriveno blago koje sam nosila u srcu...moji su posebni biseri...i svaki biser nosi svoje ime...!!!
Sigurno se pitaš zašto ovo nisam svjedočila u autobusu ...jedno veliko NEZNAM za mene je bilo i previše osobno i nije mi se govorilo jer mi  neki ljudi nisu sjeli kako treba...pa nisam htjela uništiti to što sam imala...inače imam običaj govoriti...ali jučer neznam...!!!


Jelena



Kako ostati ravnodušan nakon ovog hodočašća?

Isuse, hvala Ti što si nas okupio i izvukao iz ove naše svakodnevice koja nas često umara, a naša duša ostaje prazna. Ti od  nas ne tražiš da zanemarimo svoje dužnosti u poslanju svakog od nas, samo nas želiš poučiti da težimo za duhovnim, ostavljajući ono nebitno za sobom. Želiš da Tebi povjerimo svoj život jer ćeš naći načina da nam pomogneš u našim teškoćama.
Nisi zaboravio naš narod iako je nesloga i odmetnutost od Tebe glavni uzrok naše nevolje.  Opet nam pružaš ruku pomirenja stavljajući melem na naše rane. Izabireš sebi ugodnike , ne štedeći ih ni malo, da bi nama pomogli u ovoj dolini suza.  Hvala Ti za mučenike ovog naroda čiji se miris krvi još osjeća i nikakva ga kiša ne može isprati. Htio si da i mi imamo svoje zaštitnike koji će nam svojim zagovorom kod Tebe pomoći.  Posebno nas je kao hodočasnike potresla mučenička smrt našeg blaženika Miroslava Bulešića koji je svojim mladim tijelom odano branio Tebe i Tvoj dom.  Bio je spreman ispiti tu gorku čašu nakon orgijanja ljudi pomračena uma i bolesne mržnje. U njemu nije bilo mržnje. Unaprijed je svojim krvnicima oprostio, baš poput prvomučenika sv. Stjepana. Svoju dušu je predao Tebi, a zemlju pričestio svojom krvlju.  Kao da je slutio da će poput janjeta koje je dobio na dar onog dana svoga ređenja  i sam postati onaj žrtveni dar nama.
Jesmo li svjesni milosti koju dobivamo tim poklonom ili ćemo ga samo prigodno otpakirati, nahraniti dušu i onda ostaviti negdje sa strane dok nas ne snađe neka nevolja?
Hvala Ti, Isuse na tom daru! Daj nam revnost da Te nasljedujemo bez obzira na cijenu koju ćemo platiti, baš poput ovih naših mučenika koji ovjenčani vijencem pravednosti u nebeskoj slavi uživaju u Tvojoj prisutnosti. 

 
E-mail Ispis PDF

ODLAZAK S OVOG SVIJETA

„…Eto svašta ja doživim...šta me ne ubije ojača me...ukratko jako sam umorna...
Odkad mi je tata preminuo prije tek 3 mjeseca doživili smo jučer i treće preminuće... Meni je muka pisati jesu li umrli, ili preminuli ili usnuli kad su sve troje otišli neraskajani , neizmireni s Bogom... Svaki mjesec po jedan ode a kamo !? Meni je muka što kroz mene nisu ništa naučili... O Isuse sluga sam tvoj beskorisni...!

Naravno doći će oni u vječnu sreću putem molitve, žrtve...! Nakon kojeg vremena će im doći taj trenutak ?  Ili sam postala stroga ili malovjerna ...ili zbunjena...?

Moja teta, mamina sestra,   je jučer preminula.  Provodila sam vrijeme uz tetu gledajući je u bolnici među smrtnicima daleko od Boga.  Gledajući te patnike,  ali zaista patnici , sami vezani za krevet , zašto vezani jer su imali tu krizu pred smrt…borba protiv tijela, a tijelo protiv duha i napasti sotone…vrištali su, padali iz kreveta od straha...uzas...jako tužno...koje strahote patnici prolaze...a gledajuči još i tetu koja je isto to sve prolazila...i približavale se smrti...govoreći ja odlazim ,plačući u duši...i gledam je kako tone i tone i tone, nestaje...i gleda u jednu točku sva u bolima zbog raspadanje svoga tijela...i onda zatvori oči i ode...a ja sam tako nemoćna čak i u svojim molitva, riječi mi iz usta nisu izlazile totalno sam otupila...baš kad je njoj najviše trebala moja molitva...samo sam ovo uspjela reći za moju tetu...Gospodine ona je sad u smrtnoj borbi eto neraskajana neizmirena…Neka, Gospodine onaj zadnji konop koji će pukniti, neka ti ona potrči u zagrljaj eto jer te nije spoznala a sad će te upoznati baš kao što jesi...Ja sam toliko umorna...ja..moj umor koji osjećam nema ime...ne spavam, otupila sam ,ni suzu nisam pustila kao da nije otišla iako sam je vidjela svojim očima uvenulu...moje tijelo se bori protiv mene...Liječnica mi je mi je predložila da dođem u bolnicu kod nje na odjel da bi mi dala infuziju jer su mi pali neke vrijednosti u organizmu zbog umora iscrpljenosti... Ta divna liječnica me stalno spašava ...vidjet ću hoću li ići u bolnicu jer je to baš na odjelu gdje su mi tata i teta otišli...

sunshine

Osjetih da mi život ne vrijedi ni 2 lipe od beskrajne iscrpljenosti pa odoh po infuziju koja je trajala  2 i po ure. I dok sam čekala da infuzija iscuri, od jednom vidim kako ide fra.Mate (kapelan bolnice !) u bijeloj tuti hahaha od sobe do sobe...i nikoga da nađe zainteresiranog bar na tom odjelu. I dođe on do mene i kad me je ugledao iznenadio se ,ja se nasmijala on stoji  pa gleda mene i infuziju prepadnut jer se on navikao na obične infuzije koje su boje vode prozirne dok je moja bila boje zemlje...hahahahahaaha...on dođe i izvadi iz džepa onu spravicu sa blagoslovljenom vodom i blagoslovi me...iznenađen ode...!!!Da sam ostala u bolnici tražila bi  pričest …

Ja sam već rekla i reći ću opet : svima nam je život stalno u pogibli… da nije Isusa i Majke i četa Anđela svijet bi propao... „

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE NA UDBINU

udbina16

U prekrasno  subotnje jutro, 27. kolovoza  uputili smo se, tradicionalno,  prema Udbini, gdje se slavila svečana sveta misa u spomen Dana hrvatskih mučenika.
Početak putovanja uz molitvu bila je dostojanstvena uvertira druženja sa Trojedinim Bogom u ovom svečanom  danu. Jer baš svakog čovjeka u "našem" autobusu Gospodin je pozvao da zajedno s Njim uzveliča obilježavanje ovog spomen dana. Nakon molitve smo imali priliku saznati što se dogodilo 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju. Turci su tada usmrtili preko 10.000 hrvatskih vojnika. Velika brojka za tako malobrojni hrvatski narod.  I bez obzira koliko puta čovjek čuje tu brojku ostaje, nanovo, zapanjen koliko je ljudi u nekoliko sati izgubilo život.

Dolaskom na Udbinu priključujemo se hodočasnicima iz svih krajeva naše Domovine, te svi zajedno započinjemo križni put. Svaka postaja je molitva upućena Trojedinom Bogu i majci Mariji. Molili smo za sve mučenike koji su dali svoj život slaveći Boga i Domovinu, za brak i obitelj, za mlade, nova svećenička i redovnička zvanja, za radosno nošenje križeva, vlast u Hrvatskoj..

Euharistijsko  slavlje uz nazočnost više tisuća hodočasnika biskupa, svećenika, redovnika, redovnica predvodio je vojni ordinarij u RH monsinjor dr. Jure Bogdan.
U svojoj propovijedi osvrnuo se na pogibelj hrvatskih vojnika na Krbavskom polju i na sve mučenike koji su dali svoj život za Boga i Domovinu.
Naglasio je koliko j važno ne zaboraviti žrtve koje su učinjene, kolika je važnost slobode. Ali i opraštanja kroz koja se sjedinjujemo sa Isusom Kristom. Snažne poruke koje, vjerujem, nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

Spuštajući se nakon mise prema mjestu gdje nas je čekao autobus promatrala sam Krbavsko polje gdje su ti hrvatski vojnici ostavili svoje živote. A ja se sada šećem sa Isusom, nakon pričesti, zdravim očima gledam taj prekrasni dio moje Domovine.
 
Isus mi kaže: "

„ Ovo je tvoja Zemlja.

Tu sam te stavio da živiš, rasteš,odrastaš

Tu je tvoj dom.Voli, ljubi svakog stanovnika, građanina svoje Domovine  ovako kako ja tebe ljubim.

Mnogi ne poznaju ni mene ni moju ljubav koju imam za svakoga.

Ali ti me poznaješ.

Ovu neograničenu ljubav posreduj svima.

Zlo na koje naiđeš nemoj imenovati imenom čovjeka. I nemoj ga osuđivati.

Sa svojim čistim srcem prihvati, oprosti i tada me zamoli da ti pomognem stvoriti bolju, pravedniju Domovinu.
Trebam tebe, tvoje čisto srce ljubljena moja.

Trebam tvoju vjeru da će unatoč teškoćama sve biti dobro.

Trebam tvoje povjerenje u svakog čovjeka.
Time sebi i svim ljudima donosiš zdravlje.
Želim da svakom čovjeku tvoje srce kaže kako živiš u prekrasnoj Domovini.

U kojoj će sresti ljude otvorenog srca.

Spremne i sposobne prihvatiti svakog.

Bez obzira na vjeroispovjed, opredjeljenost, boju kože.

Da je tvoja Hrvatska oaza mira, pravednosti, dobrote, ljubavi.

Oaza iz koje mladi nikad neće poželjeti otići".
 
Na to sam Mu samo zavapila:

"Čisto srce stvori mi Bože i Duh raskajan obnovi u meni."

Duhovno osnaženi krenuli smo u susret  tjelesnoj okrepi. I već tada, par kilometara dalje, Gospodin me stavlja na kušnju. U sali u kojoj smo ručali, na kratko, nam se pridruži ugledni političar. I trebala sam primijeniti sve ono što mi je Isus u gornjim rečenicama"rekao".
Bogu hvala što sam uspjela i što sam pronašla smisao današnjeg hodočašća.

Hodočasnica

 
E-mail Ispis PDF

ZAJEDNIŠTVO  I  LJUBAV

Vrlo ugodno, lijepo iznenađenje i izvrsno duhovno iskustvo doživjeli smo u četvrtak, 4.  kolovoza na sv. misi u našoj župi. U ovo ljetno doba često gosti naših župljana iz raznih krajeva domovine i svijeta dođu na sv. misu. Te večeri župnik nam je predstavio  dvije sestre, inače osobe posvećenog života, fokolarine, rodom  Arapkinje koje su ovdje na odmoru. Nakon kratke riječi  o sv. Ivanu Vianneyu, zaštitniku svećenika čiji se spomen slavi 4. 8., zamolio ih je da nam otpjevaju jednu marijansku pjesmu na svom jeziku.  To  što smo čuli  bila je  vrhunska glazbena poslastica. No, više od toga, bio je to predivan duhovni doživljaj kojega su nam svojim prekrasnim glasovima i muzikalnošću prenijele te dvije rođene sestre koje žive svoju katoličku vjeru  u Izraelu. Već je to dovoljno znati pa pretpostaviti kakvi su im životni uvjeti. Kad ljude upoznamo, onda nestaju predrasude i nastaje prihvaćanje drugih i drugačijih . O tome nam je posvjedočio i naš župnik.   
Isus voli sve ljude . Uči i nas da trebamo voljeti sve ljude iz kojeg  god kraja svijeta bili. Isusova ljubav nas povezuje. Osjetili smo univerzalnost Kristove crkve, zajedništvo i ljubav!  Riječi ne mogu opisati onu ljepotu koju smo doživjeli zahvaljujući lijepom Božjem daru: drugom čovjeku!
Bogu hvala!

 
E-mail Ispis PDF

SVETKOVINA  PRESVETOG  SRCA  ISUSOVA  2016.

Srce-Isusovo

3. lipnja ove godine proslavili smo svetkovinu zaštitnika svoje župe Presveto Srce Isusovo.
Za nju smo se i ovaj put pripremali Trodnevnicom, počevši u utorak, Danom bolesnika.
Sv. misu je predvodio don Ivo Babačić. Toga dana, 31. svibnja, Crkva se podsjeća Pohoda Marijina Elizabeti. I propovjednik je poželio da i mi poput Marije pohitimo drugima i dijelimo milost koju je nama iskazao Bog. Također, da i mi poput Elizabete budemo oni koji veličaju, blagoslivljaju i utječu se Mariji. A Marija je na Elizabetine pohvale veličala Boga i zahvaljivala Mu. Slijedimo primjer Marijin i nećemo pogriješiti!  Nakon sv. mise pred župnom crkvom  vjernici su počastili bolesnike u ugodnom agape susretu.
Drugog je dana sv. misu predvodio don Krešimir Mateša i lijepo protumačio da trebamo Boga bolje upoznati da bismo ga više ljubili!
Na Uočnicu svetkovine sv. je misu predvodio don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo. On je u propovijedi naglasio koliko je za vjernika važno svaki dan slušati Isusovu riječ sa Sv. pismom u ruci, ali kanalima vjere je spustiti u srce, te srcem slušati! Tada Isusova riječ ima snagu mijenjati, dodirnuti, obratiti, prosvijetliti naše  ljudsko srce. Tako naše srce postaje sve više Isusovo srce. U nama se događaju promjene koje se osjete  pa postajemo hrabri, postojani, lakše praštamo, mijenjamo se. U tome je neizmjerni izazov Božje dobrote kad se prepustimo Isusu da nas uzljubi, a On to jedva čeka!
Na samu svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 3.lipnja, sv. misu je također predslavio don Ivan Filipović, u suslavlju više svećenika.  Istaknuo je da mi u svojoj slobodi trebamo Bogu dozvoliti da nas zagrli. Taj se zagrljaj događa svaki put kad se zagledamo u svoje srce i imamo hrabrosti priznati sebi svoju pogrešku i reći: Oče, oprosti! A uvijek smo potrebni Njegova zagrljaja. Pitanje je poznajemo li Boga, ljubimo li Ga, vjerujemo li Mu, susrećemo li Ga? Ako Ga ne susrećemo srcem, nego samo iz običaja obavljamo  pobožnosti, takvi smo daleko od Boga!  Sjetimo se svaki dan da je Isus umro na križu za sve nas i da smo potrebni Boga čija je ljubav  veća od bilo kojeg grijeha. Zato dopustimo Bogu da nas ljubi i budimo s Njim svakodnevno u molitvi i zagrljaju !
Prepuna crkva vjernika koji su bili sabrani kao jedna duša svjedočila je da ima puno župljana i gostiju kojima je na srcu ova Božja stvarnost i koji su željni Božjeg zagrljaja. Srdačno, skladno pjevanje Presvetom Srcu posvećenih pjesama također je odraz čežnje čovjeka za Božjom blizinom, pa je bilo prekrasno biti sudionikom proslave naše župne svetkovine. Za sve Bogu dragom hvala!

Vjernica  

 
E-mail Ispis PDF

Susret crkvenih pokreta, zajednica i udruga

P1380641

Na Duhovski ponedjeljak i blagdan Marije Majke Crkve, 16. svibnja, na svetoj misi u našoj župi tradicionalno su se okupili neki od članova crkvenih pokreta i udruga koji se susreću u župskim prostorijama.
U uvodnoj riječi župnik je potaknuo župljane da se uključe u neki od pokreta ili udruga jer nedjeljna sveta misa više nije dostatna da vjerniku bude snaga u svakodnevnim životnim izazovima. Potom je citirao rečenicu iz dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog koncila Lumen gentium: "Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp.1Iv 2,20 i 27), ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad 'od biskupa sve do posljednjih vjernika laika' pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala". (br. 12)
Suslavitelj misnog slavlja don Ante Skračić istaknuo je ulogu Duha Svetoga u životu Crkve, svakog pokreta i udruge, kao i pojedinog vjernika, te potrebu da mu budemo zahvalni jer "On je glavni, mi smo samo njegova produžena ruka".

P1380694


Nakon mise nazočni su se kratko predstavili. Najstariji pokret u Šibenskoj biskupiji Djelo Marijino-Pokret fokolara podijelio je radost dolaska pape Franje na Marijapoli u Rim, milost koja se širi na sve Marijapolije u svijetu, pa tako i kod nas. Hrvatsko katoličko liječničko društvo ustrajno okuplja liječnike i potiče ih na svjedočenje kršćanskih načela u zaštiti zdravlja naroda i čuvanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Župski Caritas stiže do potrebitih u župi zahvaljujući dobro organiziranoj mreži zauzetih župljana. Zajednica vjernika "Treće srce" okuplja se svakog ponedjeljka nakon svete mise na molitvu, klanjanje i po potrebi na bdijenje, a u svrhu: ˝Molitvom i žrtvom spasimo život nerođenome˝. Predstavnici Neokatekumenskog puta govorili su o svojem djelovanju i otpjevali nam jednu pjesmu. Predstavnica zajednice Cenacolo obavijestila nas je da se u Hrvatskoj otvara još jedna bratovština, i to u Aljmašu. Preporučila je u molitve i njihovu utemeljiteljicu sestru Elviru koja je bolesna. Predstavnica molitvene inicijative "40 dana za život" govorila je o plodovima njihove molitve i zauzetosti u konkretnim potrebama majki koje su se odučile za život.
Slijedilo je neformalno druženje u dvorani, uz domjenak koji su pripremili sudionici susreta.

P1380730

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE  NAŠIM BOŽJIM UGODNICIMA U ZAGREB

Mandic for CNA

Ranom zorom 16. travnja 2016. krenulo je nas više od 200 župljana s našim župnikom don Tomislavom  na još jedno lijepo hodočašće.
Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića stiglo je na čašćenje u Zagreb ove svete Godine Milosrđa. Rijeke vjernika iz cijele domovine krenule su u Zagreb doživjeti  jedinstvenu prigodu pohoda našem drugom kanoniziranom svecu, svecu Svete ispovijedi.  U sva četiri autobusa ugodna atmosfera puna iščekivanja i polazak uz molitvu .
Da se bolje pripremimo na program koji nas čeka najprije smo gledali film o životu i djelovanju sv. Leopolda. Saznali smo o podrijetlu njegove brojne obitelji, odgoju, njegovom teškom putu svećeništva, brojnim premještajima koje je sve strpljivo slušao, stalnoj nostalgiji za rodnim krajem, želji da spaja ljude kršćanskog Istoka i Zapada.  U filmu me se posebno dojmila  situacija koju je svetac doživio kao mali dječak.  Napravio je neku sitnu nepodopštinu  za koju ga je brat tužio župniku  koji ga je kaznio dugim klečanjem  u crkvi. O tome je svjedočio u svojoj pisanoj ostavštini  razmišljajući  kad bi on bio svećenik da bi bio vrlo blag prema ljudima. Možda se baš tada rodila u njemu klica duhovnog zvanja i ljubav prema pokornicima?! Četrdeset je godina neumorno ispovijedao u svojoj sobici u padovanskom kapucinskom samostanu, uvijek imajući ljubavi za brojne pokornike koji su tražili baš njega, sitnog, skromnog, tihog, blagog ispovjednika. Ovih se dana ispunila njegova velika želja da se vrati u svoju domovinu koju je toliko volio.
Prva postaja našeg puta bio je Krašić, rodna župa blaženog nadbiskupa  Alojzija Stepinca. U prekrasnoj crkvi Presvetoga Trojstva su nam se pridružili i hodočasnici iz župe Njivice sa svojim župnikom. Naš domaćin, župnik Krašića, nam je prije svete mise iznio mnoge zanimljive pojedinosti iz života sv. Alojzija. U ratno vrijeme mnogima je pomagao i zauzimao se za njih, a nevin progonjen i krivo optužen od komunističkog režima svoje je zadnje godine, nakon lepoglavskog uzništva,  proveo u kućnom pritvoru u župnoj kući u Krašiću koja je danas uređena kao muzej.  U tim prostorijama osjeti se njegov duh i osjećaš zahvalnost Bogu za tolikog velikana Duha, vjere i domoljublja koji je također potekao iz obitelji blagoslovljene brojnom djecom i odgojene u prisnom odnosu s Bogom. Propovijedao je naš župnik te istaknuo ulogu majke Barbare u njegovom svećeništvu. Njezina upornost u molitvi odavala je duboku vjeru, a ona je rodila odlukom za zvanje. Također je istaknuo  događaj preminuća svetog Alojzija i to da je njegovo srce izvađeno i sakriveno do dan danas. Potaknuo nas je na molitvu za duhovna zvanja koja su nam tako potrebna. Naglasio je i da se vodi postupak za proglašenje blaženim 26 Božjih ugodnika iz našeg naroda i pozvao da  molimo njihov zagovor, ali i za dovršenje njihovih postupaka.
Ostavljajući predivne krajolike doline kardinala bližili smo se Zagrebu gdje smo najprije obišli  katedralu, u njoj se pomolili uz tijelo sv. Alojzija i prisjetili se i drugih zaslužnika hrvatskog naroda. Blizu nam je bila i skladno uređena franjevačka crkva na Kaptolu u kojoj također počivaju ostaci znamenitih ljudi vjere  kao Vendelin Vošnjak, Aleksa Benigar...   Posjetili smo i crkvu sv. Marije na Dolcu u kojoj je grob biskupa Josipa Langa, čovjeka Caritasa koji je sve svoje razdao sirotinji da je spasi.  Nakon ručka otišli smo se pokloniti sv. Leopoldu, u zagrebačku Dubravu, koji nas je i okupio na ovo divno hodočašće stopama hrvatskih svetaca.
Čekajući u redu s brojnim mnoštvom vjernika da mu se poklonimo, čujemo s razglasa važnu poruku: „Pripremite srca, a ne mobitele!“  Hvala o.kapucinu na otvorenoj i iskrenoj poruci svima kojom je podsjetio na jednostavnost, dobrotu i vjeru sv.Leopolda kojem smo došli.  U sabranosti upućujem svoje molitve zahvalnosti Bogu za život i svetost skromnog redovnika, toga sveca Pomirenja, koji je govorio da smo pozvani život ispuniti radom i ljubavlju prema bližnjemu.
Hvala Ti sveti Leopolde za divan primjer kršćanskih kreposti kojih je Tvoj život bio pun! Osobito Te molim za sve one koji se odavno nisu približili ispovjedaonici!
U zadovoljstvu i duhovnoj radosti napustili smo naš Zagreb i u autobusu pogledali još jedno svjedočanstvo o životu blaženog Miroslava Bulešića da se upoznamo s njegovim trpljenjem i svećeničkom žrtvom nakon 2. svjetskog rata.
Zaključak ovog hodočašća je -  trebamo poštivati i moliti i svoje svece, blaženike i Božje ugodnike jer oni mole za nas, to im je sveti zadatak u Nebu! Zahvaljujmo im jer to i zaslužuju!
Hvala našem župniku don Tomislavu za ovo lijepo, ugodno i vrlo korisno hodočašće!

lepold-2-1440x809

            
Hodočasnica


I sveci su se umarali


Kad su u pitanju velike nakane onda smo na prvoj liniji bojišta...
Iz jedne borbe uskačemo u drugu, samo drukčiju, ali sve se svodi na isto... sve je to borba samo na različiti način...! Evo prvo borba s onim kužnim dahom, a sad na fizički način... eto u prošlu srijedu sam radila u polju, čistila masline i ispadnu mi naočale i razbiju se... nešto loše za neko dobro...i tako odem kod oftamologa da mi odredi dioptriju i otkrije mi da imam dječju bolest očiju:  strapizam i astigmazizam...  Ma užas! Nakon mojih 36 godina otkrijem da imam dječju bolest i šalju me u Zagreb u dječju bolnicu radi određivanje posebne vrsta stakla (prizmatskog stakla) koje će mi ugraditi na ove nove naočale... Čim ti je jedan ud bolestan cijelo tijelo ti je bolesno...užasno sam umorna...ma neka sam umorna! Bili su i sveci umorni...Da ti je znati kako mi je gledati kroz ove nove naočale!  Hahaha,  gledam tako ko da se vozim u brodu i ljuljam se, ko pijana idem po putu hahahahahahaha
Već su me pitali neki jesam li dobro jer se sva šuljam. Ja velim jesam, jesam samo sam umorna, sve je super...! Naočale dobijem dan prije hodočašća u Zg...kažem ja: sve u ruke mojih svetaca...čim ideš sa srcem u posjet našoj nebeskoj braći: bl. Alojziju, sv.Leopoldu, sluzi Božjem Aleksi, sluzi Božjem  Vendelinu, sluzi Božjem Langu... oni sve rješavaju: pazili su na mene... em šta sam se tako osjećala sa novim naočalama i em što je inače hodočašče bilo samo od sebe naporno... i na kraju sve super završi...
Ovo hodošašče sv.Leopoldu u i drugim našim Božjim ugodnicima u Zagreb mi je na srcu... Ovo hodočašće sam jedva čekala jer mi je baš bilo potrebno ma da sam znala da će biti naporno... Hodošašča nisu za mene obična putovanja za rezgledavanja nego za druženje sa svojom bračom i sestrama na nebesima...

Jedva sam čekala da ih upoznam...da vidim gdje su, pa  kad odem u Zg. da ih posjetim...To ja već radim svaki put kad odem u Zg na jedan dan.  Posjetim  obavezno samo bl. Ivana Merza, bl.Alojzija, bl. Augustinu...za njih sam jedino znala gdje su...! Sad znam gdje su i ovi drugi jeeeeeeee.... sl. Božji Ivan Peran, sl. Božji Aleksa, sl. Božji Josip Lang, sl. Božji Vendelin Vošnjak....jeeee.  sl. B. Vendelin Vošnjak mi je jako prirastao srcu...njemu se već molim...a sad ću još više jer mi je drag i znam gdje se nalazi… jeeeee !
Hvala ti moj duhovni Oče, što si me vodio i što si govorio o njima...upoznao si nas s njima....Samo mi fali još  sl. Božji Ante Antić...za njega ne znam gdje je...Aj opet organiziraj hodošašče u Zg pa nas odvedi na sva ta mjesta naših službenika i blaženika...?


Jelena

 
Stranica 1 od 23

galerija

NAJAVE:

Priprava odraslih za krštenje i druge sakramente počinje u četvrtak 15. rujna u 20:00 sati.


Župni vjeronauk je subotom:

3., 4. i 5. razred u 09:00

1., 2. i 6. razred u 10:00

7. i 8. razred u 11:00

12. 9. Ime Marijino

14. 9. Uzvišenje sv. Križa – imendan naše župe

15. 9. Gospa Žalosna ! U 20.00 započima priprava odraslih za krštenje i za druge sakramente !

25. 9. Sastanak članova Župnog vijeća u 19.00 !

29. 9. Svetkovina sv. Mihovila ! Procesija i sv. misa počima u katedrali u 10.00

POVEZNICE

bitno

You are here: