Ispis

POSEBNA ČESTITKA  ZA  BOŽIĆ


Ovih dana mi je pod ruku došla jedna sličica koja je bila u kutiji sa starim stvarima, a ispala je iz malog okvira za slike. Na njoj je prikazana Majka Božja s malenim Isusom kako ga nježno povija. Okrenula sam je s druge strane i vidjela da je to ustvari stara požutjela čestitka za Božić, bez markice i napisana pisaćim strojem, a tekst je bio jedva vidljiv. Stavila sam naočale i jedva uspjela pročitati napisano, a onda najednom osjetih toplinu u srcu. To je bila čestitka za Božić don Ante Marinova, prvog župnika Baldekina, naše župe Presvetog Srca Isusova, ovoj obitelji dok je moj suprug još bio dijete, a ima tome najmanje četrdeset godina. Vjerojatno ju je ostavio u kući kad je dolazio u blagoslov obitelji, a tako možda i u drugim obiteljima koje je obilazio.
Ta čestitka je oživjela i ono vrijeme koje smo proveli skupa s don Antom. Išli smo na pripreme za vjenčanje, vjenčao nas je, krstio najstarijeg sina, na svetoj euharistiji tumačio i približio Božju Riječ, kao da ga i sad vidim...
Hvala mu što nas je poučio i doprinio našem rastu u vjeri koja nije u nama bila uvijek vidljiva, ali je ipak ponešto ostalo i ostavilo traga. Na poleđini slike piše ovako:
Sretan i veseo Božić, sretnu novu godinu cijenjenoj obitelji želi župnik

don Ante Marinov

Šaljite redovito svoju djecu na vjeronauk, dođite svake nedjelje s njima na svetu misu, čitajte i širite vjersku štampu!
Poseban je osjećaj nakon svih tih godina pročitati ove retke lijepih želja i poticaja na roditeljsko poslanje koje je aktualno u svako vrijeme, a čini se posebno u ovo naše kada je obitelj tako žestoko napadnuta i sve se čini da je se razori. To je poruka za sve nas, a posebno naše mlade obitelji da budu otvorene životu i svoju djecu odgajaju u kršćanskom duhu , da ih nauče da se odmlena druže s Isusom, jer se samo tako mogu oduprijeti ovom zlu oko nas.     Danas se živi dosta ubrzano i imamo osjećaj da tehnologija ne služi nego vlada ljudima. Rijetko se pišu pisma i čestitke, a pomalo se s nostalgijom prisjećamo proteklih vremena. Sjećamo se svih onih ljudi s kojima smo se družili u različitim razdobljima svog života, dijelili s njma i dobro i zlo, a nisu više s nama jer su otputovali u Nebo. Neke je život odveo negdje daleko jer je i rat učinio svoje. Svatko je otišao na svoju stranu, podizao djecu i bio zaokupljen svojim problemima i izazovima života.  Isprva smo se znali povremeno viđati, čuti telefonom, slati čestitke, a onda su godine prolazile i to je postajalo sve rjeđe. Onda se jednog dana dogodi „slučajni susret“ s nekima od njih. Suze radosnice, nevjerica nakon toliko godina i obećanje da ćemo nadoknaditi izgubljeno i opet se družiti s našom već odraslom djecom. Nikakva tehnologija ne može zamijeniti ljudski susret jer jedino to ostaje u našem sjećanju jer je živo, opipljivo i toplo.  Često kažemo da nemamo vremena ni za što, a trebali bismo znati zastati u životu.
Tako i ja sama osjećam grižnju savjesti što češće barem ne nazovem neke drage ljude, a taj osjećaj bude i gori ako saznam za bolest ponekog od njih za koju nisam imala pojma jer se nismo dugo čuli. Onda slijedi po tko zna koji put ona odluka da ću ove godine to promijeniti i truditi se pronaći malo više vremena za prijatelje koji se raduju našim susretima u kojoma se vidimo i razmijenimo po koju toplu ljudsku riječ šaleći se nekim anegdotama iz našeg života.  Mi bismo uvijek htjeli mijenjati gruge, a sebe nikako. Trebali bismo učiniti odluku da najprije promijenimo sebe, a onda će se i na druge preliti to ozračje topline i ljubavi.
Potaknuta ovom čestitkom našeg župnika don Ante Marinova koji nas, nadam se, sada s neba promatra, htjela bih svima nama poželjeti da jedni drugima budemo dar i živa čestitka, te da Kristom zaodjeveni hrabro idemo naprijed kroz ovu oluju života!