Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Hodočašće u Krasno – moj povratak u djetinjstvo


U pet smo već svi bili u autobusima i kako je prije znala reći moja pokojna baba: ''Gdje čeljad nije bisna ni kuća nije tisna'', pa isto tako i ta dva naša autobusa to jutro nisu bila tijesna, iako možda pokoji hodočasnik više nego samih mjesta u autobusima našlo se mjesta za svakoga. I ovaj put je don Tome vješto žonglirao između oba autobusa kako bi nas upoznao sa svime što nas čeka tog dana i kako bi nas sve osvjestio o svetištu u koje hodočastimo.


Prvo stajalište Gospić:
Dočekao nas je biskup i eto napokon nekog svećenika don Tomi ravna kada je riječ o znanju iz povijesti i volju da ju dijeli s drugima. S velikim žarom biskup nam je pričao o toj crkvi koja je u biti nastala zbog i uz pomoć vojske koja se tu na tom području okupljala. Nisam nikada razmišljala puno o Lici i njenom značenju, ali me svakako biskup zaintrigirao izjavama: ''Cijela Hrvatska je oduvijek bila jaka ili slaba koliko je ovo područje bilo jako i slabo!'' i ''Lika je sve naselila, a sebe nije raselila!'', ovo zadnje nažalost je vrijedilo samo za neko prošlo doba.
Ranije župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije izgrađena u 18.-om stoljeću uzdignuta je na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve 2000.-te godine, osnutkom Gospićko-senjske biskupije. Tijekom Domovinskog rata crkva je zapaljena i odmah poslije toga kreće i njena obnova.

Drugo stajalište Smiljan:
Moja Bianka je bila oduševljena svima što je vidjela, fotografijama, rodnom kućom, ''Kolumbovim jajem'' i možda najviše transformatorom. Kako je rekla: ''Mama kao čovječuljak s kosom koja pleše!''
Što reći o Nikoli Tesli? Geniju kojem se napokon danas sve više ljudi s razlogom divi i napokon se saznaje tko je pravi izumitelj niza izuma koji su proslavili druge. Ne znam čemu se više diviti - njegovu umu ili njegovoj upornosti i predanom radu, neiscrpnoj energiji ili vizijama. Struja, rasvjeta, radio, telefon, tahometar, internet, daljinski, elektromotor, turbina... za sve to i još mnogo više je zaslužan Nikola Tesla. Tek sam posljednjih godina postala svjesna Teslinih dostignuća, njegova značaja. Odkako sam Biankin razred vodila na Jarugu upoznala sam se malo više s njim i njegovim izumima. Kao inženjera građevine koji radi u Vodovodu me ''njegova turbina'' oduševljava bez koje ne bi bilo ni naše prve crpne stanice na hidropogon niti hidoelektrane na Jaruzi pa time niti javnog vodovoda niti javne rasvjete koja je osvjetlila Šibenik kao prvi grad u cijelome svijetu! Tesla je uistinu zadužio čovječanstvo. Tko je bio Tesla uistinu? Kakav čovjek? Nikada nećemo saznati. Čovjek kojeg je Bog stvorio sa iznimnim umom, čovjek koji je zadužio čovječanstvo na svoj način. Dali je Bog imao s njim još neki drugi plan? Jeli Nikola slijedio put koji mu je zacrtao Gospodin? Bijelu golubicu poznavala sam do sada samo kao simbol Duha svetoga. Sada kažu to je zaštitni znak i Nikole Tesle, bez obzira na njegovu družicu ipak mi je to malo čudno. Otac mu je preminuo prije nego je doživio Tesline prve velike uspjehe i svjetska priznanja, preminuo je u razdoblju života u kom se njegov sin odao porocima. Dali bi bio zadovoljniji sinom da je dožio njegov kasniji uspjeh ili bi ga jednaka tuga pratila i dalje?  Teslini roditelji su svakako utkali vjeru i ljubav u njega i ostavili su neizbrisiv trag na njemu. Njegova izjava: ''Dar mentalne energije dolazi od Boga, vrhunskog bića ...Moja majka me naučila da treba svu istinu tražiti u Bibliji!'', vjerujem da je znak da je vjerovao u Boga i kolika je bila Vjera njegove majke koja se trudila istu utkati u njega.
Divim se Tesli kao jedinstvenom i najvećem inženjeru-znanstveniku-izumitelju kojeg je svijet ikada upoznao. Ako do sada netko nije vjerovao u izreku: ''Bez muke nema nauke!'' trebao bi nakon što je saznao za Teslu i njegov predani rad, rad do potpunog iscrpljenja. Divim se njegovoj upornosti, neizmjernoj disciplini i neiscrpnoj snazi i ustrajnosti u radu. "Čovek je rođen da radi, da trpi i da se bori. Tko tako ne čini, mora propasti", kada bi bar danas bilo više ljudi koji ove riječi slijede, prema njima žive i koji bi bili u stanju mladima približiti ovu istinu svojim primjerom (prvi mi roditelji).
Bio je jedan od najvećih vizionara. Prebolio je teške bolesti u djetinjstvu i mladosti i znao je da to nije bilo slučajno jer bio je stvoren za nešto veliko. Želio je dati čovječanstvu besplatnu struju, sve što je radio bilo je namjenjeno za dobrobit svih ljudi na svijetu. Nešto čemu se posebno divim je činjenica da ga nije bila briga što su se drugi redom ''kitili njegovim cvijećem''. Koliko nam je teško ako se ne primjeti odmah kada smo nešto ''dobro'' učinili, ako ne dobijemo odamah za to priznanje, ako ne uslijedi zahvala u najkraćem roku, a kamoli da netko drugi pobere zasluge za naša djela! Tesla nije mario za priznanjima ni slavom, nije očajavao kada su drugi ''izumitelji'' krali njegove ideje: "Neka budućnost kaže istinu, procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja, za koju sam tako naporno radio". Vjerujem da je ta budućnost konačno i došla.
Nije mario za novac, materijalno mu nije ništa značilo. Preminuo je sam, zaboravljen, bolestan, siromašan, iskorišten, izdan i prepušten sam sebi, ali vjerujem da je Bog bio i tada uz njega kao i kroz njegov cijeli život. Dali ga je Tesla tada prepoznao i pružio mu ruku, nadam se da mu je uspjelo.

Treće stajalište, naše odredište – Krasno:
Trebalo je stići do 11 sati u Krasno kako bi mogli sudjelovati na nedjeljnom misnom slavlju, s toga smo u žurbi napustili memorijalni centar Nikole Tesle i krenuli prema sjevernom Velebitu. Neka goviri tko god što hoće, ali sumnjam da postoji župnik u našoj bližoj i široj okolici koji umije svoje župljane na don Tomin način podučiti u vjeri, a još manje koji uspjeva toliko savršeno osmisliti hodočašće u kojem svaka riječ i pjesma služi tome da nas osvjesti i približi nam na korak bliže smisao našeg hodočašća, naše vjere i smisla našeg života.
Kako smo se približavali svetištu tako me je priroda kroz koju smo prolazili sve više očaravala. Toliko zelenila, te divne uzvisine, i pokraj Tesle i neopisive prirode opet nikako da shvatimo veličinu Božju, nikako da osjetimo njegovu prisutnost u svemu što nas okružuje, njegovu beskrajnu ljubav koju nam daruje. Krenuli smo uz strme serpentine na planinu u susret Gospi uz pjesme posvećene Majci Božjoj. Još uvijek nisam bila svjesna što me to gore čeka. Don Tome je već bio naglasio kako se radi o skromnoj crkvici koja naizgled po ničem nije posebna, ali koja u sebi krije Gospu odjevenu u vjenčanicu, Gospu koju prije svega zovemo Blaženom Djevicom Marijom. Djevičanstvo, mnogi danas ne znaju više ni što je to, kako to tumači Crkva don Tome nam je u više navrata i tijekom nedjeljnih misa pokušao objasniti. Djevičanstvo ne samo redovnika ili redovnica, djevičanstvo ne samo cure ili momka, djevičanstvo u braku, djevičanstvo poslije braka, djevičanstvo koje čovjek odabire iz ljubavi, a ne neko na koje je prisiljen. Djevičanstvo koje nosi veću težinu od mučeništva! Jeli to uopće moguće današnjim mladima prenijeti? Dali ću kao roditelj uopće približno utkati u moju djecu taj pojam, a kamoli želju da ga slijede?...
Pokušavam svaki put kada se nađem u prelijepoj prirodi uhvatiti je i ovjekovječiti fotografijom i svaki put se razočaram jer je nemoguće takvu ljepotu zarobiti u tako malom formatu sve da je i desetke puta veći. Neopisivo, jednostavno veličenstven je taj pogled s visine, te planine to zelenilo na sve strane svijeta.
Iz autobusa smo jurili u crkvu jer misno slavlje samo što nije započelo. Na brzinu je svatko našao malo mjesta u toj malenoj crkvici. Očarao me strop, sav drveni oslikan bezbrojnim posve jednostavnim reklo bi se dječjim crtežima, pojedinačno uokvirenim i posloženim jedno do drugoga. Ispred nas na dnu crkve oltar iznad kojeg se nalazi drveni kip Majke Božje, odjevena u vjenčanicu koja u naručju nosi malog Isusa. Bianka je odmah zamjetila te jednostavne slike koje su krasile i luk iznad oltara i posebno kovana klizna vrata iz četiri dijela koja su sada bila otvorena, a inače dijele oltarski prostor od ostatka crkve. Još uvijek nekako ničega svjesna...začuo se glas svećenika koji su ulazili jedan za drugim uz pjesmu ''Uđite s hvalama na vrata njegova!'' koju smo svi nastavili pjevati. Ne mogu opisati koliko mi je bilo lijepo čuti upravo tu pjesmu, toliko mi je bila savršen odabir u tom trenutku i inače mi je jako draga. Župnik je imao obaveze na drugom mjestu te nas je pozdravio njegov kolega. Po prvi puta sam čula legendu o Krasnom. Djeca su tu u planinama čuvajući blago u jednom trenutku ugledala cvijet u kojem su vidjeli lice Majke Božje. Cvijet su odnijeli u crkvu u dolini i na iznenađenje sviju sutradan je isti nestao iz crkve te su ga kasnije ponovo našli na planini. Ponovo su ponijeli cvijet i toga dana na povratku doma u crkvu, ali se ponovila opet isto-cvijet je ponovo nestao i osvanuo na planini. Na taj način su shvatili da je potrebno Gospi izgraditi upravo na toj planini crkvu. Svetište u Krasnom je nekada bilo jedno od najjačih prošteništa  Majke Božije u Hrvatskoj. U crkvici su toga dana uz nas bili još hodočasnici iz ako se ne varam tri župe iz različitih krajeva.
Misno slavlje je predvodio mladi svećenik koji mi se na početku čino dosta nervozan i nekako nespretan u svom govoru, a kasnije se ispostavilo da itekako zna prenijeti Riječ Božju. Njegova propovijed mi se svidjela jako, rekla bi da na svoj način ni po čemu ne zaostaje za don Tominim propovijedima (uzimajući u obzir da su nam don Tomine propovijedi u pravilu najdraže to mnogo govori). Kako se ne bi ovaj izvještaj odužio na desetke stranica morati ću izdvojiti samo nakratko: Čuti riječ Božju, razumijeti i sprovesti je u djelo u svom životu; dolaziti otvorena srca Bogu; otvorena, meka srca; biti podatan u rukama Božjim; dati se oblikovati; i onda kada se sve izvitoperi dopustiti da nas Bog nanovo oblikuje u ono što on želi; Marija koja je primjer potpune predanosti Bogu iz ljubavi prema Njemu; Marija naš najbolji primjer – su poruke koje su meni ostale u sjećanju koje je taj svećenik odaslao. Ako nikog drugog bar svoju djecu osvjestiti za Ljubav Božju, potaknuti u njima Bogobojaznost, jer ako zbog ničeg drugog bar iz straha od pakla nek' pokušaju slijediti Božju volju ako im ipak ne uspijemo utkati ljubav prema Bogu koja će ih spriječiti od djela od kojih bi trebali odustati kako Boga, kojeg bi trebali ljubiti više od svega ostaloga, ne bi povrijedili. Što više čitam o svetcima shvaćam da je ljubav žarka, neizmjerno jaka, ljubav neopisiva koju su osjetili prema Bogu potaknula u njima želju da mu služe i da mu se potpuno predaju i podrede svoje živote Božjoj volji - baš kao i Marija; umrijeti iz ljubavi – baš kao za nas Isus.
Kada smo nakon mise krenuli prema oltaru i kipu Majke Božje, svoju Bianku sam držala za ramena i kada je odjeknula pjesma Rajska Djevo Kraljice Hrvata sjećanja su me posve preplavila, oči su mi se napunila suzama, glas kojim sam pokušala otpjevati tu meni jednu od najdražih pjesama posvećenih Gospi postao je sve drhtaviji i konačno sam ponovo nakon ne znam ni sama koliko desetljeća osjetila ono što i nekoć kao dijete kada bi se približavala Gospi u svetištima - ushićenost, radost, uzbuđenje i strahopoštovanje. Sjetih se ljubavi koju sam tada gajila prema Bogu i Gospi kao više nikada kasnije na sličan način. Već odavno sam željela bar na trenutak ponovo doživjeti taj osjećaj koji sam kao dijete imala na raznim hodočašćima. Tu, u toj maloj crkvici na toj velebnoj planini, prethodno niti pravo svjesna kakvo ja to svetište tog dana pohodim, Bog mi je podario ponovo tu milost bar na par trenutaka. Šapnula sam u suzama Bianki da Gospi uputi želju da joj pomogne da se odagnaju ružne misli koje je zaposjedaju već duže vrijeme, a ja uputih već dugo svoju istu. Nedostajao mi je moj Bartol, i moj suprug, ali svakako će to biti još jedan razlog da najmanje još jednom pohodim tu Blaženu Djevicu Mariju u želji da i njih dovedem k Njoj - usred neopisive prirode.
Ako nam danas nešto nedostaje onda je to ne samo Vjera i Ufanje, već prije svega žarka Ljubav prema Bogu (meni prvoj)!

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U KRASNO 28. 7. 2018.

Župnik je poveo nas stotinjak hodočasnika u ovim vrućim ljetnim danima na jedno duhovno i tjelesno osvježenje koje smo s radošću iščekivali. Moleći krunicu i pjevajući marijanske pjesme započeli smo naše hodočašće u Gospić i Krasno na sjevernom Velebitu 28. srpnja 2018.

Već u sedam sati bili smo u gospićkoj katedrali, sjedištu mlade Gospićko – Senjske biskupije koja je ove godine postala punoljetna. Ljubazno nas je dočekao njezin prvi biskup, sada u miru, Mile Bogović. Kao povjesničar ukratko nam je protumačio značenje Like kao važnog, središnjeg dijela Hrvatske koja se spominje još u 10. stoljeću. Radi svog geografskog položaja bila je meta bližih i daljih osvajača, a od Turaka je oslobodio pop Marko Mesić 1689. Kao središte Hrvatske odabrana je da u njoj bude Crkva hrvatskih mučenika i svehrvatski grob kojima se odaje poštovanje svim onim junacima koji su svoj život položili za obranu domovine tijekom njezine povijesti. Naglasio je da je svaka žrtva podnesena za drugoga zapravo put spasenja. Malo nam je progovorio i o sadašnjem trenutku biskupije koja ima aktualne probleme cijele domovine – iseljavanje i očitu potrebu kontinuiranog rješavanja nagomilanih problema koji trebaju biti prioritet. Mlada gospićka katedrala je posvećena Navještenju Marijinu, a i sam grad Gospić dobio je ime po Gospi.

Zatim smo nastavili put prema Smiljanu, rodnom mjestu svjetski poznatog znanstvenika Nikole Tesle. Najprije smo obišli njegovu rodnu kuću gdje smo uz stručno vodstvo saznali mnogo pojedinosti iz njegova života i vidjeli pojednostavnjene prikaze nekoliko njegovih otkrića i izuma. Cijeli je život posvetio znanosti i istraživanjima, a samo je 700 izuma patentirao. Pogledali smo i dobro napravljen dokumentarac o njegovom burnom životu.

Obogaćeni novim znanjima i diveći se predivnoj prirodi nastavili smo hodočašće u nacionalni park Sjeverni Velebit. Tad smo dobili odličnu katehezu od našeg župnika koji nam je opisao nastanak pobožnosti prema Gospi od Krasna i vrijednost djevičanstva u ovozemnom i vječnom životu. ( Mnogi od nas su rekli da bi se mjesto trebalo zvati Prekrasno, a ne samo Krasno.) Pri vrhu brda u jednostavnoj seoskoj crkvici posvećenoj Uznesenju Marijinu nema nekih umjetničkih vrednota, ali ona privlači stoljećima hodočasnike koji osjećaju vjeru i ljubav onoga koji je izradio cvijećem oslikani drveni strop i kip Marijin u bijeloj vjenčanici. Simbol ovog svetišta je cvijet, a cvijet je simbol djevičanstva. Stoga, ovdje se moli za djevičanstvo i čistoću svih staleža vjernika. Došavši u crkvu zateki smo u njoj i hodočasnike iz Istre i iz Zlatara pokraj Krapine. Svetu misu je služilo pet svećenika, a predvodio je mladi svećenik Josip iz Istre. On je u propovijedi naglasio Marijino služenje kao uzor svim vjernicima, a tumačeći misna čitanja i nas usporedio s glinom lončarevom koju Isus mijesi i oblikuje i kojemu se trebamo samo prepustiti u svakodnevnom životu. Poslije sv. mise napravili smo zavjetni molitveni ophod oko oltara na kojem je kip Gospe Krasnarske. Potom je uslijedio organizirani zajednički objed u restoranu hotela koji je izgrađen na samom vrhu i s kojeg je neopisivo lijep pogled na okolinu, predivno Božje djelo prirode pred kojim staje dah i riječ od udivljenja i ljepote....

Pri polasku iz Krasna prošli smo prilaznom cestom za hodočasnike uz koju je postavljen križni put te nas je tada župnik zamolio za tišinu dok se spuštamo i molimo. To mi je bio posebno lijep, ugodan i potreban trenutak ovog hodočašća !!! Mir, stotinjak ljudi koji koračaju u tišini, sabranost u molitvi, nešto posebno...

Hvala vam župniče i za ovo lijepo iskustvo!

Hodočasnica

 
E-mail Ispis PDF

PRVA SVETA PRIČEST U ŽUPI PRESVETOG SRCA ISUSOVA
 Sveta  Euharistija najuzvišeniji je dokaz Božje ljubavi prema čovjeku.
( Sv.Ćiril Jeruzalemski (315.-386.)

Prva sveta pričest održana je u nedjelju , 27.svibnja 2018.godine. U najljepšem mjesecu godine . Marijinom mjesecu. Nakon punih devet mjeseci pripreme. Ima i tu simbolike.
Tjedan ranije, u subotu, 19.5. održana je Prva sveta ispovijed.  Pomirenje sa dragim Bogom. Odrješenje od grijeha.  Moje dijete je zadovoljno, sretno tog dana došlo kući. Pitam se da li je shvatila doista ?   Je li svjesna da je primila sveti sakrament ?
 U nedjelju, 20. svibnja  na misi   je  bila  obnova Krsnih obećanja.  Roditelj je svom djetetu predao zapaljenu svijeću. Svijeću koja je gorjela na krštenju. Obećanja koja tada  umjesto njih dadosmo mi, roditelji i kumovi . Moje  dijete čita na kraju svete mise pjesmu koja kaže pustite malene k meni , njihova  su srca  čista .. Je li se dovoljno trudim da je pustim k Njemu.  K Bogu mojemu ?
 A onda je svanuo nedjelja  prve svete pričesti.  Bilo je 46 prvopričesnika. Vesele, zaigrane djece. Toga dana izgledali su poput predivnih malih anđela, u bijelim haljinama, zažarena lica i širom otvorenih očiju. I moje je dijete je tamo.. Gledam je , čini mi se na trenutke nemirna, ustreptala . Pogledava me povremeno.  I moje srce je ustreptalo,  nemirno .  A kako ne bi bilo ,ta moje će dijete primiti Krista živoga ! Je li ima veće radosti?  Sjećam se njenog krštenja. Držeći  je na rukama postala je dijete Božje. A  biti dijete Božje , je li ima veće radosti?   Mislim se da li sam je dovoljno u vjeri poučila, odgojila. Jesam li što propustila ?    Uz  Božju pomoć  , govorim  sama sebi, znajući  da me  On neće ispustiti iz svojih ruku  nikada .. . Velika je odgovornost roditelja. Rekla bih u bilo koje vrijeme, ne samo današnje.  Čemu ih moramo podučiti ? Raditi , moliti i nadasve ljubiti  Boga i jedne druge. Stane u tri riječi, čini se lako, ali teže ne može biti.  Često bih joj govorila : Znaš ,Bog je svemoguć , On je naš spasitelj , On je tvorac svega živoga , stvorio je i tebe i mene, On je ljubav , nema veće ljubavi od njegove. u bi znala  negodovati,  govoreći   „ Znači voli me više nego ti i tata ?“. Govorila bih  da je Isus umro je zbog nas. U početku bi me  obasipala pitanjima koja su imala ulogu osporiti sve ono što bih joj rekla,   pa me neko vrijeme samo gledala,a onda je počela govoriti .. ma znam tako nam je rekao i don Tomislav. Bila sam sretna.  Znala sam da je tu malu dušu dirnuo govor njenog vjeroučitelja.  A onda  bi ona mene poučavala jer tako je rekao don Tomislav, a on zna bolje.  Naš dragi don Tomislav. Nije mu bilo lako, vjerujem. Djece puno, pomoći malo, razumijevanja možda još manje. Ali neda se on, ustrajan je on.  Ali trebalo je  tu djecu, podučiti , pripremiti , uputiti u Svete sakramente, a ponekad ih jedva možeš umiriti. Neizmjerno sam mu zahvalna . I moja djevojčica, također.  Gledam je. Prima Svetu hostiju.  Čini se ponizna, krotka  ali istovremeno tako  nadnaravno  sjajna  . A ako neće , ta njihova su srca čista.. I lagano klize suze  moje , ganuta Božanskim  prizorom
 Ne ,mogu ne spomenuti  moju  prvu svetu pričest. Koja je bila sad već davne 1982, godine. Sakrament koji je zasigurno ostao u mojem najdubljem sjećaju. Sjetih se sebe, uznemirenje djevojčice , plačljive  tog svibanjskog jutra  znajući da se događa nešto veličanstveno a ne razumijući do kraja.. umirale su me tada da kao i sad riječi pjesme  Veselo braćo kliknimo.. Hostijo sveta Bože naš, očuvaj brani nas, naša budućnost s tobom sja u Tebi naš je spas... Naš Spas..
Zahvaljujem dragom Bogu na milosti koju nam  i iskaza darujući  se  kroz Euharistiju jer  kako reče Sv.Pio „ Sveta je pričest najkraći i najpouzdaniji put u Nebo“.
U  molitvama  za naše prvopričesnike, roditelje i čitavu župnu zajednicu..
Margaretina mama

 
E-mail Ispis PDF

DAN BOLESNIKA

BOLESNICKO-POMAZANJE


I ove godine trodnevnicu našem župnom zaštitniku započeli smo Danom bolesnika, 5. lipnja 2018.
To je draga tradicija naše  župe kojom se sjećamo svojih bolesnika i patnika. Neki su od njih došli na slavlje sv. mise, no mnoge je upravo bolest spriječila da dođu ili budu dovedeni na sv. misu.  Župnik je u propovijedi naglasio sličnost čovjeka -  bolesnika i Boga. Božja slika se najviše ogleda u  bolesniku i patniku. Naglasio je ulogu onih koji su uz bolesnike i njih je nazvao patnicima. Posvijestio nam je da bolest nije najveća muka koja može zadesiti čovjeka, nego nevjera i nepovjerenje. Jer mnogi tjelesno zdravi upadaju u najveće životne kušnje i često im podlegnu. Nekima se upravo nevjera dogodi kad upadnu u bolest. No, neki se tada iskreno obrate te okrenu Bogu čitavu svoju stvarnost i bol. Tada su slični Božjem Sinu koji je trpio i patio, a sve radi drugih i njihova spasenja. Tada su svojoj patnji dali smisao.
Župnik  je dao utjehu bolesnicima podsjetivši na to da koliko god trajala bolest i nama se činila jako dugom, ona je samo tren u Božjim očima. On se ne ravna kao mi i u Njega nema vremena, te je glavnina našeg kratkog života neka patnja i tek djelić života koji nas čeka u vječnosti.
Nakon sv. mise pred crkvom su vrijedne župljanke počastile bolesnike i njihovu pratnju onim što su s ljubavlju pripremile i srcem darovale.  Osjetilo se lijepo zajedništvo i međusobno poštovanje svih nazočnih kao dobra priprema za proslavu Presvetog Srca Isusova.  

Župljanka  

 
E-mail Ispis PDF

KRIZMANICI BISKUPU


Oče biskupe!

Ubrzo ću primiti sakrament potvrde, te nadopuniti sličnost s Isusom Kristom koja mi je podarena na krštenju. Svatko tko prima sakrament potvrde treba znati da će ga Duh Sveti ispuniti svjetlom za bolji život u vjeri i približiti shvaćanje Božje objave. Poslije primanja sakramenta velika većina odlazi iz crkve misleći da su zadovoljili sve obaveze te da im Bog više u životu nije potreban. To mišljenje je krivo i treba se ispraviti na način da objasnimo važnost Boga u našim životima. Svi mi poslije sakramenta krizme trebali bismo ostati u crkvi, ne prestati odlaziti na misu i biti ponosni što smo primanjem sakramenta nadogradili svoj vjernički život i dopustili Bogu da u životu unatoč padovima i nevoljama nas nauči da je On svakome od nas dao križ koji nosi svoju težinu jer On smatra da je možemo podnijeti.

Zato oče biskupe, hvala vam na vašem dolasku i podjeli sakramenta sv. potvrde i poruci da je Bog uz nas kad nam je najteže iako mislimo da nije s nama i u najtežim situacijama.  

Oče biskupe,

jako sam zahvalna za sakrament svete krizme, iako moram priznati da u početku nisam u potpunosti shvaćala pravo značenje Potvrde ni potrebu priprave za krizmu. Ipak, iz vjeronauka u vjeronauk, iz mise u misu sve sam više osjećala Božju prisutnost i potrebu za molitvom. Smatram da me sve to dovelo korak naprijed na putu otkrivanja i shvaćanja svoje vjere. Smeta me što živim u okruženju ljudi za koje smatram da se ne trude uistinu barem pokušati razumjeti vjeru i živjeti u skladu s njom iako redovito idu na misu. Također znam da se velika većina krizmanika krizma samo radi novca ili da taj dan izgledaju lijepo i imaju kakvu proslavu. To nije pravo značenje svete krizme i mislim da je takav stav loš i da je upravo to razlog zbog kojeg se mnogi krizmanici neće truditi shvatiti vjeru i zbog kojeg će mnogi zaboraviti na Boga nakon krizme. Nadam se da će mi ovo iskustvo pomoći da se ne udaljim od Boga jer to uistinu ne želim.
 

Dragi biskupe!

Ja mislim da je krizma u osmom razredu dobra stvar jer nas tjera da idemo na misu. Nakon prve pričesti veliki dio nas prestane ići na nedjeljnu misu i zaborave na Boga , a krizma nam je tu da nas vrati na pravi put. Također smatram da su plusevi i minusi, na vjeronauku i na misi, važni za našu krizmu jer bez njih puno manje krizmanika bi dolazilo na misu i vjeronauk. Meni iskreno ne smetaju plusevi i minusi već mi smeta što većina nas ima krivo mišljenje o krizmi. Većina nas se želi krizmati zbog novaca kojih ćemo dobiti na krizmi ili zato što su nas roditelji prisilili na to, a ne zato što mi to sami želimo. Krizma bi nas trebala zbližiti s Bogom, ali ja mislim da nas sve više udaljava jer mislimo samo na ono materijalno što ćemo dobiti za krizmu, a ne na to kako ćemo se zbližiti s Bogom.
 

Sakrament

Kad se čovjek rodi njegov životni put je određen. Tako i moj, nema iznimaka. Vođena Božjom rukom koja mi je odredila životni put, roditelji me nose na krštenje gdje primam prvi sakrament. Pred oltarom u Božjoj kući, Božji sluga izgovara moje ime s kojim se i danas ponosim kao prava kršćanka.

Kao i svi u mojoj obitelji ostajem čvrsto na Božjem putu okrenuta molitvi i vjeri. Naravno nakon izvjesnog vremena ponovo klečim pred oltarom gdje primam drugi saktrament odnosno prvu pričest. To je nešto predivno, nezaboravno što se čovjeku može dogoditi na njegovom životnom putu.

Sada kad sam već odrasla osoba radujem se skorom susretu s trećim sakramentom – Krizmom. O, kako sam sretna jer sam ispunjena radošću što i dalje ponosno koračam stazom mojih predaka, stazom kojom će sutra koračati i moja djeca.

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U PADOVU, MILANO, PARAY LE MONIAL I LOURDES

Uskrsni tjedan, 2. travnja, Šibenik, noć, tišina, gore samo ulična svjetla, svi spavaju osim onih koji se bude na zvuk zvona koje svakog pojedinca budi na vrijeme da ne bi zakasnio. Ožive odjednom dvorišta, ulice, nogostupi i ceste, a svi ti putevi vode na jedno mjesto. Ovaj put Baldekin, autobusno stajalište. Svi se žure da ne zakasne i da uhvate bolje mjesto. A koje je mjesto bolje? Mjesto na kojemu si ti najbolje je. Slaganje kofera, zauzimanje mjesta, prebrojavanje i polazak. Ne bilo koji polazak, polazak je to na tvoje i moje duhovno putovanje. Putovanje na razmišljanje, molitvu, razmatranje, klanjanje, razgovor, primjećivanje onoga pokraj sebe, putovanje prijateljstva, tolerancije, zajedništva, putovanje prihvaćanja drugoga. Polazak, kratka molitva, upute Vođe puta, gašenje svjetala i preporuka: spavajte do svanuća! Spavalo se dakako, rano je. Vođa puta, župnik don Tomislav Puljić uzima mikrofon i budi nas jutarnjom molitvom, psalmi uskrsnog tjedna, svaki dan isti, znamo ih svi gotovo napamet. Pjesme, tumačenje psalama, razna objašnjenja kratkih čitanja i svetih mjesta kako bi koje dolazilo na red obilaska.

Padova; svetište sv. Leopolda Mandića, koje oduševljenje, radost, molitva, sv. misa u kapelici kod svetog Leopolda, zahvale, slikanje. Svetište sv. Antuna Padovanskog, znatiželja, razgledanje, molitva. Crkva svete Justine, a tu je i grob svetog Luke Evanđelise već je zatvorena, otišli smo s nadom da ćem se na povratku ponovo navratiti. O moj Bože, zar treba doći tu da se moli kao da ne možemo moliti na svakom mjestu, ali...? Idemo dalje put je dug i ne znamo još koliko naporan.

Milano; zadnji tren ulazimo u crkvu sv. Ambrozija, a po dobroti redovnika koji je zadužen za zatvaranje crkve ulazimo u svečevu kriptu gdje počivaju svečevi posmrti ostaci i ostaci još dvojice mučenika, molimo vjerovanje, jer je upravo sv. Ambrozije zaslužan za očuvanje prave vjere u Krista i da Evropom ne zavlada arijanizma. Milansku katedralu i Skalu vidjeli smo naveče samo iz autobusa, jer je bilo kasno. U prolazu smo bili u crkvi sv. Jurja i uživali u lijepim građevinama različitih umjetničkih stilova. Pomolili smo se i za dar slobode dane kršćanima. Zapravo stajali smo pred pločom Milanskog edikta. A Milanski edikt je uredba koju su 313 u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu. Odvezli smo se na večeru kod don Piera, a ondo se vratili do prenoćišta. Rano je jutro budimo se uz kavu, kapućino ili koji drugi napitak i kroasan te ponovo do milanske Katedrale, da ta ljepotica ne bi ostala ne viđena iz bliza, a bila bi i šteta. Toliku ljepotu i sjaj malo kad se viđa, a čuvaju je i tri reda straže. Nismo uspjeli ući unutra, jer smo velika grupa, a u više grupa izgubili bi puno vremena.

Putujemo dalje prema Francuskoj; auto put, beskrajno prostranstvo, zelena obrađena polja, raskoš i bogatstvo. Idemo prema Arsu, svetom Ivanu Marija Vianney-u po kojemu je taj gradić i poznat. Ili ne, poznat je po skromnom životu i dubokoj vjeri, dugom klečanju u molitvi pred Presvetim u arškoj župskoj crkvi i strogom postu jednog skromnog, krhkog siromaška koji se molio i žrtvovao za obraćenje svojih župljanja i uspio je. Približavamo se svetištu, uska krivudava cesta, a onda crkva sa neraspadnutim svečevim tijelom, župska kuća i pripadajuće prostorije netaknute, onakve kakve su bile za svečeva vremena pretvorene u muzej. Nije to sveti Ivan Marija Vianey planirao "čovjek snuje, a Bog određuje". Obilazak, molitva i preporuke za sebe i za posebne nakane. Taj dan smo tu imali i svetu misu sa jednom grupom njemačkih hodočasnika koji su iz Paray la Monial-a išli prema Lurdu sa svojim župnikom kao i mi, zatim  ponovo u autobus i polazak.

Čeka nas cilj našeg putovanja, Paray le Lamonial, znamo da je cilj na kraju, ali ne znamo hvala Bogu kad je i gdje kraj. Paray la Lamonial, sveta Margareta Allacok, presveto Srce Isusovo, sveti Klaudije, samostan sestara od Pohođenja i duple željezne rešetke iza kojih je živila i djelovala svetica kojoj se ukazalo Presveto Srce Isusovo. Ne to nije zatvor, one koje su same otišle iza tih rešetaka nisu samo radi sebe tamo, tamo su radi mene, radi tebe, radi nas svih. Netko bi možda rekao "hvala to ne treba", ali samo one znaju da treba. To su osobe koje se same zatvore da mogu i smiju moliti Srce Božanskog Spasitelja da spasi nas njegove nevjerne sluge. Taj mali gradić koji odiše mirom i tišinom u kojem se nalazi između ostalih veličanstvenih crkvenih građevina i jedna na oko skromna kapelica sa vječnim klanjanjem pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. To Srce, koje je vidjela ta skromna redovnica Margareta, treba tebe i mene, treba cijelo čovječanstvo, treba naš Planet-Zemlju. Molitva tvoja i moja može sve to održati samo moli, ne savršen si i ne vjeriješ čvtsto, moli! Crkvica sa Persvetim u Pokaznici sunčanog sjeja je onakva kakvu nikada nismo nigdje vidjeli. Obični zidovi, grede koje simbolično drže krov, oltar okićen svježe rezanim cvijećam sa Presvetim i par svijeća, nekoliko slamnatih povezanih stolica, ali tišina, molitva  i mir. Taj mir i tišina toliko su glasni i toliko viču da tvoje srce ne čuje ništa drugo nego svoje otkucaje i svoj nečujini šapat molitve koja se stvara u nutrini. Zašto me Srce Isusovo ovdje dovelo, zna samo ono, a ja znam samo ako molim s njim. Klanjanje pred Presvetim je vječno, a ti dođi samo ako želiš, samo ako si raspoložen, samo ako hoćeš. On čeka, a ti dođi kada hoćeš i ako hoćeš, to ne mora biti samo u Paray la Monial-u. Tvoja i moja župna crkva je tvoj i moj Paray la Monial. Tu su crkve sve jedna ljepša od druge, pa prostor sa križnim putem i molitva pred postajama i na kraju mračna prostorija kao grob. Nije me bilo strah, bili smo u grupi, ali u svom grobu bit će svak sam. I hoće li me biti strah? Mi dvije noći i dan u prilici da dođemo na mjesto vječnog klanjanja, a On neprestano čeka mene i tebe, sam. Tu je samo za nas! Napuštamo to mjesto, a svi bi ostali još, ali treba poć. Čeka nas dugi put do Lurda. Nije nam teško, jer očekujemo opet nešto primamno za oči, znatiželjni smo, vidjeti, čuti, osjetiti, a Isus kaže "blago onima koji ne vidješe, a vjeruju". Gdje je naša vjera?, iako smo sve to vidjeli, iako nam je župnik sve to i ostalo putem ispričao i u filmu pokazao. Koliko informacija, koliko povijesnih činjenica, a mi gluhi i nemarni, neću reći ne daj Bože nezahvalni.

Lurd, moj Bože je li to uopće moguće? A moguće je u zemlji tolikog prostranstva ovo je prostranstvo jedne cjeline, jedne ljepote neviđene, jednog veličanstvenog doživljaja, bolje reći mnoštvao doživljaja u jednoj cjelini i na jednom mjestu. Gospa, Majka Boga, Majka Njegova Sina, Majka naša i mi malešni pred njom, puni potreba, nevolja, zahvala, želja, ponizni u molitvi kad nam nešto treba. Mi ko mi, slabašni, grešni, potrebni. Pitam se moj Bože, moja Mjko Nebeska, znamo li mi moliti, znamo li prositi, zmademo li biti zahvalni i ponizni, a na kraju zaključak, samo veliki upitnik? Našli smo se na sve strane; kad smo došli smještaj u Pays Bas hotelu, večera, odlazak na trg pred špilju ukazanja na veličanstvenu svečanu procesiju sa svijećama. Pjeva se i moli na različitim jezicima, ali svi znamo sve i svi smo jedno, ali trenutak kad naš hrvatski jezik dođe na red kao da smo doma. A Doma je najljepše i najdraže, ma kako god bilo. Svaki događaj i susret izgleda kao vrhunac, a onda ono drugo zasjeni ono prvo pa opet ponovo. Prije odlaska na počinak još smo obišli špilju ukazanja i pomolili se pred nebeskom Majkom. Subota jutro, doručak pa odlazak na svetu misu u 7.30 sati, skupa sa župnikom i hodočasnicima župe Gospe vad grada i biskupom, svećenicima i hodočasnicima Požeške biskupije. Požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je koncelebraciju skupa sa svojim svećenicima, našim župnikom don Tomislavom i župnikom Gospe van grada, a predstavnici svske župe su sudjelovali u čitanjima i molitvi vjernika. Do ručka je svaki od nas obavljao svoje privatne pobožnosti. Obilazak triju bazilika, moljenje krunice pred slikama petnaest otajstava ružarija (radosnih, žalosnih i slavnih), kupanje dijela hodočasnika u lurdskoj vodi, obilazak podzemne bazilike i rodne kuće i zatvora Bernardice Subiru. Iza ručka smo se ponovo vratili u svetište gdje smo molili sa župnikom križni put pred veličanstvenim postajama. Župnik nam je pokazao i X postaju i grb koju su financirali i Hrvati u sastavu Austrougarske monarhije. Iza toga smo uz ostale pobožnosti i razgledavanje svetišta i kupnji nabožnih predmeta bili i na klanjanju pred Presvetim u podzemnoj bazilici. Iza večere smo ponovo došli u svetište na procesiju sa svijećama i molitvu krunice kao i predhodnu veče. Tada smo se i pozdravili sa Gospom i svetištem, prenoćili i rano ujutro krenuli prema Domovini.

Sljedeće konačište i večera bili su ponovo u Milanu. Nismo mogli u povratku mimoići Padovu i crkvu svete Justine u kojoj smo slavili svetu misu u kripti skupa sa talijanskim vjernicima i njihovim župnikom. Normalno pomolili smo se na oltaru svete Justine i svetog Luke evanđeliste. To je bila naša zadnnja postaja hodočasničkig hoda sa kratkom stankom za rčak u Rijeci.

Živi i zdravi vratili smo se 8. travnja u večernjim satima u naš Šibenik puni oduševljenja, lijepih dojmova i normalno umorni. Kad se sve malo slegne i kad budemo svjesni svega dobrog, lijepog, pobožnog i svetog što smo vidjeli i doživili, normalno i novih prijateljstava, možemo samo Bogu zahvaliti što smo se odlučili na ovo hodočašće. Naravno hvala i župniku don Tmislavu kao i našim vrijednim vozačima Mariju i Mati na svemu.

Hodočasnica


Kako sedam Bogom bogatih dana opisati u nekoliko rečenica? Teško.

Opisivati gradove, svetce, krajolike, povijest, doživljeno, zajedništvo...

Kako napisati ovaj izvještaj?!

Pa evo, očima koje traže više Boga,manje sebe, koje su ovozemaljske, slabe, slijepe, grešne, a čeznu za nebeskim, vječnim, svetim.

Pošli smo svaki sa svojim nakanama, molitvama, čežnjom za boljim sobom i svijetom oko sebe, vjerujem.

Slavili smo svetu misu svaki dan, hranili se Kruhom Života.

Posjetili mjesta, svetce koji su se spasili u Gospodinu i proslavili Ga, i po njihovoj svetosti su i ta mjesta svetija.

Padova - sv.Leopold, sv.Ante, sv.Luka, sv.Justina. Ars - sv.Ivan Maria Vianney. Paray le Monial - sv.Maria Margareta Alacoque, sv.Claude de la Colombière. Milano - sv.Ambrozije. Lurd - sv.Bernardica.

Jesam li štogod propustila navesti?!

Gospodin nam se očitovao u svakom trenutku.

I u našim slabostima pozivao na jakost - na Sebe.

Hodočašće - hodati i Boga slaviti.

Na trenutke taj hod nije bio lagan, a ma posrtalo se i padalo, ali se hodalo. Sve na slavu Boga.

Eto! Ovih sedam dana upisano je u Knjigu Života svakog od nas hodočasnika. Iz Knjige nam je učiti. One dobre stvari učiniti boljima, a one manje dobre možda još boljima.

" Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje" 2 Kor 12,9

Ruku pod Ruku sa Gospodinom, zaogrnuti Njegovim milosrđem, hodamo do u Vječnost!

Božji blagoslov!

I.K.


Svakodnevne brige i obveze vezane za egzistenciju današnje obitelji, unatoč nastojanju da se u svemu tome nađe mjesta za pravu skoncentriranu molitvu i razgovor s Gospodinom, sa vremenom čovjeka iscrpe, a iskrena molitva izblijedi, te postane suhoparna, a čovjek duhovno ispražnjen. Hodočašće - bijeg od svakodnevice, prekrasna priroda, sveta mjesta, druženje sa ljudima koji imaju isti problem, te traže Gospodina i o tome pričaju, uz duhovnog vođu koji te razumije i zna kako pomoći u postojećoj situaciji idealan je lijek da čovjek ponovo „napuni baterije“ te vedrije krene dalje u „životnu utakmicu“.

Prošlo je jedanaest godina nakon preseljenja naše obitelji na područje župe Presvetog Srca Isusova. Redovni odlasci na Mise zornice i nedjeljne Mise koje je predvodio župnik don Tomislav Puljić te njegove propovijedi ojačale su nas u uvjerenju kako je odlazak na hodočašće sa ovim župnikom jednostavno nužan. Ove godine moja obitelj slavi 20. godišnjicu svog postojanja, baka je odlučila čuvati djecu, a skupilo se i nešto novca koje je trebalo pravilno uložiti te smo se supruga i ja odlučili za odlazak na ovo divno hodočašće.

Molitva, pjesma, druženje, zajedništvo, ohrabrenje, oduševljenost, nova znanja i iskustva te ono najvažnije - duhovno ohrabrenje rezultat su ovog župnog hodočašća te smo uvjereni da ovo isto osjećaju svi sudionici ovog hodočašća. Naš župnik ni trenutka nije gubio u nastojanju da u nama probudi vedar duh i zahvalno obraćanje Gospodinu uz molitvu i pjesmu. Sjajnom organizacijom, obzirom na 4000 prijeđenih kilometara te višestrukim promjenama smještaja koje je bilo nužno u provedbi hodočašća, omogućio nam je da sve što se može, maksimalno vidimo i doživimo. Veliko hvala našem župniku na svemu što je za nas učinio ! Gospodin neka ga blagoslovi, nagradi i čuva !

Upravo ono što smo očekivali od ovog hodočašća se i ostvarilo. Svaka destinacija nam je donijela nova saznanja i nove osjećaje. Sv. Leopold Mandić i njegovo svetište ukazalo nam je kolika je vrijednost u dobroj ispovijedi i priznavanju svojih pogrešaka, kajanju za sve krivo učinjeno i čvrsta odluka u nastojanju da se iste greške ne ponavljaju.

Mjesto Ars u Francuskoj i svetac Jean Marie Vianney svojim životom nam je posvjedočio da neovisno o svojoj obrazovanosti možemo biti svjetlo u mraku za one koji ne poznaju i ne priznaju Gospodina, čak i u sredinama gdje to izgleda nemoguće, te ih primjernim životom uvjerimo da se i oni obrate Gospodinu i spase.

Parey le Monial, mjesto je koje odiše mirom, čistoćom, lijepom prirodom, prelijepim kapelicama te velikom crkvom. Mjesto vječne molitve u kapelici naučilo nas je da svaki razgovor sa Gospodinom mora započeti najprije dugom šutnjom, poniznošću, tišinom i smirenošću. Jedino tada je taj razgovor, zahvala i molitva Gospodinu najiskrenija.

Lourdes i svetište Majke Božje, naše Nebeske Majke i Kraljice puno je hodočasnika sa svih strana svijeta. Kao što jednoj Kraljici i priliči, svi hodočasnici svakodnevno žele biti u zajedničkoj procesiji organiziranoj njoj u čast sa zapaljenim svijećama i molitvama na svim jezicima svijeta, te se okupati u vodi sa izvora koji je u špilji potekao nakon njene nazočnosti na ovom mjestu. Ljepota izgrađene crkve, koja je po njenoj želji izgrađena na mjestu iznad špilje, ostavlja hodočasnike bez teksta. Kupanje u vodi iz ovog izvora naučilo me je da spoznam svoju malenost pred Gospodinom, a isto je osjetila i moja supruga. Očito nas tome uči naša Nebeska Majka i Kraljica jer je i ona iskazala svoju malenost pred Gospodinom. Jedino u takvom osjećanju spremni smo priznati svoju grješnost i moliti Gospodina za milost i spasenje.

Hvala i slava Gospodinu čijom dobrotom i milošću smo bili sudionici ovog hodočašća !

M.S.

 
E-mail Ispis PDF

Plakat-Šibenik-2018

 
E-mail Ispis PDF

POSEBNA ČESTITKA  ZA  BOŽIĆ


Ovih dana mi je pod ruku došla jedna sličica koja je bila u kutiji sa starim stvarima, a ispala je iz malog okvira za slike. Na njoj je prikazana Majka Božja s malenim Isusom kako ga nježno povija. Okrenula sam je s druge strane i vidjela da je to ustvari stara požutjela čestitka za Božić, bez markice i napisana pisaćim strojem, a tekst je bio jedva vidljiv. Stavila sam naočale i jedva uspjela pročitati napisano, a onda najednom osjetih toplinu u srcu. To je bila čestitka za Božić don Ante Marinova, prvog župnika Baldekina, naše župe Presvetog Srca Isusova, ovoj obitelji dok je moj suprug još bio dijete, a ima tome najmanje četrdeset godina. Vjerojatno ju je ostavio u kući kad je dolazio u blagoslov obitelji, a tako možda i u drugim obiteljima koje je obilazio.
Ta čestitka je oživjela i ono vrijeme koje smo proveli skupa s don Antom. Išli smo na pripreme za vjenčanje, vjenčao nas je, krstio najstarijeg sina, na svetoj euharistiji tumačio i približio Božju Riječ, kao da ga i sad vidim...
Hvala mu što nas je poučio i doprinio našem rastu u vjeri koja nije u nama bila uvijek vidljiva, ali je ipak ponešto ostalo i ostavilo traga. Na poleđini slike piše ovako:
Sretan i veseo Božić, sretnu novu godinu cijenjenoj obitelji želi župnik

don Ante Marinov

Šaljite redovito svoju djecu na vjeronauk, dođite svake nedjelje s njima na svetu misu, čitajte i širite vjersku štampu!
Poseban je osjećaj nakon svih tih godina pročitati ove retke lijepih želja i poticaja na roditeljsko poslanje koje je aktualno u svako vrijeme, a čini se posebno u ovo naše kada je obitelj tako žestoko napadnuta i sve se čini da je se razori. To je poruka za sve nas, a posebno naše mlade obitelji da budu otvorene životu i svoju djecu odgajaju u kršćanskom duhu , da ih nauče da se odmlena druže s Isusom, jer se samo tako mogu oduprijeti ovom zlu oko nas.     Danas se živi dosta ubrzano i imamo osjećaj da tehnologija ne služi nego vlada ljudima. Rijetko se pišu pisma i čestitke, a pomalo se s nostalgijom prisjećamo proteklih vremena. Sjećamo se svih onih ljudi s kojima smo se družili u različitim razdobljima svog života, dijelili s njma i dobro i zlo, a nisu više s nama jer su otputovali u Nebo. Neke je život odveo negdje daleko jer je i rat učinio svoje. Svatko je otišao na svoju stranu, podizao djecu i bio zaokupljen svojim problemima i izazovima života.  Isprva smo se znali povremeno viđati, čuti telefonom, slati čestitke, a onda su godine prolazile i to je postajalo sve rjeđe. Onda se jednog dana dogodi „slučajni susret“ s nekima od njih. Suze radosnice, nevjerica nakon toliko godina i obećanje da ćemo nadoknaditi izgubljeno i opet se družiti s našom već odraslom djecom. Nikakva tehnologija ne može zamijeniti ljudski susret jer jedino to ostaje u našem sjećanju jer je živo, opipljivo i toplo.  Često kažemo da nemamo vremena ni za što, a trebali bismo znati zastati u životu.
Tako i ja sama osjećam grižnju savjesti što češće barem ne nazovem neke drage ljude, a taj osjećaj bude i gori ako saznam za bolest ponekog od njih za koju nisam imala pojma jer se nismo dugo čuli. Onda slijedi po tko zna koji put ona odluka da ću ove godine to promijeniti i truditi se pronaći malo više vremena za prijatelje koji se raduju našim susretima u kojoma se vidimo i razmijenimo po koju toplu ljudsku riječ šaleći se nekim anegdotama iz našeg života.  Mi bismo uvijek htjeli mijenjati gruge, a sebe nikako. Trebali bismo učiniti odluku da najprije promijenimo sebe, a onda će se i na druge preliti to ozračje topline i ljubavi.
Potaknuta ovom čestitkom našeg župnika don Ante Marinova koji nas, nadam se, sada s neba promatra, htjela bih svima nama poželjeti da jedni drugima budemo dar i živa čestitka, te da Kristom zaodjeveni hrabro idemo naprijed kroz ovu oluju života!     

 
Stranica 1 od 27

galerija

NAJAVE:

13. rujna 2018. u 20:00 započima katekumenat, priprava odraslih za sakramente


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!




09.08.  Sv. Edit Stein - suzaštitnica Evrope

08.08. Druga je srijeda u mjesecu te je sastanak članova Župnog Caritasa u 19.30

14.08. Hodočasničko pješačenje Gospi Vrpoljskoj u 18:15 sati

15.08. Svetkovina Marijina Uzmesenja na nebo! Ovdje u župi je sv. misa samo ujutro u 9 sati


POVEZNICE

bitno

You are here: