Ispis

HODOČAŠĆE U PADOVU, MILANO, PARAY LE MONIAL I LOURDES

Uskrsni tjedan, 2. travnja, Šibenik, noć, tišina, gore samo ulična svjetla, svi spavaju osim onih koji se bude na zvuk zvona koje svakog pojedinca budi na vrijeme da ne bi zakasnio. Ožive odjednom dvorišta, ulice, nogostupi i ceste, a svi ti putevi vode na jedno mjesto. Ovaj put Baldekin, autobusno stajalište. Svi se žure da ne zakasne i da uhvate bolje mjesto. A koje je mjesto bolje? Mjesto na kojemu si ti najbolje je. Slaganje kofera, zauzimanje mjesta, prebrojavanje i polazak. Ne bilo koji polazak, polazak je to na tvoje i moje duhovno putovanje. Putovanje na razmišljanje, molitvu, razmatranje, klanjanje, razgovor, primjećivanje onoga pokraj sebe, putovanje prijateljstva, tolerancije, zajedništva, putovanje prihvaćanja drugoga. Polazak, kratka molitva, upute Vođe puta, gašenje svjetala i preporuka: spavajte do svanuća! Spavalo se dakako, rano je. Vođa puta, župnik don Tomislav Puljić uzima mikrofon i budi nas jutarnjom molitvom, psalmi uskrsnog tjedna, svaki dan isti, znamo ih svi gotovo napamet. Pjesme, tumačenje psalama, razna objašnjenja kratkih čitanja i svetih mjesta kako bi koje dolazilo na red obilaska.

Padova; svetište sv. Leopolda Mandića, koje oduševljenje, radost, molitva, sv. misa u kapelici kod svetog Leopolda, zahvale, slikanje. Svetište sv. Antuna Padovanskog, znatiželja, razgledanje, molitva. Crkva svete Justine, a tu je i grob svetog Luke Evanđelise već je zatvorena, otišli smo s nadom da ćem se na povratku ponovo navratiti. O moj Bože, zar treba doći tu da se moli kao da ne možemo moliti na svakom mjestu, ali...? Idemo dalje put je dug i ne znamo još koliko naporan.

Milano; zadnji tren ulazimo u crkvu sv. Ambrozija, a po dobroti redovnika koji je zadužen za zatvaranje crkve ulazimo u svečevu kriptu gdje počivaju svečevi posmrti ostaci i ostaci još dvojice mučenika, molimo vjerovanje, jer je upravo sv. Ambrozije zaslužan za očuvanje prave vjere u Krista i da Evropom ne zavlada arijanizma. Milansku katedralu i Skalu vidjeli smo naveče samo iz autobusa, jer je bilo kasno. U prolazu smo bili u crkvi sv. Jurja i uživali u lijepim građevinama različitih umjetničkih stilova. Pomolili smo se i za dar slobode dane kršćanima. Zapravo stajali smo pred pločom Milanskog edikta. A Milanski edikt je uredba koju su 313 u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu. Odvezli smo se na večeru kod don Piera, a ondo se vratili do prenoćišta. Rano je jutro budimo se uz kavu, kapućino ili koji drugi napitak i kroasan te ponovo do milanske Katedrale, da ta ljepotica ne bi ostala ne viđena iz bliza, a bila bi i šteta. Toliku ljepotu i sjaj malo kad se viđa, a čuvaju je i tri reda straže. Nismo uspjeli ući unutra, jer smo velika grupa, a u više grupa izgubili bi puno vremena.

Putujemo dalje prema Francuskoj; auto put, beskrajno prostranstvo, zelena obrađena polja, raskoš i bogatstvo. Idemo prema Arsu, svetom Ivanu Marija Vianney-u po kojemu je taj gradić i poznat. Ili ne, poznat je po skromnom životu i dubokoj vjeri, dugom klečanju u molitvi pred Presvetim u arškoj župskoj crkvi i strogom postu jednog skromnog, krhkog siromaška koji se molio i žrtvovao za obraćenje svojih župljanja i uspio je. Približavamo se svetištu, uska krivudava cesta, a onda crkva sa neraspadnutim svečevim tijelom, župska kuća i pripadajuće prostorije netaknute, onakve kakve su bile za svečeva vremena pretvorene u muzej. Nije to sveti Ivan Marija Vianey planirao "čovjek snuje, a Bog određuje". Obilazak, molitva i preporuke za sebe i za posebne nakane. Taj dan smo tu imali i svetu misu sa jednom grupom njemačkih hodočasnika koji su iz Paray la Monial-a išli prema Lurdu sa svojim župnikom kao i mi, zatim  ponovo u autobus i polazak.

Čeka nas cilj našeg putovanja, Paray le Lamonial, znamo da je cilj na kraju, ali ne znamo hvala Bogu kad je i gdje kraj. Paray la Lamonial, sveta Margareta Allacok, presveto Srce Isusovo, sveti Klaudije, samostan sestara od Pohođenja i duple željezne rešetke iza kojih je živila i djelovala svetica kojoj se ukazalo Presveto Srce Isusovo. Ne to nije zatvor, one koje su same otišle iza tih rešetaka nisu samo radi sebe tamo, tamo su radi mene, radi tebe, radi nas svih. Netko bi možda rekao "hvala to ne treba", ali samo one znaju da treba. To su osobe koje se same zatvore da mogu i smiju moliti Srce Božanskog Spasitelja da spasi nas njegove nevjerne sluge. Taj mali gradić koji odiše mirom i tišinom u kojem se nalazi između ostalih veličanstvenih crkvenih građevina i jedna na oko skromna kapelica sa vječnim klanjanjem pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. To Srce, koje je vidjela ta skromna redovnica Margareta, treba tebe i mene, treba cijelo čovječanstvo, treba naš Planet-Zemlju. Molitva tvoja i moja može sve to održati samo moli, ne savršen si i ne vjeriješ čvtsto, moli! Crkvica sa Persvetim u Pokaznici sunčanog sjeja je onakva kakvu nikada nismo nigdje vidjeli. Obični zidovi, grede koje simbolično drže krov, oltar okićen svježe rezanim cvijećam sa Presvetim i par svijeća, nekoliko slamnatih povezanih stolica, ali tišina, molitva  i mir. Taj mir i tišina toliko su glasni i toliko viču da tvoje srce ne čuje ništa drugo nego svoje otkucaje i svoj nečujini šapat molitve koja se stvara u nutrini. Zašto me Srce Isusovo ovdje dovelo, zna samo ono, a ja znam samo ako molim s njim. Klanjanje pred Presvetim je vječno, a ti dođi samo ako želiš, samo ako si raspoložen, samo ako hoćeš. On čeka, a ti dođi kada hoćeš i ako hoćeš, to ne mora biti samo u Paray la Monial-u. Tvoja i moja župna crkva je tvoj i moj Paray la Monial. Tu su crkve sve jedna ljepša od druge, pa prostor sa križnim putem i molitva pred postajama i na kraju mračna prostorija kao grob. Nije me bilo strah, bili smo u grupi, ali u svom grobu bit će svak sam. I hoće li me biti strah? Mi dvije noći i dan u prilici da dođemo na mjesto vječnog klanjanja, a On neprestano čeka mene i tebe, sam. Tu je samo za nas! Napuštamo to mjesto, a svi bi ostali još, ali treba poć. Čeka nas dugi put do Lurda. Nije nam teško, jer očekujemo opet nešto primamno za oči, znatiželjni smo, vidjeti, čuti, osjetiti, a Isus kaže "blago onima koji ne vidješe, a vjeruju". Gdje je naša vjera?, iako smo sve to vidjeli, iako nam je župnik sve to i ostalo putem ispričao i u filmu pokazao. Koliko informacija, koliko povijesnih činjenica, a mi gluhi i nemarni, neću reći ne daj Bože nezahvalni.

Lurd, moj Bože je li to uopće moguće? A moguće je u zemlji tolikog prostranstva ovo je prostranstvo jedne cjeline, jedne ljepote neviđene, jednog veličanstvenog doživljaja, bolje reći mnoštvao doživljaja u jednoj cjelini i na jednom mjestu. Gospa, Majka Boga, Majka Njegova Sina, Majka naša i mi malešni pred njom, puni potreba, nevolja, zahvala, želja, ponizni u molitvi kad nam nešto treba. Mi ko mi, slabašni, grešni, potrebni. Pitam se moj Bože, moja Mjko Nebeska, znamo li mi moliti, znamo li prositi, zmademo li biti zahvalni i ponizni, a na kraju zaključak, samo veliki upitnik? Našli smo se na sve strane; kad smo došli smještaj u Pays Bas hotelu, večera, odlazak na trg pred špilju ukazanja na veličanstvenu svečanu procesiju sa svijećama. Pjeva se i moli na različitim jezicima, ali svi znamo sve i svi smo jedno, ali trenutak kad naš hrvatski jezik dođe na red kao da smo doma. A Doma je najljepše i najdraže, ma kako god bilo. Svaki događaj i susret izgleda kao vrhunac, a onda ono drugo zasjeni ono prvo pa opet ponovo. Prije odlaska na počinak još smo obišli špilju ukazanja i pomolili se pred nebeskom Majkom. Subota jutro, doručak pa odlazak na svetu misu u 7.30 sati, skupa sa župnikom i hodočasnicima župe Gospe vad grada i biskupom, svećenicima i hodočasnicima Požeške biskupije. Požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je koncelebraciju skupa sa svojim svećenicima, našim župnikom don Tomislavom i župnikom Gospe van grada, a predstavnici svske župe su sudjelovali u čitanjima i molitvi vjernika. Do ručka je svaki od nas obavljao svoje privatne pobožnosti. Obilazak triju bazilika, moljenje krunice pred slikama petnaest otajstava ružarija (radosnih, žalosnih i slavnih), kupanje dijela hodočasnika u lurdskoj vodi, obilazak podzemne bazilike i rodne kuće i zatvora Bernardice Subiru. Iza ručka smo se ponovo vratili u svetište gdje smo molili sa župnikom križni put pred veličanstvenim postajama. Župnik nam je pokazao i X postaju i grb koju su financirali i Hrvati u sastavu Austrougarske monarhije. Iza toga smo uz ostale pobožnosti i razgledavanje svetišta i kupnji nabožnih predmeta bili i na klanjanju pred Presvetim u podzemnoj bazilici. Iza večere smo ponovo došli u svetište na procesiju sa svijećama i molitvu krunice kao i predhodnu veče. Tada smo se i pozdravili sa Gospom i svetištem, prenoćili i rano ujutro krenuli prema Domovini.

Sljedeće konačište i večera bili su ponovo u Milanu. Nismo mogli u povratku mimoići Padovu i crkvu svete Justine u kojoj smo slavili svetu misu u kripti skupa sa talijanskim vjernicima i njihovim župnikom. Normalno pomolili smo se na oltaru svete Justine i svetog Luke evanđeliste. To je bila naša zadnnja postaja hodočasničkig hoda sa kratkom stankom za rčak u Rijeci.

Živi i zdravi vratili smo se 8. travnja u večernjim satima u naš Šibenik puni oduševljenja, lijepih dojmova i normalno umorni. Kad se sve malo slegne i kad budemo svjesni svega dobrog, lijepog, pobožnog i svetog što smo vidjeli i doživili, normalno i novih prijateljstava, možemo samo Bogu zahvaliti što smo se odlučili na ovo hodočašće. Naravno hvala i župniku don Tmislavu kao i našim vrijednim vozačima Mariju i Mati na svemu.

Hodočasnica


Kako sedam Bogom bogatih dana opisati u nekoliko rečenica? Teško.

Opisivati gradove, svetce, krajolike, povijest, doživljeno, zajedništvo...

Kako napisati ovaj izvještaj?!

Pa evo, očima koje traže više Boga,manje sebe, koje su ovozemaljske, slabe, slijepe, grešne, a čeznu za nebeskim, vječnim, svetim.

Pošli smo svaki sa svojim nakanama, molitvama, čežnjom za boljim sobom i svijetom oko sebe, vjerujem.

Slavili smo svetu misu svaki dan, hranili se Kruhom Života.

Posjetili mjesta, svetce koji su se spasili u Gospodinu i proslavili Ga, i po njihovoj svetosti su i ta mjesta svetija.

Padova - sv.Leopold, sv.Ante, sv.Luka, sv.Justina. Ars - sv.Ivan Maria Vianney. Paray le Monial - sv.Maria Margareta Alacoque, sv.Claude de la Colombière. Milano - sv.Ambrozije. Lurd - sv.Bernardica.

Jesam li štogod propustila navesti?!

Gospodin nam se očitovao u svakom trenutku.

I u našim slabostima pozivao na jakost - na Sebe.

Hodočašće - hodati i Boga slaviti.

Na trenutke taj hod nije bio lagan, a ma posrtalo se i padalo, ali se hodalo. Sve na slavu Boga.

Eto! Ovih sedam dana upisano je u Knjigu Života svakog od nas hodočasnika. Iz Knjige nam je učiti. One dobre stvari učiniti boljima, a one manje dobre možda još boljima.

" Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje" 2 Kor 12,9

Ruku pod Ruku sa Gospodinom, zaogrnuti Njegovim milosrđem, hodamo do u Vječnost!

Božji blagoslov!

I.K.


Svakodnevne brige i obveze vezane za egzistenciju današnje obitelji, unatoč nastojanju da se u svemu tome nađe mjesta za pravu skoncentriranu molitvu i razgovor s Gospodinom, sa vremenom čovjeka iscrpe, a iskrena molitva izblijedi, te postane suhoparna, a čovjek duhovno ispražnjen. Hodočašće - bijeg od svakodnevice, prekrasna priroda, sveta mjesta, druženje sa ljudima koji imaju isti problem, te traže Gospodina i o tome pričaju, uz duhovnog vođu koji te razumije i zna kako pomoći u postojećoj situaciji idealan je lijek da čovjek ponovo „napuni baterije“ te vedrije krene dalje u „životnu utakmicu“.

Prošlo je jedanaest godina nakon preseljenja naše obitelji na područje župe Presvetog Srca Isusova. Redovni odlasci na Mise zornice i nedjeljne Mise koje je predvodio župnik don Tomislav Puljić te njegove propovijedi ojačale su nas u uvjerenju kako je odlazak na hodočašće sa ovim župnikom jednostavno nužan. Ove godine moja obitelj slavi 20. godišnjicu svog postojanja, baka je odlučila čuvati djecu, a skupilo se i nešto novca koje je trebalo pravilno uložiti te smo se supruga i ja odlučili za odlazak na ovo divno hodočašće.

Molitva, pjesma, druženje, zajedništvo, ohrabrenje, oduševljenost, nova znanja i iskustva te ono najvažnije - duhovno ohrabrenje rezultat su ovog župnog hodočašća te smo uvjereni da ovo isto osjećaju svi sudionici ovog hodočašća. Naš župnik ni trenutka nije gubio u nastojanju da u nama probudi vedar duh i zahvalno obraćanje Gospodinu uz molitvu i pjesmu. Sjajnom organizacijom, obzirom na 4000 prijeđenih kilometara te višestrukim promjenama smještaja koje je bilo nužno u provedbi hodočašća, omogućio nam je da sve što se može, maksimalno vidimo i doživimo. Veliko hvala našem župniku na svemu što je za nas učinio ! Gospodin neka ga blagoslovi, nagradi i čuva !

Upravo ono što smo očekivali od ovog hodočašća se i ostvarilo. Svaka destinacija nam je donijela nova saznanja i nove osjećaje. Sv. Leopold Mandić i njegovo svetište ukazalo nam je kolika je vrijednost u dobroj ispovijedi i priznavanju svojih pogrešaka, kajanju za sve krivo učinjeno i čvrsta odluka u nastojanju da se iste greške ne ponavljaju.

Mjesto Ars u Francuskoj i svetac Jean Marie Vianney svojim životom nam je posvjedočio da neovisno o svojoj obrazovanosti možemo biti svjetlo u mraku za one koji ne poznaju i ne priznaju Gospodina, čak i u sredinama gdje to izgleda nemoguće, te ih primjernim životom uvjerimo da se i oni obrate Gospodinu i spase.

Parey le Monial, mjesto je koje odiše mirom, čistoćom, lijepom prirodom, prelijepim kapelicama te velikom crkvom. Mjesto vječne molitve u kapelici naučilo nas je da svaki razgovor sa Gospodinom mora započeti najprije dugom šutnjom, poniznošću, tišinom i smirenošću. Jedino tada je taj razgovor, zahvala i molitva Gospodinu najiskrenija.

Lourdes i svetište Majke Božje, naše Nebeske Majke i Kraljice puno je hodočasnika sa svih strana svijeta. Kao što jednoj Kraljici i priliči, svi hodočasnici svakodnevno žele biti u zajedničkoj procesiji organiziranoj njoj u čast sa zapaljenim svijećama i molitvama na svim jezicima svijeta, te se okupati u vodi sa izvora koji je u špilji potekao nakon njene nazočnosti na ovom mjestu. Ljepota izgrađene crkve, koja je po njenoj želji izgrađena na mjestu iznad špilje, ostavlja hodočasnike bez teksta. Kupanje u vodi iz ovog izvora naučilo me je da spoznam svoju malenost pred Gospodinom, a isto je osjetila i moja supruga. Očito nas tome uči naša Nebeska Majka i Kraljica jer je i ona iskazala svoju malenost pred Gospodinom. Jedino u takvom osjećanju spremni smo priznati svoju grješnost i moliti Gospodina za milost i spasenje.

Hvala i slava Gospodinu čijom dobrotom i milošću smo bili sudionici ovog hodočašća !

M.S.