Mir i Slava  kao vječni pratioci blaženog Miroslava

Petak  je uvečer. Trebao bih  biti raspoloženiji, no nisam. Izmorio me valjda naporan rad tijekom  proteklih dana. Ne, to nije istina, naviknuo sam bez posljedica izdržati i gore dane. Pravi je razlog moje neraspoloženosti taj što od troje braće nijednog nema u kući. Saznao sam da su dvojica otišla u Šibenik kupovati neke stvari, u našem se selu kaže za poputbinu, jer sutra se s don Tomislavom voze u Istru na neko hodočašće- tako je valjda ispravno reći za ono što bi seljani nazvali vozočašćem, ali otkud seljaku pravo da mijenja stručne nazive u našem jezikoslovlju? Moraju oni biti zadovoljni i time što su poneke  od njih primili da rade na brodovima u škveru, a tu je sreću imao treći brat koji se zbog nekog žurnog posla vratio na posao u noćnu smjenu, a vjerojatno će produžiti i sutra, sve dok se posao ne privede kraju. Sutra ću dakle biti sam pod očevim jarmom. Divan li je to i lucidan zaključak. Ipak, morao sam provjeriti, nije li kao takav malo ishitren. Možda se to može i drukčije rezonirati. Zaista, dočim sam malo bolje sagledao kontekst, to se pokazalo mogućim. Onaj prvi zaključak pada u vodu. Da budem jasniji, voda  pada po njemu i potapa ga. Za sutra prognoziraju obilnu kišu, a to znači da se u polju ne može tegliti. Zaključak je bolji, a priznajem i da se malo bolje osjećam. A kad se čovjek doro osjeća, onda dobro i razmišlja. I tako sam uvidio da sam sve dotad loše razmišljao. Sutra će se, ipak, morat raditi, ne u polju, ali negdje hoće. Znam ja dobro svog oca, znam kako razmišlja i kako radi. Taj vam sve zna, što, kad i kako treba raditi. Životno iskustvo neke nauči mudrosti, a ja sam doskora pomišljao da rad oplemenjuje čovjeka. Kakva naivčina?! Kao da nikad nisam čuo mudru izreku koja kaže da je bolje sit ležati, nego gladan raditi. A narod kaže- kad si sit, možeš i popit. Baš je vrijeme blizu berbe, a za to se treba dobro pripremit. Valja pripremit konobu, iznijeti vani i natopiti one teške bačve, a vremenski su uvjeti za to sutra idealni. No, meni se otad, otkad sam počeo težiti višim ciljevima i spoznavati mudrost, ne radi. I, eto, našao sam se poput Hamleta u velikoj životnoj dilemi: piti ili ne piti- to je pitanje?  Sad ne bih, sad bih. Ah, teška li mi je i neshvatljiva ona četvrta Božja zapovijed.  Pitam se: kako riješiti dilemu, i može li se ugoditi sebi i dvama očevima; Ocu nebeskomu i ocu zemaljskomu? U tom trenutku to mi se činilo nemogućim. Netko treba ispaštati, a nisam lud da opet radim na svoju štetu. Ne sjećam se da sam išta naglas izgovorio, no, pomislio sam: ne brini se koliko ćeš živjeti, već se pobrini da počneš živjeti na svoj način, da ti dobro bude na zemlji; pusti sad očeve, neka jedan brine o poslovima na nebu, a ovaj drugi ima dovoljno zemlje pa neka je obrađuje kako zna i umije. No, jedan je  od njih odmah osjetio da namjeravam raditi protiv obojice. Nisam spomenutu misao ni završio, zazvonio mi je mobitel. Nije me zvao otac, a ni Bog (ni jednomu ni drugomu nisam dao broj svog telefona), već jedan od braće iz Šibenika. Kratak je to bio razgovor, trebao sam samo odgovoriti kako sam i odgovorio: hoću, i idem! Rekao mi je da podsjetim oca za vino koje je trebalo pripremiti za put, i da ima još mjesta u autobusu pa da se odmah odlučim. Znate što sam odgovorio, a vjerojatno razumijete da se u opisanim okolnostima za cijenu nije pitalo. Sasvim je dovoljno bilo znati da sutra neću ništa radit, a ni mislit. Lijepa li života. Bože, hvala ti što si uvidio da sam u pravu. Nazvat ću to Tvojom providnošću.
Nisam baš najbolje spavao, a nije me trebalo ujutro izvlačiti iz kreveta. Sve što sam toga jutra znao jest da je subota, da su četiri sata i šest minuta, da prvo idemo po Vesnu na drugi kraj Šibenika i da je polazak grupe u pet sati s Baldekina. Naravno, među zadnjima smo stigli na mjesto polaska. Ovaj put dva autobusa već napunjena hodočasnicima. Pustili smo Vesnu da odluči u koji ćemo autobus ući, i ona se je bez teškoće odlučila- u prvi, jer vjerojatno bi je kiša  smočila da se zaputila prema drugomu. Iako je imala namjeru da budemo zajedno u autobusu, odlučila je samo za sebe. Kad smo htjeli za njom u autobus, don Tomislav nas je zaustavio i uputio u onaj drugi. Zbogom fritule, rekoh u sebi. Uh, da me je čuo!? Vjerojatno bi i on ostao u autobusu u koji je Vesna sjela. Ovako nije, pošao je za nama, a meni je bilo drago samo zbog toga što nije samo nas prevario. Neka je jednom i sebe. Uživao sam putovati s tom mišlju.  U autobus smo ušli među posljednjima pa sam pomislio da nas čekaju prva sjedala, no prilika je pokazala da se ona poznata evanđeoska perikopa o prvom koji bijaše posljednji odnosi samo na svećenike. Don Tomislav je ostao naprijed, a mi smo se smjestili na zadnje sjedalo autobusa. Dapače, nismo previše zbog toga očajavali, utješio sam i okolne suputnike riječima: premda se moramo ponašati prema njegovim pravilima, ne moramo ga barem izbliza gledati. Eto, moram sad priznati da sam ružno rekao o čovjeku koji mi je drag, a ujedno p(r)ozivam  pojedince da preispitaju sebe zbog čega im je to bilo tako drago čuti. Pri ulazu na autocestu pokupili smo još nekoliko hodočasnika koji su sjeli pokraj nas. Pretpostavili smo da su iz Bilica. Nismo se usudili odmah ispitivati, ali smo se prema njima ponijeli s punim poštovanjem: nismo s njima progovorili sve do Svetvinčenta, našeg hodočasničkog odredišta, točnije, sve do trenutka dok nam za vrijeme mise nisu pružili ruku i izgovorili mir vama. Doduše, velikim je dijelom za tu našu, kako se čini, netrpeljivost, kriv don Tomislav.  Odmah nakon molitve blagoslova naredio nam je da spavamo, a oni kojima se nije spavalo morali su se praviti da spavaju. Izdržalo  se do Like. Netko je počeo pričati, nismo čuli o čem, ali sigurni smo da priču nije dovršio. Javio se don Tomislav s upozorenjem o važnosti jutarnje molitve.

 Premda je istaknuo ljepotu i užitak samog putovanja, jer uopće je prihvaćeno da je putovanje tako jak i upečatljiv doživljaj u duši čovjeka da je postalo arhetipom, općim mjestom ljudskoga iskustva, simbolom potrage i ljudske čežnje za boljim životom, a hodočasničko putovanje najelementarnije  možemo shvatiti kao potragu za izgubljenim rajem, za mirom i besmrtnošću, upozorio je i na to da je molitva ključ kojim možemo otvoriti vrata života, temeljna snaga našeg bivstvovanja. Molitva je tajna našeg uspjeha. Svako čovjekovo obraćanje Bogu, pa bilo to tek samo misaono, bez ijedne izgovorene riječi, u želji da taj njegov odnos prema Bogu donese kakve promjene u njegovu životu možemo smatrati molitvom. Molitva se očituje kao čovjekova i Božja mogućnost djelovanja, mijenjanja budućnosti. Ne znamo kako se molio Otac nebeski, no tekst Postanka nam jasno pokazuje da je njegova izgovorena riječ imala djelatnu snagu. Da je molitva toliko važna otkriva nam i veliki dio Novog zavjeta  koji opisuje Krista u prilikama dok se molio. Iako je dakle  po istobitnosti s Ocem i sam Bog, imao je potrebu moliti Boga. Don Tomislav nam je u svijest prizvao evanđeosku epizodu o susretu Krista i Samarijanke na Jakovljevu zdencu u kojoj Isus, suprotno svim ljudskim očekivanjima, gotovo paradoksalno, traži od žene  s kojom mu je kao Židovu bilo zabranjeno komunicirati vode da utaži žeđ, a u sebi krije izvor vode života. Ta nas je priča trebala upozoriti na to da se i sami prema Kristu često odnosimo poput Samarijanke, ne želimo s njim uopće razgovarati, a kamoli ga moliti za nešto, misleći da nam je nadomak ruke sve što zaželimo. Nedostatak molitve u našem životu, odraz je nepoznavanja vlastite nemoći i nepriznavanja Božje svemoći, a stvoreni smo kao Božja prilika, s ciljem da u sebi sačuvamo  božansku moć djelovanja. Manjkavost molitve, manjkavost je naše vjere, a dobro je ovom prilikom prisjetiti se na Isusovu opasku apostolima za njihovu nevjeru  i na njegove riječi da je potrebno vjere imati koliko je zrno gorušičino da nam ništa ne bude nemoguće. Na znam je li ovo pitanje  vjere, ali sad mi je nemoguće sjetiti se svega i zabilježiti što je don Tomislav tada rekao. Nazvat ću to svojom Nemoći.
Vožnja je prema odredištu još uvijek trajala. Don Tomislav je pričao o životu blaženika  pred čijim smo grobom kasnije slušali svetu misu, no u autobusu smo još uspjeli pogledati film o njegovom jezivom umorstvu. Do svakog je od nas dopro glas o strašnom događaju, no teško je ocijeniti stvarni doseg toga glasa. Zasigurno je on kod većine hodočasnika uzbudio misli i osjećaje, no pitanje je koliko je taj val misli i osjećaja imao utjecaja na njihovu svijest. Sasvim je prirodno da se većina ljudi prilikom percepcije nekog događaja zaustavlja na njegovim vanjskim pojavnostima, zapnu već na samoj njegovoj površini, dok glavnu ideju, jezgru zbivanja, malo tko uspije spoznati. Ta je činjenica, čini se, bila dobro poznata župniku don Darku koji se u svojoj homiliji osvrnuo na samu bit događaja. Blaženi Miroslav Bulešić, imao je pravu ideju slobode koju mu nasilnici  nikad nisu uspjeli oduzeti. Do kraja života živio je slobodno, ostvarujući svoju ideju, i zato su bile jalove sve prijetnje i nasilna smrt kojom su ga neprijatelji pokušali uništiti. Ubili su ga, ali njegovo ime nije ostalo bez sadržaja. Zemlja  se nahranila njegovim tijelom i napila njegovom krvlju, no njezini su tragovi još uvijek vidljivi na nekim predmetima koji se kao relikvije čuvaju iza glavnog oltara u Crkvi sv. Vinka pred kojim se (oltarom) nalazi grob s posmrtnim ostatcima blaženika. Mjesto  na kojem se sve to čuva postalo je sveto i ono time i svojim povijesnim sadržajem neprestano privlači mnoštvo hodočasnika, postaje postulatom okupljanja vjernika koji će jedino na takav način uspjeti sačuvati svoj kršćanski identitet i izdržati sve političke, društvene i ekonomske oluje. Samo na taj način moguće je ostvariti kršćansku ideju zajedništva s Kristom. Krist je bio glavni oslonac u životu blaženog Miroslava, svoj je život predao kako bi proslavio Krista. Noć prije nego li je napustio ovaj svijet Krist je svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi rekavši im: Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.  Blaženik je u svom duhovnom dnevniku ostavio poruku: Moja osveta je oprost!  Ljubav i oprost/milost najjače su i nepobjedive sile u ljudskom životu. Ta spoznaja predstavlja jezgru našeg hodočašća i ona ne smije ostati kao neka apstraktna misao koja se u jednom trenutku pojavila u našoj svijesti, već mora postati naša zavjetna misao koju treba učiniti opipljivom  i stvarnom. Prvi je korak, upozorio nas je župnik,  da tu misao zapišemo u svoj testament i tako ju ostavimo našim nasljednicima, jer oni su instrument koji će tu misao još više oživotvoriti i osnažiti, i koji će ju baštiniti, uvjeravao nas je, kao najvrjedniji dar svojih predaka. Milostivo smo napustili Svetvinčenat: oprostili smo župniku don Darku što je propustio postati šibenskim biskupom.

Sljedeća  naša postaja bila je Eufrazijeva bazilika u Poreču. Oduševljeni smo bili unutar zidina tog velebnog građevnog kompleksa koji nam svojom arhitekturom i bogatstvom likovne umjetnosti otkriva silnu moć i raskoš Bizanta za Justinijanova doba. Dobrodošlicu nam je zaželio porečko – pulski biskup mons. Dražen Kutleša, koji nas je informativno proveo tim prostorom. Među mnoštvom mozaika na najvišim se točkama, tamo gdje se sabiru svi pogledi, nalazi slika Krista Pantokratora (Svemogućega), najvažnija tema bizantske ikonografije čiji je zapadni pandan Krist u slavi. Mozaik Pantokratora s latinskim natpisom: Ja sam vrata. Tko uđe kroza me spasit će se.,nalazi se u luneti iznad velikih željeznih vrata kroz koja se ulazi u kompleks bazilike. Ista takva mozaik slika, izmijenjena u samo jednom detalju, ali izuzetno važnomu, nalazi se na vrhu središnje apside same bazilike. I tu se nalazi natpis koji kazuje da je Krist  pravo Svjetlo. Znamo li da natpis mora potvrđivati ono što slika jasno pokazuje, moramo pojasniti u čem se iscrpljuje razlika među spomenutim mozaicima.  Mozaik u bazilici poistovjećuje Krista sa svjetlom, na slikovit način kazuje isto što se kazuje u Prologu Ivanova evanđelja. Moglo bi biti da na slici svjetlo predstavlja svetački krug, križni nimb, oko Kristove glave, jer ujedno je i likovni prikaz sunca, ali, izgleda, nije. Takav nimb, svetokrug, nalazi se i na mozaiku iznad ulaza, a tamo se svjetlo ne spominje, ključne su tamo riječi tko uđe. Krist, dakle, govori o ulasku i o prosvjetljenju, pa se valja usredotočiti na razlikovne detalje na ikonama. Ti su detalji predmeti što ih Krist drži u svojoj lijevoj ruci. Iznad ulaznih vrata Krist u lijevoj ruci drži zamotan svitak, papirus  s porukom koja je u tom slučaju samo njemu poznata, ostalima je ona tajna koju ne mogu prozreti. A i natpis na toj ikoni je alegorijski, jer je to Isusov način govora, zagonetan, implicitan i tajanstven. Suprotno, na  mozaiku unutar bazilike Krist u lijevoj ruci drži otvorenu knjigu. To je Knjiga evanđelja koju tumači apostolima, odnosno svim vjernicima koji su došli poslušati njegovu poruku i tako ih prosvjetljuje, uvodi u tajne mudrosti. Svojom pred prsima uzdignutom desnom rukom Krist blagoslivlja. On blago-slivlja blago-slovom. Položaj prstiju na toj ruci tvori prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, alfu i omegu, slova kojima se Krist otkrio. Blagoslov je dar neposredno vezan uz život, dar koliko i riječ, blago koliko i „slovljenje“, dar i riječ koji su potaknuti u Božjem stvaranju. Posljednji vidljiv Kristov čin na zemlji jest blagoslov Crkve, a taj je, uvjerili smo se, posvjedočen u bizantskoj umjetnosti sakralnih građevina poput one koju smo posjetili.
U podrumu bazilike, tamo gdje su se prvotno u tajnosti sastajali prvi kršćani koji su imali i svog biskupa, sv. Maura koji je mučen i ubijen za Dioklecijanovih progona, čuva se mozaik ribe, vrijedan ukras i tajni znak ranoga kršćanstva. Grčka riječ za ribu, ichtys, ustvari je kriptogram, skup početnih slova pet grčkih riječi Iesus Christos Theu Yos Sôter u značenju, Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. Nećemo puno pojašnjavati važnost ribe u kršćanstvu, ni Isusov govor apostolima da će ih učiniti ribarima ljudi, već ćemo se prisjetiti da je Konstantin- Ćiril, grčki misionar čija je posljednja životna misija bila pokrstiti Slavene, to učinio u znaku ribe. Bio je svjestan da su slavenskome uhu riječi ichtys i Isus gotovo istozvučne i otišao je znatno dalje i mislio neposredno dublje od prvih kršćana u katakombama Rima. On je ribu u formi najčešćih samoglasnika slavenskih jezika, prvotnih poluglasova koji zabilježeni glagoljskim slovima predstavljaju stiliziran likovni prikaz ribe, postavio u gotovo svaku napisanu slavensku riječ. Čitati glagoljicom ispisan tekst značilo je svaki čas vidjeti ribu, tj. spoznati Krista njezinim posredstvom. Zar je moglo biti jasnijega znaka pobožnosti, dubljega izraza vjere u Isusa Krista od onoga dok su se Hrvati služili jednim od slavenskih pisama- glagoljicom. Istra je bila važno glagoljaško središte, područje je to s najviše sačuvanih glagoljskih spomenika, a vrijedno je istaknuti da znatan dio korpusa hrvatskoglagoljske književnosti čine hagiografije sv. Maura, prvog porečkog biskupa.

Pristiglo je i vrijeme obećanog ručka. Iz Poreča smo se zaputili prema Pazinu. Znali smo da idemo prema središtu Istre pa nismo ni očekivali da će nas na stolu čekati na ovaj ili onaj način pripremljena riba. No, barem se u našem autobusu za vrijeme vožnje pričalo o velikim pazinskim puranima. Brzo smo stigli pred zgradu Bogoslovne katedre u Pazinu i odlepršali iz autobusa baš kao one domaće tuke. Sreća da naš župnik to nije vidio, jer je prvi pristojno otišao u blagovaonicu. Zajedno smo izmolili blagoslov pa se moglo počet objedovati.  No umjesto purana jeli smo ono što purani najviše vole- žitarice i mahunarke.  Zamislite, za prilog smo dobili kobasice, a našao se i kolač za desert. Moglo se jesti koliko te volja, no svi su se nekako postiđivali. A možeš zamislit čega ih je bilo sram? Reći vozaču da zaustavi autobus kako bi obavili svoje fiziološke potrebe, ako zatreba. Eto toga ih je bilo sram! Što ćeš, fina smo mi gospoda, bolje da trpimo glad, nego da trpimo smrad. Ne znam da je itko umro zbog smrada, a zbog gladi, bome, jesu. Međutim, pokazalo se da kuhari, kad su punili tanjure, nisu nikoga precijenili u tome koliko će tko pojest. Družili smo se, zahvalili domaćinima a onda nas je naš župnik, kao tuke pred sami sumrak, utjerao u autobus. Put povratka protekao je u znaku velikog oduševljenja. Otkrile su to pjesme koje su se zanosno pjevale tijekom vožnje. Pjesma se oduvijek smatrala glavnim motorom ljudskoga života, one su dah kojim se stvorenje odaziva Stvoritelju, najvjerodostojniji su način izricanja misli i osjećaja onoga tko ih pjeva. Bilo je među nama i onih koji su pomno razabrali svoje misli, a onda one  najsnažnije podijelili sa svima nama. Zaslužuju da im se kaže hvala. Veliki su pljesak zaslužili i naši neumorni i oprezni vozači, vozili su nas kao da smo plovili u oblacima. Vratili smo se, možda nam se tako čini, jer u životu pravog povratka nema. Život nas neprestance tjera naprijed. Morat ćemo se na tom putu suočiti s brojnim olujama i poplavama, a ne smijemo dopustiti da nas bujica pomete. Poznata je izreka da sunce sja za one koji se žele na njem ogrijati. Nadamo se da su svi hodočasnici  ovog putovanja i oni koji su pročitali ovaj osvrt u stanju razumjeti da ono što vrijedi za sunce, vrijedi i za Krista predstavljena kao Svjetlo svijeta.

prof. Topčić