8. listopada: hodočašće sv. Šimunu u Zadar
Moram Vam reći da, kao što i sami znate, nisam stručni, kompetentni novinar niti sam hodočašće doživjela i proživjela s tim zadatkom pa Vam mogu samo napisati neke moje osobne impresije te Vas stoga molim da me i ne potpisujete (koristim priliku i ispričati i opravdati Vam se što se ne uključujem u čitanja, čuvanja djece i slično. Razlog tome je što mi je, eto, cijeli moj život posvećen odgoju svoje i djece u školi... Kako sam sama pa sve to uvijek i radim sama- jedva dočekam priliku da se netko drugi brine o svemu: organizaciji, paženju, čuvanju, brojanju, čitanju, gledanju gdje je tko, svemu pa da se i ja mogu malo opustiti, dozvoliti sebi da ne budem uvijek u grču i doživljavanju svega napola- jer mi je druga polovica uvijek opterećena drugima... Oprostite mi, ja sam samo obična smrtnica koja se, pogotovo kad je vjera u pitanju, želi posvetiti svojoj djeci i sebi. Iskreno se nadam da me nećete doživjeti kao sebičnu osobu jer to smatram da doista nisam, samo se preprepreviše dajem djeci u školi pa mi se čini da malo mene ostane mojoj vlastitoj... Silno se trudim imati strpljenja, ali je tako teško sve konce držati fizički sama. Zato su mi mise, hodočašća i sve vjerske prigode prilike kad se svjesno želim posvetiti Bogu, svojoj djeci i sebi). Ni inače nisam dobra kad nešto moram odraditi, a da me nešto osobito osobno ne potakne, kao što je to bio slučaj s mojim mailom nakon Veprica, potaknuta ponašanjem djece...
Stoga ću Vam napisati moja osobna promišljanja, a Vi onda to uobličite, doradite, dopunite, oduzmite, što Vam drago... Dakle, krećem:
nakon izrazito naglog pogoršanja vremena: kišnog, hladnog i vjetrovitog petka- osvanula je sunčana, čista, burna i prohladna subota, Dan sv. Šime i Dan neovisnosti. Dan kao stvoren za druženje s Bogom, obitelji i dragim ljudima...
Našli smo se na već ustaljenom mjestu za početak svih naših hodočašća i krenuli put Zadra u 9:30. Zbog relativno kasnog polaska smo išli autocestom, bez zadržavanja na našim ustaljenim postajama, ali ne bez obvezatne jutarnje molitve i uvođenja u sam današnji dan od strane našeg župnika, koji nam je, nakon molitve, ispričao mnoge zanimljive povijesne činjenice vezane uz sv. Šimuna, ali i općepovijesne činjenice onoga, a i ovoga vremena. Sve nam je to izuzetno pomoglo da vrijeme u autobusu doživimo duboko u sebi, promišljajući o Bogu, sebi samima i svojim životima, pripremajući se za svetu misu u crkvi sv. Šimuna.
Kao i svake godine, doživljaj u samoj crkvi jednostavno- neprepričljiv: sam ugođaj, ljudi svih uzrasta, različitih ekonomskih statusa i podrijetla; mnoštvo svećenika (e, ovdje ne znam kako bih vas sve imenovala, kad rekoste da su biskupi jedini svećenici pa ovdje napišite primjeren naziv)- svi sjedinjeni u molitvi...
Stoga ću Vam napisati moja osobna promišljanja, a Vi onda to uobličite, doradite, dopunite, oduzmite, što Vam drago... Dakle, krećem:
nakon izrazito naglog pogoršanja vremena: kišnog, hladnog i vjetrovitog petka- osvanula je sunčana, čista, burna i prohladna subota, Dan sv. Šime i Dan neovisnosti. Dan kao stvoren za druženje s Bogom, obitelji i dragim ljudima...
Našli smo se na već ustaljenom mjestu za početak svih naših hodočašća i krenuli put Zadra u 9:30. Zbog relativno kasnog polaska smo išli autocestom, bez zadržavanja na našim ustaljenim postajama, ali ne bez obvezatne jutarnje molitve i uvođenja u sam današnji dan od strane našeg župnika, koji nam je, nakon molitve, ispričao mnoge zanimljive povijesne činjenice vezane uz sv. Šimuna, ali i općepovijesne činjenice onoga, a i ovoga vremena. Sve nam je to izuzetno pomoglo da vrijeme u autobusu doživimo duboko u sebi, promišljajući o Bogu, sebi samima i svojim životima, pripremajući se za svetu misu u crkvi sv. Šimuna.
Kao i svake godine, doživljaj u samoj crkvi jednostavno- neprepričljiv: sam ugođaj, ljudi svih uzrasta, različitih ekonomskih statusa i podrijetla; mnoštvo svećenika (e, ovdje ne znam kako bih vas sve imenovala, kad rekoste da su biskupi jedini svećenici pa ovdje napišite primjeren naziv)- svi sjedinjeni u molitvi...
Misu je, izuzetno nadahnuto, predvodio mostarski biskup Ratko (oprostite, zaboravih prezime, a moje cure, koje su ga zapamtile, već odavno spavaju pa prezime dodajte Vi) i još nam jednom potvrdio važnost umješnosti jačine prenošenja i tumačenja Božje riječi... Nije bilo bitno imate li 15 ili 85 godina, jeste li u najmodernijoj odjeći ili narodnoj nošnji- Božja je riječ duboko prodrla do svakoga nazočnog...
Na žalost, još uvijek ima i onih koji se nisu naučili osnovama kulture pa su mobiteli svirali- ljudi se čak i javljali!- i alarmi na satovima zvonili, ali nas nisu niti malo omeli u upijanju svetih riječi, misli i postupaka...
Nakon mise smo se u tišini popeli do sv. Šimuna, pomolili se, uzeli pamuk, ostavili milodar i izašli iz crkve oplemenjeni i nahranjeni Božjom riječi.
Vani nas je dočekalo zubato sunce babljeg ljeta te smo, nakon duševne okrjepe, otišli i na fizičku: u restoranu Kod Stipe su nas opet vrlo srdačno dočekali i ugostili ukusnom hranom.
Zadar je predivan grad, prepun mjesta koje je vrijedno vidjeti, a pogotovo kad imate "vodiča" toliko znanjem punog i iskustvom bogatog kao što je naš župnik pa smo obišli poluotok, slušajući zanimljive povijesne činjenice te objašnjenja (tri zaštitnika Zadra, Katedrala, crkve, stup srama, sjemenište,...).
Na povratku smo u autobusu sređivali dojmove proživljenog dana, izmolili Krunicu i vratili se svakodnevnoj brzini i obvezama bogatiji za još jedno izuzetno lijepo i bogato iskustvo, ispunjeni mirom i Božjom milosti...
Oni koji su bili prvi put, iz drugih župa, ostali su ugodno zatečeni i iznenađeni svime doživljenim te izrazili želju da ih se pozove na svako hodočašće ubuduće!
Meni osobno je najveća vrijednost što sam i ovo hodočašće proživjela sa svojom djecom te tako još više učvrstila, kako našu međusobnu, tako i našu vezu, kao obitelj, s Bogom.
Stoga apeliram na sve roditelje: vodite svoju djecu na hodočašća, pođite s njima na nedjeljnu misu!
Budem tako tužna svake nedjelje kad slušam mlade ljude koji sjede u zadnjim redovima crkve i ne prestaju pričati tijekom cijele svete mise, koji se niti ne dižu sa stolica da bi zajedno molili! Ma da barem zašute načas pa poslušaju, pogledaju oko sebe, išta na trenutak dožive...
Ne obaziru se na prijekorne poglede ljudi oko njih, a ismijavaju svakoga tko im se obrati umiriti ih... Zar to nije žalosno?! Pa gdje su ti roditelji?! Čemu poslati dijete na misu, a da i sami nisu nazočni?! Čemu uče svoju djecu?! Dvostrukim mjerilima?! Pukom zadovoljavanju forme, bez apsolutno ikakve doživljenosti?! Da su roditelji uz djecu, iskreno se nadam da se ne bi tako ponašala...
Čemu se onda čudimo?! Što nam mladost propada i ide krivim putem?! Čemu ih mi, odrasli, učimo?! Tužno... Čak se usuđujem reći: beznadno...
Na žalost, još uvijek ima i onih koji se nisu naučili osnovama kulture pa su mobiteli svirali- ljudi se čak i javljali!- i alarmi na satovima zvonili, ali nas nisu niti malo omeli u upijanju svetih riječi, misli i postupaka...
Nakon mise smo se u tišini popeli do sv. Šimuna, pomolili se, uzeli pamuk, ostavili milodar i izašli iz crkve oplemenjeni i nahranjeni Božjom riječi.
Vani nas je dočekalo zubato sunce babljeg ljeta te smo, nakon duševne okrjepe, otišli i na fizičku: u restoranu Kod Stipe su nas opet vrlo srdačno dočekali i ugostili ukusnom hranom.
Zadar je predivan grad, prepun mjesta koje je vrijedno vidjeti, a pogotovo kad imate "vodiča" toliko znanjem punog i iskustvom bogatog kao što je naš župnik pa smo obišli poluotok, slušajući zanimljive povijesne činjenice te objašnjenja (tri zaštitnika Zadra, Katedrala, crkve, stup srama, sjemenište,...).
Na povratku smo u autobusu sređivali dojmove proživljenog dana, izmolili Krunicu i vratili se svakodnevnoj brzini i obvezama bogatiji za još jedno izuzetno lijepo i bogato iskustvo, ispunjeni mirom i Božjom milosti...
Oni koji su bili prvi put, iz drugih župa, ostali su ugodno zatečeni i iznenađeni svime doživljenim te izrazili želju da ih se pozove na svako hodočašće ubuduće!
Meni osobno je najveća vrijednost što sam i ovo hodočašće proživjela sa svojom djecom te tako još više učvrstila, kako našu međusobnu, tako i našu vezu, kao obitelj, s Bogom.
Stoga apeliram na sve roditelje: vodite svoju djecu na hodočašća, pođite s njima na nedjeljnu misu!
Budem tako tužna svake nedjelje kad slušam mlade ljude koji sjede u zadnjim redovima crkve i ne prestaju pričati tijekom cijele svete mise, koji se niti ne dižu sa stolica da bi zajedno molili! Ma da barem zašute načas pa poslušaju, pogledaju oko sebe, išta na trenutak dožive...
Ne obaziru se na prijekorne poglede ljudi oko njih, a ismijavaju svakoga tko im se obrati umiriti ih... Zar to nije žalosno?! Pa gdje su ti roditelji?! Čemu poslati dijete na misu, a da i sami nisu nazočni?! Čemu uče svoju djecu?! Dvostrukim mjerilima?! Pukom zadovoljavanju forme, bez apsolutno ikakve doživljenosti?! Da su roditelji uz djecu, iskreno se nadam da se ne bi tako ponašala...
Čemu se onda čudimo?! Što nam mladost propada i ide krivim putem?! Čemu ih mi, odrasli, učimo?! Tužno... Čak se usuđujem reći: beznadno...
