5. KOLOVOZA, DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI
U polusjenu ugodno hladne katedrale je uvijek lijepo ući. Zaokruživši pogledom primijetio sam lijepi broj naših župljana koji su se pridružili svetoj Misi zahvalnici prigodom 16 godina proslave vojno redarstvene akcije Oluja. Mir i tišina, gotovo da su se mogli osjetiti. Kao da zrače iz tih prastarih zidova. Mir koji nam toliko treba. Mir koji nam je potreban kako bi porazgovarali i zbližili sa našim Stvoriteljem, a mir kojega tako malo imamo zbog načina života kojim živimo. Na poseban način privlači ono malo, crveno, jedva vidljivo svjetlo koje simbolizira živu prisutnost našeg vječno strpljivog i punog ljubavi Boga. Privlači nas Njegova prisutnost i nekako mi je uvijek draže biti bliže tom svjetlu nego se zadržavati negdje u dnu ili pozadini.
Desetak minuta prije početka svete mise zahvalnice, u mislima sam bio sa svim našim poginulim braniteljima, a na poseban način sam preporučio meni bliske branitelje koji više nisu sa nama. I tako u toj tišini sam u molitvi prikazao i naše svećenike i našeg oca biskupa Antu znajući koliko su potrebiti naših molitava i pomoći pogotovo u ova vremena koja su prepuna namjerno insceniranih nemira svake vrste.
Sveta misa je započela dojmljivim mislima biskupa Ante kako se od mnogih koje je Isus ozdravio vratio samo jedan da bi mu se zahvalio. Nekako mi se to najviše provlačila kroz čitavu svetu misu. A propovijed sam doživio kao nastavak te misli. Teško je ponoviti, makar i dijelove koje je izrekao biskup. Nadahnuta propovijed je samo tekla i tekla i slikovito opisivala i stavljala događaje na svoje mjesto. Događaji iz bliske, ratne i poratne prošlosti su se nadovezivali na današnja vremena. Ponovo su slike odlazile i do daleke povijesti, Krbavskog polja, Bleiburga, Križnog puta pa sve do nedavnog Vukovara. Slušajući propovijed, tko je imalo poznavao hrvatsku povijest, mogao je vidjeti i skoro doživjeti patnje i konstantne pokušaje da se uništi Hrvatski narod, ali i našu upornost, postojanost, vjernosti i snagu koju smo nalazili u vjeri i Bogu.
Ne baš ovim riječima, ali smo mogli čuti poruku da usprkos prošlosti koja nas je gazila i sadašnjosti, postoji nada za sutra, ali sutra koje mora biti stavljena u ruke Boga našeg živog, ruke koje su toliko brižne i prepune, nama, teško shvatljive ljubavi.
Iako je bila prigodna sveta Misa zahvalnica za naše branitelje, Našu domovinu i generale, ipak sam još jednom na kraju Bogu zahvalio za naše drage svećenike i našeg biskupa Antu.
Mario Danek
