DAN HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI 29. 8. 2015.

Zadnja subota kolovoza je dan kojeg naša Crkva posvećuje žrtvi svih hrvatskih mučenika. Dobro odgojeni čovjek ima potrebu zahvaliti drugome za neku stvar ili uslugu koju primi od njega. Kako li je tek velika stvar sloboda i život u slobodi? Zato opet iznova idemo na hodočašće u Udbinu. Naša župa Presvetog Srca Isusova i ovog puta je uz stručno vodstvo našeg župnika don Tomislava hodočastila na Udbinu u kojoj se okupilo vjerničko mnoštvo iz cijele domovine.

Praćeni jutarnjom svježinom krenuli smo put Like i svoje hodočašće započeli molitvom. Župnik nam je rado objašnjavao nastanak pojedinih psalama i nalazio poveznicu s mnogim povijesnim okolnostima kroz koje je prošao naš hrvatski narod.

Osobitu ulogu u povijesti odigrala je pobožnost Blaženoj Djevici Mariji pa je poznato da su neke vojne pobjede upravo dobivene utječući se Njezinom moćnom zagovoru, a i molitve nastale u znak zahvalnosti za isprošenu pomoć. Marija nam treba svima biti uzor u životu, a posebice djevojkama i majkama, jer bez djevičanstva nema ni uzor majčinstva. A samo ono može spasiti naš narod i domovin.

Uskoro stigosmo na Krbavsko polje na kojem je 9. 9. 1493. u kratkom vremenu izginuo cvijet hrvatske mladosti od ruke mnogo manjeg broja turskih osvajača. Tim našim žrtvama u spomen, ali i nebrojenim drugim junacima koji su tijekom prošlosti dali život u obrani svog Doma molili smo Križni put. Krenuli smo od crkve sv. Marka kroz šumu, zavojitom stazom skupa s vjernicima iz svih krajeva domovine. Križni put je posvećen povijesnoj patnji našega naroda .  

Došavši pred velebnu, bijelu Crkvu hrvatskih mučenika, nakon svečane procesije ( svih biskupa i svećenika, ali i motorista, te ljudi koji su nosili primjerke domoljubnih knjiga koje su tiskane u ovih 10 godina od početka gradnje udbinske crkve) nazočili smo blagoslovu kamenog oltarnog reljefa nazvanog „Slava hrvatskih mučenika“ kojeg je izradio umjetnik Kuzma Kovačić, a sadrži trodijelni prikaz najvećih stradanja Hrvata kroz povijest.

Sv. misu je predvodio gospićko - senjski biskup dr. Mile Bogović. On je u propovijedi naglasio važnost sjećanja na žrtvu mnogih znanih i neznanih koji su svoj život žrtvovali za druge, omogućili im slobodu. Ljudski je cijeniti njihovu hrabrost u obrani svog naroda. Trpljenje i smrt Isusa Krista vjerniku su najjači dokaz za smisao patnje pravednika. Najbolji odgovor kršćaninu je Isusovo uskrsnuće koje je uslijedilo nakon velike patnje najvećeg pravednika. Pokopati tijelo Isusovo bila je važna ljudska gesta Josipa iz Arimateje pa bi bilo za očekivati takvu ljudskost i u današnjem vremenu. Stoga je o. biskup je podsjetio na planiranu izgradnju Svehrvatskog groba koji bi se izgradio na Krbavskom polju za sve one žrtve čiji se identitet ne prepozna. Tako bi uz Crkvu hrvatskih mučenika i Memorijalni park ovaj povijesno i geografski važan prostor dobio još veće značenje kao mjesto posebnoga pijeteta.

Nakon sv. mise obilazili smo unutrašnjost „bijele golubice“ ( kako je o. biskup tepao prekrasnoj Crkvi hrvatskih mučenika ) i okolni prostor te puni snažnih dojmova uskoro krenuli prema Šibeniku.

Bilo je lijepo biti sudionik ovog zahvalnog hodočašća, te se iskreno pokloniti žrtvi i patnji onih koji su svoj život dali za druge. A ima li veće ljubavi od te?

Hvala Bogu za sve njih!

Irena Višić

Udbina

 

Proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini (31.kolovoza) nazočilo je i šezdesetak hodočasnika baldekinske župe Presvetog Srca Isusova predvođeni župnikom don Tomislavom Puljićem. Vožnja autobusom duga nešto manje od dva sata bila je uvertira za misno slavlje koje nas je očekivalo na otvorenom trgu ispred velebne crkve i svetišta hrvatskih mučenika čiji su temeljeni udareni točno prije deset godina.

Dok promičemo kroz gotovo opustjele predjele Like župnik nas izvješčuje o Krbavskoj bitci. Srčanost hrvatskog vojnika, njegovo suprostavljanje neprijatelju koji je prodirao sa više strana i njegova žrtva dugo je bila zaboravljena, gotovo prešućena. Srećom, od prije desetak godina odajemo im pijetet, sjećamo se njihove žrtve, ali i žrtava svih Križnih puteva i brojnih stratišta na kojima su Hrvati nemilosrdno ubijani. Kosti svih ubijenih među kojima ima i dosta svećenika još nisu pronađene.

„Živa enciklopedija“, kako volimo tepati našem župniku iznio je više zanimljivih detalja bitke na Krbavskom polju koja se zbila 9. 09. 1493.g. Bitka je počela rano ujutro kada je bosanski sandžak beg Hadum Jakub-paša svojim konjanicima napao hrvatsku vojsku kojom je zapovijedao hrvatski ban Emerik Derenčina. Zašto se hrvatski ban odlučio na otvoreni sukob na prostranom polju iako je znao kolikim i kakvim snagama raspolaže Osmanlijska vojska nije poznato ali se vjeruje da ga je u tom činu vodila srčanost, hrabrost, neustrašivost zbog čega je odbio prijedlog dijela plemstva da neprijatelja sačekaju u planinama i tamo postave zasjede. Povijesni izvori ne navode točnu brojku hrvatskih snaga ali se pretpostavlja da ih je bilo između 10 i 12 tisuća od čega se spasilo jedva njih dvjestotinjak. Krbavska bitka smatrala se prekretnicom i početkom Stogodišnjeg rata između Hrvatskog krljevstva i Osmanskog carstva.

Odmah po dolasku na Udbinu priključili smo se stotinama hodočasnika na Križnom putu koji je započeo kod crkve Marka Groba. Predvodio ga je fra Miljenko Stojić, član Hercegovačke franjjevačke provincije koji je, inače predvodio i trodnevnu duhovnu pripremu.

Nakon zadnje postaje Križnog puta u svoj svojoj ljepoti i bjelini ukazala nam se Crkva hrvatskih mučenika čiji je kamen temeljac prije deset godina blagoslovio papa Ivan Pavao II kojemu je na središnjem dijelu trga ispred crkve podignut lijepi spomenik.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena na temeljima župne crkve svetog Nikole sastoji se od više dijelova, a vrijeme do početka svečanog liturgijskog slavlja neki od nas proveli su u razgledanju impresivne knjižnice, kripti, muzeja, Vukovarskog križa...

Prije početka misnog slavlja kojeg je pred više tisuća vjernika predvodio biskup Ličko-senjski Mile Bogović uz koncelebraciju biskupa, pomoćnih i umirovljenih biskupa- Puljića, Devčića, Ivasa, Huzjaka, Petanjaka, Gorskog, Semrena, Milovana, te mons. Pere Brajka, izaslanika vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića i brojnih provincijala, te izaslanice predsjednice RH Brune Esih, biskup Bogović blagoslovio je reljef „Slava hrvatskim mučenicima“ autora Kuzme Kovačića koji prikazuje put stradavanja na Krbavskom polju te na drugim ratištima, stratištima i jamama od davnih dana pa sve do Vukovara. „Naši naraštaji vraćaju im ljudsko dostojanstvo, a Krist ih dočekuje kao pobjednike“-poruka je reljefa.

Biskup Bogović je naglasio:

Premda ni mi, ni drugi narodi ne možemo reći da se nemamo za što kajati u svojoj prošlosti, s ponosom možemo reći da je velikana dobrote i žrtvovanja za druge bilo veliko mnoštvo u našoj povijesti: mnogo više nepoznatih, nego poznatih. Nažalost, naša svjetovna i crkvena povijest sustavno su prljane, što nije teško uočiti. Još i danas mnoge i debele naslage laži prekrivaju našu prošlost i naše velikane, tako da i najdobronamjerniji ne mogu vidjeti njezinu pravu sliku. Žalosno je da nam se isti oni koju su proizvodili te laži i danas nerijetko nameću kao učitelji i za tu svoju "školu" dobivaju i prostore i novce, upozorio je biskup, te dodao, kako je naš put na tragu poziva pape Ivana Pavla II. "put križa i čašćenja onih koji su od nasilja i raznih pušaka stradali".

U propovijedi biskup Bogović osvrnuo se i na oltarni reljef, za koji je rekao da to nije djelo samo visoke umjetničke vrijednosti, već i visoke vjerničke i domoljubne vrijednosti. Izbor Kuzme Kovačića za autora pojasnio je riječima "stalo nam je da ova crkva bude poznata i po umjetničkim sadržajima najvišega dometa, ali samo takvima koji nisu sami sebi svrha, nego koji izražavaju i prenose kršćansku poruku. Svaki detalj ovoga reljefa svjedoči o povezanosti našega naroda s Crkvom, o kršćanskom prožimanju njegove znanosti i umjetnosti. Pred reljefom nazvanim "Slava hrvatskih mučenika" možemo očitavati mukotrpni hod hrvatskog katoličkog naroda i ujedno se diviti umjetničkoj ruci njegova autora".

Osvrćući se na obilježavanje obljetnica stradanja, mons. Bogović istaknuo je kako je "ljudski cijeniti hrabrost i odvažnost u obrani naroda i domovine, u obrani života. Mi, kršćani, vjerujemo da smo mukom i Križem Gospodina našega Isusa Krista otkupljeni. Trpljenje i smrt Isusa Krista vjerniku su najjači dokaz za smisao patnje pravednika. Najbolji odgovor kršćaninu je Isusovo uskrsnuće. Ono je uslijedilo nakon velike patnje najvećeg pravednika. Ono je također dokaz da vremeniti porazi ne trebaju biti i stvarni porazi. Njihovo prihvaćanje u Kristovu duhu vodi prema pobjedi života nad smrću. Povorka mučenika, pobjednika koju vidimo na reljefu nastavak je patničke povorke s Krbavskog polja, križnih putova i Bleiburga, iz Vukovara i drugih bojišta i stratišta naše povijesti. Ova crkva želi svim svojim dijelovima, tako i ovim reljefom biti trajna propovjedaonica našemu narodu o smislu patnje i njezinoj ulozi u spašavanju života. Svaka patnja može biti proljeće novoga i bogatijega života. Ona je najkreativnija snaga kad je prožeta vjerom, ufanjem i ljubavlju, inače je patnja lijevoga razbojnika na Kalvariji".

Biskup se osvrnuo i na mučeništvo sv. Ivana Krstitelja, kojega se Crkva spominje toga dana, istaknuvši kako Ivanovi učenici nisu uzeli kamenje kojim bi se osvetili Herodu, već su uzeli Ivanovo tijelo i pokopali ga. I Pilat je Josipu iz Arimateje i Nikodemu predao Isusovo tijelo da ga pokopaju, a u rimskom pravu rodbina i prijatelji mogli su dobiti tijelo i pogubljenog državnog neprijatelja. Pokop čovjeka nadilazio je svako neprijateljstvo. No, suvremeni Pilati peru ruke i od te ljudske i civilizacijske obveze da predaju tijela ubijenih od brojnih "heroda i herodijada", kojima nisu samo odrubili glavu, nego su ih i grozno mučili i kao otpad pobacali u jame, jaruge i rovove, a ni danas ne daju vukovarskim majkama i suprugama tijela njihovih sinova i muževa, upozorio je biskup Bogović, te ponovno predložio da na Krbavskom polju bude svehrvatski grob za sve one žrtve čiji se identitet kod iskapanja ne prepozna. Time bi uz Crkvu hrvatskih mučenika i Memorijalni park udbinski prostor dobio još veće značenje i mjesto posebnoga pijeteta.

Poput učenika Ivana Krstitelja ni mi nismo došli ovamo s kamenjem u rukama da ga bacamo po krivcima, tim više što smo svjesni da ni hrvatska katolička ruka nije bila bez grijeha. Odavde se navješćuju mučeničke vrline, spremnost darivanja života za drugoga, a ne nasilje i osveta, ugroza života drugoga. Želimo i molimo da naš hrvatski narod poput Ivana Pavla II. visoko drži križ kao našu nadu, naš stijeg i našu snagu. To neka bude trajna poruka ove bijele golubice na udbinskom brdu, zaključio je homiliju biskup Bogović.

Euharistijsko slavlje pjevanjem su animirali združeni zborovi Gospićko-senjske biskupije pod ravnanjem Ivana Prpića Špike uz orguljsku pratnju vlč. Josipa Šimatovića.

Na Misu su spomen kamene ploče s mjesta stratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine donijeli motoristi, a doneseno je i dvadesetak knjiga koje su posljednjih godina dana objavljene o stradanju hrvatskoga naroda.

O mučenim i ubijanim hercegovačkim fratrima snimljen je film „In odium fidei“ u produkciji Laudato obiteljske televizije. U skladu s najnovijom enciklikom Svetog Oca „Laudato si“, biskup je zahvalio Laudato televiziji, ovim riječima: „Hvaljen budi Gospodine što smo dobili Laudato“.

„Kroz povijest hrvatskog naroda područje Like i Krbave teško je ranjeno. Crkva je uništena, kao i kuće i groblje koje je devastirano. Stradavali su i katolici i pravoslavci. Zemlja je bila oduzeta, zavladao je neki drugi zakon, koji nije poštedio ni pravoslavnu crkvu. Hoće li već jednom doći vrijeme da onim tisućama branitelja na Krbavskom polju, od 1493. godine, kao i ostalima koji su završili na raznim bojištima i stratištima…hoćemo li im ikad moći podignuti spomenik i izraziti javnu zahvalnost i naše poštovanje?“, upitao je Bogović.

Sa novom dozom duhovne hrane krenuli smo nazad put Šibenika ostavljajući tako iza sebe šesto po redu ovogodišnje hodočašće u organizaciji naše župe i župnika Puljića.

Jadranka Klisović