Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U ŠKABRNJU

skabrnja

Evo Bogu hvala ide se svake godine.

Pa što bi išao: reklo bi se, već sam tamo bio, sve čuo i vidio.
Zar nije tako svaki naš dan, isti dnevni rituali: oblačimo se, peremo se, jedemo, spavamo  i tako dalje.
Ipak se veselimo svakom novom danu. Jer svaki dan je neponovljiv, različit od prethodnog.

Susrećemo nove ljude.

Riječ Božju koju čujemo od našega svećenika i voditelja hodočašća, don Tomislava Pulića i župnika Presvetog Srca Isusova, uvijek je nova i na nov način odzvanja u našem biću i potiče nas da RIJEČ pretvorimo u djelo.

Mene osobno, sve što čujem, vidim, potiče me da budem bolji čovjek, da imam više snage u svakodnevnoj borbi sa teškoćama života i izbjegavanju zasjedama perfidnog zloga.

Dobro je biti educiran o teškoj prošlosti našeg hrvatskog naroda, da bi se lakše i mudrije nosili sa neizvjesnom budućnosti.

Dobro je odati počast mnogima i nama nepoznatim ljudskim žrtvama u Domovinskom ratu, koji su dali svoje živote na oltar svoje Domovine da bi naša djeca imali uzor i poticaj za jednu bolju budućnost, bolje generacije mladih ljudi kojima će biti uzor: Bog, molitva, rad i poštenje.

Trulost, tromost, glib materijalizma koji pritišću ovo društvo i pojedinca mora jednom prestati ili ćemo se promijeniti ili nas neće biti.

Zato svako novo hodočašće, iako su stare i poznate rute, one su uvijek nove za poticaje Duha Svetoga koje nas potiču za nove pozitivne promjene.

Hvala svima koji rade na tom da ne posustanemo.

Božji blagoslov,


Darinka Gatara

 
E-mail Ispis PDF

Hodočašće o 50. godišnjici naše Župe


Da je to bilo jedno uobičajeno nedjeljno popodne zaputila bih se na Jadriju. Prošetati i odmoriti dušu. Ove nedjelje krenula sam istim pravcem, samo, zajedno sa mojim župljanima na hodočašće. Prva stanica bila je Prižba kod Srime. Koliko sam samo puta proletjela tamo autom misleći: „Tu je negdje neko arheološko nalazište“.
 

01


Gospodin Marko Menđušić, arheolog i don Tomislav govorili su o vrijednostima ovog lokaliteta. Tu su otkrivene dvojne bazilike. Pretpostavlja se da je jedna bila namijenjena službi Božjoj, a druga je imala relikvijarni karakter budući da su se u tom dijelu nalazili grobovi. Takvih tipova bazilika na području tadašnje rimske Dalmacije i Sredozemlja ima puno, a ova je najkompletnije istažena na čitavom području Dalmacije. Stojimo na iskopinama. Jako jugo kao da je otpuhalo stranice kalendara…dane, godine….stoljeća…i zaustavilo ga tamo negdje u 4. st.. Bilo je to vrijeme pogubnih krivovjerja. Baš na tom mjestu uranjali su se u krstionicu i slavili Svetu Misu prvi svjedoci Kristove vjere na ovim prostorima. Tko su oni bili ? Jesu li se bojali ? Koliko im je snage trebalo da očuvaju, na ovoj vjetrometini povijesti, prve klice kršćanskog nauka prosute s neba za sve buduće generacije?! Nastavljamo put prema Murteru. Ivinj je malo mjesto ispred Tisnog.
 

02


Tu su arheolozi pronašli kompleks ville rustice iz 2./3. st.. Rim je u vrijeme svojih osvajanja svoje zaslužne generale nagrađivao poklanjanjem zemlje po njihovom izboru. Tko zna kakvim je ratnim zaslugama taj general dobio ovaj raj na Zemlji ? Na tom mjestu u 5. st. niče  trobrodna bazilika. Postoje i tragovi srednjovjekovnih grobova. Osmanlijske horde pale, devastiraju ovo sveto mjesto i ruše ga do temelja.  Pored arheološkog nalazišta nalazi se crkva Sv. Martina iz 11. st..
 

03

U Tisnom posjećujemo crkvu Sv. Duha sagrađenu 1548. s prelijepim zvonikom iz 1680.. Na glavnom oltaru nalazi se ranogotički kip Bogorodice s djetetom iz 11./12. st., unikat, obložen srebrom i zlatom, jedinstven u Europi. Pored crkve je groblje na kojemu je sahranjen don Ante Marinov, koji je od pok. biskupa Josipa Arnerića treći dan od utemeljenja naše župe Presvetog Srca Isusova, imenovan prvim župnikom.
 

04


Pomolili smo se na grobu i krenuli prema Murteru. Prvo odredište je crkva Gospe od Gradine.

Ova crkva je nastala na temeljima starokršćanske crkve čemu svjedoči križ iz 6. st., na desnom zidu. Na drugim zidovima ima elemenata iz Srednjeg vijeka, a polukružna apsida potječe iz 17. st. Na groblju pored crkve gdje su vjekovima sahranjivani Murterani i Betinjani sahranjen je i mladi svećenik Nenad Novaković, pomoćnik don Ante Marinova. Crkva i groblje nalaze se u okruženju antičkog naselja Colentum koje do danas nije istraženo. Pretpostavlja se da je pripadalo konventu Scardone, čiji su bogati građani imali svoje ljetnikovce podno Gradine.
 

06


Pored stotine različitih predmeta iz svakodnevnog života pronađene su grobnice, urne, termalni kompleksi s bazenima….Toliko arheološko bogatstvo trebalo bi biti poticaj za otvarenje mjesnog arheološkog muzeja. Na kraju smo posjetili crkvu Sv. Mihovila u samom Murteru koja je rekonstruirana 1770.. Crkva ima barokni oltar s likovima Sv. Jeronima, Sv. Ćirila i Bogorodice.
 

07


Hodočašće smo završili odlaskom u obližnji restoran na večeru uz pjesmu i ugodno druženje. Dok slažem dojmove misli mi opet lete vjekovima u prošlost. U vrijeme nastajanja ovih građevina ovaj raj na Zemlji bio je pod Bizantom. Ratovi na sve strane…. Perzijanci napadaju Jeruzalem i otimaju najveću svetinju kršćanskog svijeta Kristov Križ. Tadašnji car Heraklije okuplja vojsku, odlučan u namjeri da Križ vrati u Jeruzalem. No, dok je vojska u Perziji, u ratu, trebao je Heraklije nekoga da mu čuva ovaj teritorij od naleta osvajačkih hordi…. Tako kaže povjesničar….A vjernik kaže: „Hvala ti Bože na ovom hodočašću. Hvala ti što si poslao Heraklija da dovede nas Hrvate s dalekog, hladnog sjevera u ovaj raj na Zemlji okupan suncem, na obale najljepšeg mora na svijetu. Hvala ti Bože na Krsnom Savezu vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Čuvao si nas i obranio snagom Božanskog milosrđa kroz vjekove. Pomozi nam Bože da i mi, Kršćani današnjice budemo poput ovog kamena, kojim su građeni temelji prvih kršćanskih crkava, postojani svjedoci Tvoje vjere. Rasvjetli nam svojom providnošću razum da mi, Tvoji Kršćani, pomognemo ovom svijetu, koliko je važno, u ime i zbog budućih generacija odrediti jasnu granicu iza koje u ime nekakvih ljudskih sloboda počinje kaos koji vodi u propast. To Te molimo Bože i podižemo ruke poput vjernika na grobu pored crkve Gospe od Gradine odakle ćemo i mi iz ove u nebesku domovinu gdje nas isto tako raširenih ruku čeka Isus.

08

 
E-mail Ispis PDF

KRIZMA U NAŠOJ ŽUPI

Kao majka krizmanice želim podijeliti sa župljanima svoje dojmove o nedjeljnoj Svetoj potvrdi u našoj crkvi Presvetog Srca Isusova na Baldekinu. Prvo što mi je palo na pamet bilo je "Hvala Bogu sve je dobro prošlo", misleći na organizaciju jednog takvog događaja.
Onda... osjetim grižnju savjesti zbog svoje površnosti.
Bože, daj meni i mojoj obitelji da pokušamo pojmiti snagom svoje vjere važnost ovog svetog sakramenta.
Prisjećam se krštenja. Kao da je bilo jučer. Obećali smo svoje dijete odgajati u vjeri Crkve. Jesmo li se dovoljno trudili? Jesmo li negdje pogriješili?
Evo, zbog svih naših grijeha, propusta, nemara, okupljam svoju obitelj na Svetu ispovijed uoči Svete potvrde, a samo ti Bože znaš kako je s njima ponekad teško i s njihovim programima.
Nakon ispovijedi smo se svi zaputili do katedrale da svi zajedno prođemo kroz vrata Božanskog milosrđa. Gledam svoju obitelj u zajdništvu vjere i srce mi preplavi duboki osjećaj mira i radosti.
Na povratku kući iznenadila nas je jaka kiša.
Pomislila sam kako bi inače bila ljuta da ovako pokisnem, a mi smo se samo smijali!
To nam Duh Sveti poručuje:
"Otvori svoje srce Isusu, on će ti poput ove kiše oprati sve tvoje grijehe, sumnje, strahove, teškoće...
Onda... osvane nedjeljno jutro okupano suncem. Sveta misa, naši krizmanici u crvenim togama, naš novi biskup Tomislav.
Sve je tako svečano i dostojanstveno!
Bože moj, neka im ove svijeće koje pale svijetle na njihovom putu svjetlošću pravog kršćanskog života.
Neka im obnovljena krsna obećanja uprave razumom i srcem u učenju, radu i svim izazovima ovog svijeta.
Neka ovim sakramentom Svete potvrde uistinu potvrđuju uvijek svoju ljubav prema Kristu.
Nakon mise mi je moja draga župljanka pružila ruku i rekla " Čestitam, majko!"
"Čestitam, majko!", srce puni radošću, ali i obvezuje da uz Božju pomoć, snagom svoje roditeljske ljubavi, zajedno s našim djetetom i mi rastemo u vjeri i da darove Duha Svetoga čuvamo u našim dušama kao najveće blago.
Neka sve krizmanike, njihove kumove, roditelje i sve ljude dobre volje prati i čuva Božji blagoslov.

A55A8382

 
E-mail Ispis PDF

Vjernici iz Koreje u našoj župi


U nedjelju 16. listopada skupina turista iz daleke Koreje željela je slaviti svetu misu u našoj crkvi. Zašto su odabrali baš našu pored toliko povijesno i umjetnički znamenitijih crkava u gradu? Budući da je u nedjelju bio spomendan Margarete Marije Alacoque, svetice kojoj je Isus objavio svoje Presveto Srce prepuno ljubavi prema ljudima, bilo im je važno slaviti svetu misu u crkvi Srca Isusova.

P1410037

U popodnevnim satima župnik je s nekoliko revnih župljana dočekao skupinu korejskih vjernika i njihova svećenika koji je slavio svetu misu na korejskom jeziku. Mada se jezik nije razumio, prepoznatljiva je bila njihova duboka vjera, a očitovala se kroz duboku sabranost, molitvu i geste. Zanimljivo je da su sve žene na glavi imale bijeli čipkani veo.
Nakon svete mise i zajedničke fotografije priređena im je okrepa s tipičnim proizvodima: fritulama, suhim smokvama, žižulama, šipcima, a našlo se tu i vina. U radosnom ozračju jezik nije bio prepreka za komunikaciju. Neki od domaćina odmah su počeli učiti korejske riječi, a gosti hrvatske. Kako je to slučaj kod azijskih naroda, nije se primjećivala razlika u godinama, pa je netko od domaćina ustvrdio da su svi isto godište. Na kraju im je župnik ponudio vreću punu šipaka i predložio da sve što je još ostalo na stolu ponesu sa sobom, što su razdragano prihvatili.

P1410050


Na dan kada je u župi boravio otac biskup mons. Tomislav Rogić koji je mladima podijelio sakrament svete potvrde, ovaj kratki susret donio je još jedan val radosti i milosti.
Svakako da je gesta vjernika iz Koreje ujedno i primjer svim župljanima naše župe da na spomendan svetice Srca Isusova ne izostave svetu misu u crkvi njegova Presvetoga Srca, gdje se sigurno izlijevaju najobilnije milosti na ovaj dan.

P1410066

 
E-mail Ispis PDF

Hodočašće Baldekinjana  svetom Šimi u Zadar


I ove godine, 8. listopada,  župljani župe Srca Isusovog u Šibeniku hodočastili su u Zadar na blagdan Svetog Šime.
Grupu od 80-ak vjernika vodio je župnik don Tomislav Puljić. Najprije smo se zaustavili na preljepom Vidikovcu iznad Vranskog jezera. Na tom prelijepom mjestu nalazi se jedna tužna točka: jama uska i duboka u kojoj su smrt našli nedužni mještani okolnih mjesta nakon Drugog svjetskog rata.
Ne možemo ostati ravnodušni na patnju i smrt tolikih nevinih ljudi. Pomolili smo se za sve nevine žrtve.
Nastavili smo put prema Zadru gdje smo sudjelovali na sv. misi u crkvi svetog
Šimuna. Doznali smo tko je bio sv. Šimun i kako je tijelo sv. Šimuna došlo u Zadar. Kad su Marija i Josip 40. dan nakon porođenja donijeli Isusa u hram došao im je u susret časni starac Šimun, za kojega Sveto pismo kaže da je bio pravedan i bogobojazan.
Tad je uskliknuo: "Sad možeš Gospodine otpustiti slugu svojega u miru, jer su oči moje vidjele spasenje tvoje!."

 
E-mail Ispis PDF

Mir i Slava  kao vječni pratioci blaženog Miroslava

4-izlazak-iz-rodne-kuce-na-dan-mlade-mise

Petak  je uvečer. Trebao bih  biti raspoloženiji, no nisam. Izmorio me valjda naporan rad tijekom  proteklih dana. Ne, to nije istina, naviknuo sam bez posljedica izdržati i gore dane. Pravi je razlog moje neraspoloženosti taj što od troje braće nijednog nema u kući. Saznao sam da su dvojica otišla u Šibenik kupovati neke stvari, u našem se selu kaže za poputbinu, jer sutra se s don Tomislavom voze u Istru na neko hodočašće- tako je valjda ispravno reći za ono što bi seljani nazvali vozočašćem, ali otkud seljaku pravo da mijenja stručne nazive u našem jezikoslovlju? Moraju oni biti zadovoljni i time što su poneke  od njih primili da rade na brodovima u škveru, a tu je sreću imao treći brat koji se zbog nekog žurnog posla vratio na posao u noćnu smjenu, a vjerojatno će produžiti i sutra, sve dok se posao ne privede kraju. Sutra ću dakle biti sam pod očevim jarmom. Divan li je to i lucidan zaključak. Ipak, morao sam provjeriti, nije li kao takav malo ishitren. Možda se to može i drukčije rezonirati. Zaista, dočim sam malo bolje sagledao kontekst, to se pokazalo mogućim. Onaj prvi zaključak pada u vodu. Da budem jasniji, voda  pada po njemu i potapa ga. Za sutra prognoziraju obilnu kišu, a to znači da se u polju ne može tegliti. Zaključak je bolji, a priznajem i da se malo bolje osjećam. A kad se čovjek doro osjeća, onda dobro i razmišlja. I tako sam uvidio da sam sve dotad loše razmišljao. Sutra će se, ipak, morat raditi, ne u polju, ali negdje hoće. Znam ja dobro svog oca, znam kako razmišlja i kako radi. Taj vam sve zna, što, kad i kako treba raditi. Životno iskustvo neke nauči mudrosti, a ja sam doskora pomišljao da rad oplemenjuje čovjeka. Kakva naivčina?! Kao da nikad nisam čuo mudru izreku koja kaže da je bolje sit ležati, nego gladan raditi. A narod kaže- kad si sit, možeš i popit. Baš je vrijeme blizu berbe, a za to se treba dobro pripremit. Valja pripremit konobu, iznijeti vani i natopiti one teške bačve, a vremenski su uvjeti za to sutra idealni. No, meni se otad, otkad sam počeo težiti višim ciljevima i spoznavati mudrost, ne radi. I, eto, našao sam se poput Hamleta u velikoj životnoj dilemi: piti ili ne piti- to je pitanje?  Sad ne bih, sad bih. Ah, teška li mi je i neshvatljiva ona četvrta Božja zapovijed.  Pitam se: kako riješiti dilemu, i može li se ugoditi sebi i dvama očevima; Ocu nebeskomu i ocu zemaljskomu? U tom trenutku to mi se činilo nemogućim. Netko treba ispaštati, a nisam lud da opet radim na svoju štetu. Ne sjećam se da sam išta naglas izgovorio, no, pomislio sam: ne brini se koliko ćeš živjeti, već se pobrini da počneš živjeti na svoj način, da ti dobro bude na zemlji; pusti sad očeve, neka jedan brine o poslovima na nebu, a ovaj drugi ima dovoljno zemlje pa neka je obrađuje kako zna i umije. No, jedan je  od njih odmah osjetio da namjeravam raditi protiv obojice. Nisam spomenutu misao ni završio, zazvonio mi je mobitel. Nije me zvao otac, a ni Bog (ni jednomu ni drugomu nisam dao broj svog telefona), već jedan od braće iz Šibenika. Kratak je to bio razgovor, trebao sam samo odgovoriti kako sam i odgovorio: hoću, i idem! Rekao mi je da podsjetim oca za vino koje je trebalo pripremiti za put, i da ima još mjesta u autobusu pa da se odmah odlučim. Znate što sam odgovorio, a vjerojatno razumijete da se u opisanim okolnostima za cijenu nije pitalo. Sasvim je dovoljno bilo znati da sutra neću ništa radit, a ni mislit. Lijepa li života. Bože, hvala ti što si uvidio da sam u pravu. Nazvat ću to Tvojom providnošću.
Nisam baš najbolje spavao, a nije me trebalo ujutro izvlačiti iz kreveta. Sve što sam toga jutra znao jest da je subota, da su četiri sata i šest minuta, da prvo idemo po Vesnu na drugi kraj Šibenika i da je polazak grupe u pet sati s Baldekina. Naravno, među zadnjima smo stigli na mjesto polaska. Ovaj put dva autobusa već napunjena hodočasnicima. Pustili smo Vesnu da odluči u koji ćemo autobus ući, i ona se je bez teškoće odlučila- u prvi, jer vjerojatno bi je kiša  smočila da se zaputila prema drugomu. Iako je imala namjeru da budemo zajedno u autobusu, odlučila je samo za sebe. Kad smo htjeli za njom u autobus, don Tomislav nas je zaustavio i uputio u onaj drugi. Zbogom fritule, rekoh u sebi. Uh, da me je čuo!? Vjerojatno bi i on ostao u autobusu u koji je Vesna sjela. Ovako nije, pošao je za nama, a meni je bilo drago samo zbog toga što nije samo nas prevario. Neka je jednom i sebe. Uživao sam putovati s tom mišlju.  U autobus smo ušli među posljednjima pa sam pomislio da nas čekaju prva sjedala, no prilika je pokazala da se ona poznata evanđeoska perikopa o prvom koji bijaše posljednji odnosi samo na svećenike. Don Tomislav je ostao naprijed, a mi smo se smjestili na zadnje sjedalo autobusa. Dapače, nismo previše zbog toga očajavali, utješio sam i okolne suputnike riječima: premda se moramo ponašati prema njegovim pravilima, ne moramo ga barem izbliza gledati. Eto, moram sad priznati da sam ružno rekao o čovjeku koji mi je drag, a ujedno p(r)ozivam  pojedince da preispitaju sebe zbog čega im je to bilo tako drago čuti. Pri ulazu na autocestu pokupili smo još nekoliko hodočasnika koji su sjeli pokraj nas. Pretpostavili smo da su iz Bilica. Nismo se usudili odmah ispitivati, ali smo se prema njima ponijeli s punim poštovanjem: nismo s njima progovorili sve do Svetvinčenta, našeg hodočasničkog odredišta, točnije, sve do trenutka dok nam za vrijeme mise nisu pružili ruku i izgovorili mir vama. Doduše, velikim je dijelom za tu našu, kako se čini, netrpeljivost, kriv don Tomislav.  Odmah nakon molitve blagoslova naredio nam je da spavamo, a oni kojima se nije spavalo morali su se praviti da spavaju. Izdržalo  se do Like. Netko je počeo pričati, nismo čuli o čem, ali sigurni smo da priču nije dovršio. Javio se don Tomislav s upozorenjem o važnosti jutarnje molitve.

2


 Premda je istaknuo ljepotu i užitak samog putovanja, jer uopće je prihvaćeno da je putovanje tako jak i upečatljiv doživljaj u duši čovjeka da je postalo arhetipom, općim mjestom ljudskoga iskustva, simbolom potrage i ljudske čežnje za boljim životom, a hodočasničko putovanje najelementarnije  možemo shvatiti kao potragu za izgubljenim rajem, za mirom i besmrtnošću, upozorio je i na to da je molitva ključ kojim možemo otvoriti vrata života, temeljna snaga našeg bivstvovanja. Molitva je tajna našeg uspjeha. Svako čovjekovo obraćanje Bogu, pa bilo to tek samo misaono, bez ijedne izgovorene riječi, u želji da taj njegov odnos prema Bogu donese kakve promjene u njegovu životu možemo smatrati molitvom. Molitva se očituje kao čovjekova i Božja mogućnost djelovanja, mijenjanja budućnosti. Ne znamo kako se molio Otac nebeski, no tekst Postanka nam jasno pokazuje da je njegova izgovorena riječ imala djelatnu snagu. Da je molitva toliko važna otkriva nam i veliki dio Novog zavjeta  koji opisuje Krista u prilikama dok se molio. Iako je dakle  po istobitnosti s Ocem i sam Bog, imao je potrebu moliti Boga. Don Tomislav nam je u svijest prizvao evanđeosku epizodu o susretu Krista i Samarijanke na Jakovljevu zdencu u kojoj Isus, suprotno svim ljudskim očekivanjima, gotovo paradoksalno, traži od žene  s kojom mu je kao Židovu bilo zabranjeno komunicirati vode da utaži žeđ, a u sebi krije izvor vode života. Ta nas je priča trebala upozoriti na to da se i sami prema Kristu često odnosimo poput Samarijanke, ne želimo s njim uopće razgovarati, a kamoli ga moliti za nešto, misleći da nam je nadomak ruke sve što zaželimo. Nedostatak molitve u našem životu, odraz je nepoznavanja vlastite nemoći i nepriznavanja Božje svemoći, a stvoreni smo kao Božja prilika, s ciljem da u sebi sačuvamo  božansku moć djelovanja. Manjkavost molitve, manjkavost je naše vjere, a dobro je ovom prilikom prisjetiti se na Isusovu opasku apostolima za njihovu nevjeru  i na njegove riječi da je potrebno vjere imati koliko je zrno gorušičino da nam ništa ne bude nemoguće. Na znam je li ovo pitanje  vjere, ali sad mi je nemoguće sjetiti se svega i zabilježiti što je don Tomislav tada rekao. Nazvat ću to svojom Nemoći.
Vožnja je prema odredištu još uvijek trajala. Don Tomislav je pričao o životu blaženika  pred čijim smo grobom kasnije slušali svetu misu, no u autobusu smo još uspjeli pogledati film o njegovom jezivom umorstvu. Do svakog je od nas dopro glas o strašnom događaju, no teško je ocijeniti stvarni doseg toga glasa. Zasigurno je on kod većine hodočasnika uzbudio misli i osjećaje, no pitanje je koliko je taj val misli i osjećaja imao utjecaja na njihovu svijest. Sasvim je prirodno da se većina ljudi prilikom percepcije nekog događaja zaustavlja na njegovim vanjskim pojavnostima, zapnu već na samoj njegovoj površini, dok glavnu ideju, jezgru zbivanja, malo tko uspije spoznati. Ta je činjenica, čini se, bila dobro poznata župniku don Darku koji se u svojoj homiliji osvrnuo na samu bit događaja. Blaženi Miroslav Bulešić, imao je pravu ideju slobode koju mu nasilnici  nikad nisu uspjeli oduzeti. Do kraja života živio je slobodno, ostvarujući svoju ideju, i zato su bile jalove sve prijetnje i nasilna smrt kojom su ga neprijatelji pokušali uništiti. Ubili su ga, ali njegovo ime nije ostalo bez sadržaja. Zemlja  se nahranila njegovim tijelom i napila njegovom krvlju, no njezini su tragovi još uvijek vidljivi na nekim predmetima koji se kao relikvije čuvaju iza glavnog oltara u Crkvi sv. Vinka pred kojim se (oltarom) nalazi grob s posmrtnim ostatcima blaženika. Mjesto  na kojem se sve to čuva postalo je sveto i ono time i svojim povijesnim sadržajem neprestano privlači mnoštvo hodočasnika, postaje postulatom okupljanja vjernika koji će jedino na takav način uspjeti sačuvati svoj kršćanski identitet i izdržati sve političke, društvene i ekonomske oluje. Samo na taj način moguće je ostvariti kršćansku ideju zajedništva s Kristom. Krist je bio glavni oslonac u životu blaženog Miroslava, svoj je život predao kako bi proslavio Krista. Noć prije nego li je napustio ovaj svijet Krist je svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi rekavši im: Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.  Blaženik je u svom duhovnom dnevniku ostavio poruku: Moja osveta je oprost!  Ljubav i oprost/milost najjače su i nepobjedive sile u ljudskom životu. Ta spoznaja predstavlja jezgru našeg hodočašća i ona ne smije ostati kao neka apstraktna misao koja se u jednom trenutku pojavila u našoj svijesti, već mora postati naša zavjetna misao koju treba učiniti opipljivom  i stvarnom. Prvi je korak, upozorio nas je župnik,  da tu misao zapišemo u svoj testament i tako ju ostavimo našim nasljednicima, jer oni su instrument koji će tu misao još više oživotvoriti i osnažiti, i koji će ju baštiniti, uvjeravao nas je, kao najvrjedniji dar svojih predaka. Milostivo smo napustili Svetvinčenat: oprostili smo župniku don Darku što je propustio postati šibenskim biskupom.

term 1236639010_2


Sljedeća  naša postaja bila je Eufrazijeva bazilika u Poreču. Oduševljeni smo bili unutar zidina tog velebnog građevnog kompleksa koji nam svojom arhitekturom i bogatstvom likovne umjetnosti otkriva silnu moć i raskoš Bizanta za Justinijanova doba. Dobrodošlicu nam je zaželio porečko – pulski biskup mons. Dražen Kutleša, koji nas je informativno proveo tim prostorom. Među mnoštvom mozaika na najvišim se točkama, tamo gdje se sabiru svi pogledi, nalazi slika Krista Pantokratora (Svemogućega), najvažnija tema bizantske ikonografije čiji je zapadni pandan Krist u slavi. Mozaik Pantokratora s latinskim natpisom: Ja sam vrata. Tko uđe kroza me spasit će se.,nalazi se u luneti iznad velikih željeznih vrata kroz koja se ulazi u kompleks bazilike. Ista takva mozaik slika, izmijenjena u samo jednom detalju, ali izuzetno važnomu, nalazi se na vrhu središnje apside same bazilike. I tu se nalazi natpis koji kazuje da je Krist  pravo Svjetlo. Znamo li da natpis mora potvrđivati ono što slika jasno pokazuje, moramo pojasniti u čem se iscrpljuje razlika među spomenutim mozaicima.  Mozaik u bazilici poistovjećuje Krista sa svjetlom, na slikovit način kazuje isto što se kazuje u Prologu Ivanova evanđelja. Moglo bi biti da na slici svjetlo predstavlja svetački krug, križni nimb, oko Kristove glave, jer ujedno je i likovni prikaz sunca, ali, izgleda, nije. Takav nimb, svetokrug, nalazi se i na mozaiku iznad ulaza, a tamo se svjetlo ne spominje, ključne su tamo riječi tko uđe. Krist, dakle, govori o ulasku i o prosvjetljenju, pa se valja usredotočiti na razlikovne detalje na ikonama. Ti su detalji predmeti što ih Krist drži u svojoj lijevoj ruci. Iznad ulaznih vrata Krist u lijevoj ruci drži zamotan svitak, papirus  s porukom koja je u tom slučaju samo njemu poznata, ostalima je ona tajna koju ne mogu prozreti. A i natpis na toj ikoni je alegorijski, jer je to Isusov način govora, zagonetan, implicitan i tajanstven. Suprotno, na  mozaiku unutar bazilike Krist u lijevoj ruci drži otvorenu knjigu. To je Knjiga evanđelja koju tumači apostolima, odnosno svim vjernicima koji su došli poslušati njegovu poruku i tako ih prosvjetljuje, uvodi u tajne mudrosti. Svojom pred prsima uzdignutom desnom rukom Krist blagoslivlja. On blago-slivlja blago-slovom. Položaj prstiju na toj ruci tvori prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, alfu i omegu, slova kojima se Krist otkrio. Blagoslov je dar neposredno vezan uz život, dar koliko i riječ, blago koliko i „slovljenje“, dar i riječ koji su potaknuti u Božjem stvaranju. Posljednji vidljiv Kristov čin na zemlji jest blagoslov Crkve, a taj je, uvjerili smo se, posvjedočen u bizantskoj umjetnosti sakralnih građevina poput one koju smo posjetili.
U podrumu bazilike, tamo gdje su se prvotno u tajnosti sastajali prvi kršćani koji su imali i svog biskupa, sv. Maura koji je mučen i ubijen za Dioklecijanovih progona, čuva se mozaik ribe, vrijedan ukras i tajni znak ranoga kršćanstva. Grčka riječ za ribu, ichtys, ustvari je kriptogram, skup početnih slova pet grčkih riječi Iesus Christos Theu Yos Sôter u značenju, Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Nećemo puno pojašnjavati važnost ribe u kršćanstvu, ni Isusov govor apostolima da će ih učiniti ribarima ljudi, već ćemo se prisjetiti da je Konstantin- Ćiril, grčki misionar čija je posljednja životna misija bila pokrstiti Slavene, to učinio u znaku ribe. Bio je svjestan da su slavenskome uhu riječi ichtys i Isus gotovo istozvučne i otišao je znatno dalje i mislio neposredno dublje od prvih kršćana u katakombama Rima. On je ribu u formi najčešćih samoglasnika slavenskih jezika, prvotnih poluglasova koji zabilježeni glagoljskim slovima predstavljaju stiliziran likovni prikaz ribe, postavio u gotovo svaku napisanu slavensku riječ. Čitati glagoljicom ispisan tekst značilo je svaki čas vidjeti ribu, tj. spoznati Krista njezinim posredstvom. Zar je moglo biti jasnijega znaka pobožnosti, dubljega izraza vjere u Isusa Krista od onoga dok su se Hrvati služili jednim od slavenskih pisama- glagoljicom. Istra je bila važno glagoljaško središte, područje je to s najviše sačuvanih glagoljskih spomenika, a vrijedno je istaknuti da znatan dio korpusa hrvatskoglagoljske književnosti čine hagiografije sv. Maura, prvog porečkog biskupa.

FINAL-DSC 2410


Pristiglo je i vrijeme obećanog ručka. Iz Poreča smo se zaputili prema Pazinu. Znali smo da idemo prema središtu Istre pa nismo ni očekivali da će nas na stolu čekati na ovaj ili onaj način pripremljena riba. No, barem se u našem autobusu za vrijeme vožnje pričalo o velikim pazinskim puranima. Brzo smo stigli pred zgradu Bogoslovne katedre u Pazinu i odlepršali iz autobusa baš kao one domaće tuke. Sreća da naš župnik to nije vidio, jer je prvi pristojno otišao u blagovaonicu. Zajedno smo izmolili blagoslov pa se moglo počet objedovati.  No umjesto purana jeli smo ono što purani najviše vole- žitarice i mahunarke.  Zamislite, za prilog smo dobili kobasice, a našao se i kolač za desert. Moglo se jesti koliko te volja, no svi su se nekako postiđivali. A možeš zamislit čega ih je bilo sram? Reći vozaču da zaustavi autobus kako bi obavili svoje fiziološke potrebe, ako zatreba. Eto toga ih je bilo sram! Što ćeš, fina smo mi gospoda, bolje da trpimo glad, nego da trpimo smrad. Ne znam da je itko umro zbog smrada, a zbog gladi, bome, jesu. Međutim, pokazalo se da kuhari, kad su punili tanjure, nisu nikoga precijenili u tome koliko će tko pojest. Družili smo se, zahvalili domaćinima a onda nas je naš župnik, kao tuke pred sami sumrak, utjerao u autobus. Put povratka protekao je u znaku velikog oduševljenja. Otkrile su to pjesme koje su se zanosno pjevale tijekom vožnje. Pjesma se oduvijek smatrala glavnim motorom ljudskoga života, one su dah kojim se stvorenje odaziva Stvoritelju, najvjerodostojniji su način izricanja misli i osjećaja onoga tko ih pjeva. Bilo je među nama i onih koji su pomno razabrali svoje misli, a onda one  najsnažnije podijelili sa svima nama. Zaslužuju da im se kaže hvala. Veliki su pljesak zaslužili i naši neumorni i oprezni vozači, vozili su nas kao da smo plovili u oblacima. Vratili smo se, možda nam se tako čini, jer u životu pravog povratka nema. Život nas neprestance tjera naprijed. Morat ćemo se na tom putu suočiti s brojnim olujama i poplavama, a ne smijemo dopustiti da nas bujica pomete. Poznata je izreka da sunce sja za one koji se žele na njem ogrijati. Nadamo se da su svi hodočasnici  ovog putovanja i oni koji su pročitali ovaj osvrt u stanju razumjeti da ono što vrijedi za sunce, vrijedi i za Krista predstavljena kao Svjetlo svijeta.

prof. Topčić

 
E-mail Ispis PDF

Hodočastili smo blaženom Miroslavu Bulešiću u Svetivinčenat i u Poreč

Duhovni velikan, svećenik i mučenik- Miroslav Bulešić zaslužuje naše veće štovanje, a ono što smo do sada znali o ovom velikom čovjeku, velikom svećeniku i velikom mučeniku, tako je malo da se svi zajedno trebamo zapitati gdje smo to pogriješili. Srećom, imamo „popravni“ pa smo ga iskoristili na najbolji način i upoznali se na terenu sa životom i djelom Miroslava Bulešića kojeg je papa proglasio blaženim.
Zahvaljujući duhovnom vodstvu i pastiru župe Presvetog Srca Isusova s Baldekina don Tomislavu Puljiću, nas 116  krenulo je ranom zorom, 17. 9.  put mjesta za kojeg do tada gotovo nitko od nas nije ni čuo. Škrto smo znali da je riječ o župi Svetivinčenat u kojoj se rodio naš blaženik i to je bilo to. Dok smo ranojutarnjim satima grabili prema našem prvom odredištu, svećenik don Tomsilav Puljić propovijedao nam je o životu blaženika kojeg će šira javnost tek upoznati.
Istra nam se ukazala okupana kišom koja je dan prije nemilosrdno „tukla“ i nosila sve što joj se našlo na putu. Nama se ipak sklonila s puta pa smo uživali u zelenom krajoliku tzv. Crvene Istre. Tako je nazvana po boji zemlje koja ju određuje kao i brojni prirodni  krški fenomeni koji su joj, također udarili pečat- vrtače, jame, lokve...

20160917 101718
Svetivinčenat je malo naselje sa svim obilježjima grada, gradića. Povijesna jezgra dobro je očuvana, a prizori koji su nas dočekali svjedoče da ovo naselje pamti bolje dane. Oronule fasade samo su jedan od podsjetnika na ljudsku zaboravljivost, nebrigu...Središtem dominira veliki gradski trg, a na njemu kameni bunar sa krunom. Središte odiše skladom, jedinstvenošću arhitekture i prostora. Tu je župna crkva Marijina navještenja, pa biskupski dvor-kuća, gradska loža, kaštelet... Župu Svetivinčenat čini čak 19 naselja.
Župnik, don Dražan predvodio je misno slavlje samo za nas hodočasnike, a uz njega je bio i naš svećenik Puljić. Zajedno smo s velikom pažnjom upijali pojedinosti o životu blaženika o kojem je župnik govorio s toliko ljubavi i zahvale.
Bio je svećenik i mučenik koji je živo proživljavao svoju vjeru kojoj je bio posve predan. Mučeništvo se ne smije šutjeti. Danas slavimo Onoga koji se slavio kroz život Miroslava Bulešića. Kroz Bulešića vidimo Onoga kojeg  je on slavio- nadahnuto je govorio župnik ističući kako je naš blaženik živio i umro mučenički za Krista. Sav je bio prožet Kristom. Zahvaljujemo Gospodinu na mučeniku i blaženiku koji je svoj ovozemaljski život završio u 27.godini života, a kao svećenik svoj je život posvetio Bezgriješnoj djevici Mariji. U ovoj crkvi koja nosi Marijino ime, je i zaređen, dometnuo je župnik koji je nas hodočasnike primio s velikom pažnjom i veseljem na čemu smo mu zahvalni.

Tko je bio Miroslav Bulešić?

bulesic-portret
Rodio se 13. svibnja 1920.g. u selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat. Niže razrede pohađao je u Juršićima, a sjemenište u Kopru. Kao bogooslov u Rim je otišao 1939.g. Tamo je  na Gregorijani studirao filozofiju i teologiju, a potom je boravio u Papinskom lombardijskom sjemeništu sv. Ambrozija i sv. Karla.
Za svećenika je zaređen 11. travnja 1943.g., upravo u Svetvinčentu u kojem je dva tjedna kasnije slavio Mladu misu. Kako se zbog ratnih događanja nije mogao vratiti u Rim , biskup ga je imenovao župnikom Bademe. U narodu je poznata njegova velika pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu.
Jedna od crtica iz njega života govori o posvećenosti odgoju svećeničkih pripravnika.
U kolovozu 1947.g. pratio je izaslanika Svete Stolice msgr. Jakoba Ukmara prilikom dijeljenja svete krizme na području Istre. Tada su protucrkveni nasilnici, organizirani od strane komunističkih vlasti, a iz velike mržnje prema vjeri, došli s namjerom da spriječe dijeljenje krizme. U tome su uspjeli 23. kolovoza 1947.g. i to u Buzetu.  Idućeg dana, 24.kolovoza pokušali su spriječiti misu i krizmu u Lanišću. Kako u tome nisu uspjeli, nakon mise su upali u župni stan. Tada su mučili i udarcima nožem u vrat usmrtili 27.godišnjeg Bulešića čije je mrtvo tijelo tamo i pokopano jer tadašnje orkutne vlasti nisu dozvolile da se pokopa u Svetvinčentu. Prošle su godine i tek 1958. omogućeno je da se, u velikoj tajnosti, njegovi tjelesni ostaci prenesu na groblje rodne župe. Ponovo je ptoteklo nekoliko desetljeća, točnije 2003.g. njegove su kosti prenešene u župnu crkvu gdje smo im se i mi pokonili. Poklonili smo se i poljubili relikviju s kapljicama mučenikove krvi sastrugane sa zida po kojem je špricala dok su ga koljači ubijali.
Samo veliki ljudi mogu izjaviti ono što je on izjavio u svom duhovnom dnevniku u kojem je ostalo zabilježena poruka svima, posebice progoniteljima Crkve i katoličke vjere: „Moja osveta je oprost!“.
I tako se, malo po malo, korak po korak, širio glas o mučeništvu i svetosti mladog i hrabrog svjedoka vjere koji i dalje živi čudesno raste u srcima vjernog puka.
Eto, konačno smo  i mi zahvaljujući don Tomislavu koji je prepoznao naše neznanje, točnije nepoznavanje veličine ovog mučenika, saznali tko je bio i u čemu je njegova veličina.
Duhovno ispunjeni, krenuli smo prema Poreču gdje nas je dočekao mons. dr. Dražen Kutleša, novi Porečko-pulski biskup koji nas je osvojo „na prvu“ svojom jednostavnošću, pristupačnošću, ljubaznošću, svojom duhovnom i ljudskom veličinom.
O ranokršćanskom kompleksu koji je meta svakog posjetitelja ovog turističko-kulturnog grada, pripovijedao nam je biskup ističući njegov značaj od samih početaka datiranih tamo u 6. stoljeće kada je na mjestu rakokršćanske crkve, u vrijeme vladavine cara Justinijana i biskupa Eufrazija, niknula bazilika, a potom i drugi objekti koje je UNESCO 1997.g. proglasio dijelom svjetske kulturne baštine. Baziliku ili katedralu Uznešenja Marijina koja se počela graditi 553.g., čine četiri znamenite zgrade koje smo obišli u pratnji domaćina i sa pažnjom razgledali arheološke ostatke sa zanimljivim podnim freskama među kojima se posebno ističe ona sa simbolom ribe. Upravo je riba bila tajni znak raspoznavanja među prvim kršćanima o čemu nam je u autobusu nadugačko pričao i naš župnik.
Impresivni krov krstionice nikoga nije ostavio ravnodušnim, a samo oni rijetki koji su se odvažili „ukrasti“ nešto vremena uspeli su se uskim drvenim stubama na krovnu terasu zvonika sa koje „puca“ prelijepi pogled na grad Poreč, njegovu lagunu, stare krovove, ali i na suvremene hotelske objekte...
Na povratku smo svratili u Pazin, oazu zelenila i kulturnih posebnosti. Mi smo se ovaj put odlučili za okrijepu i potom natrag u svoju župu.
Oni malo hrabriji dohvatili su se mikrofona i kazivali svoje impresije sa hodočašća koje je bilo u znaku blaženog Bulešića o kojemu će se, kako već rekosmo, javnost tek u narednim desetljećima, bolje upoznati i više cijeniti njegovo mučeništvo bez koje nema ni žive vjere.


Jadranka



Da ti je samo znati kako sam čeznula za ovim hodočašćem, jako mi je trebalo to hodošašače...Dobro si rekao na početku hodošašča ta je duša naša zahtjevnija za duhovnom hranom nego tijelo za tjelesnom hranom... na to i ja stavljaj svoj pečat...!!!
Ta jutarnja molitva časoslova duhovna  budilica"O da danas glas Gospodnji poslušajte..."???!!!
Ta jutarnja molitva i nakana koju si nam nabrojio za mene uveliko znače...Baš kad treba iskoristiti to hodošašče često puta duša zaspe pa neznaš što da moliš...baš kad želiš za nešto pametno izmoliti...!!!

00887
Gledajuči onaj film o životu našeg mučenika...kad je digao Presveto Tijelo Njegovo i rekao "Ovo je živi Bog"! Tu sam ja shvatila i osjetila baš na način kako je naš mučenik doživio živog Boga...to se ne može opisati...to ti se mora dati...!!! Jesam li se ja možda malčice više približila Bogu pa sam to uspjela bar mrvicu osjetiti kako to u biti izgleda, ne znam...!!!??? Sve je to Otajstvo...!
Sv.misa je bila baš s punim duhovni programima...nakon sv.mise slijedilo je ljubljenje relikvije našem predivnog mučenog blaženika... Kako sam se približavala oltaru i relikviji pripremila sam fotoaparat da slikam vječno počivalište blaženih kostiju koji je dušom u vječnoj slavi...kad sam prilazila sve bliže i bliže uočivši da se u oltaru nalazi kapsa zastala sam.  Aa... i odjednom u uhu začuh glas NEMOJ SLIKAT ! Uh,  odmah sam ugasila foto aparat a inače u zadnje vrijeme nemam više običaj slikavati ...inače mi je jako drago imati nešto svečevo...Jel to zbog smrti u obitelji...? pa sam tek sad to počela shvaćati...kad je nešto osobno ili...ili je neki drugi razlog neznam...I kad sam se pomalo već približila oltaru i stavila ruku na oltar osjetila sam jaku ali baš jaku radost tako predivno i mir...hvala ti blaženiče što te imamo...jer si nam potreban potreban si ovom narodu ovom gradu i nama i svima nama...što bi bilo da te nemamo Miroslave...? Bože hvala ti što sam nam podario ovog blaženika...što je njegovo vjera bila jaka da te  bude dostojan i postati tvoj mučenik...i što je NJEGOVA OSVETA BILA OPROST...!
Gušt mi je bija poljubiti ga od srca jako i čvrsto istinski...odcikle su mi se noge… jel to zbog velikog uzbuđenja...i tekako...Uh biti na svetom tlu...poljubiti i staviiti ruku ponovo na oltar...držati ispruženu ruku na oltar i sve koje sam nosila u srcu kroz svojih ruku njemu pridavala svoje skriveno blago koje sam nosila u srcu...moji su posebni biseri...i svaki biser nosi svoje ime...!!!
Sigurno se pitaš zašto ovo nisam svjedočila u autobusu ...jedno veliko NEZNAM za mene je bilo i previše osobno i nije mi se govorilo jer mi  neki ljudi nisu sjeli kako treba...pa nisam htjela uništiti to što sam imala...inače imam običaj govoriti...ali jučer neznam...!!!


Jelena



Kako ostati ravnodušan nakon ovog hodočašća?

Isuse, hvala Ti što si nas okupio i izvukao iz ove naše svakodnevice koja nas često umara, a naša duša ostaje prazna. Ti od  nas ne tražiš da zanemarimo svoje dužnosti u poslanju svakog od nas, samo nas želiš poučiti da težimo za duhovnim, ostavljajući ono nebitno za sobom. Želiš da Tebi povjerimo svoj život jer ćeš naći načina da nam pomogneš u našim teškoćama.
Nisi zaboravio naš narod iako je nesloga i odmetnutost od Tebe glavni uzrok naše nevolje.  Opet nam pružaš ruku pomirenja stavljajući melem na naše rane. Izabireš sebi ugodnike , ne štedeći ih ni malo, da bi nama pomogli u ovoj dolini suza.  Hvala Ti za mučenike ovog naroda čiji se miris krvi još osjeća i nikakva ga kiša ne može isprati. Htio si da i mi imamo svoje zaštitnike koji će nam svojim zagovorom kod Tebe pomoći.  Posebno nas je kao hodočasnike potresla mučenička smrt našeg blaženika Miroslava Bulešića koji je svojim mladim tijelom odano branio Tebe i Tvoj dom.  Bio je spreman ispiti tu gorku čašu nakon orgijanja ljudi pomračena uma i bolesne mržnje. U njemu nije bilo mržnje. Unaprijed je svojim krvnicima oprostio, baš poput prvomučenika sv. Stjepana. Svoju dušu je predao Tebi, a zemlju pričestio svojom krvlju.  Kao da je slutio da će poput janjeta koje je dobio na dar onog dana svoga ređenja  i sam postati onaj žrtveni dar nama.
Jesmo li svjesni milosti koju dobivamo tim poklonom ili ćemo ga samo prigodno otpakirati, nahraniti dušu i onda ostaviti negdje sa strane dok nas ne snađe neka nevolja?
Hvala Ti, Isuse na tom daru! Daj nam revnost da Te nasljedujemo bez obzira na cijenu koju ćemo platiti, baš poput ovih naših mučenika koji ovjenčani vijencem pravednosti u nebeskoj slavi uživaju u Tvojoj prisutnosti. 

 
E-mail Ispis PDF

ODLAZAK S OVOG SVIJETA

„…Eto svašta ja doživim...šta me ne ubije ojača me...ukratko jako sam umorna...
Odkad mi je tata preminuo prije tek 3 mjeseca doživili smo jučer i treće preminuće... Meni je muka pisati jesu li umrli, ili preminuli ili usnuli kad su sve troje otišli neraskajani , neizmireni s Bogom... Svaki mjesec po jedan ode a kamo !? Meni je muka što kroz mene nisu ništa naučili... O Isuse sluga sam tvoj beskorisni...!

Naravno doći će oni u vječnu sreću putem molitve, žrtve...! Nakon kojeg vremena će im doći taj trenutak ?  Ili sam postala stroga ili malovjerna ...ili zbunjena...?

Moja teta, mamina sestra,   je jučer preminula.  Provodila sam vrijeme uz tetu gledajući je u bolnici među smrtnicima daleko od Boga.  Gledajući te patnike,  ali zaista patnici , sami vezani za krevet , zašto vezani jer su imali tu krizu pred smrt…borba protiv tijela, a tijelo protiv duha i napasti sotone…vrištali su, padali iz kreveta od straha...uzas...jako tužno...koje strahote patnici prolaze...a gledajuči još i tetu koja je isto to sve prolazila...i približavale se smrti...govoreći ja odlazim ,plačući u duši...i gledam je kako tone i tone i tone, nestaje...i gleda u jednu točku sva u bolima zbog raspadanje svoga tijela...i onda zatvori oči i ode...a ja sam tako nemoćna čak i u svojim molitva, riječi mi iz usta nisu izlazile totalno sam otupila...baš kad je njoj najviše trebala moja molitva...samo sam ovo uspjela reći za moju tetu...Gospodine ona je sad u smrtnoj borbi eto neraskajana neizmirena…Neka, Gospodine onaj zadnji konop koji će pukniti, neka ti ona potrči u zagrljaj eto jer te nije spoznala a sad će te upoznati baš kao što jesi...Ja sam toliko umorna...ja..moj umor koji osjećam nema ime...ne spavam, otupila sam ,ni suzu nisam pustila kao da nije otišla iako sam je vidjela svojim očima uvenulu...moje tijelo se bori protiv mene...Liječnica mi je mi je predložila da dođem u bolnicu kod nje na odjel da bi mi dala infuziju jer su mi pali neke vrijednosti u organizmu zbog umora iscrpljenosti... Ta divna liječnica me stalno spašava ...vidjet ću hoću li ići u bolnicu jer je to baš na odjelu gdje su mi tata i teta otišli...

sunshine

Osjetih da mi život ne vrijedi ni 2 lipe od beskrajne iscrpljenosti pa odoh po infuziju koja je trajala  2 i po ure. I dok sam čekala da infuzija iscuri, od jednom vidim kako ide fra.Mate (kapelan bolnice !) u bijeloj tuti hahaha od sobe do sobe...i nikoga da nađe zainteresiranog bar na tom odjelu. I dođe on do mene i kad me je ugledao iznenadio se ,ja se nasmijala on stoji  pa gleda mene i infuziju prepadnut jer se on navikao na obične infuzije koje su boje vode prozirne dok je moja bila boje zemlje...hahahahahaaha...on dođe i izvadi iz džepa onu spravicu sa blagoslovljenom vodom i blagoslovi me...iznenađen ode...!!!Da sam ostala u bolnici tražila bi  pričest …

Ja sam već rekla i reći ću opet : svima nam je život stalno u pogibli… da nije Isusa i Majke i četa Anđela svijet bi propao... „

 
Stranica 1 od 24

galerija

NAJAVE:

Priprava odraslih za krštenje i druge sakramente je četvrtkom u 19:00 sati.


Župni vjeronauk je subotom:

3., 4., 5. i 6. razred u 09:00

1., 2. , 7. i 8. razred u 10:00



raspored-blagoslova-obitelji



27. 11. Prva nedjelja Došašća - započima Nova crkvena godina. U 18:00 je sastanak Župnog vijeća.

28. 11. - 24. 12. Svakodnevno osim nedjelje su Zornice u 06:00

 

02. 12.  Prvi je petak te je mogućnost za sv. ispovijed sat vremena prije zornice

03. 12.  Vjerska tribina za mlade u Katoličkoj školi u 19 sati

08. 12. Bezgrešno začeće BDM

10.12. Biskupijski susret mladih u Katoličkoj školi od 9 – 15 sati

11. 12. Nedjelja je Caritasa. Milostinja je za siromahe !

14.12. Druga je srijeda u mjesecu te je sastanak članova Župnog caritasa u 18.30 sati

15. 12. Bl. Drinske mučenice
20. 12. Božićna sv. Ispovijed je u 18 sati


POVEZNICE

bitno

You are here: