Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Pričest moga djeteta

pricest srce isusovo 28-5-2017

Nije problem izgubiti vjeru, problem ju je ponovno pronači.

Hvala za događaj prve pričesti koji me je potaknuo da vjerujem.

Naši učitelji u školama bi trebali biti poput naših svećenika, jer svoju službu obavljaju odgovorno, savjesno

i nadasve vrlo motivirajuće.

PUT DO PRVE PRVE SV. PRIČESTI U ŽUPI PRESVETOG SRCA ISUSOVA   


Sve je počelo prije odprilike godinu dana. Nakon dužeg vremena morala sam poslovno biti par dana odsutna. U jednom telefonskom razgovoru sa mužem tijekom tih par dana, spomenuo je:''...Znaš, zvao je don Tome i rekao da Bartol treba u subotu u 9 doći na vjeronauk.'', zbunjeno sam odvratila: ''Koji vjeronauk, koja subota?''. ''Pa rekao je u slijedeću subotu, vezano za Pričest.'' . Mislim da mi je muž ostao još zbunjeniji od mene zbog moje reakcije. ''Pa kako? Zar nismo rekli da će Bartol sa svim ostalim prijateljima ići u Gospe na Pričest?!''.... Kroz glavu mi je prolazilo, pa Bartol se već dogovarao sa ostalim prijateljima iz razreda i škole, bit će tužan, tu na Baldekinu skoro pa i nema prijatelja, don Tome zna biti strog, a Bartol zna biti preveć osjetljiv, o dragi Bože kako će to sada ispasti?! Sa grčom u želudcu dočekala sam tu subotu, i odvela svoje dijete na vjeronauk, moleći Boga da sve ispadne dobro. Čekala sam ga nestrpljivo, kroz glavu mi je prolazilo sto scenarija, što mu reći, kako ga utješiti, nisam ni uspjela postaviti pitanje: ''Kako je bilo?'', s osmjehom na licu je ušao u auto i rekao: ''Mama znaš blizanci idu ovdje na vjeronauk i još jedna dječak iz škole, don Tome je baš zanimljiv, baš je bilo lijepo!''. O Bože hvala ti! Kamen mi je pao sa srca. I tako nas je napokon opet nakon više godina ''lutanja'' (iz raznih razloga) po drugim župama Božja milost na našu veliku sreću uvela u župu Presvetog Srca Isusova. Svi roditelji su bili pozvani na prvi roditeljski i ukratko nam je don Tome objasnio što nas to sve čeka. Naravno išla sam sama, moj muž je to kao i ostalo glede Crkve prepustio meni. Počeo je redovni odlazak na sv. Misu u župnu crkvu, a na pitanja drugih gdje će se Bartol pričestiti mirna i sretna srca bez zadrške odgovarala sam u Župi Srca Isusova. Na komentare slične slijedećme:''Uf, don Tome je strog, tražit će da budete redovno na misi...'' sam s osmjehom na licu odvraćala:''Ja sam sigurna da će on to dobro odraditi!''.

Grupa prvopričesnika je ove godine bila dosta velika, oko četrdeset djece se pripremalo za dva možda najznačajnija sakramenta u njihovu životu. Nije uvijek bilo lako toliku grupu, posebno na početku, tijekom vjeronauka privoliti za pažnju. Vjerujem da je naš najposebniji prvopričesnik ove godine, ''naš Mate'' kako ga je don Tome volio zvati odigrao veliku ulogu u pripremi ostale djece. Mislim da je milostivo djelovao na svjest druge djece, svijest o tome koliko Bogu trebaju biti svakodnevno zahvalni na svemu onome što oni prihvaćaju kao normalno i što uzimaju kao zdravo za gotovo. Mate je iznimno veselo dijete, pjesma ga oduševljava i unio je posebnu radost, a vjerujem i na neki način mir u cijelu grupu. Uskoro su se svi uhodali i redovno subotom oko deset dobila bi jednak komentar: ''Mama baš je bilo zanimljivo, sretan sam što idem ovdje na vjeronauk, don Tome je odličan!''. Nastojali smo i do te godine ići redovno na misu, ali me bez obzira na to ili baš zbog toga iznenadio Bartolov komentar nakon jedne mise: ''Mama, meni je jako zanimljivo slušati don Tomine propovijedi, za mene je on najbolji svećenik na svijetu!'' Bilo je i dana kada i pokraj svog tog oduševljenja ne bi bio od volje ni za vjeronauk ni misu, ali smo uspjeli ustrajati, on sam i ja s njim. Mogu reći da je meni njegova priprava trebala možda čak i više nego njemu samom. Predivno je koliko je njih, a i nas roditelje don Tome postepeno uvodio u otajstvo ta dva sakramenta, djecu kroz vjeronauk i sve nas zajedno kroz sv. mise. Nakon nekog vremena je ponudio dječacima da se uključe u ministrante, a djevojčicama da se uključe u sviranje orgulja. Bartola nisam htjela nagovarati na ministriranje iako sam se možda potajno nadala da krene. Kao djetetu, sjećam se, su meni ministranti bili uvijek toliko posebni i uvijek sam sa dozom ljubomore gledala na te dječake jer djevojčicama tu u pravilu u našoj misiji nije bilo mjesto, ali to je bilo i dobro tako (kao što je don Tome rekao Isus nije niti jednu ženu odabrao da bude apostol. Žene su zato imale oduvijek jedno posve drugo važno mjesto, dobro je da tako i ostane). Bartol se na početku nećkao i pomirila sam se već s tim da to jednostavno nije za njega, baš zato me jako iznenadilo kada je nakon jednog vjeronauka došao i rekao: ''Mama ja ću biti ministrant! Javilo nas se petero, Jere, Sebastijan, ja i Drago i Niko. Rekao je don Tome da imaju natjecanja iz nogometa i tenisa. Jesi sretna?'' (Jesi sretna? Je pitanje koje mi svakodnevno u svim njemu bitnim situacijama postavlja) Pa naravno da sam bila sretna! Moj mali ministrant. Sada je sa nestrpljenjem trebalo dočekati tu pripravu i za ministriranje. Potrajalo je više tjedana i napokon su se budući ministranti okupili jednu večer kako bi ih don Tome uputio u njihove buduće zadatke. Čini mi se da su svi bili jako zainteresirani i nekako ponosi i iznenadila sam se koliko redovno su svi ministrirali. Don Tome je djecu i nas kroz cijelu proteklu godinu poticao na različita druženja i mnoge pobožnosti. Pjevala su naša djeca uz druge dječje zborove u katedrali, bila je tu obljetnica osnutka naše župe, da ne zaboravimo Betlehemske zvijezde, i što se više bližilo vrijeme očekivanog sakramenta to se priprava intenzivirala. Kroz korizmu smo imali posebnu priliku osvjetiti se više o tome kojoj Crkvi pripadamo i u koga vjerujemo. Križni put je bio prvi veći korak za naše ''mališane'' u otajstvo naše vjere, slijedio je Veliki tjedan u kojemu je don Tome ponovo posebno djecu pa i sve nas pokušao animirati za sudjelovanje na sv. Misama. Veliki četvrtak-poseljednja večera, veliki petak-križ i smrt na križu, velika subota-bdijenje i onda konačno Uskrs-blagdan kojim se obilježava smisao naše vjere i našeg života, nakon ovozemaljskog života uskrsnuće za vječni život. Neumorno je don Tome pokušavao djeci približiti sva ta otajstva i u njima potaknuti znatiželju i ljubav prema njihovoj vjeri-prema Kristu. Došao je i drugi roditeljski, neposredno prije njega Bog je ipak našao put do mog supruga i na poseban način potakao njegov odlazak s nama na misu. Zamislite po prvi puta nakon mnogo, mnogo vremena i konačno su djeca sa svojim tatom otišla na misu. Uzbuđenju, radosti i veselju nije bilo kraja. Napokon je vidio i svog malog ministranta u akciji. Bartol je ponosno svojoj s. Jakici drugi dan rekao kako je uspio tatu nagovoriti na misu, a ona mu je rekla: ''Bravo Bartole ti si pravi Kršćanin!'' Na drugi roditeljski je išao moj muž sa mnom i to je bilo dobro jer je tako lakše prihvatio svu pripravu koja je slijedila. Meni samoj je tek taj roditeljski i don Tomino istjecanje kako Prva sv. Ispovijed nije ništa manje bitna ni vrijedna te da bi se i ona trebala proslaviti otvorila oči za taj sakrament kojeg nekako nisam uopće bila dovoljno svjesna, na neki način sam na njega i pokraj sve te priprave posve zaboravila, do tada.

WP 20170520_003

Priprava je dosegla vrhunac u mjesecu svibnju-mjesecu posvećenom Majci Božjijoj. Počele su svakodnevne krunice i na moje iznenađenje veliki broj djece se redovno odazivao na tu pobožnost. Don Tome je i tijekom toga bio neumoran u približavanju Marijine krunice, njenih otajstava, njenog smisla, značaja, veličine i važnosti krunice u njihovu životu. Ponavljao je neumorno svakodnevno isto, objašnjavao Radosno, Slavno i Žalosno otajstvo, pričao im o Majci Božjoj Fatimskoj. Došao je i dan sv. Leopolda, koji posebno pomaže pri pripravi za ispovijed i odamah potom 100-ta godišnjica ukazanja Majke Božje Fatimske, mislim da je sve to posebno djelovalo na sve prvopričesnike i da je posebna milost baš u ovoj godini bila primiti Prvu sv. Pričest.

Shvatila sam tek kroz te tjedane koliko je don Tomina odluka da se djeca po prvi put ispovjede tjedan dana prije pričesti, u subotu 20.05.2017., potom sutradan u nedjelju obnove krsni zavjet te se potom ponovo ispovjede u subotu pred samu pričesti, tj. to postepeno uvođenje u sakrament pričesti, bila iznimno mudra. Djeca su tri puta išla u najljepšim haljinama odjevena u susret Isusu. Mate nas je sve u tim posebnim prilikama razveselio svojom pjesmom, svojim osmjehom i oduševljenjem! Hvala ti Mate od srca!

Don Tome je svu djecu poslije njihove Prve sv. Ispovijedi počastio pizzom, što su svi s oduševljenjem bili prihvatili. Uistinu se potrudio razveseliti ih sve i pokazati im koliko je to velik i bitan sakrament. Mate nas je tom prilikom sve počastio pjesmom. Dan za dan sve svjesniji su postajali događaja koji je slijedio, vjerujem i svi mi s njima skupa. Iz dana u dan s većim veseljem se očekivao njihov susret s Isusom.

Sretna sam što je Bartol posebno sakrament Prve sv. Ispovijedi doživio jako snažno i s veseljem doživio svoje pomirenje s Bogom. Ta Prva sv. Ispovijed je njemu bila posebno posebna, ali najviše zbog toga što je don Tome njega, ali i svu ostalu djecu uspio osvjesiti o značaju kako sakramenta pričesti tako i sakramenta ispovijedi. Bartol je bio presretan i jedva je bio dočekao da u nedjelju, 28.05.2017. primi Krista, ali ni druga djeca nisu ništa manje bila uzbuđena, prema komentrima koje mi je prenio.

Pričest-blagovanje tijela Kristova- su provpričesnici uz pomoć svog župnika uistinu shvatila najbolje što djeca to u njihovoj dobi mogu. Malo sam ljubomorna na sve njih jer ja u njihovo doba nisam ni slutila u odnosu na njih što mi se to događa kroz ta dva sakramenta. Bartol je osjećao, kako je rekao posebnu sreću nakon svake ispovijedi i leptiriće u stomaku nakon pričesti. Veselilo me kada mi je rekao da ih je nekolicina komentirala da će ići što prije ponovo na misu kako bi mogli primiti pričest jer im se taj osjećaj toliko svidio.

Ne znam što me u životu čeka glede moje djece, ne znam kroz koje sve krize će prolaziti, koliko puta će padati, koje križeve će morat naučiti nositi. Vjerujem da će biti kolebanja, da će biti sumnje, zbunjenosti i lutanja, ta zlo nikada ne spava i vječno nas sve vreba, ali nadam se da ću im uz Božju milost i kroz pomoć ove župe uspjet izgraditi čvrste temelje njihove vjere, na koje će se nakon svih oluja ipak ponovo znati osloniti. Na nama roditeljima ostaje koliko ćemo Krista već u mladosti urezati u srca naše djece, pečat koji ostaje za vječnost.

Sada znam da sam imala pravo kada sam već prije godinu dana bila uvjerena kako će don Tome odraditi pripravu prvopričesnika kako treba, samo nisam znala da će uspjet i nas roditelje pripremiti također! Na svemu tome od srca mu hvala!

 Bartolova mama

 
E-mail Ispis PDF

Mate trebaš nam...

Mali Mate je naš drugi Isus, Isus u nevidljivom Mati...
Takvi nama trebaju bar meni...kad njega vidim zaboravim cijeli svijet...
Kad bi Mate bijo svijestan koliko nam daje...?!
Mate nam je i svečenik i svetac i učitelj i slijep i drago biće i anđeo...
Ta njegova sljepoča je slijepa za ovaj užasni svijet ALI odlično vidi nebesko! Što nama fali vidi duhom.
Vidi svom dušom, čita i pjeva Gospodaru svom, istinski i svim srcem i svom bićem...
Mate trebaš nam...

 
E-mail Ispis PDF

SVETA POTVRDA IZ RODITELJSKOG GLEDIŠTA

Krizma P.S.I.-002

Teško je pretočiti u riječi svoje dojmove ovako snažnih događaja kao što je Sveta potvrda, a posebno drugima dočarati kako se osjeća jedan roditelj krizmanika. Svi mi znamo što je krizma i što ona znači u životu svakog vjernika i koliko se iščekuje. I što osjećam? I uzbuđenje i ponos i sreću i....strah..., strah da ne ostane sve samo na vanjštini. Strah da krizma ne bude našim mladima samo nešto što se „mora odraditi“, jer se to očekuje od njih, jer je običaj. Morala sam se pitati da li moje dijete zaista razumije što je Sveta potvrda, što to znači primiti pečat Duha Svetoga. Razumije li...? A onda mi je laknulo jer i ja sama u svojim 40-ima puno toga ne razumijem, jer razum ne može uvijek sve objasniti. Ali vjerujem, silno vjerujem i pouzdam se u Boga...uvijek. I nestaje sav moj strah. Ja se nadam da će  moja cura imati vjeru i da će joj sada i Duh Sveti kojeg je danas primila pomoći kad god su kušnje, teški trenuci ostati na putu vjere čvrsto povezana s Gospodinom.
Veliki je ovo dan za sve obitelji krizmanika. Moram se na kraju zahvaliti, a vjerujem da govorim u ime svih roditelja, našem župniku don Tomislavu na uloženom trudu u pripremi naših krizmanika. I sama radim s mladima i znam kako je to danas jako teško. Samo slavlje Svete krizme s našim biskupom Tomislavom bilo je istovremeno tako svečano i tako jednostavno. Svima koji su doprinijeli tome veliko hvala!
Hvala Duhu Svetomu za njegove darove!
Hvala ti Bože za ovaj prekrasan dan!

 
E-mail Ispis PDF

Hodočašće u Francusku i Italiju  / Travanj 2017


23 su sata. Poslije napornog rada i molitve sjedam I osluškujem nadahnuće Duha svetog za pisanje mojih dojmova.
17.04.2017. Ponedjeljak
 Ujutro u 3h pošli smo na hodočašće u kolijevku kršćanstva priznati se djetetom milosrdnog Oca, ući u kolijevku I nadojiti se duhovnog mlijeka – hrane za naše duše što nam pruža naša majka Crkva.
Hodočašće nije luksuz nego žrtva I potreba – ako smo u mogućnosti ostaviti svoj dom, sve ono što nam pruža sigurnost  i udobnost i ući u jednu barku tj. autobus, sa svojom nužnom prljagom I zaveslati na pučinu, uz mnoge rizike koji mogu zadesiti hodočasnika.
Vrijeme putovanja do našeg cilja satima je bilo dosta dugo, tako da je naš duhovni vođa don Tomislav Pulić bio u mogućnosti da nam prenese riječju svojom bogatu lepezu duhovnog znanja iz Božje riznice.
Dok sam ga slušala u momentima me je zahvatilo strahopoštovanje pred tim čovjekom I duhovnikom. Sve što smo obišli je bilo veoma impresivno i neizbrisivo u mom sjećanju. Naglasila bih važnost molitve svakog čovjeka kao jedinke. Tamo gdje se molimo i utječemo pojedinim svecima kao npr. ja Svecu Arškom, u susretu sa Svetim Ivanom Maria Vijaneom, mene je zahvatila ta čudesna radost i suze kao da sam susrela nekog dragog prijatelja sa kojim sam se dopisivala dugo godina I sada odjednom susret “uživo”. Sve je divno uz dužno poštovanje svim crkvama velebnim. Posebno su me dojmile katakombe, svete stube, a I pojedini ljudi koji su molitvom roneći suze na koljenima oplakivali svoje unutarnje stanje duše. Bio je to milosni čas za sve nas.
Još stavljam akcent na posjet Fontani di Trevi posvećenoj poganskim bogovima. Licem okrenuti toj velebnoj fontani sa naše lijeve strane 30-ak koraka dalje od fontane čudesno je pronađena manja crkva koja nije evidentirana u vodiču kroz Rim.
I zaista u tihom ozračju ona mnogo govori o Kristovoj ljubavi, o njegovoj prolivenoj krvi za nas i naše grijehe. U crkvi je grob sveca Gašpara del Buffala, utemeljitelja  Družbe misionara krvi Kristove, osnovane 15. kolovoza 1815.
Crkva se zove Santa Maria in Trevio, pored spomenute fontane. Rođen  6. siječnja 1786., umro u 52. godini života 28. prosinca 1837. godine. Proglašen blaženim 1904, a svetim 12. lipnja 1954. godine od Pape Pia XII. Njegovo životno geslo je glasilo: “Ljubim sveti križ I podižem ga u svom srcu”.  Još svetac kaže: ” Božja djela nastaju samo među trnjem”.  
Ja sam bogu zahvalna što me je čudesno doveo do tog svetišta. Prije pet godina dok smo moj muž I ja promatrali fontanu jedući sendvič, na intervenciju policije morali smo se udaljiti od fontane, ili prestati jesti sendviče. I tako smo tridesetak  koraka učinili ulijevo od fontane, I gle božjeg čuda. Na vratima crkve ugledam sliku dragog sveca, I shvatim da je policija jako dobro surađivala s Božjom voljom. Radost je bila neizmjerna što pronađoh božji biser u Rimu.
Ova moja mala ispovijest mi je dužnost, a i ljubav da ukratko kažem ono što znam, jer sam par godina bila aktivni član zajednice Krvi Kristove kod don Olega u crkvi Sv. Elizabete u Njivicama.
I dalje sam aktivna u razmatranju i molitvi krunice koja zahvaća sedam otajstava prolijevanja krvi Kristove. Molitva je prelijepa, daje snagu i poticaj za rast u vjeri. Ona zahvaća molbe za sve ljude u potrebi, odnosno za cijelo čovječanstvo.
U ovom našem otužnom svijetu punom  neizvjesnosti za svaki novi dan itekako je potrebna.
Svima koji ovo čitaju želim obilje božjeg blagoslova, mira i nade za bolje sutra, a don Tomislavu veliko hvala za trud i strpljenje sa svima nama.

Darinka Gatara

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U PADOVU, MILANO, PARAY-LE-MONIAL I RIM

Na Uskrsni ponedjeljak u rano jutarnjim satima, već oko 3 sata (kako bi zbjegli gužvu na granici sa Slovenijom) krenuli smo prema našem prvom odredištu- Padovi.  Putem smo spavali, molili i pjevali.
Kad smo stigli u Padovu, prvo smo se uputili u svetište Leopolda Mandića, kapucina rođenog kao petnaesto dijete u obitelji Mandić, u Boki Kotorskoj. Posjetili smo njegov grob, kao i njegovu ispovjedaonicu u kojoj je proveo najveći dio svog života, ispovijedajući i odriješujući vjernike. Na grubu sv. Leopolda Mandića, uz njegovo neraspadnuto tijelo slavili smo svetu misu.  Nakon posjeta svetištu Leopolda Mandića, nastavili smo hod prema crkvi sv. Justine, mučenice iz 4. stoljeća, za vrijeme najžešćih progona kršćana, vladavine cara Dioklecijana. U navedenoj crkvi, nalazi se i grob sv. Luke, jednog od evanđelista, kojem smo se naravno poklonili i zahvalili Bogu što ga je potaknuo na pisanje evanđelja. Kao većina hodočasnika koji dolaze u Padova, uputili smo se dalje prema svetištu Antuna Padovanskog, sigurno jednog od najštovaniji svetaca u ovom dijelu Hrvatske. Svetište nas je ostavilo bez daha, a posebno je na nas ostavilo utisak prekrasno svetohranište u kojem prebiva živi Bog. Nakon molitve i kratkog razgledavanja svetišta, uputili smo se dalje prema drugom cilju našeg hodočašća- Milanu.

U Milanu smo prvo posjetili crkvu Sv. Ambrozija, milanskog biskupa iz 4. stoljeća, u kojoj se nalazi i grob navedenog svetca. Zanimljivo je da je sv. Ambrozije izabran za biskupa u trenutku kad je još bio katakumen, nadalje isti je imao veliki utjecaj na život sv. Augustina od trenutka njegovog obraćenja. Dalje smo se uputili ulicama Milana prema crkvi sv. Jurja u kojoj je 313. godine car Konstantin proglasio Milanski edikt, prema kojem je kršćanstvo dobilo slobodu, odnosno prestao je progon kršćana koji je trajao gotovo tri stoljeća i u kojem su stradale tisuće kršćana. Nakon toga, nastavili smo put prema milanskoj katedrali Uznesenja Marijinog, zvanoj ͈Duomo di Milano", koja nas je oduševila svojom ljepotom i jedinstvenošću, ista je građena u gotičkom stilu sa elementima klasicizma. Oduševljeni viđenim uputili smo se na večeru kod don Pietra, koji nas je dočekao sa osmijehom, toplom dobrodošlicom i juhom po Dalmatinskom receptu don Tomislava. Nakon objeda i druženja uputili smo se umorni, ali zadovoljni prema hotelu na spavanje. Iduće jutro slavili smo svetu misu u crkvi Gospe žalosne i uputili se prema našem slijedećem odredištu- Paray-le-Monialu.

Na putu za Paray-le-Monial, uživali smo u ljepotama Italije, Alpi i Burgundije. Zaustavili smo se u Arsu, kako bi posjetili grob sv. Ivana Vianney, svetca koji predstavlja uzor za župnike cijele Katoličke crkve. Uz oltar na kojem je pokopano njegovo neraspadnuto tijelo, slavili smo misu, gdje smo zatekli i druge Hrvate, koji su krenuli na hodočašće u Lourdes.  Nakon slavljenja svete mise, uputili smo se dalje prema Cluny-u, benediktinskoj opatiji koja je tijekom 10. i 11. st. u Europi bila središte vjerske, kulturne i znanstvene zajednice. Navedena benediktinska opatije je djelomično uništena u vrijeme Francuske revolucije, a sama crkva sv. Petra koja je bila druga najveća crkva u svijetu je u potpunosti uništena.  U večernjim satima stigli smo u Paray-le-Monial, gdje su nas naši domaćini dočekali sa ukusnom francuskom hranom.

Paray-le-Monial je mjesto u kojem se u 17. stoljeću redovnici sv. Mariji Margareti Alacoque ukazao Isus, prikazujući svoje srce iz kojeg izlazi plamen. Ista nije znala protumačiti ukazanja, pa se obratila tad mladom svećeniku Claude de la Colombiere, koji joj je pomogao da objasni i protumači ukazanja.
Samo mjesto odiše svetošću i Božjom prisutnošću, koja se ne da opisati riječima. Tijekom dva dana boravka, puno puta smo posjetili kapelu u kojoj već nekoliko stotina godina traje cjelodnevno i cjelonoćno klanjanje Presvetom. U toj maloj kapeli ja osobno sam osjetila  prisutnost živog Boga jače nego igdje dosad.  Don Tomislav nas je odveo u crkvu u kojoj je pokopana sv. Marija Margareta Alacoque, gdje smo slavili i svetu misu, a nakon toga smo posjetili i grob sv. Claude de la Colombiere, koji joj pomagao da objava srca Isusova dođe do svih ljudi i da ista postane najraširenija pobožnost u svijetu. Tek posjetom ovome svetištu shvatila sam koliko trebamo biti ponosni što smo župljani župe koja nosi ima Srce Isusovo.

Nakon dva ispunjena dana u svetištu Srca Isusova uputili smo se prema Rimu, Vječnom gradu. Dolaskom u Rim, ljubazno su nas dočekale časne sestre koje su nas smjestile i skuhale prave talijanske makarone. Ujutro smo već u 6 i pol bili spremni za obilazak Rima. Naši dragi vozači odvezli su nas u sami centar Rima, pored bazilike sv. Ivana Lateranskog, koja je u biti Rimska katedrala. Ista oduzima dah svojom pojavom kako izvana, tako i iznutra. Sve nas je dojmio red kipova apostola sa obe strane unutrašnjosti, kao i predivan oltar i svod. Pred ulazom se nalazi jedan od egipatskih obeliska koji postoje u Rimu. Odmah uz Rimsku katedralu nalazi se i crkva Solinskih mučenika, a koji su ubijani za vrijeme progana na području Salone, današnjeg Solina i Splita. Uputili smo se dalje u obilazak ostalih Rimskih spomenika, Koloseuma, ostataka Rimskog foruma. Tim putem smo došli do crkve sv. Petra u okovima, u kojoj se nalaze okovi u kojima je bio zarobljen sv. Petar dok je čekao smrt na križu. U navedenoj crkvi nalazi se i kip Mojsija, koji je napravio znameniti Michelangelo. Obilazak smo nastavili prema crkvi Imena Isusova, u kojoj su pokopani velikani Katoličke crkve Ignatio Loyola i sv. Frane Ksaverski, pa zatim prema trgu Piazza Navona i crkvi sv. Janje koji je svoj život položila kao mučenica za Kristovu crkvu.  Brzim korakom, tempom don Tomislava nastavili smo prema grobu sv. Katarine Sijenske, zaštitnice Italije i prve žene proglašene crkvenom naučiteljicom, makar je bila nepismena, te do rimskog Pantheona- koji oduzima dah činjenicom da tu stoji nepromijenjen duže od dvije tisuće godina.  Trebam napomenuti da je baš petak 21.04. rođendan Rima, odnosno dan kad je prema vjerovanju Romul osnovao grad na sedam brežuljaka. Dalje smo nastavili prema fontani di Trevi, koja je svojom ljepotom i skulpturama sve ostavila bez daha, svakako treba napomenuti da je gotovo nemoguća misija napaviti fotografiju iste bez ogromnog broja ljudi, jer je na fontani di Trevi tolika gužva da ni iglica ne bi imala gdje pasti. Sa fontane di Trevi uputili smo se prema Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, koji u Rimu postoji od 15. stoljeća, kao mjesto gdje se nalaze hrvatski hodočasnici, ali i studenti Hrvati koji studiraju u Rimu, kao i mnogi svećenici koji idu na daljnja školovanju u Rim. Trebamo spomenuti činjenicu da se sami zavod nalazi u neposrednoj blizini Vatikana i mauzoleja cara Augusta. Sa našim ljubaznim domaćinima slavili smo svetu misu i upisali se u knjigu posjetitelja Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Nakon svete mise vratili smo se natrag u hotel i umorni zaspali do sljedećeg dana.

Drugi dan u Rimu, započeli smo posjetom najvećoj bazilici i središtu Katoličke crkve, bazilikom sv. Petra. Pošto smo prošli sigurnosnu provjeru, a koja je pojačana posljedično terorističkim napadima u Europi, ušli smo u baziliku sv. Petra. Iskreno, nemam riječi kojom bi mogla opisati svu umjetničku, arhitektonsku, duhovnu ljepotu i veličinu te bazilike. Nakon razgledavanja unutrašnjosti, uputili smo se prema kupoli sv. Petra, a koja je izmijenjena, odnosno dovršena prema nacrtima našeg velikog matematičara Ruđera Boškovića. Uskim stubama popeli smo se na sam vrh kupole sv. Petra, pogled koji oduzima dah, ispred vas na dlanu cijeli Rim, pogled na Vatikanske vrtove, Berninijeve kolonade na trgu sv.Petra, kao i na ljude koji izgledaju kao točkice, s obzirom na visinu kupole. Nakon razgledavanja bazilike sv. Petra uputili smo se prema ostale dvije Rimske bazilike, sv. Pavlu i sv. Marii Magiore, odnosno Gospi snježnoj. Međutim, ovdje ću se više osvrnuti na katakombe sv. Kalista koje smo posjetili i gdje smo slavili svetu misu. Vodič nam je bila draga Veronika koja nas je provela kroz katakombe i objasnila pojam i svrhu katakombi, u koji je pokopano više od 100.000,00 kršćanskih mučenika, te koji su spremno dali život za Sveto trojstvo, bez razmišljanja, sa ponosom. To me potaknulo da razmislim i o svojoj vjeri i o tome zapravo kakvi smo mi današnji kršćani. Nakon još jednog prekrasnog dana, vratili smo se u hotel gdje smo zajedno objedovali i otišli zadovoljni na spavanje. U nedjelju Božanskog milosrđa ustali smo se rano, slavili svetu misu i uputili se prema Šibeniku, uz obilje duhovnog zadovoljstva što smo se odazvali ovom hodočašću. Na putu prema kući, hodočasnici su dali svoj osvrt na ovo hodočašće. U Šibenik smo stigli kasno, umorni, ali apsolutno zadovoljni.

Moje osobne iskustvo, kao i većine hodočasnika bila je osobito zadovoljstvo što smo posjetili Paray-le-Monial, u kojem smo osjetili prisutnost živog Boga, vidjeli ljepote Italije i Francuske, te ponos što pripadamo Katoličkoj crkvi koja je ostavila neizbrisiv trag u cijeloj ljudskoj povijesti, kao i vjeru da će u tom smjeru nastaviti svoje djelovanje, uz pomoć Trojedinog Boga.

P.S. Posebna zahvala don Tomislavu koji nas je vodio na hodočašće, ali i trpio sve naše razmažene mušice. ;)


Marina

 
E-mail Ispis PDF

PARAY  LE  MONIAL    2017.


U rano jutro Uskrsnog  ponedjeljka  17. 4. 2017. poveo nas je župnik na  hodočašće Presvetom Srcu Isusovu, patronu naše župe,  u Paray le Monial.
Ponovno doći  Srcu Isusovu – koja radost, koja čast i slast!
Taj mali gradić Mira i Ljubavi ostao mi je u srcu kao nešto neopisivo, što se samo doživjeti može !
Kao obično najprije smo posjetili Padovu i u njoj svetište sv. Leopolda Mandića  gdje smo imali sv. misu,  crkvu sv. Justine i baziliku sv. Ante Padovanca.  Iste večeri stigli smo u Milano u kojem smo obišli crkvu sv. Ambrozija, a vidjeli smo i crkvu sv. Jurja i poznatu, velebnu katedralu.  Idućega jutra prije polaska posjetili smo jako dojmljivu crkvu Kraljice mučenika u kojoj se čuva Gospina slika iz 16. stoljeća. U popodnevnim satima smo stigli u Ars, gdje smo imali sv. misu uz grob sv. Ivana Vianeya. U naše glavno odredište, Paray le Monial, stigli smo uvečer pa smo otišli u  dvoranu vječnog klanjanja.  A tamo  tišina, mir, sabranost, svjetlom obasjano   Presveto koje privlači k sebi .....
Tamo je sve drugačije,  a opet isti Isus..... Uživa duša  moja i odmara se, veseli se i raduje, pjeva i kliče.... u ushitu  zbog sreće što sam opet tu, u Paray le Monialu, gradiću Srca Isusova !  Divno je biti tu, gdje se stoljećima ljudi sabiru u molitvi, gdje žive svoju vjeru i svoj prisni odnos s Isusom. U njemu se osjete minula stoljeća...  Osjeti se duh mnoštva  molitelja, duh pobožnih benediktinaca koji su živjeli u obližnjoj predivnoj bazilici, njihovi skladni glasovi, prekrasno pjevanje redovnica Reda Pohođenja Marijina koje i danas ovdje uzdižu svoje hvale Bogu što je preko njihove susestre sv. Marije Margarete vjernički narod širom svijeta doznao za objavu Presvetoga Srca Isusova!    Čovjek koji se druži s Njime ne može biti jednak kao prije.  Hvala Svevišnjemu, a i našem župniku što nam je omogućio ovo bogato hodočašće!   Idući smo cijeli dan proveli u Pareyu, iskoristivši ga kako smo najbolje znali, već  prema svom afinitetu. Teško mi je pao rastanak s njime kad smo ga u četvrtak napustili i krenuli put Rima.
 U Vječnom gradu  smo obišli dvadesetak  crkava i bazilika neopisivo lijepo  izgrađenih  i uređenih. U svakoj ti zastane dah od udivljenja nad tim što je sve ljudski genij po divnim Božjim darovima sposoban napraviti. O svakoj od njih smo od našeg  sveznajućeg  župnika, don Tomislava, saznali ono najvažnije o izgradnji  i pobožnosti  koja je vezana uz nju.  Meni su na poseban način ostale u sjećanju Svete skale, zbog molitve na stubama kojima je Isus išao pred sud,  bazilika sv. Pavla izvan zidina, koja ostavlja  potpuno bez daha i katakombe sv. Kalista zbog svjedočenja kršćanskog života prvih kršćana.  Na povratku kući bilo je  hrabrih hodočasnika koji su svjedočili svoje iskustvo s ovog prekrasnog hodočašća .
Hvala Ti Bože za ovaj  lijepi tjedan koji smo proveli  na hodočašću s našim župnikom koji je mislio na svaku pojedinost našega puta,  duhovnu i materijalnu. Hvala Ti što mi se ostvarila želja opet doći u Paray le Monial kojeg imam u predivnoj uspomeni.
Isuse, blaga i ponizna srca   -   učini srce moje po Srcu svome!  


Hodočasnica

 
E-mail Ispis PDF


HODOČAŠĆE SVETOM JOSIPU

Kako se nalazimo u Godini očinstva pred dvadesetak dana naš župnik je objavio s oltara da organizira hodočašće sv. Josipu u Karlovac. I prije sam željela posjetiti to svetište, a sad evo divne prilike kad nas vodi naš župnik, a gdje ćeš bolje?  Krenuli smo rano vođeni iščekivanjem i željom malo više se povezati sa sv. Josipom, Isusovim poočimom, najboljiim uzorom očinstva.  Hodočašće, put usmjeren čašćenju Boga i njegovih ugodnika, smo započeli molitvenim programom u oba autobusa, a također i satom povijesti kojeg nam je održao naš župnik da nam približi važne i presudne povijesne događaje koji su se događali na ovom dijelu naše domovine.

karlovac17004
U karlovački predio Dubovac, u hrvatsko nacionalno svetište sv. Josipa smo stigli na  vrijeme da se duhovno  pripremimo za sv. misu. Pred velikom, suvremenom crkvom mnogo je vjernika i na ulazu svih dočekuje upravitelj svetišta don Antun Sente, škropeći nas blagoslovljenom vodom. Lijepa gesta dobrodošlice koja stvara ugodan dojam. Crkva je velika, prostrana i već puna vjernika. Na oltarnom zidu dominira lijep, velik križ, a toplo obojeni zidovi daju smirenje i sabranost. Lijevo je prekrasan kip sv. Josipa koji za ručicu vodi  dječačića Isusa, a desno se nalazi također vrlo lijep Gospin kip. Prije sv. mise molili smo krunicu sv. Josipa s posebnim nakanama, a zatim nas je domaćin upoznao s nastankom svetišta, koje slavi tridesetu obljetnicu osnutka, kao i s pobožnošću i svjedočanstvima o pomoći sveca. Svetu misu je predvodio biskup porečko - pulski Dražen Kutleša u suslavlju s našim o. biskupom Tomislavom i tridesetak svećenika koji su stigli iz svih hrvatskih krajeva odakle su doveli  svoje vjernike. U propovijedi je naglasio neke trenutke Josipovog života, objasnio u čemu je njegova svetost i usporedio naše ponašanje u sličnim situacijama potičući nas da oslonac tražimo u Bogu i Njegovoj moći. Poslije sv. mise imali smo prigodu obići kip sv. Josipa, zahvaliti mu na nebeskoj zaštiti našeg naroda, naših obitelji, posebno očeva, djece, radnika, izbjeglica, umirućih...i zamoliti ga nešto, obećati nešto, zavjetovati se...
Bilo nas je veliko mnoštvo i dugo je trajalo obilaženje, ali svi smo bili strpljivi jer bila bi šteta propustiti taj dragi čin pučke pobožnosti.
Put nas je dalje odveo u  Oštarije, Gospi od čudesa. Hodočasnike našeg gradskog dekanata, nas oko četiri stotine iz sedam autobusa, dočekao je mladi župnik u predivnoj crkvi iz 15 stoljeća. Obasuo nas je  mnoštvom povijesnih podataka o prošlosti ovog kraja, povijesti same crkve i drugim kulturno povijesnim znamenitostima.

karlovac17014
Zatim smo nastavili put prema Ogulinu, rodnom gradu naše poznate književnice. Na velikom i lijepom gradskom trgu je crkva posvećena Uzvišenju sv. Križa. I tamo srdačan doček župnika, tim više što su obje župe, Oštarije i Ogulin, bivše župe našeg šibenskog biskupa koji je cijelo vrijeme bio uz svoje vjernike. U Ogulinu su nas župljani srdačno počastili pa smo se malo zadržali družeći se u velikom župnom dvorištu. Lijepo je ovo zajedničko druženje, srcu drago, a rijetko u današnje doba žurbe i ovozemaljskih briga.
Hodočašće sv. Josipu pravednom, poslušnom, jakom, čistom, marljivom, vjernom, strpljivom neka nas potakne da i mi promišljamo o tim njegovim vrlinama i probamo ga nasljedovati u svom životu. Radi ovih je osobina i proglašen zaštitnikom očeva i neka ih čuva, a oni neka mu se s vjerom utječu u zagovor!  Prije  330 godina Hrvatski ga je sabor izabrao za zaštitnika našeg naroda i domovine pa je to razlog više da obnovimo pobožnost prema njemu.   
Hvala našem župniku, don Tomislavu za ovo lijepo iskustvo. Posjetili smo gradove i mjesta kroz koja smo ponekad  samo prolazili, ne znajući skoro ništa  njima. Sad smo ih upoznali i svima nam je drago zbog toga. Svjesni smo predivne prirodne ljepote i bogatstva naše domovine i vrijednosti svakog našeg kraja, koji je poseban i Bogom dan. Ovi su krajevi uglavnom slabo naseljeni  pa je i tim ljudima drago da ih netko obiđe, da se osjete dijelom svoga  naroda, barem u prigodnim danima.
Sveti Josipe, zaštitniče  naše domovine, moli za sve nas!     

Irena

Dana 18. ožujka , posjetila sam zajedno sa mojim župljanima župe Srca Isusova Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu. Predvodili su nas šibenski biskup Tomislav Rogić i organizator hodočašća dekan don Tomislav Puljić poznatiji u narodu kao don Tome.
Osim samoga svetišta svetog Josipa posjetili smo i svetište Gospe od čudesa u Oštarijama pokraj Ogulina , a za kraj nas je ugostio župni vlč. Robert Zubović u  župnoj crkvi svetog Križa u Ogulinu.

karlovac17007
U svetištu svetog Josipa u Karlovcu je bilo oko dvije i pol tisuće hodočasnika, a prije same mise svi zajedno smo izmolili krunicu svetoga Josipa , moleći mu se za pet velikih nakana: uspješan završetak školovanja djece i mladih,  pronalaženje radnog mjesta, duhovna zvanja u Domovini te za blagu i svetu smrt. Inače, u ovih pet nakana prepoznajemo kvalitete svetog Josipa.
Samu misu predvodio je porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, a koncelebrirao je i naš biskup.
Za vrijeme same mise vani se također i ispovijedalo te sam to učinila i sama.
Božji dar ispovijedi mi je donio poseban mir te obogatio samo hodočašće.
Svidjelo mi se što sam za vrijeme same ispovijedi sjedila u cvijeću, jer sam na taj način osjetila veću Božju prisutnost kroz prirodu.
Posebno me se dojmio dio u kojem je rečeno da nam sveti Josip može biti uzor u suočavanju sa životnim izazovima te ispovijesti ljudi koje nam je prepričao rektor svetišta mons. Antun Sente. Samo neke od njih su uspješna začeća dugo željena, pronalazak posla te ozdravljenje.
Za kraj mogu reći samo sve najbolje te da od srca želim da nas na idućem hodočašću bude još i više te pozivam sve mlade da se uključe jer u današnja užurbana vremena miran dan proveden s Božjim blagoslovom u Njegovoj prisutnosti je najljepše proveden dan.

Stela


I dođošemo u Karlovac,ušla sam u crkvu i osjetila da sam došla kući na kratki odmor od puta i napornih noći,koje olakšanje...jako me je privlačio Isusov križ naviše oltara,da sam tko zna koliko puta se zagledaval u taj Križ,Ja sam tu...hvala ti Isuse što si me blagoslovio ovim hodošaščem sv.Josipu i hvala ti sv.Josipe evo mene tebi...
i tada sam napokon stvatila koliko je on sv.Josip veliki svetac...bilo mi je jako lijepo u crkvi i sv.misa...tako da mi nije smetalo toliko ljudi jer su mi i ljudi pokazali štovanje sv.Josipu,i to se osjetilo,baš ga častu, ki kod nas na žalost sv.Antu...još če se sv,Ante naljutiti na MENE,ogovaram ga...  

karlovac17010

Jelena

 
E-mail Ispis PDF

POČELO JE! Velika korizmena i molitvena inicijativa za nerođene! ODVAŽI SE I – MOLI!

Hrvatska je u iščekivanju presude Ustavnog suda o ustavnosti zakona o abortusu iz doba Jugoslavije koja će prema neslužbenim informacijama biti negativna po nerođenu djecu Hrvatske. No, slučajno ili ne, ova presuda će se zbiti u samoj korizmi i uz veliku molitvenu inicijativu za nerođenu djecu koja je počela u srijedu na Pepelnicu. Riječ je o do sad najvećoj svjetskoj molitvenoj inicijativi u trajanju od 40 dana s molitvom, postom i sustavnim bdjenjem za naše malene. Ova inicijativa svima njima daje veliku nadu. Moli, Hrvatska, moli! Jer molitva zaista može sve promijeniti. Iako su medijski napadi, odnosno napadi svijeta na molitvu već započeli s prvim danom a kušnje i napadi će se očito nastaviti, podsjećamo da se i najtvrđa srca ‘progonitelja’ mogu promijeniti. Pravi primjer za to je je jedna mala država pod imenom El Salvador u srednjoj Americi koja je potpuno zabranila abortus, a za tu nevjerojatno odvažnu odluku tamo su glasovali na šok cijelog svijeta,  i svi liberali i ljevičari u parlamentu ove države. Kako se dogodilo to čudo, da tvrdokorni ljevičari podignu svoje ruke u zaštitu nerođenih i protiv liberalizacije abortusa? Uz pomoć molitve krunice.

-Prošli su prvu prepreku, kada je oko pola zastupnika glasalo za amandman, no da bi ustavna promjena bila zajamčena, trebalo ju je ratificirati s dvotrećinskom većinom u nacionalnom parlamentu. Ali onda su došli izbori i značajan broj pro-life zastupnika je izgubio svoja mjesta na koja su došli socijalisti, pa se mislilo da je amandman sigurno osuđen na propast. Mislili smo da će biti nemoguće dobiti, ali smo rekli da moramo pokušati. Moramo se potruditi. Pro-liferi su odmah pojačali sve svoje napore, pozivajući na nacionalnu molitvenu kampanju. Duhovna bitka dostigla je svoj vrhunac tijekom posljednja tri dana zakonodavnog razdoblja za tu godinu. Sjedili smo tri dana unutar i izvan parlamenta moleći krunicu. Prišli bi zastupnicima sa svetom vodom na našim rukama pa bi ih tapšali po leđima ili bi im pružili ruku rekavši: Bog, kako ste?”

Kada je došlo vrijeme za glasovanje, prvo je govorio zastupnik socijalista – žena koja je rekla: ‘Ja ću dati svoj glas, kao žena i kao liječnik, za ustavni amandman’. ‘Nakon toga, nije bilo glasova protiv. Nismo mogli vjerovati. Bilo je to čudo.Tako  je od 3. veljače 1999., El Salvador počeo priznavati kao ljudsku osobu svako ljudsko biće od trenutka začeća, uz pomoć molitve koja je promijenila srca naših progonitelja – ispričala je Julia Cardenal, predsjednica Si a la Vida (Da za Život) iz El Salvadora. (Cijelu priču pročitati ovdje)

Vjeruj Hrvatska, da isto možemo učiniti i ovdje! Uključite se u molitvenu inicijativu 40 dana za život i spasite ljudske živote jer Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mat 25:40)

Pripremajući se za novu kampanju bdjenja pred bolnicama organizatori inicijative 40 dana za život saznali su za još četiri spašena života, od čega tri u Bjelovaru za vrijeme prošle kampanje i jedan u Zagrebu prije dvije godine.

-Jedna majka je prije otprilike dvije godine išla u bolnicu Sestara milosrdnica kako bi se raspitala o terminu za pobačaj. Ugledala je molitelje i jedan miroljubivi transparent, zaplakala i vratila se kući donijevši odluku za život svoga djeteta. Rodila je djevojčicu-, kazala je nacionalna koordinatorica Petra Tišljarić opisujući plodove molitve kojih uvijek ima i zbog kojih niti jedna vaša molitva nije propala.

-Pozivamo sve ljude dobre volje da sudjeluju u novoj kampanji koja kreće 1. ožujka i traje do 9. travnja. Pratite i poduprite našu Facebook stranicu „40 dana za život – Hrvatska“ a sve informacije možete dobiti na broj 091 724 1044 (Dijana).“, pozvala je Petra, a Ante zaključio:

-Poseban naglasak stavili smo na muškarce, jer se pitanje pobačaja tiče i očeva koji imaju pravo braniti život svoga djeteta. S druge strane, nažalost, majke često učine pobačaj i zbog prisile ili nagovaranja očeva, a velik broj njih ostaje i napušteno. Zato su potrebni kršćanski muškarci i muževi koji će svojim bdjenjem prenijeti pozitivnu poruku gradu u kojem žive.’

Mi nemamo što drugo zaključiti nego odvaži se Hrvatska i MOLI!

IZVOR: dnevno.hr

 
Stranica 1 od 25

galerija

NAJAVE:

Župni vjeronauk je subotom:

3., 4., 5. i 6. razred u 09:00

1., 2. , 7. i 8. razred u 10:00


Mjesec lipanj je mjesec Presvetog Srca Isusova. Svaki dan prije sv. mise je lipanjska pobožnost !


05.06. Marija Majka Crkve: Dan crkvenih udruga i duhovnih pokreta!


14.06. Druga je srijeda u mjesecu
te je sastanak članova Župnog Caritasa u 19.30!


15. 06. Tijelovo ! U našoj župi je sveta misa samo u 9 sati. Preporuča se da u što većem broju sudjelujemo na sv. misi i procesiji u 19 sati u katedrali !


20. 06. Započima trodnevnica Presvetom Srcu Isusovu. Sv. misa za bolesnike je u 19 sati !
Njih ćemo nakon sv. mise počastiti onim što vjernici donesu.


22.06. Nakon sv mise Uočnice u 19 sati započima cijelonoćno i cijelodnevno klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.


23.06. Svetkovina Presvetog Srca Isusova ! Sv. mise su u 9 i 19 sati. Svetu misu u 19:00, predvodi otac biskup.


24.06. Srce Marijino !
Sv. misa je u 19 sati


30.06. Svetkovina Godišnjice Posvete naše župne crkve ! Sv. misa je u 19 sati


POVEZNICE

bitno

You are here: