Ispis

Hodočašće u Krašić i Sloveniju

7. Slovensko-Hrvatski susret koji se ove godine održavao u Stepinčevu Krašiću bio je povod našem hodočašću, a kad smo već tako blizu granice bila bi šteta da nismo osjetili i mistiku dvaju drevnih samostana u Sloveniji.

Dolazak u Krašić na 7. susret hrvatskih i slovenskih vjernika za mnoge je bio prilika da se bolje upoznaju sa omiljenim blaženikom Alojzijem Stepincem (rođen 1898. u Brezariću) i to kroz crkvu koja nosi njegovo ime, te kuću u kojoj se rodio i neko vrijeme živio. Vremena je bilo i za Križni put, ispovjedi..., a onda je krenulo zajedničko misno slavlje pred više tisuća zainteresiranih vjernika iz dviju susjednih država koji i ovakvim susretima svjedoče dobrosusjedske odnose u vjeri. Spomenimo da je misno slavlje predvodio kardinal Josip Bozanić, a nastupili su i župni i drugi zborovi

Posjet muškom kartuzijanskom samostanu u Pleterju za veliku većinu hodočasnika bio je ujedno i prvi susret sa zatvorenim crkvenim redom. Zapravo, zatvorenim je ostao i sada, a vrata su nam se tek malkice odškrinula prezentacijom video filma u staroj gotičkoj crkvi. Iz videa smo mogli saznati nešto više o povijesti samostana, jednog od ukupno četiriju u Sloveniji, ali jedinoga u kojem se i danas živi. Naravno, saznali smo ponešto i o njihovu načinu života u tišin, osami, ali ne i samoći jer ovdje se, više nego igdje drugdje, zivi u bliskosti s Bogom, u jedinstvu sa Stvoriteljem.

Jedina zadaća Kartuzijanaca, zapisano je: „razvijati Božji život koji smo primili na krštenju“, „Širiti Božji život cijelim mističnim tijelom udaljen od sviju“. U svojim ćelijama-kućicama, u tišini i samoći, kartuzijanci svoj život predaju Bogu. U rijetkim prilikama mogu šetati dvorištem, u crkvi se sastaju tri puta dnevno, u molitvama još češće...

Naravno da nas je zanimalo nešto više o njihovoj svakodnevici pa smo tako saznali da život u osami i tišini zapravo znači ne razgovarati, osim u rijetkim prilikama. Hranu dobijaju dva puta dnevno, a kad se ne mole i nisu na misi, posvete se radu u poljoprivredi, obrtništvu... Ono što proizvedu prodaje se u omanjoj prodavaonici gdje smo kupovali njihovih ruku djelo- suvenire, ljekovite proizvode....

Susreli smo se i sa jednim srdačnim kartuzijancem koji je na poziv našeg svećenika don Tomislava na kratko napustio samostanske zidine i susretljivo se malo podružio sa zainteresiranim hodočasnicima i našim vodičem don Tomislavom. Njega je pak zanimalo kakva je budućnost ovog samostana s obzirom na sve veće osipanje koje nije mimoišlo ni Pleterje. Odgovor kojeg je dobio sve nas je rastužio.

Do sljedećeg odredišta cistersitskog samostana u Stični put nas je vodio kroz prelijepe krajolike kojima je jesen udarila snažni pečat, a ni proljeće se nije dalo pa je kolorit uistinu pružao nesvakidašnje raskošnu sliku. Dolazak u najstariji cistersitski samostan u Sloveniji, onaj u Stični koji potječe iz 1132.godine, doslovno nas je oboružao. Samostanske zidine, crkva, crkveni toranj, velika dvorišta, muzej i vrtovi, najavljivali su mistiku kojoj smo svjedočili već po ulazu kroz veliku kapiju. Sve je odjednom imalo smisla, sva ona priča o šutnji o kojoj smo pozorno slušali tijekom vožnje. Uporno smo se pitali kako se može živjeti bez „ćakulanja“, samo u tišini i molitvi, a odgovor smo dobili zakoračivši u tajanstvene prostore samostana, šetajući njegovim pustim hodnicima pogleda uprtog u visoke stropove koji su samo pojačavali mističnu notu ovog prostora u kojem stanovnika, sva sreća, još ima iako im se broj stalno smanjuje.

Obilazeći prostor samostanskog muzeja koji se proteže na dvije etaže dobili smo dublji uvid u životni tijek njegovih stanovnika koji su se Bogu zavjetovali na molitvu i šutnju. Susretljiva gospođa-vodič koja nas je svojom pričom provela kroz dalju i bližu prošlost ovog mjesta i njegovih stanovnika, govorila je s toliko ljubavi da smo upijali svaku njezinu riječ. Pogled na starinjska kuhinjska pomagala, poljoprivrednih i obrtničkih alata u mnogimaje izmamio uzdah, a ujedno je bio i podsjetnik na vremena kada se živjelo puno teže nego danas.

Likovi u prirodnoj veličini zaogrnuti u izvorne samostanske uniforme mnoge je fascinirala, kao i razgled maketa samostana u izvornom obliku i druge vrijedne sakralne i druge predmete koji su nam malo- pomalo pomagali da dublje utonemo u povjest samostana koji se može pohvaliti i svojom ljekarnom koju su korisnici proglasili najboljom u državi. Utemeljio ju je pater Simon Ašić po čijim se recepturama i danas spravljaju i prodaju brojni proizvodi koje smo i sami ponijeli kućama. Izbor je bio bogat: od raznih salama, sireva, gline, suvenira, čajeva za sve tegobe, ili gotovo sve, do octa od meda, hrena, oraha, češnjaka...Tu je i čajoteka pa nismo odoljeli isprobati neku od čajnih mješavina.

Zanimljiva je priča o pateru Ašiću (1906-1992) koji je ostao zapamćen u narodu kao veliki , najveći poznavatelj ljekovitog bilja od kojeg je spravljao čajeve, masti, tinkture i tako pomagao ljudima u nevoljama. Negdje je ostalo zapisano da je rekao: „Čovjek nije nikada bio ugrožen kao danas. Sadašnji tempo života uzrokuje u njemu nemir, strah, stalnu napetost, razdražljivost iopće nezadovoljstvo. Nezadovoljan sam sa sobom zatvara se u sebe i postaje sve manje sposoban za normalne međuljudske odnose. Takvo stanje dovodi do mnogih bolesti: nervoze, smetnji krvotoka, bolesti srca, jetzre i pluća“.

Tko se sa ovim riječima i danas ne bi složio. Osim pripravaka koje smo ponijeli kućama u borbi protiv navedenih tegoba pomoći će nam zasigurno i kratki boravak u samostanu čija nas je uprava primila toplog srca i ugostila kao najbolje prijatelje.

Za kratkog boravka u samostanu sudjelovali smo u ranojutarnjoj misi zajedno sa mještanima. Mnogi od nas imali su tako po prvi puta priliku slušati koralne napjeve i misu koju su predvodili cistersitski pateri i opati. Oni kojima rano ustajanje nije bio problem prije mise sudjelovali su u još ranijoj zajedničkoj molitvi.

Prijem naših domaćina sve nasje zatekao, a posebno okrijepa kojom su nas pogostili. Stvarni život ovih monaha za nas je i dalje ostao tajanstven iako su nam malkice odškrinuli vrata svog života na čemu smo im neizmjerno zahvalni jer je u nama probudio novi duhovni poticaj.

Boravak u Dolenjskoj donio nam je i novu spoznaju o blaženiku Alojziju Grozde (1923-1943). Crkva Majke Božje u kojoj se nalaze zemaljski ostaci ovog blaženika, nalazi se na vrhu brda Zaplaz-Čatež, a put do nje vodi krivudavim stazama po kojima bi se teško snašli da nije bilo susretljivosti dvojice devedesetogodšnjaka iz Stične koji su vozili ispred nas i tako nas doveli do prekrasne crkve Alojzija su,saznajemo, ubili partizani 1943.godine. Ulazeći u crkvu posebno su nas se dojmila Sveta vrata, djelo kiparice Draguce Čadež, te mozaik najpoznatijeg slovenskog majstora Rupnika. Poklonili smo se budućem svecu i krenuli u kratki obilazak ovog prekrasnog prostora na vrhu brda. Kud god pogledaš ljepota do ljepote, sakralna i ona prirodna. Malo dalje od crkve nalazi se gusta šuma hrasta, bukve, jele.. Staze su prekrivene debelim slojem opalog lišća pa smo imali osjećaj kao da hodamo po najudobnijem tepihu. Staza od suhog lišća vodila nas je do Marijinog studenca. Vodi sa ovog izvora pripusuju se zdravstvene moći. Iznad izvora, još daleke 1915.g. čateški župnik Henrik Povše sagradio je kapelu posvećenu Majci Božjoj Lurdskoj kojoj smo se poklonili i sobom ponijeli ljekovitu vodu.

Hodočasnica

SVETAČKIM STOPAMA U KRAŠIĆU I SLOVENIJI


Nedavno nam je župnik najavio jedno posebno hodočašće koje će uključivati i posjet monasima strogih kontemplativnih redova. Ispričao nam je neke pojedinosti o njihovom asketskom životu o čemu su neki prvi puta čuli i to je mnoge potaklo da krenu u subotu 19. listopada 2019. na novo hodočašće. Povod je bila zajednička sv. misa slovenskih i hrvatskih vjernika koja se već niz godina u jesen služi naizmjence u obje države. Ove je godine odabran Krašić, rodna župa našeg kardinala Stepinca, pa je župnik osmislio dvodnevni sadržaj u kojem smo nakon sv. mise u Krašiću, otišli u susjednu Sloveniju, u Pleterje i Stičnu.
Na svečanoj koncelebriranoj sv. misi, koju je predvodio kardinal Bozanić i propovijedao mariborski nadbiskup Alojzij Cvikl, bili su mnogi svećenici, bogoslovi, sjemeništarci i nekoliko tisuća hodočasnika, romara među kojima i mi iz šibenske župe Presvetog Srca Isusova s našim župnikom don Tomislavom Puljićem.
Propovjednik je istaknuo da je ova sv. misa izraz zahvalnosti bl. kardinalu Stepincu jer je 1941. primio u zagrebačku nadbiskupiju 536 prognanih slovenskih svećenika i zaštitio ih od terora nacističkog režima. U njima je gledao Isusa koji kuca na vrata i učinio djelo ljubavi koje se ne zaboravlja. Naša dva naroda okuplja i Marija, nebeska majka slovenskog i hrvatskog naroda. U Krašiću me se posebno dojmio veliki Križni put postavljen na lijepo uređenom širokom prostoru na kojem su postaje oblikovane kao male otvorene kućice s tekstom Muke Gospodnje i usporednim tekstom o kalvariji koju je prošao kardinal Stepinac.
Naš je sljedeći cilj bio kartuzijanska opatija Pleterje, izgrađena u gotičkom stilu. Približavajući se ulazu, hodajući ispod visokih zidina osjećala sam poseban mir. U jednoj maloj prostoriji nam je bio prikazan kratak video uradak o povijesti ove opatije i životu kartuzijanaca. Naša pažnja bila je potpuna i u tišini smo upijali slike molitve i rada Bogu sasvim predanih redovnika. Jako nam je drago što smo imali čast susresti jednog kartuzijanca, rodom Kaštelanina koji je već petnaest godina u Pleterju. Potpuno zrači Duhom Svetim!
Predvečer stigosmo u cistercitsku opatiju Stična posvećenoj Gospi Žalosnoj. Dočekao nas je mladi, simpatični o. Nikolaj zadužen za primanje hodočasnika u njihovo konačište unutar prekrasnog opatijskog kompleksa osnovanog u 12. stoljeću, a izgrađenog u romaničkom stilu. Skladna, velika građevina s dugim, širokim hodnicima, debelim stupovima i ukrašenim svodovima svjedoči Božju veličinu, a ljudsku malenost. Diveći se ljepoti stare građevine kroz glavu mi prolazi koliko je mnoštvo redovnika tijekom niza stoljeća ovdje živjelo, postilo i molilo prikazujući svoj život kao žrtvu naknadnicu za grijehe drugih. To je veličanstvena, neopisivo moćna duhovna snaga koja mladog čovjeka obuzme, obujmi te mogne ostaviti i prezreti sve i odreći se svega i svih te poći u zagrljaj samom Gospodinu, služeći mu obdan i obnoć prinoseći svoje molitve, žrtve i sav život... Snaga Duha Božjega koja se daje onima koji je traže... Tu se osjeća mir, duboki smisao, dodir Vječnoga jer su monasi odvojeni od svakodnevne vreve i ovosvjetske ispraznosti, stalno u Božjoj prisutnosti i Njegovoj milosti. Izgradnja vrlina, kreposti pomognuta je duhovnom snagom vjere i obnašanjem strogih monaških pravila u čemu su subraća jedni drugima uzor i potpora. Na višekratnu zajedničku molitvu poziva ih odmjereni zvuk zvona koji podsjeća na kucaje srca koje hita Gospodinu. Svevišnjemu Bogu hvala na tim čvrstim stupovima vjere i duboke pobožnosti koji stoljećima služe grešnom i jadnom čovječanstvu opterećenom mnogim bremenima!
Sutradan u jutarnjim satima nakon pjevane molitve monaha i sv. mise koju je predslavio njihov opat otišli smo u malo mjesto Zaplaz kraj Čateža. U hodočasničkoj crkvi posvećenoj Uznesenju Marijinu čuvaju se moći blaženog Alojzija Grozdea, mladog bogoslova koji je ubijen 1943. iz mržnje na vjeru. Tako smo ovim hodom povezali dva mučenika iz naših patničkih naroda, dva Alojzija koje ubiše bezvjerci jer oni bijahu vjerni, a njihov primjer nam danas svijetli i uzor je mnogima, a osobito svećenicima. Vrativši se u Stičnu, uz pomoć mlade profesorice zadužene za vodstvo posjetitelja, obišli smo Crkveni muzej koji se nalazi u jednom krilu opatije. Tu smo uz mnoge eksponate i prikaze saznali o nastanku i razvoju crkvenih redova na tlu Slovenije i njihovom djelovanju kroz prošlost u slovenskom narodu. Njihova uloga je nemjerljiva jer su oni pridonijeli svekolikom razvoju i napretku cijelog kraja, kako materijalnom tako i društvenom i duhovnom. Danas ostaje pitanje kakva je budućnost ovih redova koji su negda bili vrlo brojni i moćni. Iz sveg srca im želim da se to ponovi. Svemu usprkos!
Slovenija, prelijepa zemlja! Ne znaš kuda prije pogledati? Sve me ispunja zahvalnošću Bogu ... Božji dar i ljudski mar tu idu zajedno. Ne mogu nego zahvaljivati Bogu za ovo hodočašće, a i našem župniku za sve što nam je omogućio. Prelijepo, prekrasno, predivno hodočašće s toliko poruka i pouka koje smo primili preko svega što smo vidjeli, čuli, obišli i doživjeli. Te lijepe darove sada nosimo u sebi i trebamo ih svjedočiti drugima.
Dragom Bogu velika hvala !


Vjernica

Hodočašće u Krašić i Sloveniju 19. – 20.10.2019.

       U rano subotnje jutro, vjernici župe Presvetog Srca Isusova i pojedinci iz drugih župa biskupije, krenuli smo na dvodnevno hodočašće u Krašić i Sloveniju.

Ovo hodočašće za cilj je imalo uvid u stvarno stanje povezanosti dvaju većinski katoličkih naroda kako bi se iz prve ruke doživjela bliskost brata i sestre u vjeri iako nam mediji nameću neku drugu sliku, sliku nesloge i različitosti.

     Osim hrvatsko-slovenskog susreta katolika u Krašiću, naše hodočašće, za cilj je imalo i upoznavanje sa duhovnim redom kartuzijanaca i cistercita te njihovim načinom života unutar intime samostana. Oba reda katoličke crkve očuvala su se u Sloveniji.

Tjednima prije polaska, naš nadahnuti župnik, don Tomislav, pripremao nas je za ovo hodočašće pričajući nam o načinu života ovih redovnika čije je geslo: „Moli i radi“.

Prema riječima našeg župnika, ovo hodočašće je imalo dosada najmanji odziv kod vjernika vjerojatno vođenih pretpostavkom o manjku komoda tijekom hodočašća. Usprkos tome, pun autobus vjernika zaputio se put Stepinčevog Krašića i Slovenije.

     Krašić, 7. slovensko-hrvatski susret katolika. Misno slavlje, na kojemu je sudjelovalo oko četiri tisuće hodočasnika, predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s hrvatskim i slovenskim biskupima predvođenim predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem i predsjednikom Slovenske biskupske konferencije, ljubljanskim nadbiskupom Stanislavom Zoreom. Propovijed je održao mariborski nadbiskup Alojzij Cvikl.

Krašić je izabran kao mjesto susreta u znak zahvalnosti što je bl. Alojzije Stepinac tijekom II. svjetskog rata od logora, progona i moguće smrti spasio 535 svećenika Mariborske i Ljubljanske biskupije.

Kombinacija slovenskog i hrvatskog jezika, tijekom misnog slavlja, asocirala me je na hodočašće u Suboticu gdje smo nazočili sv. misi služenoj na mađarskom i hrvatskom jeziku.

Oba ova događaja na mene su ostavila impresivan dojam jer nam pokazuju da iako jezikom i pismom različiti, molitvom i vjerom smo isti, Kristu vjerni.

S oltara je poslana jasna poruka mira i tolerancije, poruka koja poziva na suživot i upoznavanje svojeg susjeda, doslovno susjeda, onoga koji živi do tebe, a o njemu ne znaš ništa.

Na hodočašću, održanim pod geslom “Pošalji radnike u žetvu svoju“ molilo se za nova svećenička zvanja u Crkvama u Hrvatskoj i Sloveniji.

       Po završetku sv. mise posjetili smo blaženikovu spomen-sobu gdje se nalazi zbirka posvećena uspomeni na kardinala. Javnosti su dostupne prostorije u kojima je blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, provodio zatočeničke godine kućnog pritvora. Tu su namještaj i predmeti kojima se kardinal koristio, fotografije, osobni predmeti, oltar za svetu misu, misno ruho, posuđe i posmrtna maska.

     Emotivno sam doživi ovaj posjet, tjeskobu je nemoguće ne osjetiti, ali ono što je nadvladalo je osjećaj ponosa što je naš narod dao ovakvog velikana koji se zalagao za ljudski život svim svojim bićem.

     Puni dojmova i dobre volje, napustili smo Krašič i krenuli put Slovenije.

Slijedeća destinacija bila je samostan Kartuzijanaca u Pleterju. Samostanski kompleks je impresivan. Malo tko je došao ovdje, a da prije toga nije na internetu potražio podatake o samostanu i monasima koji ovdje žive. Uistinu ne piše puno, tim je znatiželja bila veća.

     Kartuzija Pleterje je katolički samostan u kojem monasi slijede Isusa Krista životom koji je potpuno posvećen kontemplaciji. Osnivač reda je sv. Bruno. Osnivač Kartuzije Pleterje je

Grof Herman II. Celjski 1403. godine. Sam samostan dovršen je 1406. godine.

U srcu stare crkve odgledali smo video projekciju koja nam je pokušala dočarati život ovih tajanstvenih redovnika.

Svaki kamen ovog zdanja zrači prošlošću, ali i sadašnjošću jer malo toga se promijenilo u načinu života redovnika od vremena osnutka reda do danas. Osnovni podaci o redu mogu se naći u literaturi, ali ono što se ne može opisati riječima i slikom je osobni susret s redovnikom.

Naš župnik, vješt u komunikaciji i hercegovačkoj snalažljivosti, uspio je privoliti jednog redovnika da nam izađe u susret i porazgovara s nama. Da iznenađenje bude veće, riječ je o Hrvatu iz Kaštela koji je ovdje već dugi niz godina. U susret nam dolazi visok muškarac u bijelom habitu, uredan, malo bljedunjav, ozarena lica i nadasve skrušenog držanja.

Pozdravlja nas ni sam ne znajući što od njega očekujemo. Malo se osjećam krivim što narušavam njegovu intimu, ali i izgaram od želje da čujem čovjeka koji se zavjetovao na šutnju, molitvu i rad, a da za to ne traži ništa osim milosti Božje za sve nas.

Imam osjećaj da nas se prepao, svih onako glasnih i komotnih, pogleda uprtih u njega kao kad dijete nevino i naivno gleda u nešto što ne smije dirati, a ipak izgara od želje za tim.

Tihim glasom i veselim gestama odgovarao je strpljivo na pitanja našeg don Tomislava. Zanimalo nas je njegovo mišljenje zašto u hrvatskoj nema ovakvih kontemplativnih redova i boji li se da će se sve manje pojedinaca odlučivati na ovakav način života. Podijelio je s nama svoje mišljenje, svjestan je stanja, statistika je neumoljiva, ali se ne boji. Uvijek Gospodin nađe put do nečijeg srca na način na koji mi smrtnici nikada nećemo naći.

     Prije polaska, hodočasnici su darivali domaćina, a ako želite vidjeti kako se netko veseli šipku, žižuli ili slanoj srdeli svratite do Pleterja sa svojim darom, a za nagradu ćete dobiti iskreni osmijeh iznenađenja kakav se ne zaboravlja.

U želji da domaćina ne odvajamo previše od njegove svakodnevice, primili smo po njemu Božji blagoslov i zaputili se put naše sljedeće destinacije.

     Cijelim putem divimo se krajoliku, obrađenim poljima, šumama i uređenim okućnicama, a svaki malo naiđe se na raspelo ili kapelicu uz put.

Uistinu je šteta što takvu sliku ne nalazimo i s našu stranu granice.

       Krenuli smo put Stične, točnije cistercitskog samostana Stična, najstarijeg samostana na današnjem slovenskom području i jedinom cistercitskom samostanu koji još uvijek djeluje. Cisterciti su red u Katoličkoj crkvi nastao reformom benediktinskoga reda u XI. st. Ime je dobio po samostanu Cîteauxu (Cîteaux-L’Abbaye), koji je 1098. osnovao Robert de Molesmes. Od benediktinaca se razlikuju strožim načinom života i čvršćim ustrojstvom, Generalni kapitul najveća je instanca vlasti. Red se brzo širio, osobito od 1112., kada je opatom postao sv. Bernard iz Clairvauxa, koji se zauzimao za mističnu i marijanski orijentiranu pobožnost, te je, uz zasluge redovnika koji su se bavili gospodarskim razvojem (poljodjelstvo, stočarstvo), red u XII. i XIII. st. (s oko 700 samostana) bio najorganiziranija crkvena i društvena struktura u Europi. Od kraja XIV. st. red naglo opada.

Opadanje broja redovnika, redovnica, gašenje opatija i njihova prenamjena, simptomatična je za sve redove u svim dijelovima kršćanskoga svijeta.

Nije to nikakva novina i nismo pošli na ovo hodočašće kukati nad sudbinom duhovnosti kršćana već svjedočiti jednom načinu života posvećenog kontemplaciji.

     U sklopu samostana nalazi se bazilika Žalosne Majke Božje koja služi i kao župna crkva.

Počeci samostana datiraju iz 1132. godine, burna je povijest za njim. Osnivački dokument, koji je predstavljao konačni pravni akt o osnivanju samostana, izdao je Pelegrin I. 24. rujna 1136. Tijekom reformi Josipa II. 1784. samostan je raspušten. Cisterciti su ga ponovno pokrenuli 1898. godine od kada samostan ponovno djeluje.

Osim pojma samostan, koristi se i pojam opatija, no značenje je isto.

Cijeli kompleks samostana je predivan, a njegovu ljepotu pojačava tišina. Tišina se prostire i izvan opatije, a potok koji teče podno glavnog ulaza, kao da tišinu šalje nizvodno s jasnom porukom: „Tišino sveta nadvladaj buku svijeta“.

       Moli i radi, geslo je cistercitskog reda. Gdje se ja vidim u tom geslu, kolika je moja vjera i vjera ostalih hodočasnika, remetimo li mir ovim divnim ljudima? Siguran sam da nisam jedini sa ovom dilemom stupio na tlo samostana.

     Dočekani smo srdačno i bez velike galame smo se razmjestili po sobama. Smještaj je minimalistički, sve je podređeno osnovnim potrebama, gotovo da uživam u izostanku luksuza na koji sam navikao.

Nema televizije, radija, nema buke svijeta kojom smo stalo okruženi. Škripav pod daje do znanja da hodamo dijelom povijesnog zdanja podignutog u davna vremena za potrebe cistercitskog reda. Osjećam se kao u muzeju.

Ipak, ista ova škripa, kazuje i da za održavanje treba puno posla, marljivih ruku i financijskih sredstava. Nažalost, redovnika je sve manje, a i financijska slika nije bajna.

Ako se ne ulože neka konkretna sredstva, neminovno je polagano propadanje ovog divnog zdanja.

Možda je smještaj minimalistički, ali ugošćeni smo grofovski. Hrana, uslužnost i susretljivost ne poznaju jezične barijere, okrepa je to iz samostanskog vrta i podruma.

U sklopu samostana je biljna ljekarna p. Simona Ašića koja je nagrađena kao najbolja takve vrste u Sloveniji. Ne čudi zato što su se hodočasnici razmilili ljekarnom i tražili svako po nešto za svoje potrebe.

     Impozantan je Muzej kršćanstava koji djeluje u prostorijama stare prelature i prati više od

1700 godina vjerske tradicije u Sloveniji. Ujedno je to i nacionalni muzej i središnja slovenska muzejska ustanova na području prikupljanja, proučavanja i izlaganja pokretne sakralne kulturne baštine. Kroz muzej nas je provela simpatična djelatnica koja nam je u skraćenom obilasku prezentirala povijest i sadašnjost muzeja i samostana. Izlagala je na hrvatskom jeziku s puno emocije i osobnog stava o stanju u kulturi i značenju opatije za mjesto Stična i njezine žitelje. Nije se dala obeshrabriti na pitanje našeg župnika, boji li se da će se samostan jednom ugasiti:“ Uvijek se nađe neki kandidat, probaju, odu, neki se vrate, nije se lako odlučiti za ovakav poziv“, rekla je voditeljica.

     Iako je kulturna baština neiscrpno vrelo znanja, ono po što smo svi došli, je pokušaj uvida u svijet duhovnosti cistercitske zajednice. S nestrpljenjem sam iščekivao zoru narednog dana kako bih doživio jutarnju molitvu redovnika i nedjeljnu sv. misu.

     05:00 h, jutarnja molitva kojoj je, s braćom redovnicima, prisustvovao i naš župnik.

Koralni napjev odzvanja crkvom. Prvi puta prisustvujem ovakvom događaju i osjećam neopisivu zahvalnost Gospodinu na aktiviranju svih osjetila koja mi je, kao čovjeku, dao.

06:00 h, sv. misu predvodi opat p. Maksimilijan File. Iako je bogoslužje na slovenskom jeziku, lako je razumljivo. Dašak doma unio je don Tomislav čitanjem svetog Evanđelja na hrvatskom jeziku. Kako je riječ o župnoj crkvi, među vjernicima prisutnim na sv. misi, bilo je i domaćeg življa.

Ova brojnost okupljenih vjernika u ranojutarnjoj molitvi asocirala me na adventsko vrijeme i slavljenje misa zornica.

     Po završetku sv. mise odlazimo u posjet svetištu Majke Božje u Zaplazu. Pitoresknim krajem vozimo se za čovjekom koji se sam ponudio da nas tamo odvede jer ucrtane ceste nije bilo na karti. Ovo je još samo jedna kap u moru susretljivosti domaćeg življa s hodočasnicima i braćom po Kristu.

Marijansko hodočasničko svetište Majke Božje na Zaplazu, smjestilo se na vrhu brda s kojeg puca prekrasan pogled. Ova crkva ujedno je i svetište blaženog Alojzija Grozde koji je blaženim proglašen 13.06.2010., za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., a njegove se relikvije čuvaju na oltaru Marijine crkve.

Papa Ivan Pavao II. ga je prilikom prve posjete u Sloveniji (16.-19. 5. 1996.) dvaput spomenuo. Među ostalim je rekao: »Sluga Božji Lojze Grozde je samo jedna od bezbrojnih nevinih žrtava komunizma, koje visoko dižu palmu mučeništva kao neizbrisivu uspomenu i opomenu. Bio je Kristov učenik.«

Sve ove podatke, na tečnom hrvatskom jeziku, iznio nam je susretljivi domaćin koji nas je dočekao u svetištu.

     Naše hodočašće započeli smo i završili spomenom na dva blaženika koji su stradali od iste ruke, ruke nerazumnih pojedinaca inspiriranih sustavom vlasti kojim je vladalo bezboštvo.

Ovo je još jedna poveznica između bratskih naroda, slovenskog i hrvatskog.

     Kako se bližilo vrijeme ručka, bližio se i trenutak našeg odlaska iz Stične. Mogla se osjetiti sjeta kod ljudi jer, iako smo ovdje bili kratko vrijeme, osjećali smo se dobrodošlima.

Za to se pobrinuo p. Nikolaj koji je bio naš domaćin u ime zajednice kojoj pripada. Na sve nas zazvao je Božji blagoslov kako bismo mirno i sretno stigli svojim domovima.

      Zahvalio bih se braći cistercitima na gostoljubivosti i našem don Tomislavu na ideji za hodočašće. Bog vas blagoslovio!

                                                                                                                                        

IM

CRTICA    IZ  DUŠE


Svako je hodočašće na svoj način sveti poticaj za našu dušu, a ovaj mi je nekako ipak poseban. Tek sam sad pomalo drhteći postala svjesna milosti koju smo imali kad smo krenuli autobusom kao putujuća Crkva u „avanturu“ s Gospodinom.
Njemu najprije želim zahvaliti na toj milosti što smo predvođeni našim župnikom don Tomislavom doživjeli zajedništvo slovenskog i hrvatskog naroda u Krašiću, a potom i u Sloveniji. Snažan osjećaj me preplavio kad smo došli u Krašić, rodnu župu našeg blaženika kardinala Stepinca. Bio je to susret dvaju naroda napaćenih kroz povijest, naroda koji su iznjedrili brojne mučenike i ostali vjerni Kristu i katoličkoj crkvi.  Osjetili smo da smo jedno srce i jedna duša, braća i sestre u vjeri. Zajedničko slavljenje Boga kroz Euharistiju, molitvu, pjesmu kao da je osjetila i priroda i pokazala nam svu svoju ljepotu i raskoš slaveći svoga Stvoritelja. Pravi melem za oči i dušu!  Kao što je srce od dva dijela, a ipak jedno, takav je osjećaj ovog našeg zajedništva s dragim slovenskim narodom.  „Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove.“   Znakovito je i to što upravo dolazimo iz župe Presvetog Srca Isusova čiju smo objavu svetoj Margareti Mariji Alacoque nedavno proslavili u našoj župi. Kakve li simbolike!   Zajednička molitva i pjesma dala nam je poticaj i nadu da zlo nema zadnju riječ i da nismo prevareni mi koji se okupljamo oko Njegovog stola, ma koliko bili slabi i nesavršeni. Često smo u svakidašnjem životu zasuti lošim vijestima i beznađem, ali ovaj susret je potaknuo plamičak u našim srcima i dao nam snagu da hrabro idemo dalje jer „vjeran je Gospodin onima koji se u Njega uzdaju“. Duša mi je u tom trenutku osjetila dodir utjehe i nisam mogla zaspati od uzbuđenja prisjećajući se tog iskustva.
 Onda su se nizale slike jedna za drugom da bi nakon nekog vremena zastale.  To je trenutak koji ću zauvijek upamtiti. Pred očima mi je naš susret s opatima kartuzijanskog i cistercitskog reda  koji su se povukli u tišinu unutar zidina opatije i čijom zaslugom ovaj svijet još postoji. Čula sam već prije ponešto o tim strogim kontemplativnim redovima unutar Crkve, a također i od našeg župnika koji nam je ispričao svoje potresno iskustvo kako mu je „slučajan“ susret s njima promijenio život i odredio njegov životni poziv. Naš susret s njima je svatko od nas doživio na svoj način. Ja sam ga doživjela kao predokus Raja gledajući ovu našu braću koja su potpuno predana Bogu kroz molitvu, šutnju i rad. Sjetila sam se događaja iz Svetog pisma kad je Isus poveo učenike na goru i preobrazio se pred njima. Rekli su mu da im je dobro ondje biti. Pomalo sam se pribojavala da im mi svojim dolaskom ne narušimo taj sklad monaškog načina života jer dolazimo iz svijeta koji zbog previše buke više ne može čuti Božji glas. Ma koliko se trudili biti tihi i nenametljivi, teško nam se osloboditi svjetovnih navika.  Njihov prodoran, ali blag pogled kao da govori upravo meni: „A ti, što ti misliš tko sam ja?“  Često upiremo prstom u druge i ne vidimo  brvno u vlastitom oku . . .  Pomalo me je sram zbog mlakosti u vjeri i što sam premalo Bogu zahvaljivala na ovoj našoj braći i moram priznati da sam snažno doživjela onu rečenicu koju je Isus izrekao: „ Kad ponovno dođem, hoću li uopće naći vjere ?“
  Onda osjetim ipak nadu jer nam je obećao da će biti s nama sve do svršetka svijeta.  Da, lijepo nam je ovdje biti, ali se moramo vratiti u ovaj svijet, mijenjajući  ga počevši od sebe, te postati sol zemlje i svjetlost svijeta.  Lako je to reći, treba to i učiniti.  No, već samo htijenje daje nam nadu, a sve drugo će učiniti Bog.
Bogu hvala na ovom hodočašću za koje bi bila šteta da se nije dogodilo jer smo imali priliku osjetiti djelić Neba preko ove naše braće koja su se odrekla svijeta da bi zdušnije za njega molila, kao i za sve nas da prispijemo u Vječnu domovinu!


Pitah se često ima li nade za ovaj svijet
Koji je pun patnje i boli,
Ima li ikog tko za njega negdje u tišini moli?
U srcu tad spoznah da odgovor ću  naći
U predivnoj ovoj zemlji i u ovoj našoj braći.

CRTICA    IZ  DUŠE

Svako je hodočašće na svoj način sveti poticaj za našu dušu, a ovaj mi je nekako ipak poseban. Tek sam sad pomalo drhteći postala svjesna milosti koju smo imali kad smo krenuli autobusom kao putujuća Crkva u „avanturu“ s Gospodinom.

Njemu najprije želim zahvaliti na toj milosti što smo predvođeni našim župnikom don Tomislavom doživjeli zajedništvo slovenskog i hrvatskog naroda u Krašiću, a potom i u Sloveniji. Snažan osjećaj me preplavio kad smo došli u Krašić, rodnu župu našeg blaženika kardinala Stepinca. Bio je to susret dvaju naroda napaćenih kroz povijest, naroda koji su iznjedrili brojne mučenike i ostali vjerni Kristu i katoličkoj crkvi.  Osjetili smo da smo jedno srce i jedna duša, braća i sestre u vjeri. Zajedničko slavljenje Boga kroz Euharistiju, molitvu, pjesmu kao da je osjetila i priroda i pokazala nam svu svoju ljepotu i raskoš slaveći svoga Stvoritelja. Pravi melem za oči i dušu!  Kao što je srce od dva dijela, a ipak jedno, takav je osjećaj ovog našeg zajedništva s dragim slovenskim narodom.  „Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove.“   Znakovito je i to što upravo dolazimo iz župe Presvetog Srca Isusova čiju smo objavu svetoj Margareti Mariji Alacoque nedavno proslavili u našoj župi. Kakve li simbolike!   Zajednička molitva i pjesma dala nam je poticaj i nadu da zlo nema zadnju riječ i da nismo prevareni mi koji se okupljamo oko Njegovog stola, ma koliko bili slabi i nesavršeni. Često smo u svakidašnjem životu zasuti lošim vijestima i beznađem, ali ovaj susret je potaknuo plamičak u našim srcima i dao nam snagu da hrabro idemo dalje jer „vjeran je Gospodin onima koji se u Njega uzdaju“. Duša mi je u tom trenutku osjetila dodir utjehe i nisam mogla zaspati od uzbuđenja prisjećajući se tog iskustva.

 Onda su se nizale slike jedna za drugom da bi nakon nekog vremena zastale.  To je trenutak koji ću zauvijek upamtiti. Pred očima mi je naš susret s opatima kartuzijanskog i cistercitskog reda  koji su se povukli u tišinu unutar zidina opatije i čijom zaslugom ovaj svijet još postoji. Čula sam već prije ponešto o tim strogim kontemplativnim redovima unutar Crkve, a također i od našeg župnika koji nam je ispričao svoje potresno iskustvo kako mu je „slučajan“ susret s njima promijenio život i odredio njegov životni poziv. Naš susret s njima je svatko od nas doživio na svoj način. Ja sam ga doživjela kao predokus Raja gledajući ovu našu braću koja su potpuno predana Bogu kroz molitvu, šutnju i rad. Sjetila sam se događaja iz Svetog pisma kad je Isus poveo učenike na goru i preobrazio se pred njima. Rekli su mu da im je dobro ondje biti. Pomalo sam se pribojavala da im mi svojim dolaskom ne narušimo taj sklad monaškog načina života jer dolazimo iz svijeta koji zbog previše buke više ne može čuti Božji glas. Ma koliko se trudili biti tihi i nenametljivi, teško nam se osloboditi svjetovnih navika.  Njihov prodoran, ali blag pogled kao da govori upravo meni: „A ti, što ti misliš tko sam ja?“  Često upiremo prstom u druge i ne vidimo  brvno u vlastitom oku . . .  Pomalo me je sram zbog mlakosti u vjeri i što sam premalo Bogu zahvaljivala na ovoj našoj braći i moram priznati da sam snažno doživjela onu rečenicu koju je Isus izrekao: „ Kad ponovno dođem, hoću li uopće naći vjere ?“

  Onda osjetim ipak nadu jer nam je obećao da će biti s nama sve do svršetka svijeta.  Da, lijepo nam je ovdje biti, ali se moramo vratiti u ovaj svijet, mijenjajući  ga počevši od sebe, te postati sol zemlje i svjetlost svijeta.  Lako je to reći, treba to i učiniti.  No, već samo htijenje daje nam nadu, a sve drugo će učiniti Bog.

Bogu hvala na ovom hodočašću za koje bi bila šteta da se nije dogodilo jer smo imali priliku osjetiti djelić Neba preko ove naše braće koja su se odrekla svijeta da bi zdušnije za njega molila, kao i za sve nas da prispijemo u Vječnu domovinu!

Pitah se često ima li nade za ovaj svijet

Koji je pun patnje i boli,

Ima li ikog tko za njega negdje u tišini moli?

U srcu tad spoznah da odgovor ću  naći

U predivnoj ovoj zemlji i u ovoj našoj braći.