Hodočašće u Krasno – moj povratak u djetinjstvo

U pet smo već svi bili u autobusima i kako je prije znala reći moja pokojna baba: ''Gdje čeljad nije bisna ni kuća nije tisna'', pa isto tako i ta dva naša autobusa to jutro nisu bila tijesna, iako možda pokoji hodočasnik više nego samih mjesta u autobusima našlo se mjesta za svakoga. I ovaj put je don Tome vješto žonglirao između oba autobusa kako bi nas upoznao sa svime što nas čeka tog dana i kako bi nas sve osvjestio o svetištu u koje hodočastimo.

Prvo stajalište Gospić:
Dočekao nas je biskup i eto napokon nekog svećenika don Tomi ravna kada je riječ o znanju iz povijesti i volju da ju dijeli s drugima. S velikim žarom biskup nam je pričao o toj crkvi koja je u biti nastala zbog i uz pomoć vojske koja se tu na tom području okupljala. Nisam nikada razmišljala puno o Lici i njenom značenju, ali me svakako biskup zaintrigirao izjavama: ''Cijela Hrvatska je oduvijek bila jaka ili slaba koliko je ovo područje bilo jako i slabo!'' i ''Lika je sve naselila, a sebe nije raselila!'', ovo zadnje nažalost je vrijedilo samo za neko prošlo doba.
Ranije župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije izgrađena u 18.-om stoljeću uzdignuta je na stupanj i dostojanstvo katedralne crkve 2000.-te godine, osnutkom Gospićko-senjske biskupije. Tijekom Domovinskog rata crkva je zapaljena i odmah poslije toga kreće i njena obnova.

Drugo stajalište Smiljan:
Moja Bianka je bila oduševljena svima što je vidjela, fotografijama, rodnom kućom, ''Kolumbovim jajem'' i možda najviše transformatorom. Kako je rekla: ''Mama kao čovječuljak s kosom koja pleše!''
Što reći o Nikoli Tesli? Geniju kojem se napokon danas sve više ljudi s razlogom divi i napokon se saznaje tko je pravi izumitelj niza izuma koji su proslavili druge. Ne znam čemu se više diviti - njegovu umu ili njegovoj upornosti i predanom radu, neiscrpnoj energiji ili vizijama. Struja, rasvjeta, radio, telefon, tahometar, internet, daljinski, elektromotor, turbina... za sve to i još mnogo više je zaslužan Nikola Tesla. Tek sam posljednjih godina postala svjesna Teslinih dostignuća, njegova značaja. Odkako sam Biankin razred vodila na Jarugu upoznala sam se malo više s njim i njegovim izumima. Kao inženjera građevine koji radi u Vodovodu me ''njegova turbina'' oduševljava bez koje ne bi bilo ni naše prve crpne stanice na hidropogon niti hidoelektrane na Jaruzi pa time niti javnog vodovoda niti javne rasvjete koja je osvjetlila Šibenik kao prvi grad u cijelome svijetu! Tesla je uistinu zadužio čovječanstvo. Tko je bio Tesla uistinu? Kakav čovjek? Nikada nećemo saznati. Čovjek kojeg je Bog stvorio sa iznimnim umom, čovjek koji je zadužio čovječanstvo na svoj način. Dali je Bog imao s njim još neki drugi plan? Jeli Nikola slijedio put koji mu je zacrtao Gospodin? Bijelu golubicu poznavala sam do sada samo kao simbol Duha svetoga. Sada kažu to je zaštitni znak i Nikole Tesle, bez obzira na njegovu družicu ipak mi je to malo čudno. Otac mu je preminuo prije nego je doživio Tesline prve velike uspjehe i svjetska priznanja, preminuo je u razdoblju života u kom se njegov sin odao porocima. Dali bi bio zadovoljniji sinom da je dožio njegov kasniji uspjeh ili bi ga jednaka tuga pratila i dalje?  Teslini roditelji su svakako utkali vjeru i ljubav u njega i ostavili su neizbrisiv trag na njemu. Njegova izjava: ''Dar mentalne energije dolazi od Boga, vrhunskog bića ...Moja majka me naučila da treba svu istinu tražiti u Bibliji!'', vjerujem da je znak da je vjerovao u Boga i kolika je bila Vjera njegove majke koja se trudila istu utkati u njega.
Divim se Tesli kao jedinstvenom i najvećem inženjeru-znanstveniku-izumitelju kojeg je svijet ikada upoznao. Ako do sada netko nije vjerovao u izreku: ''Bez muke nema nauke!'' trebao bi nakon što je saznao za Teslu i njegov predani rad, rad do potpunog iscrpljenja. Divim se njegovoj upornosti, neizmjernoj disciplini i neiscrpnoj snazi i ustrajnosti u radu. "Čovek je rođen da radi, da trpi i da se bori. Tko tako ne čini, mora propasti", kada bi bar danas bilo više ljudi koji ove riječi slijede, prema njima žive i koji bi bili u stanju mladima približiti ovu istinu svojim primjerom (prvi mi roditelji).
Bio je jedan od najvećih vizionara. Prebolio je teške bolesti u djetinjstvu i mladosti i znao je da to nije bilo slučajno jer bio je stvoren za nešto veliko. Želio je dati čovječanstvu besplatnu struju, sve što je radio bilo je namjenjeno za dobrobit svih ljudi na svijetu. Nešto čemu se posebno divim je činjenica da ga nije bila briga što su se drugi redom ''kitili njegovim cvijećem''. Koliko nam je teško ako se ne primjeti odmah kada smo nešto ''dobro'' učinili, ako ne dobijemo odamah za to priznanje, ako ne uslijedi zahvala u najkraćem roku, a kamoli da netko drugi pobere zasluge za naša djela! Tesla nije mario za priznanjima ni slavom, nije očajavao kada su drugi ''izumitelji'' krali njegove ideje: "Neka budućnost kaže istinu, procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja, za koju sam tako naporno radio". Vjerujem da je ta budućnost konačno i došla.
Nije mario za novac, materijalno mu nije ništa značilo. Preminuo je sam, zaboravljen, bolestan, siromašan, iskorišten, izdan i prepušten sam sebi, ali vjerujem da je Bog bio i tada uz njega kao i kroz njegov cijeli život. Dali ga je Tesla tada prepoznao i pružio mu ruku, nadam se da mu je uspjelo.

Treće stajalište, naše odredište – Krasno:
Trebalo je stići do 11 sati u Krasno kako bi mogli sudjelovati na nedjeljnom misnom slavlju, s toga smo u žurbi napustili memorijalni centar Nikole Tesle i krenuli prema sjevernom Velebitu. Neka goviri tko god što hoće, ali sumnjam da postoji župnik u našoj bližoj i široj okolici koji umije svoje župljane na don Tomin način podučiti u vjeri, a još manje koji uspjeva toliko savršeno osmisliti hodočašće u kojem svaka riječ i pjesma služi tome da nas osvjesti i približi nam na korak bliže smisao našeg hodočašća, naše vjere i smisla našeg života.
Kako smo se približavali svetištu tako me je priroda kroz koju smo prolazili sve više očaravala. Toliko zelenila, te divne uzvisine, i pokraj Tesle i neopisive prirode opet nikako da shvatimo veličinu Božju, nikako da osjetimo njegovu prisutnost u svemu što nas okružuje, njegovu beskrajnu ljubav koju nam daruje. Krenuli smo uz strme serpentine na planinu u susret Gospi uz pjesme posvećene Majci Božjoj. Još uvijek nisam bila svjesna što me to gore čeka. Don Tome je već bio naglasio kako se radi o skromnoj crkvici koja naizgled po ničem nije posebna, ali koja u sebi krije Gospu odjevenu u vjenčanicu, Gospu koju prije svega zovemo Blaženom Djevicom Marijom. Djevičanstvo, mnogi danas ne znaju više ni što je to, kako to tumači Crkva don Tome nam je u više navrata i tijekom nedjeljnih misa pokušao objasniti. Djevičanstvo ne samo redovnika ili redovnica, djevičanstvo ne samo cure ili momka, djevičanstvo u braku, djevičanstvo poslije braka, djevičanstvo koje čovjek odabire iz ljubavi, a ne neko na koje je prisiljen. Djevičanstvo koje nosi veću težinu od mučeništva! Jeli to uopće moguće današnjim mladima prenijeti? Dali ću kao roditelj uopće približno utkati u moju djecu taj pojam, a kamoli želju da ga slijede?...
Pokušavam svaki put kada se nađem u prelijepoj prirodi uhvatiti je i ovjekovječiti fotografijom i svaki put se razočaram jer je nemoguće takvu ljepotu zarobiti u tako malom formatu sve da je i desetke puta veći. Neopisivo, jednostavno veličenstven je taj pogled s visine, te planine to zelenilo na sve strane svijeta.
Iz autobusa smo jurili u crkvu jer misno slavlje samo što nije započelo. Na brzinu je svatko našao malo mjesta u toj malenoj crkvici. Očarao me strop, sav drveni oslikan bezbrojnim posve jednostavnim reklo bi se dječjim crtežima, pojedinačno uokvirenim i posloženim jedno do drugoga. Ispred nas na dnu crkve oltar iznad kojeg se nalazi drveni kip Majke Božje, odjevena u vjenčanicu koja u naručju nosi malog Isusa. Bianka je odmah zamjetila te jednostavne slike koje su krasile i luk iznad oltara i posebno kovana klizna vrata iz četiri dijela koja su sada bila otvorena, a inače dijele oltarski prostor od ostatka crkve. Još uvijek nekako ničega svjesna...začuo se glas svećenika koji su ulazili jedan za drugim uz pjesmu ''Uđite s hvalama na vrata njegova!'' koju smo svi nastavili pjevati. Ne mogu opisati koliko mi je bilo lijepo čuti upravo tu pjesmu, toliko mi je bila savršen odabir u tom trenutku i inače mi je jako draga. Župnik je imao obaveze na drugom mjestu te nas je pozdravio njegov kolega. Po prvi puta sam čula legendu o Krasnom. Djeca su tu u planinama čuvajući blago u jednom trenutku ugledala cvijet u kojem su vidjeli lice Majke Božje. Cvijet su odnijeli u crkvu u dolini i na iznenađenje sviju sutradan je isti nestao iz crkve te su ga kasnije ponovo našli na planini. Ponovo su ponijeli cvijet i toga dana na povratku doma u crkvu, ali se ponovila opet isto-cvijet je ponovo nestao i osvanuo na planini. Na taj način su shvatili da je potrebno Gospi izgraditi upravo na toj planini crkvu. Svetište u Krasnom je nekada bilo jedno od najjačih prošteništa  Majke Božije u Hrvatskoj. U crkvici su toga dana uz nas bili još hodočasnici iz ako se ne varam tri župe iz različitih krajeva.
Misno slavlje je predvodio mladi svećenik koji mi se na početku čino dosta nervozan i nekako nespretan u svom govoru, a kasnije se ispostavilo da itekako zna prenijeti Riječ Božju. Njegova propovijed mi se svidjela jako, rekla bi da na svoj način ni po čemu ne zaostaje za don Tominim propovijedima (uzimajući u obzir da su nam don Tomine propovijedi u pravilu najdraže to mnogo govori). Kako se ne bi ovaj izvještaj odužio na desetke stranica morati ću izdvojiti samo nakratko: Čuti riječ Božju, razumijeti i sprovesti je u djelo u svom životu; dolaziti otvorena srca Bogu; otvorena, meka srca; biti podatan u rukama Božjim; dati se oblikovati; i onda kada se sve izvitoperi dopustiti da nas Bog nanovo oblikuje u ono što on želi; Marija koja je primjer potpune predanosti Bogu iz ljubavi prema Njemu; Marija naš najbolji primjer – su poruke koje su meni ostale u sjećanju koje je taj svećenik odaslao. Ako nikog drugog bar svoju djecu osvjestiti za Ljubav Božju, potaknuti u njima Bogobojaznost, jer ako zbog ničeg drugog bar iz straha od pakla nek' pokušaju slijediti Božju volju ako im ipak ne uspijemo utkati ljubav prema Bogu koja će ih spriječiti od djela od kojih bi trebali odustati kako Boga, kojeg bi trebali ljubiti više od svega ostaloga, ne bi povrijedili. Što više čitam o svetcima shvaćam da je ljubav žarka, neizmjerno jaka, ljubav neopisiva koju su osjetili prema Bogu potaknula u njima želju da mu služe i da mu se potpuno predaju i podrede svoje živote Božjoj volji - baš kao i Marija; umrijeti iz ljubavi – baš kao za nas Isus.
Kada smo nakon mise krenuli prema oltaru i kipu Majke Božje, svoju Bianku sam držala za ramena i kada je odjeknula pjesma Rajska Djevo Kraljice Hrvata sjećanja su me posve preplavila, oči su mi se napunila suzama, glas kojim sam pokušala otpjevati tu meni jednu od najdražih pjesama posvećenih Gospi postao je sve drhtaviji i konačno sam ponovo nakon ne znam ni sama koliko desetljeća osjetila ono što i nekoć kao dijete kada bi se približavala Gospi u svetištima - ushićenost, radost, uzbuđenje i strahopoštovanje. Sjetih se ljubavi koju sam tada gajila prema Bogu i Gospi kao više nikada kasnije na sličan način. Već odavno sam željela bar na trenutak ponovo doživjeti taj osjećaj koji sam kao dijete imala na raznim hodočašćima. Tu, u toj maloj crkvici na toj velebnoj planini, prethodno niti pravo svjesna kakvo ja to svetište tog dana pohodim, Bog mi je podario ponovo tu milost bar na par trenutaka. Šapnula sam u suzama Bianki da Gospi uputi želju da joj pomogne da se odagnaju ružne misli koje je zaposjedaju već duže vrijeme, a ja uputih već dugo svoju istu. Nedostajao mi je moj Bartol, i moj suprug, ali svakako će to biti još jedan razlog da najmanje još jednom pohodim tu Blaženu Djevicu Mariju u želji da i njih dovedem k Njoj - usred neopisive prirode.
Ako nam danas nešto nedostaje onda je to ne samo Vjera i Ufanje, već prije svega žarka Ljubav prema Bogu (meni prvoj)!