Hodočastili smo blaženom Miroslavu Bulešiću u Svetivinčenat i u Poreč

Duhovni velikan, svećenik i mučenik- Miroslav Bulešić zaslužuje naše veće štovanje, a ono što smo do sada znali o ovom velikom čovjeku, velikom svećeniku i velikom mučeniku, tako je malo da se svi zajedno trebamo zapitati gdje smo to pogriješili. Srećom, imamo „popravni“ pa smo ga iskoristili na najbolji način i upoznali se na terenu sa životom i djelom Miroslava Bulešića kojeg je papa proglasio blaženim.
Zahvaljujući duhovnom vodstvu i pastiru župe Presvetog Srca Isusova s Baldekina don Tomislavu Puljiću, nas 116  krenulo je ranom zorom, 17. 9.  put mjesta za kojeg do tada gotovo nitko od nas nije ni čuo. Škrto smo znali da je riječ o župi Svetivinčenat u kojoj se rodio naš blaženik i to je bilo to. Dok smo ranojutarnjim satima grabili prema našem prvom odredištu, svećenik don Tomsilav Puljić propovijedao nam je o životu blaženika kojeg će šira javnost tek upoznati.
Istra nam se ukazala okupana kišom koja je dan prije nemilosrdno „tukla“ i nosila sve što joj se našlo na putu. Nama se ipak sklonila s puta pa smo uživali u zelenom krajoliku tzv. Crvene Istre. Tako je nazvana po boji zemlje koja ju određuje kao i brojni prirodni  krški fenomeni koji su joj, također udarili pečat- vrtače, jame, lokve...

Svetivinčenat je malo naselje sa svim obilježjima grada, gradića. Povijesna jezgra dobro je očuvana, a prizori koji su nas dočekali svjedoče da ovo naselje pamti bolje dane. Oronule fasade samo su jedan od podsjetnika na ljudsku zaboravljivost, nebrigu...Središtem dominira veliki gradski trg, a na njemu kameni bunar sa krunom. Središte odiše skladom, jedinstvenošću arhitekture i prostora. Tu je župna crkva Marijina navještenja, pa biskupski dvor-kuća, gradska loža, kaštelet... Župu Svetivinčenat čini čak 19 naselja.
Župnik, don Dražan predvodio je misno slavlje samo za nas hodočasnike, a uz njega je bio i naš svećenik Puljić. Zajedno smo s velikom pažnjom upijali pojedinosti o životu blaženika o kojem je župnik govorio s toliko ljubavi i zahvale.
Bio je svećenik i mučenik koji je živo proživljavao svoju vjeru kojoj je bio posve predan. Mučeništvo se ne smije šutjeti. Danas slavimo Onoga koji se slavio kroz život Miroslava Bulešića. Kroz Bulešića vidimo Onoga kojeg  je on slavio- nadahnuto je govorio župnik ističući kako je naš blaženik živio i umro mučenički za Krista. Sav je bio prožet Kristom. Zahvaljujemo Gospodinu na mučeniku i blaženiku koji je svoj ovozemaljski život završio u 27.godini života, a kao svećenik svoj je život posvetio Bezgriješnoj djevici Mariji. U ovoj crkvi koja nosi Marijino ime, je i zaređen, dometnuo je župnik koji je nas hodočasnike primio s velikom pažnjom i veseljem na čemu smo mu zahvalni.

Tko je bio Miroslav Bulešić?

Rodio se 13. svibnja 1920.g. u selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat. Niže razrede pohađao je u Juršićima, a sjemenište u Kopru. Kao bogooslov u Rim je otišao 1939.g. Tamo je  na Gregorijani studirao filozofiju i teologiju, a potom je boravio u Papinskom lombardijskom sjemeništu sv. Ambrozija i sv. Karla.
Za svećenika je zaređen 11. travnja 1943.g., upravo u Svetvinčentu u kojem je dva tjedna kasnije slavio Mladu misu. Kako se zbog ratnih događanja nije mogao vratiti u Rim , biskup ga je imenovao župnikom Bademe. U narodu je poznata njegova velika pobožnost prema Srcu Isusovu i Marijinu.
Jedna od crtica iz njega života govori o posvećenosti odgoju svećeničkih pripravnika.
U kolovozu 1947.g. pratio je izaslanika Svete Stolice msgr. Jakoba Ukmara prilikom dijeljenja svete krizme na području Istre. Tada su protucrkveni nasilnici, organizirani od strane komunističkih vlasti, a iz velike mržnje prema vjeri, došli s namjerom da spriječe dijeljenje krizme. U tome su uspjeli 23. kolovoza 1947.g. i to u Buzetu.  Idućeg dana, 24.kolovoza pokušali su spriječiti misu i krizmu u Lanišću. Kako u tome nisu uspjeli, nakon mise su upali u župni stan. Tada su mučili i udarcima nožem u vrat usmrtili 27.godišnjeg Bulešića čije je mrtvo tijelo tamo i pokopano jer tadašnje orkutne vlasti nisu dozvolile da se pokopa u Svetvinčentu. Prošle su godine i tek 1958. omogućeno je da se, u velikoj tajnosti, njegovi tjelesni ostaci prenesu na groblje rodne župe. Ponovo je ptoteklo nekoliko desetljeća, točnije 2003.g. njegove su kosti prenešene u župnu crkvu gdje smo im se i mi pokonili. Poklonili smo se i poljubili relikviju s kapljicama mučenikove krvi sastrugane sa zida po kojem je špricala dok su ga koljači ubijali.
Samo veliki ljudi mogu izjaviti ono što je on izjavio u svom duhovnom dnevniku u kojem je ostalo zabilježena poruka svima, posebice progoniteljima Crkve i katoličke vjere: „Moja osveta je oprost!“.
I tako se, malo po malo, korak po korak, širio glas o mučeništvu i svetosti mladog i hrabrog svjedoka vjere koji i dalje živi čudesno raste u srcima vjernog puka.
Eto, konačno smo  i mi zahvaljujući don Tomislavu koji je prepoznao naše neznanje, točnije nepoznavanje veličine ovog mučenika, saznali tko je bio i u čemu je njegova veličina.
Duhovno ispunjeni, krenuli smo prema Poreču gdje nas je dočekao mons. dr. Dražen Kutleša, novi Porečko-pulski biskup koji nas je osvojo „na prvu“ svojom jednostavnošću, pristupačnošću, ljubaznošću, svojom duhovnom i ljudskom veličinom.
O ranokršćanskom kompleksu koji je meta svakog posjetitelja ovog turističko-kulturnog grada, pripovijedao nam je biskup ističući njegov značaj od samih početaka datiranih tamo u 6. stoljeće kada je na mjestu rakokršćanske crkve, u vrijeme vladavine cara Justinijana i biskupa Eufrazija, niknula bazilika, a potom i drugi objekti koje je UNESCO 1997.g. proglasio dijelom svjetske kulturne baštine. Baziliku ili katedralu Uznešenja Marijina koja se počela graditi 553.g., čine četiri znamenite zgrade koje smo obišli u pratnji domaćina i sa pažnjom razgledali arheološke ostatke sa zanimljivim podnim freskama među kojima se posebno ističe ona sa simbolom ribe. Upravo je riba bila tajni znak raspoznavanja među prvim kršćanima o čemu nam je u autobusu nadugačko pričao i naš župnik.
Impresivni krov krstionice nikoga nije ostavio ravnodušnim, a samo oni rijetki koji su se odvažili „ukrasti“ nešto vremena uspeli su se uskim drvenim stubama na krovnu terasu zvonika sa koje „puca“ prelijepi pogled na grad Poreč, njegovu lagunu, stare krovove, ali i na suvremene hotelske objekte...
Na povratku smo svratili u Pazin, oazu zelenila i kulturnih posebnosti. Mi smo se ovaj put odlučili za okrijepu i potom natrag u svoju župu.
Oni malo hrabriji dohvatili su se mikrofona i kazivali svoje impresije sa hodočašća koje je bilo u znaku blaženog Bulešića o kojemu će se, kako već rekosmo, javnost tek u narednim desetljećima, bolje upoznati i više cijeniti njegovo mučeništvo bez koje nema ni žive vjere.

Jadranka

Da ti je samo znati kako sam čeznula za ovim hodočašćem, jako mi je trebalo to hodošašače...Dobro si rekao na početku hodošašča ta je duša naša zahtjevnija za duhovnom hranom nego tijelo za tjelesnom hranom... na to i ja stavljaj svoj pečat...!!!
Ta jutarnja molitva časoslova duhovna  budilica"O da danas glas Gospodnji poslušajte..."???!!!
Ta jutarnja molitva i nakana koju si nam nabrojio za mene uveliko znače...Baš kad treba iskoristiti to hodošašče često puta duša zaspe pa neznaš što da moliš...baš kad želiš za nešto pametno izmoliti...!!!

Gledajuči onaj film o životu našeg mučenika...kad je digao Presveto Tijelo Njegovo i rekao "Ovo je živi Bog"! Tu sam ja shvatila i osjetila baš na način kako je naš mučenik doživio živog Boga...to se ne može opisati...to ti se mora dati...!!! Jesam li se ja možda malčice više približila Bogu pa sam to uspjela bar mrvicu osjetiti kako to u biti izgleda, ne znam...!!!??? Sve je to Otajstvo...!
Sv.misa je bila baš s punim duhovni programima...nakon sv.mise slijedilo je ljubljenje relikvije našem predivnog mučenog blaženika... Kako sam se približavala oltaru i relikviji pripremila sam fotoaparat da slikam vječno počivalište blaženih kostiju koji je dušom u vječnoj slavi...kad sam prilazila sve bliže i bliže uočivši da se u oltaru nalazi kapsa zastala sam.  Aa... i odjednom u uhu začuh glas NEMOJ SLIKAT ! Uh,  odmah sam ugasila foto aparat a inače u zadnje vrijeme nemam više običaj slikavati ...inače mi je jako drago imati nešto svečevo...Jel to zbog smrti u obitelji...? pa sam tek sad to počela shvaćati...kad je nešto osobno ili...ili je neki drugi razlog neznam...I kad sam se pomalo već približila oltaru i stavila ruku na oltar osjetila sam jaku ali baš jaku radost tako predivno i mir...hvala ti blaženiče što te imamo...jer si nam potreban potreban si ovom narodu ovom gradu i nama i svima nama...što bi bilo da te nemamo Miroslave...? Bože hvala ti što sam nam podario ovog blaženika...što je njegovo vjera bila jaka da te  bude dostojan i postati tvoj mučenik...i što je NJEGOVA OSVETA BILA OPROST...!
Gušt mi je bija poljubiti ga od srca jako i čvrsto istinski...odcikle su mi se noge… jel to zbog velikog uzbuđenja...i tekako...Uh biti na svetom tlu...poljubiti i staviiti ruku ponovo na oltar...držati ispruženu ruku na oltar i sve koje sam nosila u srcu kroz svojih ruku njemu pridavala svoje skriveno blago koje sam nosila u srcu...moji su posebni biseri...i svaki biser nosi svoje ime...!!!
Sigurno se pitaš zašto ovo nisam svjedočila u autobusu ...jedno veliko NEZNAM za mene je bilo i previše osobno i nije mi se govorilo jer mi  neki ljudi nisu sjeli kako treba...pa nisam htjela uništiti to što sam imala...inače imam običaj govoriti...ali jučer neznam...!!!

Jelena

Kako ostati ravnodušan nakon ovog hodočašća?

Isuse, hvala Ti što si nas okupio i izvukao iz ove naše svakodnevice koja nas često umara, a naša duša ostaje prazna. Ti od  nas ne tražiš da zanemarimo svoje dužnosti u poslanju svakog od nas, samo nas želiš poučiti da težimo za duhovnim, ostavljajući ono nebitno za sobom. Želiš da Tebi povjerimo svoj život jer ćeš naći načina da nam pomogneš u našim teškoćama.
Nisi zaboravio naš narod iako je nesloga i odmetnutost od Tebe glavni uzrok naše nevolje.  Opet nam pružaš ruku pomirenja stavljajući melem na naše rane. Izabireš sebi ugodnike , ne štedeći ih ni malo, da bi nama pomogli u ovoj dolini suza.  Hvala Ti za mučenike ovog naroda čiji se miris krvi još osjeća i nikakva ga kiša ne može isprati. Htio si da i mi imamo svoje zaštitnike koji će nam svojim zagovorom kod Tebe pomoći.  Posebno nas je kao hodočasnike potresla mučenička smrt našeg blaženika Miroslava Bulešića koji je svojim mladim tijelom odano branio Tebe i Tvoj dom.  Bio je spreman ispiti tu gorku čašu nakon orgijanja ljudi pomračena uma i bolesne mržnje. U njemu nije bilo mržnje. Unaprijed je svojim krvnicima oprostio, baš poput prvomučenika sv. Stjepana. Svoju dušu je predao Tebi, a zemlju pričestio svojom krvlju.  Kao da je slutio da će poput janjeta koje je dobio na dar onog dana svoga ređenja  i sam postati onaj žrtveni dar nama.
Jesmo li svjesni milosti koju dobivamo tim poklonom ili ćemo ga samo prigodno otpakirati, nahraniti dušu i onda ostaviti negdje sa strane dok nas ne snađe neka nevolja?
Hvala Ti, Isuse na tom daru! Daj nam revnost da Te nasljedujemo bez obzira na cijenu koju ćemo platiti, baš poput ovih naših mučenika koji ovjenčani vijencem pravednosti u nebeskoj slavi uživaju u Tvojoj prisutnosti.