Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Kardinal Bozanić u Kninu: Oluja je bila nagovještaj mira na ovim prostorima i zahvalni smo Bogu na tome


34657


Knin, (IKA) - U povodu proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije "Oluja" u srijedu 5. kolovoza u crkvi Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu misu za domovinu predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Koncelebrirali su hrvatski nadbiskupi i biskupi na čelu s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, biskupi iz BiH mostarsko-duvanjski Ratko Perić i vojni Tomo Vukšić, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica fra Jure Šarčević, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman i brojni dijecezanski i redovnički svećenici.
Riječi dobrodošlice na početku je uputio šibenski biskup Ante Ivas. Ističući da je danas dan domovinske zahvalnosti hrvatskog naroda za dar mira, biskup je rekao: „Ovo je dan zahvalnosti svim hrvatskim braniteljima od Udbine i Zrina, od Vukovara do Knina, svim poginulima i živima koji nikad nisu otimali tuđe, nego krvlju i životom i žrtvom branili svoj komad svete zemlje. Jer zemlja je i mati i dijete koju nam Bog dade da u njoj živimo po njegovim zakonima u slobodi djece Božje, da bude dobro i blagoslovljeno nama i našoj djeci poslije nas, zauvijek".
Obraćajući se vjernicima, kardinal je u homiliji rekao da su s pouzdanjem u Boga došli danas u ovaj grad. „Knin je danas hodočasnički grad, a ova crkva svetište domovinske zahvalnosti. Neprevarljivim očima duše zagledani u svoju povijest, svjesni okolnosti koje su nas dopratile do ove točke, mi se sjećamo, i mi svjedočimo, ovdje, pred Bogom, da su se prvih dana mjeseca kolovoza godine 1995. upravo u Kninu, simbolički otključala vrata kroz koja je hrvatska domovina oslobođena. Hrvatski branitelji i redarstvenici tada su ušli u Knin, noseći u srcima svoje supruge, djecu, očeve i majke, braću i sestre, obitelji, gradove od Vukovara do Dubrovnika, i cijeli narod. Danas smo ponosni došli u Knin sa svima njima povezani u srcu kako bismo, kao Crkva, zahvalili Bogu na daru slobode. Baštinici smo mira. I danas Bogu zahvaljujemo za sve žive koji su nam ga omogućili, a molimo za one koji su živote utkali u neprobojno platno naše slobode", rekao je kardinal.
„Srcem uzdižemo zahvalnu molitvu Bogu za sve poginule i umrle hrvatske branitelje, sinove i kćeri Lijepe naše, koji su nam mir dali okusiti pod vodstvom prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana, i u doba dragoga duhovnoga autoriteta hrvatskoga puka, sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, a ovdje se s osobitim poštovanjem spominjem i blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine, zauzetog mirotvorca. Kao vjernici znamo: u životu nema slučajnosti. Ako se hrvatski vjerni puk tijekom Domovinskoga rata predao zagovoru Blažene Djevice Marije, što su na poseban način, s krunicom u ruci, činili hrvatski branitelji, je li bilo moguće da se veličanstvena pobjeda ne izbori i na njezin blagdan? Ona je posredovala Isusovu prvom čudu u Kani Galilejskoj, a znamo da je njezin zagovor, zaštita Gospe Snježne, bio presudan i u čudu hrvatske obrane i oslobođenja", istaknuo je kardinal.

U homiliji je rekao da danas mirno slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja, jer su i visoke međunarodne institucije potvrdile da je oslobađanje Hrvatske bila časna misija hrvatskih vojnika, i da je jedini motiv hrvatske države bio uspostava pravednoga mira. „Dovoljno je zaviriti u podatke o onima koji su Hrvatsku branili i oslobodili, kako bi se shvatilo da hrvatska sloboda nije plod nacionalne niti vjerske isključivosti. Vojno-redarstvena akcija 'Oluja' označila je završetak rata u Hrvatskoj, omogućila mirnu reintegraciju preostalog okupiranog hrvatskog teritorija i donijela nagovještaj mira za Bosnu i Hercegovinu", rekao je zagrebački nadbiskup.
Stoga je kardinal zapitao kako je moguće da danas netko optužuje Hrvatsku za protjerivanje, nazvano etničkim čišćenjem, kada su upravo Hrvati i pripadnici nesrpskog stanovništva s tog okupiranog područja bili u jesen 1991. godine protjerani, morali ostaviti svoja ognjišta i sve što su imali, a mnogi su među njima bili i pogubljeni. Opustošeno je na tom području 68 katoličkih župa, a prognano oko 100.000 katoličkih vjernika. „Nakon oslobođenja, u kolovozu 1995. godine, u tim župama naišli smo na pustoš i otkrili porušene i spaljene domove naših vjernika, razorene i obeščašćene katoličke crkve, kapele, groblja – pogaženo svjedočanstvo našeg tisućljetnog katoličkog života. Smijemo ovdje ustvrditi da neki koji danas optužuju druge ili su zagovarali postupke takvog čišćenja, ili su šutjeli kad su mogli i morali govoriti, ili su i sami u njima sudjelovali", primijetio je kardinal. Podsjetio je da premda su hrvatske vlasti, kad je započela akcija oslobađanja, upućivale srpskom stanovništvu – kojega je prema popisu iz 1991. godine bilo na tom području oko 160.000 - opetovani poziv da ostanu mirni u svojim domovima, da im se jamče sva ljudska i građanska prava i da polože oružje, srpsko je stanovništvo ipak bježalo odvozeći svoje stvari.
Kardinal Bozanić pri tome je podsjetio da je kardinal Franjo Kuharić u jednom izlaganju u listopadu 1995. godine ovako prosudio takvo postupanje srpskog stanovništva: "Smatramo da su tri važna razloga. Prvi razlog je da su toliki bili indoktrinirani idejom Velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost države Hrvatske da bi u njoj živjeli kao njezini ravnopravni građani. Drugi razlog je da su i njihove vlasti dale zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto više od mjesec dana prije Oluje, da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako Hrvatska napadne takozvanu Krajinu. Treći razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u pljački, paljenju i rušenju hrvatskih kuća, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata. Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti dočekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva".
Komentirajući da je rat veliko zlo i uvijek ostavlja teške posljedice na duhovnom i materijalnom području, kardinal Bozanić izrazio je uvjerenje da mnogi hrvatski građani srpske nacionalnosti nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Podsjetio je da je naša Crkva apelirala na hrvatske prognanike i druge građane da ne padnu u napast mržnje i osvete. „Nažalost, bilo je nakon vojno-redarstvene akcije i slučajeva pljačkanja i paljenja srpskih kuća, bilo je i žrtava. Zbog toga treba žaliti. Danas se s ljudskim i kršćanskim pijetetom spominjemo svih žrtava rata devedesetih godina proteklog stoljeća na hrvatskim prostorima, a kao vjernici molimo pokoj njihovim dušama", istaknuo je zagrebački nadbiskup.
„Budući naraštaji proučavat će vojno-redarstvenu operaciju 'Oluja' pod raznim vidovima, počevši od vojnih analitičara. Mi smo zahvalni Bogu što je ona bila nagovještaj mira na ovim prostorima. Ona je učinkovito zaustavila djelovanje imperijalističkih ratnih ideologija kojima je okvir jugoslavenske države služio za ostvarivanje njihovih ciljeva. Ona se dogodila u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća. U stoljeću koje je na ovim prostorima državno politički obilježeno jugoslavenskom tvorevinom koja je u svim etapama svojega postojanja na hrvatskim prostorima generirala napetost između Hrvata i Srba. Željeli bismo vjerovati da je i taj period hrvatske povijesti završen", rekao je kardinal.
Govoreći da Hrvatska danas živi novo razdoblje svoje povijesti u suvremenom zajedništvu europskih zemalja, zagrebački nadbiskup poručio je da je potrebno otvarati se novim izazovima europskog društva, ali istodobno čuvati i promicati hrvatski identitet i hrvatsko zajedništvo koje je niknulo kao plod hrvatske obrane, hrabrosti i mudrosti mnogih. „I ne mislim samo na ljude na najodgovornijim položajima, kojima svakako dugujemo zahvalnost, nego i na jednostavne ljude koje je uvelike oblikovala molitva i vrijednosti vjere, na ljude iskušane patnjom", prokomentirao je.
„Devedesetih godina proteklog stoljeća hrvatski je čovjek iskusio svu milinu zajedništva, solidarnosti, mudrosti, znanja, požrtvovnosti i napose žive vjere, što se pretvorilo u spasonosni koridor prema miru. Upravo te vrednote treba izučavati, na njih podsjećati i njih mudro ugrađivati u školske i akademske sustave, u gospodarske strategije, u dugoročne razvojne planove, u pronatalitetne politike", poručio je kardinal.
„Mi, građani Hrvatske, možemo se nositi sa svim problemima, i onim najvećim, budu li zaživjele vrednote mira i zajedništva za koje smo se izborili. Hrvatska čezne za unutarnjim prijateljem! Zato kao zagrebački nadbiskup, molim tebe, hrvatski politički dužnosniče, da budeš prijatelj hrvatskomu narodu; molim tebe, koji radiš u sudstvu, tebe u kulturi, tebe u znanosti, tebe u sportu, tebe u medijima, tebe u gospodarstvu da budeš prijatelj hrvatskomu narodu; pozivam tebe, brate i sestro u vjeri, gdje god bili, da budete prijatelji narodu svomu! Ovdje u Kninu obraćam se i vama poštovani sugrađani srpske nacionalnosti: budite prijatelji zajedničke nam domovine Hrvatske. Ovdje su naši korijeni, ovdje nam je zajednička sadašnjost i budućnost. Bog nam daruje mogućnost življenja u zemlji koju nam je on povjerio i za koju ne samo mi, nego mnogi koji je upoznaju kažu da je lijepa. Zemlja je to u kojoj možemo zahvalno živjeti čuvajući vrijednosti života i obitelji; zemlja u kojoj se treba naći dovoljno posla za sve; zemlja koja može razveseliti srce i čovjeka učiniti čovječnijim", poručio je kardinal Bozanić.
Na kraju mise riječi zahvale uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izrekao je provincijal Kodžoman.
Svim hrvatskim braniteljima, građanima, građankama i domoljubima čestitao je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. „Naše vrijednosti, obitelj, domovina, vjera žive od sjećanja i zahvalnosti. Stoga budimo zahvalni i sjećajmo se onih koji su nas zadužili, koji su dali svoje živote i dijelove svoga tijela. Molimo neprestano za njih kao i za naše nestale, njihove obitelji, molimo za sve ljude koji su nevini patili. Neka nam živi vječna i jedina domovina Hrvatska, neka je čuva i štiti moćni zagovor naše Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Neka nam je svima sretno u novom desetljeću slavljena najvećih svetinja naše vjere i nacije", poručio je provincijal Kodžoman. Zahvalio je svim dosadašnjim dobročiniteljima koji su pomogli gradnju crkve Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta te se preporučio za nove donacije kako bi bila dovršena izgradnja toga memorijalnog centra. Za vrijeme liturgijskog slavlja pjevao je zbor Gospe od zdravlja iz Splita pod vodstvom fra Stipice Grgata.
Na misi su bili predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, predsjedatelj Predsjedništva BiH dr. Dragan Čović, general Ante Gotovina, gradonačelnica Knina Josipa Rimac, predstavnici državne, županijskih i lokalnih vlasti, predstavnici hrvatske vojske i policije, branitelji i članovi njihovih obitelji, predstavnici političkoga, gospodarskog i kulturnog života.

zastava-knin-tvrđava


 
E-mail Ispis PDF

PROSLAVLJENA GODIŠNJICA POSVETE NAŠE ŽUPNE CRKVE

U utorak 30. lipnja 2015. kad se Crkva sjeća Rimskih prvomučenika, proslavili smo župnu svetkovinu, godišnjicu Posvete naše župne crkve. Sva su misna čitanja, molitve i pjesme govorile o hramu Božjemu. Misno slavlje predvodio je i propovijedao župnik Mandaline, pater Jozafat. S pozornošću smo ga pratili.

Svoju je homiliju započeo iskustvom vjernika iz rodne Afrike koji su za molitvu birali jedno posebno mjesto, pod najvećim stablom, jer su osjećali da će tako iskazati svoje poštovanje prema Bogu. Slično tome, s najvećim se poštovanjem odnose prema Svetoj planini, Kilimandžaru, jer u njoj stanuje Bog.Crkva kao građevina u kojoj se vjernici sastaju s Bogom posvećeno je mjesto svake zajednice, župe, grada. U njoj se ostvaruje naša nadnaravna dimenzija kad se obraćamo Svevišnjem s molbom : Usliši i oprosti! Samo uz Duha Svetoga možemo spoznati tko je Isus i mi možemo postati sveti, pomazanici. Hram smo Duha Svetoga i On u nama čini živu Crkvu. Kakvi smo mi, takva je i Crkva. Dokazao je to pričom o župniku kojega su župljani optuživali kao lošeg i htjeli da ode. No, on se našalio s njima pokazujući im zrcalo u kovčegu tako da su svi koji su u nj pogledali shvatili da se svi zapravo trebaju mijenjati pa će biti bolja i Crkva.  

Simpatični pater Jozafat nas je svojim posebnim stilom naviještanja i blagim govorom obogatio i uzveličao ovaj važan dan za našu župu. Nakon sv. mise bilo je živo pred crkvom jer su se mnogi htjeli pozdraviti s dragim o. Jozom kojeg uskoro očekuje služba u nekoj novoj župi. Gdje god pođe neka ga prati Božja blizina i Njegov blagoslov!

Božji blagoslov potreban je i svima nama, našem župniku don Tomislavu, našoj župi, biskupiji, narodu, svakom čovjeku!

Bogu hvala za sve Njegove darove!

 
E-mail Ispis PDF

Iskustvo naše Jelene u bolnici

Evo da te obavijestim. Kad ovo budeš čitao ja sam već u Biogradu u bolnici do vikenda,ako Bog da do petka i tome dolazi kraj...Čeljadi me čekaju...falim ja babama nema im tko paziti na njihove infuzije,,,ja sam se ušaltala,sad ja baratam s njihovim infuzija...sestre su pre zaposlene...ja im donosim radosnu vijest,donosim im kavu,vodim ih na terapije,provjeravam infuzije...imam pune ruke posla...hahaha,obilazim nepokretnu patnicu...kad ona mene vidi,sva se razveseli...smije se punim plućima...kaže ona mene ništa mi ne treba,samo tebe želim ti me ispunjavaš...budi s menom...ja joj nastojim dovesti Isusa bar preko svoje prisutnosti...pokušala sam s tim babama pričati o Bogu,molila sam ih da se spuste doli u kapelici ili neka se molu, ali ne ide...Rekle su mi ovo zašto bog ako postoji dopušta ovu patnju...i rekle su mi ovo što ti znaš što ima nakon smirti? jer nitko nije umro pa se vratio da im ispriča što se nalazi NAKON SMIRTI...??? jA SAM IM REKLE DA JE NJIHOVA VJERA U PITANJU,jer ako vjeruješ nema onoga tko će te uvjeriti da nakon smrti nema život vjećni...mene su pokušali uvjeravati da nakon smrti nema života,ja sam im rekle ne tredite se jer ja vam kažem da ima života nakon smrti...babe su me umorile istrošila sam se njima.Ima ih što strašno patu,pokušala sam im reći da patnje nisu uzaludne i da nisu sami...ali ne ide...pokušavam im bar svojom prisutnosti dovesti Isusa to im odgovara,njima je dovoljno da sam ja tu...nije dovoljno...žene koje sam imala u prvom tjednu...su se promjenile da su im njihove obitelji rekli da to nisu one koje su bili...da su se totalno promijenile...vedre su nasmijane,uspjela sam im nagovoriti da odu u kapelicu i da se ispovijede i jesu vidjela sam...tražile su da im dadem savoju molitvu koju imam...to je super...ali ove babe ne uspijevam,ali nadam se da ću uspjeti kroz ovaj zadnji tjedan s njima...otkad sam tamo stalno se molim za njih i za sve medicinsko osobnje...naravno i ti si u mojim molitvama i župljani...
MENE MUĆI OVO PITANJE,ŠTO JE SA OVIM PATNICIMA KOJI NE TRAŽE BOGA?

JUTARNJI BLAGOSLOV

 
E-mail Ispis PDF

MIR VAMA

U ranim jutarnjim satima 05.06.2015.započinje za nas dugo očekivano hodočašće u Bosnu. Nakon ugodne vožnje, pjesme, spavanja i molitve stižemo na naše prvo odredišteTravnik. Pred zgradom sjemeništa dobivamo informacije od našeg župnika Don Tomislava, koji nas upućuje u povijest sjemenišne zgrade koja nosi naziv Katolički školski centar Petar Barbaric Travnik.

Velika upečatljiva zgrada je podijeljena na dva dijela: jedan katolički i trećina zgrade koja još uvijek nije vraćena i dalje pripada muslimanima. U sjemeništu je sada škola koju pohađaju katolička djeca.

Odlazimo u crkvu u kojoj Don Tomislav za vjernike služi svetu misu. Na sredini crkve nalazi se slika i grob Petra Barbarića, pred kojem se redovito okupljaju učenici i narod,daju zavjete i mole.

Nakon svete mise ljubazni domaćini provode nas u obilazak sjemeništa i u prostor u kojem će nam prikazati dokumentarni film o isusovačkom sjemeništarcu slugi Božjem i kandidatu za sveca.

Petar Barbarić primljen je je sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik. Živio je vrlo pobožno ali se razbolio od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda,položivši redovnički zavjet.Obraćao je grešnike,uveo u sjemenište pobožnost Srcu Isusovom a u svojoj rodnoj župi osnovao bratovštinu Gospine Krunice.

DSC 0102

Dirljiv film o kratkom životu jednog velikog čovjeka na čijem se grobu dešavaju čuda. Dok sam klečala pred njegovim grobom zastao mi je dah. Osjetila sam mir.

Osjetila sam kako kao da se njegove blage oči smješe i sigurna sam da svaki onaj koji se pokloni kraj njegovog groba osjeti to isto. Nakon doručka kod naših ljubaznih domaćina nastavljamo dalje,preko Nove Bile do Busovače i zaustavljamo se u Brestovcu u kojem posjećujemo samostan Svete Klare.To je samostan u kojem žive klarise, red Svete Klare. Nastao iz nadahnuća koje je Gospodin dao Svetom Franji Asiškom da u Crkvi živi Sveto evanđelje.Red Svete Klare je drugi franjevački red. Žive u klauzuri iza rešetaka i dnevno osam sati provedu u molitvi.

Ne koriste tehnička sredstva i žive pokornički. Trenutno ih u samostanu ima sedam. Najstarija od njih ima 76 godina u samostanu je 46 i rekla nam je da u svim godinama koje je provela tu nije prošao ni jedan dan a da se nije osjetila sretnom. Osjetila je da je to poziv koji Bog traži od nje i nikad zbog toga nije požalila. Jedno veliko iskustvo je bilo biti s njima, osjetiti njihov mir. Iako prije tog susreta čovjek teško može zamisliti kako netko može biti sretan, godinama biti zatvoren među zidovima... ali svakog trenutka s Bogom. Ljudi im dolaze iz svih krajeva,pričaju svoje price mole ih da mole za njih za njihove najbliže.

Nakon njihove pjesme otpjevane nama nastavljamo naš put preko Kiseljaka, u kojem nam pogled zastaje na veličanstvenoj građevini katoličke crkve. Puni dojmova, u dobrom društvu uz molitvu,povijesne priče o Bosni približavamo se Sarajevu.

Glavni grad Bosne i Hercegovine,glavni razlog našeg putovanja,sutrašnji susret sa Svetim Ocem papom Franjom.

Na Marijinom dvoru zaustavljamo se ispred crkve u kojoj će se služiti sveta misa. Ispred crkve kip Majke Tereze a u crkvi lik koji je samostalno nastao nakon granatiranja a zaštićen na zahtjev vjernika. Jedan lik koji vam privuče pogled i ne možete odvoji oči od njega. Crkva koja je za vrijeme rata granatirana i uništena i ponovo obnovljena. Nakon svete mise i dalmatinske večere u centru Bosne (miris ribe koju je naš župnik osigurao za nas i vrijednih naših žena koje su satima za nas spremale širio se ulicama Sarajeva) Naši ljubazni domaćini otimaju se za svoje goste presretni sto će u svojim skromnim domovima ugostiti svoje ljude svoju vjeru svoje katolike kojih je u Sarajevu još jako malo. Oduševilo me veliko srce tih dobrih ljudi. Primili su nas kako ne možete niti sanjati.

DSC 0170

Kako smo ja i moja cimerica,gospođa Zdravka imale smještaj blizu stadiona na kojem će se održati sveta misa imale smo priliku vidjeti kako se od tri sata ujutro prema stadionu Koševa slijevaju rijeke ljudi da bi u molitvi i tišini dočekali Svetog Oca.

U subotu ujutro nakon zajedničkog okupljanja započinje i nas put prema stadionu. Tri sata prije dolaska svetog oca teško je opisati onaj osjećaj dok čekate nešto sveto. Dok se stadion puni,minute prolaze dolazak se približava. A 70.000 ljudi jednoglasno uzvikuje PAPA MI TE VOLIMO I MIR VAMA. I onda onaj trenutak kad je na video zidu objavljeno da je papa s nama. Stigao je. Suze su potekle.Prevelika količina emocija za koje i ne znate da su u vama su izbile van.I sve je stalo. Samo njegova prisutnost da znam da je tu bila je dovoljna da znam da je ovo hodočašće bilo vrijedno i koliko je vrijedilo.

DSC 0223 20150606182301214

Svaka pohvala za organizaciju,svaka pohvala osiguranju,onim policajcima koji su nas danima prije čuvali,čuvali crkve i zgrade u kojima smo spavali,čuvali svetog oca i brinuli se da sve prođe u najboljem redu.

Svaka pohvala 70 tisuća vjernika ne samo katoličke nego idrugih vjera koji su izrazili želju biti na tom mjestu vidjeti taj veličanstven događaj u gradu koji je jako puno propatio.

I svaka pohvala našem Don Tomislavu koji nam je omogućio ovo hodočašće s kojeg se vraćam otvorena i puna srca.

Naše putovanje završava podno Veleža u još jednom velikom gradu,Mostaru.

Tu nas je u ratom uništenom pa nedavno obnovljenoj Mostarskoj katedrali dočekao Don Luka koji nam je malo približio strahote prošlost i ovog napačenog grada.

Zahvaljujući našem župniku u Mostarskom župnom uredu poslužena nam je večera na kojoj nam se pridružio i naš biskup Ante Ivas.

Punog srca i punog trbuha završavamo naše hodočašće uz molitvu,sretno se vraćamo svojim kućama.

Do sljedećeg druženja,lijep pozdrav.

DSC 0120

IVANA ZORICA

 
E-mail Ispis PDF

DUHOVSKI PONEDJELJAK


Na duhovski ponedjeljak 25. svibnja na svetoj misi na kojoj je koncelebrirao i propovijedao don Ante Skračić bili su nazočni pripadnici pokreta, zajednica i udruga koji se okupljaju u prostorijama naše župe.

U uvodnoj riječi župnik je postavio pitanje zašto nas je svake godine sve manje na ovakvim susretima. Spomenuo je potrebu suradnje i koordinacije pokreta, zajednica i udruga, kao i življu nazočnost u župi te u tom smislu pozvao na ispit savjesti.

U svojoj propovijedi don Ante je upitao koliko se u molitvi obraćamo Duhu Svetomu i koliko je ta molitva životvorna te donosi li plodove. Pozvao je nazočne da zajedno ponove riječi iz Vjerovanja koje se odnose na Duha Svetoga (Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima) i potaknuo ih na molitvu Duhu Svetomu, kako bi On potom mogao djelovati u svijetu.

Nakon svete mise i ove su se godine predstavnici pojedinih skupina predstavili s nekoliko riječi. Govorili su: Djelo Marijino-Pokret fokolara, Molitva i Riječ, Neokatekumenski put, Treće srce, Liječničko katoličko društvo, Župski caritas i predstavnica zajednice roditelja Cenacolo.

U djelovanju svih zajednica razvidno je nastojanje na vlastitoj duhovnoj izgradnji kao i na molitvi te radu za duhovne i tjelesne potrebe ljudi koji nas okružuju.

Nastavak večeri protekao je u druženju i ugodnim razgovorima, a župnik je sa zadovoljstvom ustvrdio da je ovaj deveti po redu godišnji susret najuspješniji do sada.

 

Đina Perkov

 
E-mail Ispis PDF

JA SAM PASTIR DOBRI


Ja  sam  pastir  dobri,
Ne  bojim  se  ni  lavova, ni kobri.

Preko  mise  vam  se  javljam,
Svećenik  me  u  vaša  usta  stavlja.

Ali  je  svećenika  sve  manje,
Pa  moramo  proglasiti  izvanredno  stanje.

To  stvara  probleme  mnoge,
A  đavo  nam  samo  nabija  roge.

Zato  se  moramo  za  svećenike  moliti,
Ili  će  nas  Bog  poslije  koriti.

Treba  druge  bodriti  na  red  sveti,
Da  se  Crkvena  snaga  osjeti.

Treba  malo  na  zemlju  spustiti  nos,
I  bit  ćete  vjernika  ponos.

Svećenici  rade  mukotrpan  rad,
Da  bi  nam  misu  uljepšali  sad.

O  svećenicima  sve  najbolje  to  se  zna,
Možda  jednom  svećenik  postanem  i  ja !


Filip  Menđušić

25. travnja 2015.

ja-sam-pastir-dobri

 
E-mail Ispis PDF

Biskupijska formacija župnih misijskih animatora

!Idite i navješćujte“!- jedna je od najprepoznatljivijih Isusovih poruka njegovim učenicima koje je poslao diljem svijeta da navješćuju i širenje evanđelje. Upravo s ovom porukom velečasni Antun Štefan obratio se nazočnima na skupu u dvorani crkve Presvetog Srca Isusova na Baldekinu na kojem je govorio o potrebi širenja misjskih dijela po župama.
Skupine mladih iz Murtera predvođeni ravnateljem OŠ prof. Edom Juragom, mladi Baldekina, mladi iz Drniša, vjernici sa Vidika, vjeroučitelji i drugi zainteresirani laici s pažnjom su se educirali kako što učinkovitije pridonositi misijama koje su pune potreba. Uz velečasnog Štefana bilo je i dvoje njegovih suradnika koji su prenosili svoja isksutva u dosadašnjem radu na ovom plemenitom „polju“.
Nakon pozdravne riječi don Puljića u kojoj je još jednom podsjetio na važnost Isusove poruke-Idite i navješćujte, posebno u svjetlu činjenice da veliki dio svijeta još nije upoznao Isusa, velečasni Štefan je na samom početku svog obraćanja konstatirao- svijet treba misije i misonare! Danas je diljem svijeta razasuto 90 misonara iz Hrvatske, a potrebe su sve veće. Iako se često na račun Crkve mogu čuti kritike, ja kažem kako imamo vjernike koji dolaze u crkve i imamo mlade koji nas ne zaobilaze, dakle imamo živu Crkvu. Ona se, međutim ne smije svesti na bavljenje sama sobom već treba misliti i na one koji nikada nisu čuli za Isusa. Neki će reći pa tko će misliti na druge u potrebi kod toliko problema kod nas. Ali, ako se čovjek bavi sam sobom, taj nikad nije zadovoljan, nikad mu dosta dobara, uvijek mu nešto fali. Kad počmeš misliti na druge oko sebe, na ljude koji teško žive, kad počmeš u drugi red stavljati vlastite probleme, tvoj život postaje vrijedniji. Kad čovjek sagleda širinu, kad se počme davati drugima tek tada shvati i svoju vrijednost, dobije veću snagu... One župe koje se brinu za druge su-žive župe, drugima teško ide, zaključio je Štefan.

Misije-3

Kako možemo pomoći misijama, a da ne idemo svi tamo? Pomoći možemo molitvama, svojom vjerom, a možemo i tako da organizirano pomoć po župama, da senzibiliziramo župljane da pomažu, da navješćujući budu misionari. Da se usitinu može pomoći na različite načine svjedoči i primjer jedne sedmočlane obitelji koja se, ispričao je velečasni Štefan, odlučila na preseljenje u Kinu. Kad su ih pitali zašto baš tamo, u tu daleku i mnogoljudnu zemlju u kojoj je kršćana tako malo, u kojoj svojim djelovanjem ne mogu postići neke rezultate, odgovorili su da će tamo otići i naprosto živjeti jednostavnim kršćanskim i obiteljskim životom. Svjesni su kako velike stvari ne mogu napraviti, ali će svojim svakodnevnim životom svjedočiti kršćanstvo, prepričao je Štefan koji se u nastavku svog izlaganja posebno osvrnuo na djelovanje misionarki.
-One su svetice, one su heroji. Kad drugi bježe, one tamo ostaju“- rekao je velečasni Štefan koji je i sam bio misionar. Punih 18 godina proveo je u misiji u Africi. Na Crni kontinent se uputio sa 26 godina, bez poznavanja jezika, tamošnje kulture, tardicije...Susreo se sa brojnim problemima, od gladi od koje se umiralo do zaraznih boleščina za koje nije bilo lijeka. Narod je taj koji te tamo drži i hrabri, gradi te, pomaže ti, otkrio je tajnu opstanka u kaotičnim i nadasve teškim uvjetima života u afričkoj pustoši.
I danas su u svijetu potrebe vrlo velike i zato vas pozivam da se organizirate kroz misijske grupe po svojim župama, da sve radite u dogovoru sa vašim župnicima. Shvatite to kao dar, poručio je okupljenima vlč. Štefan koji je kao primjer dobrog rada izdvojio misijsku grupu iz Koprivnice koja okuplja dvadesetak mladih župljana. Kratki filmić o njihovom radu potvrdio je njegove riječi.
Jedna od misionarki u Africi je časna sestra Mirabelis Višić koja je upravo došla na kraći odmor u Hrvatsku iz dalekog Konga u kojem broji već 35 godina misijskog staža. U Kongo je došla kao mlada redovnica slijedeći stope Majke Terezije za kojom je najprije htjela poći u Indiju. Po dolasku u Kongo, zemlju koja je velika, slikovito će, kao cijela Europa, susrela se sa zaraznim ospicama od kojih je u samo nekoliko dana umrlo stotinjak djece. Nije bilo  cjepiva pa ni djecu nisu mogle liječiti. Prvi frižideri u kojima su kasnije prenosili cjepivo bili su na petrolej i nosili su se na leđima. Gradile su časne u Kongu škole, ambulante, crkve... Danas ih je u misiji ukupno 20, od čega 7 bjelkinja, a od njih su čak tri iz Šibenske biskupije. Misonar se može biti i u kvartu, reći će ova hrabra ženana velikog i toplog srca naglašavajući su to mali koraci koji vode daleko. Početkom srpnja vraća se natrag u Kongo, u zemlju bogatu rudnim bogastvima ali istvovremeno siromašnu zemlju koja od tog bogatstva nema gotovo ništa. Spomenula je i kako je u 3, 5 desetljeća boravka u Kongu prošla kroz tri strašna rata, nagledala se smrti,  bijede, boleščina, nensigurnosti, ali i ljudi topla srca i dobre volje. Svatko od nas ima svoje granice, a kada će njezine reći-dosta je, vraćaj se u rodnu zemlju, ne želi ni razmišljati. Za kraj reče kako je molitva vrlo, vrlo važna jer, tko zna kako bi neka događanja završila da drugi nisu molili i za njih.

misije 2

Još jedan misionar predstavio se na skupu. Pater Tomislav Mesić trenutačno je u župi Mandalina-Zablaće u koju je došao iz Tanzanije u koju je kročio 1997.g.  Mogao je birati između Brazila i Tanzanije, a kad je čuo da se između dvaju sela u Amazoniji treba po više sati voziti malim čamcem, a u vodama pirane, odlučio se za Tanzaniju i nije požalio. Misija se nalazi na području NP Serengeti, tamo gdje žive pripadnici plemena Masai. Ovi nomadi žive na 2500 metara nadmorske visine, u kućama od blata i slame. Sa stadima koza, krava i ovaca stalno se sele u potrazi za ispašom, dok njihove žene i djeca ostaju u kućama. Masai su jednobošci.
Kao istaknute probleme pater je naveo posvemašnju neimaštinu, zarazne bolesti koje i danas haraju i odnose živote, loše školei sustav obrazovanja, ambulante, prometnice... Zahvaljujući radu misije stanje je danas kudikamo bolje, ali su potrebe i dalje vrlo velike i zato se želi ponovo vratiti i pomagati. Još treba graditi škola i ambulanta, cesta, ljude treba nahraniti. Ne možeš propovijedati ljudima gladna želuca,na kraju će svog kraćeg obraćanja pater Mesić.

Vlč. Štefan ističe važnost školovanja djece u siromašnim zemljama. „Ako manje gledamo na ono što nemamo i što nismo, a više na ono što imamo i što jesmo, dopronosimo boljitku svijeta“.

-Ne možemo svi ići u daleke misije. Ali, ako smo odgovorni možemo pomoći na brojne druge načine. Možemo širiti misijsku svijest po svojim župama, biskupijama. Možemo moliti, možemo dati novčane priloge..., rekao je don Puljić koji je prije više godina krenuo s akcijom prikupljanja sredstava za potrebe školovanja siromašne djece i siročadi u više zemalja Afrike. Od prije nekoliko godina organizorao je još jednu hvale vrijednu akciju- pjevače Betlehemske zvijezde. Djeca sa Baldekina uoči Božića posjećuju predbilježene obitelji, pjevaju prigodne pjesme obučeni u bijele haljine i prikupljaju novac koji se potom šalje za potrebe djece u Africi i na drugim kontinentima.

I časna sestra Augustina Vukančić godinama je angažirana na širenju misijske svijeti. Kag god je u prilici organizira susrete misionara sa župljanima koji pripovijedaju o svom radu u siromašnim zemljama svijeta koji tako treba našu pomoć.

Jadranka Klisović


 

misije 4

„Mi imamo preko 90 misionara, no imamo i puno vjernika i mladih koji dolaze u crkvu i ne bi se smijeli baviti sami sa sobom,  nego onima koji još nikad nisu čuli za Isusa. Ima župa koje jedva preživljavaju i teško je misliti na misionare , kad i one same trebaju pomoć. Pa, ipak potrebno je misliti na druge, jer tada ti se počne mijenjati život i ono što imaš postaje vrijedno. Brinemo se za sebe i onda si stalno nezadovoljan. Nikad dosta, ali onaj koji gleda da može učiniti dobro, sretan je u svojoj nutrini i kao takav čini radosnima i one oko sebe. On tada postaje kruh koji se daje za druge.  Tada takav čovjek, takvi ljudi postaju misionari. Radost u grudima nitko im ne može uzeti. Milost s neba kroz njih doista miluje potrebite. Župe koje se brinu za misije su žive župe. To su sjajne župe, što ne znači da im je lako. Da nemate veze s misijama, ne biste sigurno bili ovdje. Makar nećeš hodati svojim nogama, tvoja molitva iz srca to čini. Tvoj mali dar ovdje, tamo spašava život. Tamo čini čudesa svako dobro djelo i zato smo danas tu, da vas ohrabrimo. Mi moramo biti organizirani kao apostoli. „ Sve su to divne riječi vlč. Antuna Štefana, koji je nacionalni ravnatelj PMD u Republici Hrvatskoj, riječi koje nadahnjuju i osvješćuju svakog od nas da je ljubav najjača snaga za sve izazove u životu.
U filmu o misijskoj zajednici u Koprivnici, otkrili smo kako biti vrijedan i koristan, kako bi i mi mogli tako raditi u svojim župama i biti tako dobri kao i u župi „Alojza Stepinca“ koja je službeno ostvarena 30. listopada 2014. i dobila naziv po našem predobrom misionaru Anti Gabriću. Uistinu, kao što župa ne može bez Caritasa, tako ne može ni bez misija! Barem jedan član pastorala može biti u misijskoj zajednici.
Predivno bi bilo da se svi vjernici uključe za potrebe misionara, bilo molitvom, bilo dobrovoljnim radom, gdje djeca mogu izrađivati ukrase, čestitke, razne prigodne kutijice, koje bi ukrasili mislima blažene Majke Tereze ili nekog drugog sveca, pa i odrasli zajedno s njima da se aktiviraju i time šire ljubav, dobrotu i milosrđe, onima kojima je to istinski potrebno.

Pomozimo-skolovanje-dokinimo-robovanje
Toliko divnih ideja uz Božji blagoslov i nadahnuće Duha Svetoga mogle bi uroditi plodom i množiti se u misijskom poslanju, a za to nam daju primjer vjernici iz Koprivnice.
Među nama na ovom susretu, svoja životna iskustva podijelili su misionari: dvije časne sestre, sestra Višić  iz naše biskupije, koja je rođena u Unešiću i druga sestra iz Drniša. One su već dugo godina svjetlo u tami onima koji su u Hong Kongu, Zambiji, te pater Tomislav Mesić u Tanzaniji, u „Družbi Duha Svetoga“ dobivši svoje zvanje „Tamo gdje palme cvatu“.
Dirljivo je slušati koliko su potrebe velike i sa čim se sve susreću ti dragi i mili misionari velikog srca u svijetu gdje vlada glad, bolest i neimaština.
Kao i svi prisutni vlč. Antun Štefan je s divljenjem odao priznanje svim dobrim djelima koja dolaze iz dubine duše i od požrtvovnosti  naših dragih misionara. Želimo slijediti njihov primjer, možda ne na takav način kao što oni to rade, ali na dobrom smo putu da suosjećajući s potrebitima činimo ono što Isus traži od nas; ljubimo druge pomažući im kad je to najpotrebnije.
Jako smo sretni što i među nama ima onih koji se jako trude biti aktivni, kako mladi iz Murtera zajedno sa svojim ravnateljem škole, tako i mladi iz župe „Srce Isusovo“ vođeni svojim pastirom don Tomislavom, te odrasli s djecom i mladima iz župe „ Sv. Petra“ na Vidicima, uz svog duhovnika fra Ivana Penavu, dajući sebe pomažu onima čije tmine života zatamljuju tračak svjetlosti, na koju imamo baš svi jednako pravo, jer nitko nije vrijedniji od onog drugoga u Božjem pogledu, samo zato što nas sve čuva na dlanu svoje ruke uronjene u Njegovo milosrđe i beskrajnu ljubav.
Svatko od nas može nešto dobro učiniti, jer ima neki svoj talent kojim može obogatiti misijsku zajednicu, kao što su rekli naši dragi gosti.  Zato neka animacijski materijali- brošure, koje su ovdje podijeljene budu poticaj svima nama da hodamo u poniznosti i zajedništvu, jer svi smo mi braća i sestre u Kristu, bez obzira na boju kože i na mjesto gdje živimo! Ovaj susret za sve prisutne i za mene osobno, jako lijepo je iskustvo i veseli me što se nastavio prigodnim druženjem, zahvaljujući don Tomislavu i njegovim župljanima, koji su bili vrijedni  pripremiti dobrodošlicu svima koji su došli u dvoranu crkve.


Duška Burazer

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U VEPRIC

20150501 092207

Bog nam je podario prekrasan, topao i sunčan dan , te uz vodstvo i organizaciju don Tomislava Puljića na spomenan sv.Josipa Radnika 01.05.2015.nas 60-ak župljana Župe Presvetog Srca Isusovog uputili smo smo se na hodočašće u Hrvatski Lurd-Vepric kod Makarske. Ovo mi nije bilo prvo hodočašće u životu al je prvo u organizaciji našeg Župnika i moram istaći da sam zadovoljana sa cjelokupnom organizacijom jednodnevnog hodočašća.Pri samom polasku don Tomislav nam je iznio zanimljiv plan puta i „usputnih stanica“ do glavnog odredišta.Uz molitvu i zahvalu Bogu na lijepom danu krenuli smo put Dalmatinske zagore, Općina Lečevica, Župa Radošić u posjet Kevinoj jami.Pokraj Kevine jame nas je sačekao Župnik Domagoj koji nam je zajedno sa našim Župnikom ispričao potresnu povijest Kevine jame , 60-ak metara duboke jame u koju su bile bacane žrtve komunističkog terora. Uz tu potresnu priču tužno je bilo čut kako je pust taj dio Dalmatinske zagore, kako su mnogobrojne obitelji odselile iz tog kraja.Pomolili smo se za žrtve i krenuli dalje put Malačke na Kozjaku.Na Malačkoj smo posjetili spomenike palih branitelja domovinskog rata i popeli se na vrh do Spomen križa. Odali smo počast i pomolili se za žrtve Domovinskog rata . Sa Malačke se pruža predivan pogled na Kaštelanski zaljev i šire.
Potom smo se uputili na naše glavno odredište Vepric- Svetište Majke Božije i kako se još naziva „Hrvatski Lurd“ jer zbog svoje prirodne spilje i krajolika podsjeća na francuski Lurd . Svetište je osnovano 1908 g. U svetištu se nalazi kapelica, spiljski oltar, dom za duhovne obnove , postaje križnog puta. U svetištu se nalaze mnogobrojne zahvalnice obitelji Gospi koja je uslišala njihove molitve.
Svetu Misu na spiljskom oltaru predvodio je naš Župnik don Tomislav. Poslije mise smo objedovali, meni je bio riblji s obzirom da je bio petak, nemrs. Ugostio nas je simpatični voditelj Veprica don Alojzije Bavčević, odveo nas u unutarnji crkveni prostor, te na zanimljiv način, najviše posvetivši se najmlađim hodočašnicima naše Župe ispričao sve o postanku tog unutarnjeg Crkvenog dijela , umjetnički oslikanim likovima Anđela Gabrijela, Majke Marije i Isusa Krista. Slike su bile neuobičajene, sa ubačenim zanimljivim elementima sa dosta zlatne boje.
Za kraj našeg boravka u Vepricu prošli smo postaje križnog puta .
Naša posljednja stanica bila je Solin. Posjetili smo Župnu Crkve Gospe od Otoka.Današnja Crkva se nalazi na temeljima starohrvatske Crkve, najstarije u Hrvata koju je dala sagraditi kraljica Jelena u 10.stoljeću. Naš Župnik i Časna sestra koju smo zatekli u Crkvi ispričali su nam kratku povijest postanka Crkve. Crkva se nalazi na otočiću okruženom rijekom Jadro.
Uz molitvu krunice uputili smo se put Šibenika.

20150501 141605

Marijana Protega

 
Stranica 1 od 19

galerija

NAJAVE:

Priprava odraslih za krštenje i druge sakramente  započima 10. rujna u 20:00.

Župni vjeronauk je svake subote :

3., 4. i 5. razred u 9 sati ;  
1., 2., 6., i 8. u 10 sati
7. u 11 sati !

 

24.8. Blaženi Miroslav Bulešić


29. 8. Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja !

Hodočastimo na Udbinu ! Nužno se prijaviti !
 
31. 8. - 4. 9. je predbračni tečaj u 19.30. Nije se potrebno  unaprijed prijavljivati nago samo doći !
 
10 9.  Započima katekumenat u 20 sati, tj priprava odraslih  za krštenje i druge sakramente
 
12. 9. Započima župni vjeronauk prema gore naznačenom rasporedu.
 
13. 9. Pod obadvije nedjeljne sv. mise je zaziv Duha Sv. nad novu školsku godinu.

29. 3. Završava 40 - to dnevna Molitva za život s križnim

         putem kod bolnice u 15.30 a u 18 sati s klanjenjem

         u župnoj crkvi Ptresvetog Srca Isusova na Baldekinu .

         Slijede agape !

POVEZNICE

bitno

You are here: