Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Hodočašće, 25.-26.01.2019. Subotica-Vukovar

Rano, malo prije četiri sata u jutro, ulazimo u autobus. Po običaju, don Tomislav Puljić, naš dragi župnik, naloži svima tišinu i "nastavak" spavanja do nekog "pristojnog" doba dok :"Pivci ne zapivaju", kako voli reći.

Onako, u polu tami, prolaze svjetla auto puta, ali i misli lete, kamo idemo i redaju mi se slike već viđenog i već znanog. Zaspati ne mogu iako pokušavam i zatvaram oči na silu. Subotica mi je nepoznata, ali Vukovar? Pa čak i strepnju osjećam jer idemo prema mjestu koje je na poseban način obilježilo našu nedavnu prošlost, a mogao bi reći, iz dana u dan, obilježava i svaki trenutak današnjice. Strepim, jer ćemo se približiti i osjetiti samo lagani dašak iskustava i patnje tih dragih ljudi koji su imali snagu i srce izreći riječ: STOP - nećete dalje. Ljudi koji su živjeli za sadašnji trenutak, jer sutrašnji im nije značio ništa, jer taj "sutra" mnogi nisu doživjeli dajući ono naj vrijednije što imaju.


018 Katedrala


Pravi razlog i ideja za naše hodočašće je bilo obećanje đakonu don Danielu Katačiću da ćemo, ako ikako budemo mogli, doći na njegovo ređenje. Došao je iz daleke Subotice u Šibenik, došao je na ređenje Prvog stupnja svome prijatelju don Grguru Alvižu i tom prigodom je bio u našoj župi kada smo ga i upoznali kao ugodnog i jednostavnog mladića. Dirljiva je bila slika dvojice đakona za oltarom, slika koju nismo vidjeli mnoge godine.

Put je protekao uz uobičajeni program koji je don Tomislav osmislio. Program za koji se pripremi i koji vješto isprepleće sa duhovnim temama. Jutarnja molitva je protekla uz čitanja i pjesmu, uz kraće prekide saznajemo o Vojvodini, našim Hrvatima, Bunjevcima i Šokcima, malo statistike ali i nekoliko detalja iz prošlosti dalje, bliže pa sve do sadašnjosti.

I tako prolazi put, Zagreb, stajanje na granici, izlasci iz autobusa, hladnoća, suha hrana, neudobnost i skučenost prostora, sve to nekako kao da nam ne smeta. Udobnost doma napustiti zbog ovog iskustva, višestruko nas obogaćuje i to sve, kako volim reći, nešto je što možemo ponijeti dalje u život.

I konačno, Mala Bosna, vrlo znakovito ime mjesta koje se sjedinjuje kao predgrađe sa Suboticom. (Pitam župnika, postoji li negdje u blizini i Mali Velež - samo se osmjehnuo!) Tu nas dočekuje svećenik koji nas vodi u centar kako ne bi lutali kroz grad. Ulazi u autobus i pozdravlja nas pjevajućom ikavicom karakterističnom za Bunjevce. Čuvši tako nešto, srca su nam zaigrala od dragosti. Iz pogleda i glasa, razaznali smo radost tog svećenika koji nas je dočekao. Tim ljudima i toj zajednici doći i donijeti im srce i osmjeh, znači mnogo, puno više nego mnoga materijalna dobra.

Katedrala Svete Terezije Avilske u centru Subotice, dočekala nas je pokrivena snijegom, ali kada sam je vidio, podsjetila me je na Hrvate i Hrvatsku ranjavane kroz povijest mnogim nepravdama. Na pročelju, od vrata pa sve do vrha, protezala se široka pukotina izazvana slijeganjem tla, ali sa nadom u budućnost i popravak, jednako kao i hrvatske zajednice izvan Hrvatske koje žive svoje hrvatstvo i nacionalnost generacijama.

Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, prostorije u kojima smo primljeni i počašćeni, zračio je posebnim sjajem. Jednostavnost ali i trud tih divnih ljudi mogao se čuti i osjetiti kroz njihovo predstavljanje i svjedočenje o mnogim situacijama koje su doživljavali. Jakost, pa čak i hrabrost, upornost i nepopustljivost, sve se to moglo gotovo opipati dok su govorili o svojoj egzistenciji kroz generacije, govoreći o prošlosti, sadašnjosti ali i o budućnosti.

Vrijeme do Svete Mise, proveli smo u organiziranom obilasku centra Subotice. Skromnost predgrađa, zamijenilo je nekoliko, zaista lijepih objekata u strogom centru. Subotičko Hrvatsko kazalište, sinagoga, knjižnica, nedavno obnovljeni, ali ipak na poseban način ostavlja dojam Gradska kuća. Zapravo Vijećnica koja je izgrađena prema mađarskoj secesiji. To je, po mojem prvom dojmu, za nijansu kičasto, ali ipak prepuno boja, sklada i ukratko, mnoge sate i dane, čovjek bi mogao gledati i uživati u djelima vrijednih majstora onih vremena.


021 Katedrala


Divljenje prekrasnim djelima ljudskih ruku, ubrzo smo zamijenili još jednom ljepotom koju je ljudski duh osmislio a ljudske ruke i izradile. Ulazeći u Katedralu, unutrašnjost ostavlja dojam ljepote i svakoga tko uđe ne može ostaviti ravnodušnim ali ipak, barem ja, osjetio sam još nešto posebno. Nešto najposebnije. Ono malo crveno svjetlo koje simbolizira prisustvo Boga našeg, u daljini, u sjeni svetohraništa, privlači, kao da poziva. Zimska hladnoća, usprkos nekoliko slojeva odjeće, zaboravi se i ostaje samo ljepota toga poziva koju osjećamo ganuti sa suzama u očima.

Ali taj poziv, koji je upućen svima, nekima je ipak poseban. Trojica đakona, među kojima je i naš Daniel, pozvani su na taj jedinstveni način, i odazvali su se. I dok je trajala sveta Misa i u tom okviru Obred ređenja, suze mnogih nas hodočasnika su brisane otvoreno i skrivečki. Srce je ganuto sve do svoje najdublje tajne. Mnogi su stajali i promatrali netrepčući, dok je nekima to bilo posebno iskustvo jer nikada nisu doživjeli ređenje Prezbitera, drugi su pak sudjelovali jednako dirnuti veličanstvenošću prizora. Kako izdvojiti bilo koji trenutak: polaganje ruku, oblačenje misnice, posvetna molitva ili bilo koji drugi detalj čina posvete. Sve je zračilo jednom posebnošću veličanstvenošću i nekakvoj razdraganosti. Sve kao da je bilo okupano ljudima nedokučivoj svečanosti.

Noć u prenoćištu u Subotici, prošla je brzo i rano u jutro idemo dalje prema Vukovaru. Osjećaj uzvišenosti od sinoć i blagi dodir Neba ostavljamo iza sebe i vraćamo se mislima prema ljudskim patnjama, progonu i uništenju. Sa duhovnih visina, spustiti se u najniža ljudska poniženja, kaljužu, bol i smrt, nije lako. Ulazimo u Borovo naselje, Trpinjska cesta, kuće, ceste, okoliš, većinom obnovljeno ali slika na stotine uništenih tenkova i tisuće i tisuće ubijenih ljudi stoji još pred očima. A čemu? Sotonski usmjereno Zlo, ideja nekoliko političara i mnoštvo onih koji su im povjerovali sa ciljem da uđu u tuđu kuću, čemu to? Zar im nije poznato da se tuđa kuća ne može oteti. Usprkos patnji i progonu domaćina, srce u zaštiti krunice, kuca i govori - proći nećeš, a ako i prođeš - ostati nećeš.

Aljmaš. Gospa od utočišta, Gospa od izbjeglica i danas Gospa od povratnika, preko Župnika govori nam o čudima, o svojem prisustvu, o svojoj majčinskoj brizi. Kako i uz Njezinu prisutnost, ne pustiti suzu iz oka.

Kratki odmor u franjevačkom samostanu, sveta Misa u crkvi Svetog Filipa i Jakova, okrepljujući ručak i idemo dalje prema Ovčari.


028 Katedrala


Hangar opet priča svoju priču, fotografije i osobni predmeti smješteni na slami na kojoj su ležali njihovi pokojni vlasnici govore o patnji, patnji neopisivoj. Spirala sa crvenim slovima, crvenim imenima mučenika, koja se spušta u dubinu bunara oblika puževe kućice, kao da se penje u visine nebeske. I sve to svjedoči. Iako su zločinci prije 28 godina, zatvorenim vratima hangara, vratima pakla, pokušali sakriti istine, te iste istine su izašle iz tih limenih zidova i ne daju se utišati. Danas, vrata hangara, otvorena i zaglavljena da više nikada i nikoga ne zatvore, gledaju i govore i govore tihim optužujućim glasom. Bez mržnje ali i sa notom optužujućom. I mesingane čahure ispaljene iz oružja, betonirane u pod, svijetle, polirane i zlatne od mnogih stopala tihih i ganutih posjetitelja, svjedoče. A kako li će tek ta svjedočanstva govoriti kada ih budu izgovarala oni koji su ih činili na posljednjem njihovom času. Užas nad užasima, ali za njih. I Ovčara, mjesto pogiblje tolikih pravednika, tiho, pokrivena snijegom, daje samo naznaku onoga što se zbivalo, u taj tako prepun Zla, dan. Tako i groblje sa svojim bijelim križevima i crnim spomenicima, govori u svojoj tišini. Govori i spomenik sa svojim vječnim plamenom, kako ga zovu. Ali rukom tvoreno ništa nije vječno. Vječno je samo ono što donesemo pred našeg Stvoritelja. Donosimo dobro ili zlo, i donosimo tako sami sebi vječni život ili vječnu smrt.

Ulazimo u autobuse, odlazimo iz tih, nama tako dragih krajeva koji su nam pričali priču ne tako veselu, ne tako dobru pa čak niti priču koja bi mogla govoriti o nadi. Jer ti tmurni oblaci kao da se još nisu sasvim razišli i poslije više od dva desetljeća. U sjeni svega toga, možemo se samo spustiti na koljena i upraviti pogled i molitve Bogu našem. Njemu koji nas voli ljubavlju, nama nerazumljivo velikom, koja graniči sa beskonačnošću kao što je i On sam. Pogledom oka i duše tražiti Svjetlo koja nam je često jedina nada.

Do Šibenika je put prošao u pjesmi, večernjoj molitvi i nekoliko svjedočenja pred mikrofonom. Divna su to bila svjedočanstva. Kao i uvijek otvorena srca govore kroz osobne spoznaje i iskustva. Govore o Putu kojim idemo, zamkama na tom putu kroz život, ali i rješenjima kako preskočiti prepreke i zaobići zamke. A sve to možemo samo i jedino ako imamo Boga pred sobom, Boga koji nam kao svjetionik govori i daje smjer na tome Uskom putu.

Hvaljen Isus i Marija

MD


U petak 25.01. u 4.00h ujutro bus pun vjernika sa Baldekina nas 64 krenulo je autobusom u drugu državu s dva cilja. Osnovni cilj putovanja bio je prisustvovati sakramentu ređenje Daniela Katačića, dobrog prijatelja našeg đakona don Grgura. Daniel je i sam bio gost naše župe i na njegov poziv da sudjelujemo na njegovom ređenju, rado smo se odazvali. Sakrament ređenja  održavao se isti  dan u 18.00h u katedrali Svete Terezije Avilske u Subotici. Drugi cilj je bio posjetiti Vukovaru i pomoliti se za žrtve koje su ostavile svoje živote za slobodnu Hrvatsku.
Skoro 12 sati  vožnje do Subotice, prošlo je ugodno uz molitvu i prekrasne snježne prizore nekad bogate, a danas nažalost siromašne i pomalo puste Slavonije. Većina nas nikad nije bila u Srbiji i na put smo krenuli s velikom znatiželjom, ali i  jakom željom da vidimo kako Hrvati katolici žive tamo, te kako bi s ponosom prisustvovali sakramentu ređenja.
Po dolasku oko 15.30h, naši domaćini su nas velikodušno ugostili u hrvatskom kulturnom centru "Bunjevačko kolo". Uz prigodno posno, ali vrlo ukusno jelo saznali smo kako danas Hrvati žive u Subotici te krenuli u razgled grada. Radovale su nas riječi našeg domaćina/vodiča don Ivice koji je u više navrata rekao da se u Subotici osjećaju kao svoj na svome.
U 18.00h započela je Sv. Misa koju je predvodio subotički  biskup msgr. dr. Ivan Penzes. Na misi koja se služila na hrvatskom, mađarskom i  latinskom jeziku zaređena su tri prezbitera, gore već spomenuti Daniel Katačić te Dražen Skenderović i Nebojša Stipić. Misa je bila dirljiva i svečana i ostavila je veliki dojam na sve nas jer je većina nas bila prvi put na misi ređenja. Također, zanimljivo je bilo prisustvovati na misi koja se služila na tri jezika, a sve je teklo jako harmonično i odavalo je dojam kako dvije različite  nacije u tuđoj zemlji skladno žive u istoj vjeri. Nakon Sv. Mise  puni dojmova zaputili smo se na večeru i na spavanje.

030 Aljmaš

Drugo jutro u 6.30  krenuli smo prema Vukovaru. Nakon tri sata vožnje prešli smo granicu i odlučili  neplanirano posjetiti Aljmaš, najznačajnije marijansko svetište u Slavoniji.  Pri ulasku u Svetište Gospe od Utočišta,  odzvanjao je zvuk zvona  u pozdrav hodočasnicima  i učinio ovaj posjet jos posebnijim. Od upravitelja svetišta vlč. Ante Markića čuli smo sve o povijesti svetišta i vidjeli Gospu od utočišta illi Gospu prognanicu koja je u tri navrata preživjela napade na crkvu i ostala gotova netaknuta. Aljmaš je  danas mali gradić sa svega 300 stanovnika, a kojem živost daju hodočasnici koji gotovo svakodnevno pohode ovo svetište. Nama je bilo posebno drago da smo Aljmaš uključili u naše putovanje.

Nakon Aljmaša krenuli smo u Vukovar gdje smo najprije posjetili franjevački samostan Sv. Filipa i Jakova. Nakon kratkog filma o povijesti i razaranju Vukovara koji je na svakog od nas ostavio jak dojam, prisustvovali smo Sv. Misi nakon koje su nam domaćini pripremili ukusan ručak. Nakon ručka uputili smo se na Ovčaru i posjetili Spomen dom te posvjedočili stradanju 260 nevinih Vukovaraca iz Vukovarske bolnice. Memorijalni centar odiše tugom zbog stradanja. ali i nadom kako duše ovih nevinih  ljudi još uvijek žive među nama. Imena i slike žrtava koja se naizmjence pale i gase, žele nam poručiti da su njihove duše među nama, iako su njihovi životi nasilno prekinuti od ruke agresora. Pomolili smo se za duše poginulih te krenuli na Vukovarsko groblje. Hladnoća i snijeg nisu poljuljali našu volju da obiđemo groblje i pomolimo se za stradale  pred Vječnim plamenom. Brojni grobovi i križevi prekrivenim snijegom pokazatelj su koliko je žrtava Vukovar podnio za oslobođenje i koliko se života ugasilo na ovom području tijekom Domovinskog rata. Najmlađa žrtva imala je tek 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.
S teškim osjećajima tuge, ali i s velikom nadom da se ovakva stradanja više neće ponoviti  i da imamo snage oprostiti, krenuli smo natrag prema svojem domu.

043 Hangar

U Šibenik smo stigli oko 22.30 sati, umorni od puta, ali zahvalni što smo uz Božju pomoć sretno stigli svojim kućama i svojim obiteljima.

Katarina



 
E-mail Ispis PDF

ĐAKONSKO REĐENJE DON GRGURA ALVIŽA

U subotu 1. prosinca 2018. u našoj katedrali sv. Jakova služena je svečana sv. misa đakonskog ređenja. Bogoslov i akolit Grgur Alviž je u nazočnosti 14 svojih kolega iz cijele Hrvatske svečano primljen u red đakonata po rukama našeg o. biskupa Tomislava Rogića. Koncelebrirao je i biskup u miru Ante Ivas i brojni svećenici naše biskupije. Takav, danas na žalost vrlo rijedak, događaj okupio je mnoge znance, prijatelje, vjernike, molitelje da svojom nazočnošću uzveličaju taj duhovni događaj. Cijelu svetu misu je skladno pratio katedralni zbor, a osobito se istaknuo jedan mladi bogoslov koji je svojim prelijepim glasom s ljubavlju i vrlo produhovljeno otpjevao psalam. Za vrijeme obreda ređenja sabranost, ozbiljnost, svijest o važnosti događaja, molitva svih nazočnih, a osobito za vrijeme pjevanja litanija svih svetih. Nakon sv. mise sav je narod pred katedralom bio prigodno počašćen.

Don Grgur je od jeseni u našoj župi Presvetog Srca Isusova na praktikumu povjeren našem župniku don Tomislavu da u nas napravi svoje prve korake koje čekaju svakog svećenika. A od kolege s dosta župničkog iskustva imat će što i naučiti! Stoga smo i mi župljani posebno pozvani prihvatiti ga i moliti za njega da vjerno ustraje na svom ozbiljnom, teškom, bremenitom putu služenja Gospodinu u braći ljudima. A to nije ni malo lagana stvar već vrlo zahtjevna i odgovorna služba izložena oku i sudu svekolike javnosti.

Moliti nam je Boga i zahvaljivati za don Grgura i njegov svećenički život. Također moliti i za ostale kandidate da se odazovu Božjem pozivu ojačani Marijinom zaštitom i Duhom Svetim. Hvala Ti Gospodine za ovu radost !

Vjernica

 
E-mail Ispis PDF

Blagoslov obitelji 2018.

Ponedjeljak,  10. 12. 2018 :      

Pulska, Mostarska, Put  Rokića, Dubrov. Mažurica

 

Utorak, 11. 12. 2018. : 

Petra Pr., Mariborska, Prv.šib. part. (MG)

 Srijeda, 12. 12. 2018.:   

 Hebrang  trg, Triglavs.,  Bosanska

 

Četvrtak, 13. 12. 2018. : 

3.stud.44,  Bože Peričića,Velebitska, Zagorska, Gospićka, Žirjanska, Kaprijska, Supilova

 

 

Petak, 14. 12. 2018 :

Štrosmajerova, Karlovačka, Stj. Radića 60,  64 – 98,115 – 129, 105 - 113

 

Subota, 15. 12. 2018.

Gundulić, Zoran, Marulić, Varaždinska,

Mand. žta.                                                                              

                                                   

Ponedjeljak,   17. 12. 2018.

Stj. Rad. 56 A, 54 A.,50 i 46  

 
E-mail Ispis PDF

01

 
E-mail Ispis PDF

SV.ŠIMUN

O blagdanu svetog Šimuna hodočastili smo u Zadar, u svetište sveca poznatog  kao Bogoprimac. Što to točno znači pojasnio nam je već na startu jednodnevnog hodočašća naš vodič i organizator don Tomislav Puljić navodeći citate iz evanđelja po Luki. Svetac Šimun je u Jeruzalemskom hramu dočekao Mariju i Josipa koji su donijeli svog sina Isusa na prikazanje, 40 dana od Isusova rođenja. S posebnim ushitom Šimun je u hramu dočekao svog i našeg Spasitelja, a mi smo, eto imali priliku biti u neposrednoj blizini gotovo neraspadnutog svečevog tijela koje se čuva u sarkofagu iznad glavnog oltara u crkvi svetog Šimuna u Zadru, gradu koji ima čak četiri nebeska zaštitnika. Pored svetog Šimuna Zadar čuvaju: Sveta Stošija (Anastazija), sveti Krševan (Krizonag) i najmanje poznati sveti Zoilo.
Da se vratimo malo na početak našeg hodočašća koje je, kako to i priliči, započelo kratkom molitvom nakon čega nas je svećenik podrobije upoznavao sa prošlošću Zadra, biografijom svetog Šimuna, ali i sa posebnostima Vranskog jezera na čijem smo vidikovcu Kamenjak napravili kratku stanku. Veličanstveni pogled na obližnje Vransko jezero koje se razgoropadilo u svoj svojoj raskošnoj  ljepoti kojoj je konkurirala samo plavetna ljepota mora na kojeg nam je pucao pogled, sve tamo do najudaljenijih otoka Jadrana. Odmor za dušu i tijelo. Kamena ljepota krajolika koja se „naslonila“ na vodeni jezersko-morski niz uistinu je fascinantna pa svećenik odlučuje da baš na tom mjestu na kojem je priroda bila više nego izdašna, napravimo skupnu fotografiju. Za uspomenu i dugo sjećanje.
A sjećanje nije izblijedilo ni na zvjerski postupak komunističnih vlasti koje su upravo na ovom mjestu, u skrivenu jamu pobacali na desetke ubijenih hrvata iz ovih krajeva. Mučki su ubijeni, a ovo stratište-masovna grobnica, kao i mnoga druga, a njih je preko tisuću, dugo je bilo skriveno od očiju javnosti. Sada je nad jamom u kojoj još uvijek počivaju kosti ubijenih, podignuta kamena kapelica. Unutrašnjost više nego skromna. Uz zid je postavljen veliki drveni križ, a kameno okno masovne grobnice ograđeno staklenom ogradom na kojoj stoji natpis: „Bogu hvala, mrtvima na spomen, živima na čast“! Pomolili smo se za ove žrtve i još se kratko zadržali na platou vidikovca koji je najposjećeniji u ljetnim mjesecima. Posjetiteljima se tada, u ovom kamenom ambijentu nude i delicije ovog kraja kao i mogućnosti bicikliranja i drugih aktivnosti.
 Još jedan dugi pogled na veličanstvenu ljepotu ovog surovog kraja i krećemo dalje, preko Ravnih kotara koji su nam se predstavili u svom jesenskom šarenom ogrtaču. Iznenadna i dobrodošla stanka za kavu uz more i eto nas u gradu četiriju nebeskih zaštitnika-Zadru. Prije svetog misnog slavlja žurimo stati u red kako bi došli u neposrednu blizinu zemaljskih ostataka ovog velikog sveca koji je od Boga dobio privilegij držati Isusa u svojim rukama. Dodirnuti njegov sarkofag nad kojim su se raskrilila dva crna anđela uistinu je doživljaj koji mi se dubogo usjekao u sjećanje. I ne samo meni, nadam se iskreno. Inače, škrinja je iz 1380.g., a postavljena je iznd glavnog oltara kojeg je dala sagraditi kraljica Elizabeta nakon što je isprosila milost da nakon tri kćeri rodi sina!

20181008 082219

Svečano misno slavlja predvodio je nadbiskup Puljić uz koncelebraciju još pet svećenika. Crkva je bila prepuna vjernika iz Zadra i njegove okolice, a pored nas iz Šibenika bili su i brojni hodočasnici iz Splita i Jastrebarskog.
-Blagdan sv. Šimuna vraća nas našim biblijskim i narodnim korjenima. Sveti Šimun je bio pun vjere i Duha Božjega. Evanđelist Luka piše da je bio „pravedan i bogobojazan“. Duh Sveti mu je objavio da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju pa je naš svetac došao u hram u trenutku kad su ondje bili Josip i Marija s malim Isusom u rukama. Šimun ga je uzeo u naručje i predstavio kao „svjetlo na propovijedanje naroda, na slavu puka Izraelskoga“. Predvidio je i kako će Mesija biti osporavan i da će njegovoj majci Mariji mač probosti dušu, govorio je nadbiskup Puljić koji je u nastavku propovijedi podsjetio na podudarnost evanđelja s proroštvom što potvrđuje, istaknuo je, da Bog svoja obećanja ne zaboravlja.

Nadbiskup Puljić posebno je izdvojio kako je Šimuna ganula nazočnost mlade obitelji koja je došla u hram i Bogu prinosila svog prvorođenca. Upitao se znaju li suvremene obitelji obići s djecom svoje stare, djedove i bake...Kakav je općenito naš stav prema starijoj populaciji? Danas se pitamo koliko su roditelji svjesni da su njihova djeca Božje vlasništvo koje im je povjereno kao skupocjeno blago. Znaju li danas roditelji povesti svoju djecu u hram Gospodnji kako bi tamo bili s braćom u vjeri ili tu svoju odgojnu funkciju prepuštaju drugima, bakama, tetama i katehetima, upitao se.
U nastavku nadahnute propovijedi nadbiskup je podsjetio da se nalazimo u Gospinom mjesecu krunice te nas pozvao na zahvalnost Gospi ali i svetom Šimunu za sve što su učinili za nas kroz prošla stoljeća, osobito u Domovinskom ratu kada se, vjerujući u njihov moćni zagovor, nismo predavali ni gubili nadu. Uz njihovu pomoć i zagovor, u znaku krunice, prepoznali smo pravu snagu i osvojili slobodu, zaključio je nabiskup.
Na kraju nas je uputio da više vremena i pozornosti posvećujemo djeci, obiteljima i starijima. „Ne zaboravimo ni molitvenu i sakramentalnu dimenziju kršćanskog života kako bismo riječju i primjerom u zajedništvu Crkve svjedočili svoju vjeru“.

Napojeni novom milošću krenuli smo u obilazak povijesnog dijela Zadra kojim dominira „kamen na kamenu“. Kalelarga, izglancana od višestoljetnog hodanja, puna je ljudi. U samom središtu nekadašnjeg života smjestio se sveti Donat, najpoznatija sakralna građevina Zadra uz koju se proteže forum, tj. ono što je ostalo od nekadašnjeg impozantnog trga kojeg je utemeljio car Augustin. Do danas su, saznajemo, sačuvani originalni pločnik i stube te dva visoka dominirajuća monumentalna stupa. Jedan se nalazi na originalnom mjestu. Od don Puljića saznajemo da je prvotno služio kao „stup srama“.
Sljedeća postaja bila je katedrala svete Stošije u kojoj smo se kratko pomolili te saznali da je riječ o trobrodnoj romaničkoj građevini uz koju se nalazi impresivni zvonik, a u unutrašnjosti vrijedne orgulje u čijim zvucima nismo imali priliku uživati.
Malo dalje je crkva Gospe od zdravlja, kako je nazivaju Zadrani. Nalazi se u neposrednoj blizini Arsenala u kojem je, čusmo, tamo daleke 1752.g. buknuo strašni požar, a kako je Arsenal tada služio kao skladište baruta i municije to je stanovništvo bilo u velikom strahu od mogućih posljedica. Zatražili su pomoć od Gospe od Kaštila-Gospe od Zdravlja koja ih je sačuvala od vatrene pošati. U znak zahvalnosti Zadrani su podigli crkvu koja je, potom stradala u II svjetskom ratu. Točnije, stradalo je sve osim glavnog oltara.
Obišli smo i crkvu svetog Krševana, a za moderne atrakcije ovog grada burne prošlosti nije bilo vremena, osim za one koji su se iskrali na kratko i upili malo ljpote morskog arhipelaga i na kratko osluhnuli zvuk metalnih morskih svirača. Impresivno.
I za kraj izvrsna okrijepa u restoranu uz more.
Do idućeg hodočašća i druženja Bog vas blagoslovio! Jadranka Klisović

 
E-mail Ispis PDF

OBITELJ  –  IZVOR  ŽIVOTA  I  RADOSTI

818187978-514001979-17887105

U nedjelju 16. rujna 2018. na Gospinom otoku u Solinu održan je Treći nacionalni susret  hrvatskih katoličkih obitelji.  Iz naše župe otišli smo u dva autobusa u kojima smo se molitveno pripremali i stigli na vrijeme na svečanu sv. misu koja je započela u 10 sati.   Cijela  Gospina livada bila je puna vjernika, obitelji koje su  stigle s istim plemenitim ciljem – susresti se s Gospodinom u zajedništvu s  mnogim drugima iz cijele domovine i svih bližih i daljih krajeva u kojima živimo. Svugdje oko svetišta brojni hodočasnici zauzeli su svoje mjesto, a osobito draga slika je bila vidjeti mlade obitelji s više djece te njihov odnos, raspoloženje, razumijevanje, ljubav. To se vidi i osjeti na prvi pogled bez da čovjek ikoga od njih poznaje. To je divan blagoslov! A za blagoslov smo i došli moliti na ovaj susret i svojom nazočnošću ukazati društvu u kojem živimo  da je obitelj njegova najvažnija osnova. U pretprogramu je sudjelovalo nekoliko obitelji iz svih biskupija splitske metropolije koje su svjedočile o svom obiteljskom životu i zajedništvu. To je bila završnica svih programa koji su se od blagdana Rođenja Marijina održavali u Splitu i Solinu kao dobra priprava za veliki susret obitelji.
Svečano euharistijsko slavlje je u suslavlju s dvadesetak biskupa i mnoštvom svećenika predvodio domaćin, nadbiskup Marin Barišić. U svojoj propovijedi osvrnuo se na Božji nacrt braka i obitelji, te danas nametano iskrivljeno tumačenje koje želi unijeti pomutnju i nesklad u cijelo društvo. Ohrabrio je očeve i majke da se otvaraju daru života, da budu ponosni i radosni u bračnom i obiteljskom zajedništvu. Spomenuo se i blaženog Alojzija Stepinca koji je rekao da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji.  U zaključku je istaknuo  da se zauzmemo da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu, da nam obitelj bude u središtu trajne pažnje i zajedničke odgovornosti i da u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti.  Svi smo odgovorili snažnim pljeskom potvrđujući slaganje sa svim izrečenim. Dao Bog da tako bude!

730422820-659538015-156921994


Slijedio je glazbeni nastup duhovnog sadržaja, a hrvatska vojska je priredila objed za sve nazočne što je također pridonijelo lijepom ugođaju i međusobnom druženju.   Mi s Baldekina svoj smo put poslije nastavili prema špilji Vranjači gdje nas je dočekao domaćin, vlasnik špilje i objasnio važne pojedinosti o toj prirodnoj ljepoti. A u spilji koja je otkrivena 1903. godine takva ljepota da čovjeku stane dah i riječ i nema više ništa reći. Spustili smo se pažljivo na dubinu od osamdesetak metara uz ugodnu temperaturu i vodstvo domaćina i uživali u Božjoj ljepoti skrivenoj Suncu i vanjskom svijetu. A dolje mir, tišina, tama, stalaktiti i stalagmiti najrazličitih oblika, razni prolazi, dvorane, sve predivno, prekrasno i neopisivo.  Nakon te prirodne divote i cijelog programa u Solinu vratili smo se kući bogatiji duhovno, duševno i tjelesno, zadovoljni, radosni, zahvalni našem župniku don Tomislavu za još jedno vrlo uspješno hodočašće.


Hodočasnica

 
E-mail Ispis PDF

Hodočašće u Krasno – moj povratak u djetinjstvo


U pet smo već svi bili u autobusima i kako je prije znala reći moja pokojna baba: ''Gdje čeljad nije bisna ni kuća nije tisna'', pa isto tako i ta dva naša autobusa to jutro nisu bila tijesna, iako možda pokoji hodočasnik više nego samih mjesta u autobusima našlo se mjesta za svakoga. I ovaj put je don Tome vješto žonglirao između oba autobusa kako bi nas upoznao sa svime što nas čeka tog dana i kako bi nas sve osvjestio o svetištu u koje hodočastimo.


Prvo stajalište Gospić:
Dočekao nas je biskup i eto napokon nekog svećenika don Tomi ravna kada je riječ o znanju iz povijesti i volju da ju dijeli s drugima. S velikim žarom biskup nam je pričao o toj crkvi koja je u biti nastala zbog i uz pomoć vojske koja se tu na tom području okupljala. Nisam nikada razmišljala puno o Lici i njenom značenju, ali me svakako biskup zaintrigirao izjavama: ''Cijela Hrvatska je oduvijek bila jaka ili slaba koliko je ovo područje bilo jako i slabo!'' i ''Lika je sve naselila, a sebe nije raselila!'', ovo zadnje nažalost je vrijedilo samo za neko prošlo doba.
Ranije župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije izgrađena u 18.-om stoljeću uzdignuta je na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve 2000.-te godine, osnutkom Gospićko-senjske biskupije. Tijekom Domovinskog rata crkva je zapaljena i odmah poslije toga kreće i njena obnova.

Drugo stajalište Smiljan:
Moja Bianka je bila oduševljena svima što je vidjela, fotografijama, rodnom kućom, ''Kolumbovim jajem'' i možda najviše transformatorom. Kako je rekla: ''Mama kao čovječuljak s kosom koja pleše!''
Što reći o Nikoli Tesli? Geniju kojem se napokon danas sve više ljudi s razlogom divi i napokon se saznaje tko je pravi izumitelj niza izuma koji su proslavili druge. Ne znam čemu se više diviti - njegovu umu ili njegovoj upornosti i predanom radu, neiscrpnoj energiji ili vizijama. Struja, rasvjeta, radio, telefon, tahometar, internet, daljinski, elektromotor, turbina... za sve to i još mnogo više je zaslužan Nikola Tesla. Tek sam posljednjih godina postala svjesna Teslinih dostignuća, njegova značaja. Odkako sam Biankin razred vodila na Jarugu upoznala sam se malo više s njim i njegovim izumima. Kao inženjera građevine koji radi u Vodovodu me ''njegova turbina'' oduševljava bez koje ne bi bilo ni naše prve crpne stanice na hidropogon niti hidoelektrane na Jaruzi pa time niti javnog vodovoda niti javne rasvjete koja je osvjetlila Šibenik kao prvi grad u cijelome svijetu! Tesla je uistinu zadužio čovječanstvo. Tko je bio Tesla uistinu? Kakav čovjek? Nikada nećemo saznati. Čovjek kojeg je Bog stvorio sa iznimnim umom, čovjek koji je zadužio čovječanstvo na svoj način. Dali je Bog imao s njim još neki drugi plan? Jeli Nikola slijedio put koji mu je zacrtao Gospodin? Bijelu golubicu poznavala sam do sada samo kao simbol Duha svetoga. Sada kažu to je zaštitni znak i Nikole Tesle, bez obzira na njegovu družicu ipak mi je to malo čudno. Otac mu je preminuo prije nego je doživio Tesline prve velike uspjehe i svjetska priznanja, preminuo je u razdoblju života u kom se njegov sin odao porocima. Dali bi bio zadovoljniji sinom da je dožio njegov kasniji uspjeh ili bi ga jednaka tuga pratila i dalje?  Teslini roditelji su svakako utkali vjeru i ljubav u njega i ostavili su neizbrisiv trag na njemu. Njegova izjava: ''Dar mentalne energije dolazi od Boga, vrhunskog bića ...Moja majka me naučila da treba svu istinu tražiti u Bibliji!'', vjerujem da je znak da je vjerovao u Boga i kolika je bila Vjera njegove majke koja se trudila istu utkati u njega.
Divim se Tesli kao jedinstvenom i najvećem inženjeru-znanstveniku-izumitelju kojeg je svijet ikada upoznao. Ako do sada netko nije vjerovao u izreku: ''Bez muke nema nauke!'' trebao bi nakon što je saznao za Teslu i njegov predani rad, rad do potpunog iscrpljenja. Divim se njegovoj upornosti, neizmjernoj disciplini i neiscrpnoj snazi i ustrajnosti u radu. "Čovek je rođen da radi, da trpi i da se bori. Tko tako ne čini, mora propasti", kada bi bar danas bilo više ljudi koji ove riječi slijede, prema njima žive i koji bi bili u stanju mladima približiti ovu istinu svojim primjerom (prvi mi roditelji).
Bio je jedan od najvećih vizionara. Prebolio je teške bolesti u djetinjstvu i mladosti i znao je da to nije bilo slučajno jer bio je stvoren za nešto veliko. Želio je dati čovječanstvu besplatnu struju, sve što je radio bilo je namjenjeno za dobrobit svih ljudi na svijetu. Nešto čemu se posebno divim je činjenica da ga nije bila briga što su se drugi redom ''kitili njegovim cvijećem''. Koliko nam je teško ako se ne primjeti odmah kada smo nešto ''dobro'' učinili, ako ne dobijemo odamah za to priznanje, ako ne uslijedi zahvala u najkraćem roku, a kamoli da netko drugi pobere zasluge za naša djela! Tesla nije mario za priznanjima ni slavom, nije očajavao kada su drugi ''izumitelji'' krali njegove ideje: "Neka budućnost kaže istinu, procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja, za koju sam tako naporno radio". Vjerujem da je ta budućnost konačno i došla.
Nije mario za novac, materijalno mu nije ništa značilo. Preminuo je sam, zaboravljen, bolestan, siromašan, iskorišten, izdan i prepušten sam sebi, ali vjerujem da je Bog bio i tada uz njega kao i kroz njegov cijeli život. Dali ga je Tesla tada prepoznao i pružio mu ruku, nadam se da mu je uspjelo.

Treće stajalište, naše odredište – Krasno:
Trebalo je stići do 11 sati u Krasno kako bi mogli sudjelovati na nedjeljnom misnom slavlju, s toga smo u žurbi napustili memorijalni centar Nikole Tesle i krenuli prema sjevernom Velebitu. Neka goviri tko god što hoće, ali sumnjam da postoji župnik u našoj bližoj i široj okolici koji umije svoje župljane na don Tomin način podučiti u vjeri, a još manje koji uspjeva toliko savršeno osmisliti hodočašće u kojem svaka riječ i pjesma služi tome da nas osvjesti i približi nam na korak bliže smisao našeg hodočašća, naše vjere i smisla našeg života.
Kako smo se približavali svetištu tako me je priroda kroz koju smo prolazili sve više očaravala. Toliko zelenila, te divne uzvisine, i pokraj Tesle i neopisive prirode opet nikako da shvatimo veličinu Božju, nikako da osjetimo njegovu prisutnost u svemu što nas okružuje, njegovu beskrajnu ljubav koju nam daruje. Krenuli smo uz strme serpentine na planinu u susret Gospi uz pjesme posvećene Majci Božjoj. Još uvijek nisam bila svjesna što me to gore čeka. Don Tome je već bio naglasio kako se radi o skromnoj crkvici koja naizgled po ničem nije posebna, ali koja u sebi krije Gospu odjevenu u vjenčanicu, Gospu koju prije svega zovemo Blaženom Djevicom Marijom. Djevičanstvo, mnogi danas ne znaju više ni što je to, kako to tumači Crkva don Tome nam je u više navrata i tijekom nedjeljnih misa pokušao objasniti. Djevičanstvo ne samo redovnika ili redovnica, djevičanstvo ne samo cure ili momka, djevičanstvo u braku, djevičanstvo poslije braka, djevičanstvo koje čovjek odabire iz ljubavi, a ne neko na koje je prisiljen. Djevičanstvo koje nosi veću težinu od mučeništva! Jeli to uopće moguće današnjim mladima prenijeti? Dali ću kao roditelj uopće približno utkati u moju djecu taj pojam, a kamoli želju da ga slijede?...
Pokušavam svaki put kada se nađem u prelijepoj prirodi uhvatiti je i ovjekovječiti fotografijom i svaki put se razočaram jer je nemoguće takvu ljepotu zarobiti u tako malom formatu sve da je i desetke puta veći. Neopisivo, jednostavno veličenstven je taj pogled s visine, te planine to zelenilo na sve strane svijeta.
Iz autobusa smo jurili u crkvu jer misno slavlje samo što nije započelo. Na brzinu je svatko našao malo mjesta u toj malenoj crkvici. Očarao me strop, sav drveni oslikan bezbrojnim posve jednostavnim reklo bi se dječjim crtežima, pojedinačno uokvirenim i posloženim jedno do drugoga. Ispred nas na dnu crkve oltar iznad kojeg se nalazi drveni kip Majke Božje, odjevena u vjenčanicu koja u naručju nosi malog Isusa. Bianka je odmah zamjetila te jednostavne slike koje su krasile i luk iznad oltara i posebno kovana klizna vrata iz četiri dijela koja su sada bila otvorena, a inače dijele oltarski prostor od ostatka crkve. Još uvijek nekako ničega svjesna...začuo se glas svećenika koji su ulazili jedan za drugim uz pjesmu ''Uđite s hvalama na vrata njegova!'' koju smo svi nastavili pjevati. Ne mogu opisati koliko mi je bilo lijepo čuti upravo tu pjesmu, toliko mi je bila savršen odabir u tom trenutku i inače mi je jako draga. Župnik je imao obaveze na drugom mjestu te nas je pozdravio njegov kolega. Po prvi puta sam čula legendu o Krasnom. Djeca su tu u planinama čuvajući blago u jednom trenutku ugledala cvijet u kojem su vidjeli lice Majke Božje. Cvijet su odnijeli u crkvu u dolini i na iznenađenje sviju sutradan je isti nestao iz crkve te su ga kasnije ponovo našli na planini. Ponovo su ponijeli cvijet i toga dana na povratku doma u crkvu, ali se ponovila opet isto-cvijet je ponovo nestao i osvanuo na planini. Na taj način su shvatili da je potrebno Gospi izgraditi upravo na toj planini crkvu. Svetište u Krasnom je nekada bilo jedno od najjačih prošteništa  Majke Božije u Hrvatskoj. U crkvici su toga dana uz nas bili još hodočasnici iz ako se ne varam tri župe iz različitih krajeva.
Misno slavlje je predvodio mladi svećenik koji mi se na početku čino dosta nervozan i nekako nespretan u svom govoru, a kasnije se ispostavilo da itekako zna prenijeti Riječ Božju. Njegova propovijed mi se svidjela jako, rekla bi da na svoj način ni po čemu ne zaostaje za don Tominim propovijedima (uzimajući u obzir da su nam don Tomine propovijedi u pravilu najdraže to mnogo govori). Kako se ne bi ovaj izvještaj odužio na desetke stranica morati ću izdvojiti samo nakratko: Čuti riječ Božju, razumijeti i sprovesti je u djelo u svom životu; dolaziti otvorena srca Bogu; otvorena, meka srca; biti podatan u rukama Božjim; dati se oblikovati; i onda kada se sve izvitoperi dopustiti da nas Bog nanovo oblikuje u ono što on želi; Marija koja je primjer potpune predanosti Bogu iz ljubavi prema Njemu; Marija naš najbolji primjer – su poruke koje su meni ostale u sjećanju koje je taj svećenik odaslao. Ako nikog drugog bar svoju djecu osvjestiti za Ljubav Božju, potaknuti u njima Bogobojaznost, jer ako zbog ničeg drugog bar iz straha od pakla nek' pokušaju slijediti Božju volju ako im ipak ne uspijemo utkati ljubav prema Bogu koja će ih spriječiti od djela od kojih bi trebali odustati kako Boga, kojeg bi trebali ljubiti više od svega ostaloga, ne bi povrijedili. Što više čitam o svetcima shvaćam da je ljubav žarka, neizmjerno jaka, ljubav neopisiva koju su osjetili prema Bogu potaknula u njima želju da mu služe i da mu se potpuno predaju i podrede svoje živote Božjoj volji - baš kao i Marija; umrijeti iz ljubavi – baš kao za nas Isus.
Kada smo nakon mise krenuli prema oltaru i kipu Majke Božje, svoju Bianku sam držala za ramena i kada je odjeknula pjesma Rajska Djevo Kraljice Hrvata sjećanja su me posve preplavila, oči su mi se napunila suzama, glas kojim sam pokušala otpjevati tu meni jednu od najdražih pjesama posvećenih Gospi postao je sve drhtaviji i konačno sam ponovo nakon ne znam ni sama koliko desetljeća osjetila ono što i nekoć kao dijete kada bi se približavala Gospi u svetištima - ushićenost, radost, uzbuđenje i strahopoštovanje. Sjetih se ljubavi koju sam tada gajila prema Bogu i Gospi kao više nikada kasnije na sličan način. Već odavno sam željela bar na trenutak ponovo doživjeti taj osjećaj koji sam kao dijete imala na raznim hodočašćima. Tu, u toj maloj crkvici na toj velebnoj planini, prethodno niti pravo svjesna kakvo ja to svetište tog dana pohodim, Bog mi je podario ponovo tu milost bar na par trenutaka. Šapnula sam u suzama Bianki da Gospi uputi želju da joj pomogne da se odagnaju ružne misli koje je zaposjedaju već duže vrijeme, a ja uputih već dugo svoju istu. Nedostajao mi je moj Bartol, i moj suprug, ali svakako će to biti još jedan razlog da najmanje još jednom pohodim tu Blaženu Djevicu Mariju u želji da i njih dovedem k Njoj - usred neopisive prirode.
Ako nam danas nešto nedostaje onda je to ne samo Vjera i Ufanje, već prije svega žarka Ljubav prema Bogu (meni prvoj)!

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U KRASNO 28. 7. 2018.

Župnik je poveo nas stotinjak hodočasnika u ovim vrućim ljetnim danima na jedno duhovno i tjelesno osvježenje koje smo s radošću iščekivali. Moleći krunicu i pjevajući marijanske pjesme započeli smo naše hodočašće u Gospić i Krasno na sjevernom Velebitu 28. srpnja 2018.

Već u sedam sati bili smo u gospićkoj katedrali, sjedištu mlade Gospićko – Senjske biskupije koja je ove godine postala punoljetna. Ljubazno nas je dočekao njezin prvi biskup, sada u miru, Mile Bogović. Kao povjesničar ukratko nam je protumačio značenje Like kao važnog, središnjeg dijela Hrvatske koja se spominje još u 10. stoljeću. Radi svog geografskog položaja bila je meta bližih i daljih osvajača, a od Turaka je oslobodio pop Marko Mesić 1689. Kao središte Hrvatske odabrana je da u njoj bude Crkva hrvatskih mučenika i svehrvatski grob kojima se odaje poštovanje svim onim junacima koji su svoj život položili za obranu domovine tijekom njezine povijesti. Naglasio je da je svaka žrtva podnesena za drugoga zapravo put spasenja. Malo nam je progovorio i o sadašnjem trenutku biskupije koja ima aktualne probleme cijele domovine – iseljavanje i očitu potrebu kontinuiranog rješavanja nagomilanih problema koji trebaju biti prioritet. Mlada gospićka katedrala je posvećena Navještenju Marijinu, a i sam grad Gospić dobio je ime po Gospi.

Zatim smo nastavili put prema Smiljanu, rodnom mjestu svjetski poznatog znanstvenika Nikole Tesle. Najprije smo obišli njegovu rodnu kuću gdje smo uz stručno vodstvo saznali mnogo pojedinosti iz njegova života i vidjeli pojednostavnjene prikaze nekoliko njegovih otkrića i izuma. Cijeli je život posvetio znanosti i istraživanjima, a samo je 700 izuma patentirao. Pogledali smo i dobro napravljen dokumentarac o njegovom burnom životu.

Obogaćeni novim znanjima i diveći se predivnoj prirodi nastavili smo hodočašće u nacionalni park Sjeverni Velebit. Tad smo dobili odličnu katehezu od našeg župnika koji nam je opisao nastanak pobožnosti prema Gospi od Krasna i vrijednost djevičanstva u ovozemnom i vječnom životu. ( Mnogi od nas su rekli da bi se mjesto trebalo zvati Prekrasno, a ne samo Krasno.) Pri vrhu brda u jednostavnoj seoskoj crkvici posvećenoj Uznesenju Marijinu nema nekih umjetničkih vrednota, ali ona privlači stoljećima hodočasnike koji osjećaju vjeru i ljubav onoga koji je izradio cvijećem oslikani drveni strop i kip Marijin u bijeloj vjenčanici. Simbol ovog svetišta je cvijet, a cvijet je simbol djevičanstva. Stoga, ovdje se moli za djevičanstvo i čistoću svih staleža vjernika. Došavši u crkvu zateki smo u njoj i hodočasnike iz Istre i iz Zlatara pokraj Krapine. Svetu misu je služilo pet svećenika, a predvodio je mladi svećenik Josip iz Istre. On je u propovijedi naglasio Marijino služenje kao uzor svim vjernicima, a tumačeći misna čitanja i nas usporedio s glinom lončarevom koju Isus mijesi i oblikuje i kojemu se trebamo samo prepustiti u svakodnevnom životu. Poslije sv. mise napravili smo zavjetni molitveni ophod oko oltara na kojem je kip Gospe Krasnarske. Potom je uslijedio organizirani zajednički objed u restoranu hotela koji je izgrađen na samom vrhu i s kojeg je neopisivo lijep pogled na okolinu, predivno Božje djelo prirode pred kojim staje dah i riječ od udivljenja i ljepote....

Pri polasku iz Krasna prošli smo prilaznom cestom za hodočasnike uz koju je postavljen križni put te nas je tada župnik zamolio za tišinu dok se spuštamo i molimo. To mi je bio posebno lijep, ugodan i potreban trenutak ovog hodočašća !!! Mir, stotinjak ljudi koji koračaju u tišini, sabranost u molitvi, nešto posebno...

Hvala vam župniče i za ovo lijepo iskustvo!

Hodočasnica

 
Stranica 1 od 28

galerija

NAJAVE:

Priprava odraslih za krštenje i druge sakramente (katekumenat) započima 12. rujna u 20:00


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!


Župni vjeronauk je subotom:

09:00 - 3. i 6. razred

10:00 - 4.,5.,7. i 8. razred

11:00 - 1. i 2. razred


Mjesec svibanj je Marijin mjesec. Svaki dan prije sv. mise je svibanjska pobožnost !



26.05. u 11:00 prva sveta pričest.  Molimo za naše prvopričesnike i njihove roditelje


30.05. Uzašašće. Sv. misa je u 19 sati


03.06. – 07.06. je predbračni tečaj,  svaku večer u 19.30! Nije se potrebno unaprijed prijavljivati!


10.06. Marija Majka Crkve: Dan crkvenih udruga i duhovnih pokreta !


20. 06. Tijelovo ! U našoj župi je sveta misa samo u 9 sati. Preporuča se da u što većem broju sudjelujemo na sv. misi i procesiji u 19 sati u katedrali!

POVEZNICE

bitno

You are here: