Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Hodočašće u Krašić i Sloveniju

7. Slovensko-Hrvatski susret koji se ove godine održavao u Stepinčevu Krašiću bio je povod našem hodočašću, a kad smo već tako blizu granice bila bi šteta da nismo osjetili i mistiku dvaju drevnih samostana u Sloveniji.

Dolazak u Krašić na 7. susret hrvatskih i slovenskih vjernika za mnoge je bio prilika da se bolje upoznaju sa omiljenim blaženikom Alojzijem Stepincem (rođen 1898. u Brezariću) i to kroz crkvu koja nosi njegovo ime, te kuću u kojoj se rodio i neko vrijeme živio. Vremena je bilo i za Križni put, ispovjedi..., a onda je krenulo zajedničko misno slavlje pred više tisuća zainteresiranih vjernika iz dviju susjednih država koji i ovakvim susretima svjedoče dobrosusjedske odnose u vjeri. Spomenimo da je misno slavlje predvodio kardinal Josip Bozanić, a nastupili su i župni i drugi zborovi

Posjet muškom kartuzijanskom samostanu u Pleterju za veliku većinu hodočasnika bio je ujedno i prvi susret sa zatvorenim crkvenim redom. Zapravo, zatvorenim je ostao i sada, a vrata su nam se tek malkice odškrinula prezentacijom video filma u staroj gotičkoj crkvi. Iz videa smo mogli saznati nešto više o povijesti samostana, jednog od ukupno četiriju u Sloveniji, ali jedinoga u kojem se i danas živi. Naravno, saznali smo ponešto i o njihovu načinu života u tišin, osami, ali ne i samoći jer ovdje se, više nego igdje drugdje, zivi u bliskosti s Bogom, u jedinstvu sa Stvoriteljem.

Jedina zadaća Kartuzijanaca, zapisano je: „razvijati Božji život koji smo primili na krštenju“, „Širiti Božji život cijelim mističnim tijelom udaljen od sviju“. U svojim ćelijama-kućicama, u tišini i samoći, kartuzijanci svoj život predaju Bogu. U rijetkim prilikama mogu šetati dvorištem, u crkvi se sastaju tri puta dnevno, u molitvama još češće...

Naravno da nas je zanimalo nešto više o njihovoj svakodnevici pa smo tako saznali da život u osami i tišini zapravo znači ne razgovarati, osim u rijetkim prilikama. Hranu dobijaju dva puta dnevno, a kad se ne mole i nisu na misi, posvete se radu u poljoprivredi, obrtništvu... Ono što proizvedu prodaje se u omanjoj prodavaonici gdje smo kupovali njihovih ruku djelo- suvenire, ljekovite proizvode....

Susreli smo se i sa jednim srdačnim kartuzijancem koji je na poziv našeg svećenika don Tomislava na kratko napustio samostanske zidine i susretljivo se malo podružio sa zainteresiranim hodočasnicima i našim vodičem don Tomislavom. Njega je pak zanimalo kakva je budućnost ovog samostana s obzirom na sve veće osipanje koje nije mimoišlo ni Pleterje. Odgovor kojeg je dobio sve nas je rastužio.

Do sljedećeg odredišta cistersitskog samostana u Stični put nas je vodio kroz prelijepe krajolike kojima je jesen udarila snažni pečat, a ni proljeće se nije dalo pa je kolorit uistinu pružao nesvakidašnje raskošnu sliku. Dolazak u najstariji cistersitski samostan u Sloveniji, onaj u Stični koji potječe iz 1132.godine, doslovno nas je oboružao. Samostanske zidine, crkva, crkveni toranj, velika dvorišta, muzej i vrtovi, najavljivali su mistiku kojoj smo svjedočili već po ulazu kroz veliku kapiju. Sve je odjednom imalo smisla, sva ona priča o šutnji o kojoj smo pozorno slušali tijekom vožnje. Uporno smo se pitali kako se može živjeti bez „ćakulanja“, samo u tišini i molitvi, a odgovor smo dobili zakoračivši u tajanstvene prostore samostana, šetajući njegovim pustim hodnicima pogleda uprtog u visoke stropove koji su samo pojačavali mističnu notu ovog prostora u kojem stanovnika, sva sreća, još ima iako im se broj stalno smanjuje.

Obilazeći prostor samostanskog muzeja koji se proteže na dvije etaže dobili smo dublji uvid u životni tijek njegovih stanovnika koji su se Bogu zavjetovali na molitvu i šutnju. Susretljiva gospođa-vodič koja nas je svojom pričom provela kroz dalju i bližu prošlost ovog mjesta i njegovih stanovnika, govorila je s toliko ljubavi da smo upijali svaku njezinu riječ. Pogled na starinjska kuhinjska pomagala, poljoprivrednih i obrtničkih alata u mnogimaje izmamio uzdah, a ujedno je bio i podsjetnik na vremena kada se živjelo puno teže nego danas.

Likovi u prirodnoj veličini zaogrnuti u izvorne samostanske uniforme mnoge je fascinirala, kao i razgled maketa samostana u izvornom obliku i druge vrijedne sakralne i druge predmete koji su nam malo- pomalo pomagali da dublje utonemo u povjest samostana koji se može pohvaliti i svojom ljekarnom koju su korisnici proglasili najboljom u državi. Utemeljio ju je pater Simon Ašić po čijim se recepturama i danas spravljaju i prodaju brojni proizvodi koje smo i sami ponijeli kućama. Izbor je bio bogat: od raznih salama, sireva, gline, suvenira, čajeva za sve tegobe, ili gotovo sve, do octa od meda, hrena, oraha, češnjaka...Tu je i čajoteka pa nismo odoljeli isprobati neku od čajnih mješavina.

Zanimljiva je priča o pateru Ašiću (1906-1992) koji je ostao zapamćen u narodu kao veliki , najveći poznavatelj ljekovitog bilja od kojeg je spravljao čajeve, masti, tinkture i tako pomagao ljudima u nevoljama. Negdje je ostalo zapisano da je rekao: „Čovjek nije nikada bio ugrožen kao danas. Sadašnji tempo života uzrokuje u njemu nemir, strah, stalnu napetost, razdražljivost iopće nezadovoljstvo. Nezadovoljan sam sa sobom zatvara se u sebe i postaje sve manje sposoban za normalne međuljudske odnose. Takvo stanje dovodi do mnogih bolesti: nervoze, smetnji krvotoka, bolesti srca, jetzre i pluća“.

Tko se sa ovim riječima i danas ne bi složio. Osim pripravaka koje smo ponijeli kućama u borbi protiv navedenih tegoba pomoći će nam zasigurno i kratki boravak u samostanu čija nas je uprava primila toplog srca i ugostila kao najbolje prijatelje.

Za kratkog boravka u samostanu sudjelovali smo u ranojutarnjoj misi zajedno sa mještanima. Mnogi od nas imali su tako po prvi puta priliku slušati koralne napjeve i misu koju su predvodili cistersitski pateri i opati. Oni kojima rano ustajanje nije bio problem prije mise sudjelovali su u još ranijoj zajedničkoj molitvi.

Prijem naših domaćina sve nasje zatekao, a posebno okrijepa kojom su nas pogostili. Stvarni život ovih monaha za nas je i dalje ostao tajanstven iako su nam malkice odškrinuli vrata svog života na čemu smo im neizmjerno zahvalni jer je u nama probudio novi duhovni poticaj.

Boravak u Dolenjskoj donio nam je i novu spoznaju o blaženiku Alojziju Grozde (1923-1943). Crkva Majke Božje u kojoj se nalaze zemaljski ostaci ovog blaženika, nalazi se na vrhu brda Zaplaz-Čatež, a put do nje vodi krivudavim stazama po kojima bi se teško snašli da nije bilo susretljivosti dvojice devedesetogodšnjaka iz Stične koji su vozili ispred nas i tako nas doveli do prekrasne crkve Alojzija su,saznajemo, ubili partizani 1943.godine. Ulazeći u crkvu posebno su nas se dojmila Sveta vrata, djelo kiparice Draguce Čadež, te mozaik najpoznatijeg slovenskog majstora Rupnika. Poklonili smo se budućem svecu i krenuli u kratki obilazak ovog prekrasnog prostora na vrhu brda. Kud god pogledaš ljepota do ljepote, sakralna i ona prirodna. Malo dalje od crkve nalazi se gusta šuma hrasta, bukve, jele.. Staze su prekrivene debelim slojem opalog lišća pa smo imali osjećaj kao da hodamo po najudobnijem tepihu. Staza od suhog lišća vodila nas je do Marijinog studenca. Vodi sa ovog izvora pripusuju se zdravstvene moći. Iznad izvora, još daleke 1915.g. čateški župnik Henrik Povše sagradio je kapelu posvećenu Majci Božjoj Lurdskoj kojoj smo se poklonili i sobom ponijeli ljekovitu vodu.

Hodočasnica

SVETAČKIM STOPAMA U KRAŠIĆU I SLOVENIJI


Nedavno nam je župnik najavio jedno posebno hodočašće koje će uključivati i posjet monasima strogih kontemplativnih redova. Ispričao nam je neke pojedinosti o njihovom asketskom životu o čemu su neki prvi puta čuli i to je mnoge potaklo da krenu u subotu 19. listopada 2019. na novo hodočašće. Povod je bila zajednička sv. misa slovenskih i hrvatskih vjernika koja se već niz godina u jesen služi naizmjence u obje države. Ove je godine odabran Krašić, rodna župa našeg kardinala Stepinca, pa je župnik osmislio dvodnevni sadržaj u kojem smo nakon sv. mise u Krašiću, otišli u susjednu Sloveniju, u Pleterje i Stičnu.
Na svečanoj koncelebriranoj sv. misi, koju je predvodio kardinal Bozanić i propovijedao mariborski nadbiskup Alojzij Cvikl, bili su mnogi svećenici, bogoslovi, sjemeništarci i nekoliko tisuća hodočasnika, romara među kojima i mi iz šibenske župe Presvetog Srca Isusova s našim župnikom don Tomislavom Puljićem.
Propovjednik je istaknuo da je ova sv. misa izraz zahvalnosti bl. kardinalu Stepincu jer je 1941. primio u zagrebačku nadbiskupiju 536 prognanih slovenskih svećenika i zaštitio ih od terora nacističkog režima. U njima je gledao Isusa koji kuca na vrata i učinio djelo ljubavi koje se ne zaboravlja. Naša dva naroda okuplja i Marija, nebeska majka slovenskog i hrvatskog naroda. U Krašiću me se posebno dojmio veliki Križni put postavljen na lijepo uređenom širokom prostoru na kojem su postaje oblikovane kao male otvorene kućice s tekstom Muke Gospodnje i usporednim tekstom o kalvariji koju je prošao kardinal Stepinac.
Naš je sljedeći cilj bio kartuzijanska opatija Pleterje, izgrađena u gotičkom stilu. Približavajući se ulazu, hodajući ispod visokih zidina osjećala sam poseban mir. U jednoj maloj prostoriji nam je bio prikazan kratak video uradak o povijesti ove opatije i životu kartuzijanaca. Naša pažnja bila je potpuna i u tišini smo upijali slike molitve i rada Bogu sasvim predanih redovnika. Jako nam je drago što smo imali čast susresti jednog kartuzijanca, rodom Kaštelanina koji je već petnaest godina u Pleterju. Potpuno zrači Duhom Svetim!
Predvečer stigosmo u cistercitsku opatiju Stična posvećenoj Gospi Žalosnoj. Dočekao nas je mladi, simpatični o. Nikolaj zadužen za primanje hodočasnika u njihovo konačište unutar prekrasnog opatijskog kompleksa osnovanog u 12. stoljeću, a izgrađenog u romaničkom stilu. Skladna, velika građevina s dugim, širokim hodnicima, debelim stupovima i ukrašenim svodovima svjedoči Božju veličinu, a ljudsku malenost. Diveći se ljepoti stare građevine kroz glavu mi prolazi koliko je mnoštvo redovnika tijekom niza stoljeća ovdje živjelo, postilo i molilo prikazujući svoj život kao žrtvu naknadnicu za grijehe drugih. To je veličanstvena, neopisivo moćna duhovna snaga koja mladog čovjeka obuzme, obujmi te mogne ostaviti i prezreti sve i odreći se svega i svih te poći u zagrljaj samom Gospodinu, služeći mu obdan i obnoć prinoseći svoje molitve, žrtve i sav život... Snaga Duha Božjega koja se daje onima koji je traže... Tu se osjeća mir, duboki smisao, dodir Vječnoga jer su monasi odvojeni od svakodnevne vreve i ovosvjetske ispraznosti, stalno u Božjoj prisutnosti i Njegovoj milosti. Izgradnja vrlina, kreposti pomognuta je duhovnom snagom vjere i obnašanjem strogih monaških pravila u čemu su subraća jedni drugima uzor i potpora. Na višekratnu zajedničku molitvu poziva ih odmjereni zvuk zvona koji podsjeća na kucaje srca koje hita Gospodinu. Svevišnjemu Bogu hvala na tim čvrstim stupovima vjere i duboke pobožnosti koji stoljećima služe grešnom i jadnom čovječanstvu opterećenom mnogim bremenima!
Sutradan u jutarnjim satima nakon pjevane molitve monaha i sv. mise koju je predslavio njihov opat otišli smo u malo mjesto Zaplaz kraj Čateža. U hodočasničkoj crkvi posvećenoj Uznesenju Marijinu čuvaju se moći blaženog Alojzija Grozdea, mladog bogoslova koji je ubijen 1943. iz mržnje na vjeru. Tako smo ovim hodom povezali dva mučenika iz naših patničkih naroda, dva Alojzija koje ubiše bezvjerci jer oni bijahu vjerni, a njihov primjer nam danas svijetli i uzor je mnogima, a osobito svećenicima. Vrativši se u Stičnu, uz pomoć mlade profesorice zadužene za vodstvo posjetitelja, obišli smo Crkveni muzej koji se nalazi u jednom krilu opatije. Tu smo uz mnoge eksponate i prikaze saznali o nastanku i razvoju crkvenih redova na tlu Slovenije i njihovom djelovanju kroz prošlost u slovenskom narodu. Njihova uloga je nemjerljiva jer su oni pridonijeli svekolikom razvoju i napretku cijelog kraja, kako materijalnom tako i društvenom i duhovnom. Danas ostaje pitanje kakva je budućnost ovih redova koji su negda bili vrlo brojni i moćni. Iz sveg srca im želim da se to ponovi. Svemu usprkos!
Slovenija, prelijepa zemlja! Ne znaš kuda prije pogledati? Sve me ispunja zahvalnošću Bogu ... Božji dar i ljudski mar tu idu zajedno. Ne mogu nego zahvaljivati Bogu za ovo hodočašće, a i našem župniku za sve što nam je omogućio. Prelijepo, prekrasno, predivno hodočašće s toliko poruka i pouka koje smo primili preko svega što smo vidjeli, čuli, obišli i doživjeli. Te lijepe darove sada nosimo u sebi i trebamo ih svjedočiti drugima.
Dragom Bogu velika hvala !


Vjernica

Hodočašće u Krašić i Sloveniju 19. – 20.10.2019.

       U rano subotnje jutro, vjernici župe Presvetog Srca Isusova i pojedinci iz drugih župa biskupije, krenuli smo na dvodnevno hodočašće u Krašić i Sloveniju.

Ovo hodočašće za cilj je imalo uvid u stvarno stanje povezanosti dvaju većinski katoličkih naroda kako bi se iz prve ruke doživjela bliskost brata i sestre u vjeri iako nam mediji nameću neku drugu sliku, sliku nesloge i različitosti.

     Osim hrvatsko-slovenskog susreta katolika u Krašiću, naše hodočašće, za cilj je imalo i upoznavanje sa duhovnim redom kartuzijanaca i cistercita te njihovim načinom života unutar intime samostana. Oba reda katoličke crkve očuvala su se u Sloveniji.

Tjednima prije polaska, naš nadahnuti župnik, don Tomislav, pripremao nas je za ovo hodočašće pričajući nam o načinu života ovih redovnika čije je geslo: „Moli i radi“.

Prema riječima našeg župnika, ovo hodočašće je imalo dosada najmanji odziv kod vjernika vjerojatno vođenih pretpostavkom o manjku komoda tijekom hodočašća. Usprkos tome, pun autobus vjernika zaputio se put Stepinčevog Krašića i Slovenije.

     Krašić, 7. slovensko-hrvatski susret katolika. Misno slavlje, na kojemu je sudjelovalo oko četiri tisuće hodočasnika, predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s hrvatskim i slovenskim biskupima predvođenim predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem i predsjednikom Slovenske biskupske konferencije, ljubljanskim nadbiskupom Stanislavom Zoreom. Propovijed je održao mariborski nadbiskup Alojzij Cvikl.

Krašić je izabran kao mjesto susreta u znak zahvalnosti što je bl. Alojzije Stepinac tijekom II. svjetskog rata od logora, progona i moguće smrti spasio 535 svećenika Mariborske i Ljubljanske biskupije.

Kombinacija slovenskog i hrvatskog jezika, tijekom misnog slavlja, asocirala me je na hodočašće u Suboticu gdje smo nazočili sv. misi služenoj na mađarskom i hrvatskom jeziku.

Oba ova događaja na mene su ostavila impresivan dojam jer nam pokazuju da iako jezikom i pismom različiti, molitvom i vjerom smo isti, Kristu vjerni.

S oltara je poslana jasna poruka mira i tolerancije, poruka koja poziva na suživot i upoznavanje svojeg susjeda, doslovno susjeda, onoga koji živi do tebe, a o njemu ne znaš ništa.

Na hodočašću, održanim pod geslom “Pošalji radnike u žetvu svoju“ molilo se za nova svećenička zvanja u Crkvama u Hrvatskoj i Sloveniji.

       Po završetku sv. mise posjetili smo blaženikovu spomen-sobu gdje se nalazi zbirka posvećena uspomeni na kardinala. Javnosti su dostupne prostorije u kojima je blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, provodio zatočeničke godine kućnog pritvora. Tu su namještaj i predmeti kojima se kardinal koristio, fotografije, osobni predmeti, oltar za svetu misu, misno ruho, posuđe i posmrtna maska.

     Emotivno sam doživi ovaj posjet, tjeskobu je nemoguće ne osjetiti, ali ono što je nadvladalo je osjećaj ponosa što je naš narod dao ovakvog velikana koji se zalagao za ljudski život svim svojim bićem.

     Puni dojmova i dobre volje, napustili smo Krašič i krenuli put Slovenije.

Slijedeća destinacija bila je samostan Kartuzijanaca u Pleterju. Samostanski kompleks je impresivan. Malo tko je došao ovdje, a da prije toga nije na internetu potražio podatake o samostanu i monasima koji ovdje žive. Uistinu ne piše puno, tim je znatiželja bila veća.

     Kartuzija Pleterje je katolički samostan u kojem monasi slijede Isusa Krista životom koji je potpuno posvećen kontemplaciji. Osnivač reda je sv. Bruno. Osnivač Kartuzije Pleterje je

Grof Herman II. Celjski 1403. godine. Sam samostan dovršen je 1406. godine.

U srcu stare crkve odgledali smo video projekciju koja nam je pokušala dočarati život ovih tajanstvenih redovnika.

Svaki kamen ovog zdanja zrači prošlošću, ali i sadašnjošću jer malo toga se promijenilo u načinu života redovnika od vremena osnutka reda do danas. Osnovni podaci o redu mogu se naći u literaturi, ali ono što se ne može opisati riječima i slikom je osobni susret s redovnikom.

Naš župnik, vješt u komunikaciji i hercegovačkoj snalažljivosti, uspio je privoliti jednog redovnika da nam izađe u susret i porazgovara s nama. Da iznenađenje bude veće, riječ je o Hrvatu iz Kaštela koji je ovdje već dugi niz godina. U susret nam dolazi visok muškarac u bijelom habitu, uredan, malo bljedunjav, ozarena lica i nadasve skrušenog držanja.

Pozdravlja nas ni sam ne znajući što od njega očekujemo. Malo se osjećam krivim što narušavam njegovu intimu, ali i izgaram od želje da čujem čovjeka koji se zavjetovao na šutnju, molitvu i rad, a da za to ne traži ništa osim milosti Božje za sve nas.

Imam osjećaj da nas se prepao, svih onako glasnih i komotnih, pogleda uprtih u njega kao kad dijete nevino i naivno gleda u nešto što ne smije dirati, a ipak izgara od želje za tim.

Tihim glasom i veselim gestama odgovarao je strpljivo na pitanja našeg don Tomislava. Zanimalo nas je njegovo mišljenje zašto u hrvatskoj nema ovakvih kontemplativnih redova i boji li se da će se sve manje pojedinaca odlučivati na ovakav način života. Podijelio je s nama svoje mišljenje, svjestan je stanja, statistika je neumoljiva, ali se ne boji. Uvijek Gospodin nađe put do nečijeg srca na način na koji mi smrtnici nikada nećemo naći.

     Prije polaska, hodočasnici su darivali domaćina, a ako želite vidjeti kako se netko veseli šipku, žižuli ili slanoj srdeli svratite do Pleterja sa svojim darom, a za nagradu ćete dobiti iskreni osmijeh iznenađenja kakav se ne zaboravlja.

U želji da domaćina ne odvajamo previše od njegove svakodnevice, primili smo po njemu Božji blagoslov i zaputili se put naše sljedeće destinacije.

     Cijelim putem divimo se krajoliku, obrađenim poljima, šumama i uređenim okućnicama, a svaki malo naiđe se na raspelo ili kapelicu uz put.

Uistinu je šteta što takvu sliku ne nalazimo i s našu stranu granice.

       Krenuli smo put Stične, točnije cistercitskog samostana Stična, najstarijeg samostana na današnjem slovenskom području i jedinom cistercitskom samostanu koji još uvijek djeluje. Cisterciti su red u Katoličkoj crkvi nastao reformom benediktinskoga reda u XI. st. Ime je dobio po samostanu Cîteauxu (Cîteaux-L’Abbaye), koji je 1098. osnovao Robert de Molesmes. Od benediktinaca se razlikuju strožim načinom života i čvršćim ustrojstvom, Generalni kapitul najveća je instanca vlasti. Red se brzo širio, osobito od 1112., kada je opatom postao sv. Bernard iz Clairvauxa, koji se zauzimao za mističnu i marijanski orijentiranu pobožnost, te je, uz zasluge redovnika koji su se bavili gospodarskim razvojem (poljodjelstvo, stočarstvo), red u XII. i XIII. st. (s oko 700 samostana) bio najorganiziranija crkvena i društvena struktura u Europi. Od kraja XIV. st. red naglo opada.

Opadanje broja redovnika, redovnica, gašenje opatija i njihova prenamjena, simptomatična je za sve redove u svim dijelovima kršćanskoga svijeta.

Nije to nikakva novina i nismo pošli na ovo hodočašće kukati nad sudbinom duhovnosti kršćana već svjedočiti jednom načinu života posvećenog kontemplaciji.

     U sklopu samostana nalazi se bazilika Žalosne Majke Božje koja služi i kao župna crkva.

Počeci samostana datiraju iz 1132. godine, burna je povijest za njim. Osnivački dokument, koji je predstavljao konačni pravni akt o osnivanju samostana, izdao je Pelegrin I. 24. rujna 1136. Tijekom reformi Josipa II. 1784. samostan je raspušten. Cisterciti su ga ponovno pokrenuli 1898. godine od kada samostan ponovno djeluje.

Osim pojma samostan, koristi se i pojam opatija, no značenje je isto.

Cijeli kompleks samostana je predivan, a njegovu ljepotu pojačava tišina. Tišina se prostire i izvan opatije, a potok koji teče podno glavnog ulaza, kao da tišinu šalje nizvodno s jasnom porukom: „Tišino sveta nadvladaj buku svijeta“.

       Moli i radi, geslo je cistercitskog reda. Gdje se ja vidim u tom geslu, kolika je moja vjera i vjera ostalih hodočasnika, remetimo li mir ovim divnim ljudima? Siguran sam da nisam jedini sa ovom dilemom stupio na tlo samostana.

     Dočekani smo srdačno i bez velike galame smo se razmjestili po sobama. Smještaj je minimalistički, sve je podređeno osnovnim potrebama, gotovo da uživam u izostanku luksuza na koji sam navikao.

Nema televizije, radija, nema buke svijeta kojom smo stalo okruženi. Škripav pod daje do znanja da hodamo dijelom povijesnog zdanja podignutog u davna vremena za potrebe cistercitskog reda. Osjećam se kao u muzeju.

Ipak, ista ova škripa, kazuje i da za održavanje treba puno posla, marljivih ruku i financijskih sredstava. Nažalost, redovnika je sve manje, a i financijska slika nije bajna.

Ako se ne ulože neka konkretna sredstva, neminovno je polagano propadanje ovog divnog zdanja.

Možda je smještaj minimalistički, ali ugošćeni smo grofovski. Hrana, uslužnost i susretljivost ne poznaju jezične barijere, okrepa je to iz samostanskog vrta i podruma.

U sklopu samostana je biljna ljekarna p. Simona Ašića koja je nagrađena kao najbolja takve vrste u Sloveniji. Ne čudi zato što su se hodočasnici razmilili ljekarnom i tražili svako po nešto za svoje potrebe.

     Impozantan je Muzej kršćanstava koji djeluje u prostorijama stare prelature i prati više od

1700 godina vjerske tradicije u Sloveniji. Ujedno je to i nacionalni muzej i središnja slovenska muzejska ustanova na području prikupljanja, proučavanja i izlaganja pokretne sakralne kulturne baštine. Kroz muzej nas je provela simpatična djelatnica koja nam je u skraćenom obilasku prezentirala povijest i sadašnjost muzeja i samostana. Izlagala je na hrvatskom jeziku s puno emocije i osobnog stava o stanju u kulturi i značenju opatije za mjesto Stična i njezine žitelje. Nije se dala obeshrabriti na pitanje našeg župnika, boji li se da će se samostan jednom ugasiti:“ Uvijek se nađe neki kandidat, probaju, odu, neki se vrate, nije se lako odlučiti za ovakav poziv“, rekla je voditeljica.

     Iako je kulturna baština neiscrpno vrelo znanja, ono po što smo svi došli, je pokušaj uvida u svijet duhovnosti cistercitske zajednice. S nestrpljenjem sam iščekivao zoru narednog dana kako bih doživio jutarnju molitvu redovnika i nedjeljnu sv. misu.

     05:00 h, jutarnja molitva kojoj je, s braćom redovnicima, prisustvovao i naš župnik.

Koralni napjev odzvanja crkvom. Prvi puta prisustvujem ovakvom događaju i osjećam neopisivu zahvalnost Gospodinu na aktiviranju svih osjetila koja mi je, kao čovjeku, dao.

06:00 h, sv. misu predvodi opat p. Maksimilijan File. Iako je bogoslužje na slovenskom jeziku, lako je razumljivo. Dašak doma unio je don Tomislav čitanjem svetog Evanđelja na hrvatskom jeziku. Kako je riječ o župnoj crkvi, među vjernicima prisutnim na sv. misi, bilo je i domaćeg življa.

Ova brojnost okupljenih vjernika u ranojutarnjoj molitvi asocirala me na adventsko vrijeme i slavljenje misa zornica.

     Po završetku sv. mise odlazimo u posjet svetištu Majke Božje u Zaplazu. Pitoresknim krajem vozimo se za čovjekom koji se sam ponudio da nas tamo odvede jer ucrtane ceste nije bilo na karti. Ovo je još samo jedna kap u moru susretljivosti domaćeg življa s hodočasnicima i braćom po Kristu.

Marijansko hodočasničko svetište Majke Božje na Zaplazu, smjestilo se na vrhu brda s kojeg puca prekrasan pogled. Ova crkva ujedno je i svetište blaženog Alojzija Grozde koji je blaženim proglašen 13.06.2010., za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., a njegove se relikvije čuvaju na oltaru Marijine crkve.

Papa Ivan Pavao II. ga je prilikom prve posjete u Sloveniji (16.-19. 5. 1996.) dvaput spomenuo. Među ostalim je rekao: »Sluga Božji Lojze Grozde je samo jedna od bezbrojnih nevinih žrtava komunizma, koje visoko dižu palmu mučeništva kao neizbrisivu uspomenu i opomenu. Bio je Kristov učenik.«

Sve ove podatke, na tečnom hrvatskom jeziku, iznio nam je susretljivi domaćin koji nas je dočekao u svetištu.

     Naše hodočašće započeli smo i završili spomenom na dva blaženika koji su stradali od iste ruke, ruke nerazumnih pojedinaca inspiriranih sustavom vlasti kojim je vladalo bezboštvo.

Ovo je još jedna poveznica između bratskih naroda, slovenskog i hrvatskog.

     Kako se bližilo vrijeme ručka, bližio se i trenutak našeg odlaska iz Stične. Mogla se osjetiti sjeta kod ljudi jer, iako smo ovdje bili kratko vrijeme, osjećali smo se dobrodošlima.

Za to se pobrinuo p. Nikolaj koji je bio naš domaćin u ime zajednice kojoj pripada. Na sve nas zazvao je Božji blagoslov kako bismo mirno i sretno stigli svojim domovima.

      Zahvalio bih se braći cistercitima na gostoljubivosti i našem don Tomislavu na ideji za hodočašće. Bog vas blagoslovio!

                                                                                                                                        

IM

CRTICA    IZ  DUŠE


Svako je hodočašće na svoj način sveti poticaj za našu dušu, a ovaj mi je nekako ipak poseban. Tek sam sad pomalo drhteći postala svjesna milosti koju smo imali kad smo krenuli autobusom kao putujuća Crkva u „avanturu“ s Gospodinom.
Njemu najprije želim zahvaliti na toj milosti što smo predvođeni našim župnikom don Tomislavom doživjeli zajedništvo slovenskog i hrvatskog naroda u Krašiću, a potom i u Sloveniji. Snažan osjećaj me preplavio kad smo došli u Krašić, rodnu župu našeg blaženika kardinala Stepinca. Bio je to susret dvaju naroda napaćenih kroz povijest, naroda koji su iznjedrili brojne mučenike i ostali vjerni Kristu i katoličkoj crkvi.  Osjetili smo da smo jedno srce i jedna duša, braća i sestre u vjeri. Zajedničko slavljenje Boga kroz Euharistiju, molitvu, pjesmu kao da je osjetila i priroda i pokazala nam svu svoju ljepotu i raskoš slaveći svoga Stvoritelja. Pravi melem za oči i dušu!  Kao što je srce od dva dijela, a ipak jedno, takav je osjećaj ovog našeg zajedništva s dragim slovenskim narodom.  „Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove.“   Znakovito je i to što upravo dolazimo iz župe Presvetog Srca Isusova čiju smo objavu svetoj Margareti Mariji Alacoque nedavno proslavili u našoj župi. Kakve li simbolike!   Zajednička molitva i pjesma dala nam je poticaj i nadu da zlo nema zadnju riječ i da nismo prevareni mi koji se okupljamo oko Njegovog stola, ma koliko bili slabi i nesavršeni. Često smo u svakidašnjem životu zasuti lošim vijestima i beznađem, ali ovaj susret je potaknuo plamičak u našim srcima i dao nam snagu da hrabro idemo dalje jer „vjeran je Gospodin onima koji se u Njega uzdaju“. Duša mi je u tom trenutku osjetila dodir utjehe i nisam mogla zaspati od uzbuđenja prisjećajući se tog iskustva.
 Onda su se nizale slike jedna za drugom da bi nakon nekog vremena zastale.  To je trenutak koji ću zauvijek upamtiti. Pred očima mi je naš susret s opatima kartuzijanskog i cistercitskog reda  koji su se povukli u tišinu unutar zidina opatije i čijom zaslugom ovaj svijet još postoji. Čula sam već prije ponešto o tim strogim kontemplativnim redovima unutar Crkve, a također i od našeg župnika koji nam je ispričao svoje potresno iskustvo kako mu je „slučajan“ susret s njima promijenio život i odredio njegov životni poziv. Naš susret s njima je svatko od nas doživio na svoj način. Ja sam ga doživjela kao predokus Raja gledajući ovu našu braću koja su potpuno predana Bogu kroz molitvu, šutnju i rad. Sjetila sam se događaja iz Svetog pisma kad je Isus poveo učenike na goru i preobrazio se pred njima. Rekli su mu da im je dobro ondje biti. Pomalo sam se pribojavala da im mi svojim dolaskom ne narušimo taj sklad monaškog načina života jer dolazimo iz svijeta koji zbog previše buke više ne može čuti Božji glas. Ma koliko se trudili biti tihi i nenametljivi, teško nam se osloboditi svjetovnih navika.  Njihov prodoran, ali blag pogled kao da govori upravo meni: „A ti, što ti misliš tko sam ja?“  Često upiremo prstom u druge i ne vidimo  brvno u vlastitom oku . . .  Pomalo me je sram zbog mlakosti u vjeri i što sam premalo Bogu zahvaljivala na ovoj našoj braći i moram priznati da sam snažno doživjela onu rečenicu koju je Isus izrekao: „ Kad ponovno dođem, hoću li uopće naći vjere ?“
  Onda osjetim ipak nadu jer nam je obećao da će biti s nama sve do svršetka svijeta.  Da, lijepo nam je ovdje biti, ali se moramo vratiti u ovaj svijet, mijenjajući  ga počevši od sebe, te postati sol zemlje i svjetlost svijeta.  Lako je to reći, treba to i učiniti.  No, već samo htijenje daje nam nadu, a sve drugo će učiniti Bog.
Bogu hvala na ovom hodočašću za koje bi bila šteta da se nije dogodilo jer smo imali priliku osjetiti djelić Neba preko ove naše braće koja su se odrekla svijeta da bi zdušnije za njega molila, kao i za sve nas da prispijemo u Vječnu domovinu!


Pitah se često ima li nade za ovaj svijet
Koji je pun patnje i boli,
Ima li ikog tko za njega negdje u tišini moli?
U srcu tad spoznah da odgovor ću  naći
U predivnoj ovoj zemlji i u ovoj našoj braći.

CRTICA    IZ  DUŠE

Svako je hodočašće na svoj način sveti poticaj za našu dušu, a ovaj mi je nekako ipak poseban. Tek sam sad pomalo drhteći postala svjesna milosti koju smo imali kad smo krenuli autobusom kao putujuća Crkva u „avanturu“ s Gospodinom.

Njemu najprije želim zahvaliti na toj milosti što smo predvođeni našim župnikom don Tomislavom doživjeli zajedništvo slovenskog i hrvatskog naroda u Krašiću, a potom i u Sloveniji. Snažan osjećaj me preplavio kad smo došli u Krašić, rodnu župu našeg blaženika kardinala Stepinca. Bio je to susret dvaju naroda napaćenih kroz povijest, naroda koji su iznjedrili brojne mučenike i ostali vjerni Kristu i katoličkoj crkvi.  Osjetili smo da smo jedno srce i jedna duša, braća i sestre u vjeri. Zajedničko slavljenje Boga kroz Euharistiju, molitvu, pjesmu kao da je osjetila i priroda i pokazala nam svu svoju ljepotu i raskoš slaveći svoga Stvoritelja. Pravi melem za oči i dušu!  Kao što je srce od dva dijela, a ipak jedno, takav je osjećaj ovog našeg zajedništva s dragim slovenskim narodom.  „Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove.“   Znakovito je i to što upravo dolazimo iz župe Presvetog Srca Isusova čiju smo objavu svetoj Margareti Mariji Alacoque nedavno proslavili u našoj župi. Kakve li simbolike!   Zajednička molitva i pjesma dala nam je poticaj i nadu da zlo nema zadnju riječ i da nismo prevareni mi koji se okupljamo oko Njegovog stola, ma koliko bili slabi i nesavršeni. Često smo u svakidašnjem životu zasuti lošim vijestima i beznađem, ali ovaj susret je potaknuo plamičak u našim srcima i dao nam snagu da hrabro idemo dalje jer „vjeran je Gospodin onima koji se u Njega uzdaju“. Duša mi je u tom trenutku osjetila dodir utjehe i nisam mogla zaspati od uzbuđenja prisjećajući se tog iskustva.

 Onda su se nizale slike jedna za drugom da bi nakon nekog vremena zastale.  To je trenutak koji ću zauvijek upamtiti. Pred očima mi je naš susret s opatima kartuzijanskog i cistercitskog reda  koji su se povukli u tišinu unutar zidina opatije i čijom zaslugom ovaj svijet još postoji. Čula sam već prije ponešto o tim strogim kontemplativnim redovima unutar Crkve, a također i od našeg župnika koji nam je ispričao svoje potresno iskustvo kako mu je „slučajan“ susret s njima promijenio život i odredio njegov životni poziv. Naš susret s njima je svatko od nas doživio na svoj način. Ja sam ga doživjela kao predokus Raja gledajući ovu našu braću koja su potpuno predana Bogu kroz molitvu, šutnju i rad. Sjetila sam se događaja iz Svetog pisma kad je Isus poveo učenike na goru i preobrazio se pred njima. Rekli su mu da im je dobro ondje biti. Pomalo sam se pribojavala da im mi svojim dolaskom ne narušimo taj sklad monaškog načina života jer dolazimo iz svijeta koji zbog previše buke više ne može čuti Božji glas. Ma koliko se trudili biti tihi i nenametljivi, teško nam se osloboditi svjetovnih navika.  Njihov prodoran, ali blag pogled kao da govori upravo meni: „A ti, što ti misliš tko sam ja?“  Često upiremo prstom u druge i ne vidimo  brvno u vlastitom oku . . .  Pomalo me je sram zbog mlakosti u vjeri i što sam premalo Bogu zahvaljivala na ovoj našoj braći i moram priznati da sam snažno doživjela onu rečenicu koju je Isus izrekao: „ Kad ponovno dođem, hoću li uopće naći vjere ?“

  Onda osjetim ipak nadu jer nam je obećao da će biti s nama sve do svršetka svijeta.  Da, lijepo nam je ovdje biti, ali se moramo vratiti u ovaj svijet, mijenjajući  ga počevši od sebe, te postati sol zemlje i svjetlost svijeta.  Lako je to reći, treba to i učiniti.  No, već samo htijenje daje nam nadu, a sve drugo će učiniti Bog.

Bogu hvala na ovom hodočašću za koje bi bila šteta da se nije dogodilo jer smo imali priliku osjetiti djelić Neba preko ove naše braće koja su se odrekla svijeta da bi zdušnije za njega molila, kao i za sve nas da prispijemo u Vječnu domovinu!

Pitah se često ima li nade za ovaj svijet

Koji je pun patnje i boli,

Ima li ikog tko za njega negdje u tišini moli?

U srcu tad spoznah da odgovor ću  naći

U predivnoj ovoj zemlji i u ovoj našoj braći.

 
E-mail Ispis PDF


Hodočašće u Zadar, 08.10.2019.

sv sime-660x406


Više puta smo moj muž i ja išli na hodočašća koja je predvodio naš župnik don Tomislav. Ovaj put smo odlučili voditi svoju djecu sa sobom pa da podijelimo doživljaje.
Krenuli smo ujutro ranije autobusom s ostalim vjernicima u pravcu Zadra. Zastali smo na vidikovcu  Kamenjaku gdje smo se pomolili za žrtve komunističkog režima.  Oduševio nas je predivan pogled s tog vidikovca. Na tom mjestu bilo je poprilično hladno uz jaku buru pa smo brzo krenuli dalje i zaustavili se u jednom restoranu blizu mora da se malo osvježimo. Na ovom hodočašću pridružilo nam se i nekoliko naših obiteljskih prijatelja sa kojima smo izmjenjivali lijepe doživljaje.
U samom Zadru dočekalo nas je toplo i sunčano vrijeme. Stigli smo u crkvu sv. Šimuna. Imali smo dovoljno vremena da se pomolimo pred neraspadnutim tijelom Tog sveca. Osjećala sam toplinu u srcu znajući da je pored mene starac koji je držao malog Isusa u rukama.
Sudjelovali smo na sv. Misi koju je predvodio nadbiskup Želimir Puljić. Crkva je bila puna. Nakon sv. Mise odlučili smo se prošetati gradom. Don Tomislav nam je pričao o povijesti grada, njegovim znamenitostima i crkvama.
Poslije obilatog ručka u jednom sukošanskom restoranu uputili smo se prema Šibeniku ispunjeni duhom i tijelom.
Moram naglasiti da ovo naše hodočašće, a i ostala hodočašća na kojima smo bili s don Tomislavom nije tek tako da nešto razgledamo i da se pomolimo... Za sva ta mjesta vezani su povijesni događaji koje nam naš župnik ispriča tako detaljno i na takav način da se možemo posve uživjeti. Mislima i osjećajima bivamo prenešeni upravo u to vrijeme i događaje o kojima on govori. Sve tada poprima posve drugačiji ugođaj i doživljaj pa vjerujem da posebno djeci nije moglo biti dosadno. Kroz te priče se uvijek proteže Bog i Njegova milost i kako On vodi svu tu povijest svijeta.
Ovo hodočašće je dodatno oplemenilo srca mene i moje obitelji. Nadam se da će se to vidjeti u našem svakodnevnom životu. Posebno su utjecali primjeri nekih svetaca i njihove žrtve o kojima smo slušali taj dan te da nam budu primjer ljubavi prema našem Stvoritelju.

 
E-mail Ispis PDF

SECUNDICIA DON GRGURA ALVIŽA U NAŠOJ ŽUPI

Screenshot 20190716-144350

U nedjelju  14. srpnja 2019.  u 9 sati sv. misu je predslavio  ovogodišnji mladomisnik don Grgur Alviž u našoj mnoštvom vjernika ispunjenoj crkvi Presvetog Srca Isusova.  Kod nas je proveo svoj đakonski praktikum i ovom sv. misom je zahvalio našoj župi i župniku na svemu što je doživio s nama.
Već od proljeća župnik nas je pomalo pripremao na ovaj lijepi događaj podsjećajući nas također na slavlje prezbiterskog ređenja na blagdan sv. Petra i Pavla i na njegovu Mladu misu.  Mnogi su se vjernici aktivno uključili u ovaj događaj darujući hranu i piće za slavlje koje je bilo poslije pred župnom dvoranom.
U skladu s misnim čitanjima don Grgur je propovijedao o tome tko je naš bližnji. Svi smo ga slušali kao jedna duša, ni dah se nije čuo, te smo bili obasuti toplinom i ljepotom   toga milosnog  trenutka.  Bližnji nam je onaj koji nam iskazuje ljubav i milosrđe. Stvoreni smo iz ljubavi  jer nas je Bog prvi ljubio, pa se ljubav dijeli i širi dalje. Ljubav se pokazuje na različite načine, često darovima, ali i malim, besplatnim  stvarima poput osmijeha koji su često potvrda ljubavi. Don Grgur nam je posvjedočio kako su na njega djelovali osmijesi ove župe. To mu je bio znak ljubavi i potpora njegovom svećeničkom putu. Zahvalio je svim župljanima na osmjesima ohrabrenja, a također i našem župniku, don Tomislavu na prihvaćanju, na  svećeničkoj praksi i svemu što mu je pružio tijekom đakonata.
Potom je  župnik čestitao mladomisniku na odabiru svećeničkog zvanja.  Sjetio se svojih početaka i ustvrdio da je ovo zbilja teže, izazovnije i zahtjevnije vrijeme posebno za duhovni poziv. I brak i svećeništvo su potrebni Božjem milosrđu da spasi svoj narod. Zato je uloga svećenika osobito važna i potrebna, no svećenik je istovremeno onaj kojeg se uvijek napada na razne načine i samo Bog može dati snagu u tim trenucima.
Na kraju ove predivne, svečane i  pjevane sv. mise don Grgur nam je svima podijelio svoj mladomisnički blagoslov kojeg se jako poštuje i sa zahvalnošću prima. Vrlo ugodno je bilo na ovoj sv. misi osjetiti kako učitelj  poštuje svoga učenika, mladog poslenika na njivi Gospodnjoj  . . . U ovom vremenu   moramo biti  Bogu zahvalni za svaki mladi život koji ide pravim putem, a naročito putem duhovnog zvanja koje je vrlo teško i vrlo rijetko.
Slavlje se nastavilo susretima i čašćenjem na terasi pred župnom dvoranom gdje su se vjernici  okupili i mnogi osobno čestitali  don Grguru i njegovoj majci diveći im se zbog hrabrosti i vjere.
Za sve divne darove kojima nas obasipaš Tebi Bože budi hvala, a našem dragom don Grguru  obilje blagoslova, prisutnosti i milosti Božje na putu koji ga čeka !

Vjernica

Screenshot 20190716-144502

I  došao je taj 14.07. 2019. dugo  najavljivani dan slavljenja sekundicije mladog svećenika  Grgura  Alviža, kada smo se nakon sv. Mise  svi okupili  da bismo uz bogatu trpezu uveličali važan dan u životu našeg Grge  i učvrtili naše zajedništvo u župi.
Ono  što je bila osnovna misao iz propovijedi mladog svećenika a to je ljubav prema bližnjem svome  zaista je ispunila moje srce.
Ljubav koja se dijeli umnaže se.  I gledajući sve okupljene na slavlju pogled mi zaustavljao na svakom ponaosob te bi promislila:  to je dragi čovjek iz moje župe..., to je draga žena iz moje župe, tako da mogu reći da  sam sve redom u srcu prigrlila i osjetila kao svoje  i bliske. Zaista je divno što Gospodin može napraviti tamo gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime. Nagradio nas je i jednim ovakvim nesvakidašnjim događajem koji će sigurno ostati urezan u naša pamćenja, jer kako godine budu prolazile i budemo pratili hod mladog svećenika sjetit  ćemo se  da smo mi bili dio njegovog početka, njegovog svećeničkog puta, a   počeci se pamte. Nadam se da je našu podršku osjetio kao vjetar u leđa.
Onda mi kroz glavu prođe:  da Crkva je sva ova stoljeća opstala jer ima čvrst temelj u Svetom  Ocu, na krilima Majke Bože i hranjena Euharistijom, tako i moja župa raste jer ima temelj  u našem župniku koji je zaista čvrst  stup i okosnica  odnosa  svojih župljana koji su svakim danom sve jedinstveniji. Konačno da me Bog prosvjetlio i da shvatim da i njima treba naša molitva.
Zato je važno imati osjećaj pripadnosti svoj župnoj zajednici jer samo kroz nju i mi kao pojedinci možemo kvalitetno duhovno rasti, ponekad korak po korak ali ipak rasti.  Jer  bez rasta vjera se lako može izgubiti, ona postaje nešto što nije živo, ako je naša hrana Riječ Božija onda neminovno moramo rasti.
Hvala Duhu svetom što nas u tome učvršćuje, hvala i našem dragom Grgi što se odazvao Božijem pozivu jer nam je potrebno vodstvo jer su nam potrebne posvećene ruke svećenika čijim polaganjem, uzdajući se u Božije Milosrđe, dobivamo nadu za novi početak.

vjernica

Screenshot 20190716-144408

Proteklu nedjelju, 14. srpnja 2019. godine, u ozračju radosti, zajedništva i vjere don Grgur Alviž održao je svoju sekundiciju, prvu misu mladomisnika poslije mlade mise.
Upravo našoj župi Srca Isusova na Baldekinu don Grgo je poklonio svoju drugu mladu  misu,kojoj je kao đakon bio povjeren na duhovno mentorstvo i to  našem don Tomislavu Puljiću, župu koju je silno razveselila vijest o dolasku jednog mladog đakona i to našeg šibenskog i u u kojoj je njegov put od đakonata do prezbitera pratila i podržavala naša župna zajednica.
Dvadesetak minuta prije devet sati naša župna crkva već je bila lijepo popunjena. Tihi žamor i uzbuđenje osjećalo se u zraku. Lica župljana bila su ozarena radošću i očekivali smo početak mise. Nikako doći.
Misno slavlje započelo je u 9 sati,  Crkva ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta, a za  oltarom po prvi put don Grgur Alviž.  Mladost, toplina, skromnost, prekrasne propovijedi ispunjene ljubavlju prema Kristu za vrijeme njegovog đakonskog praktikuma u našoj župi, rad sa najmlađima i otkrivanje Kristove ljubavi na satovima vjeronauka najmlađima, donijeli su našoj župi, uz duhovnog giganta don Tomislava Puljića, jednu dozu svježine, jednu lijepu suradnju iskusnog svećenika i mladog đakona, pokazavši župnoj zajednici  kako zrelost i mladost dva svećenika mogu zajedno „pod ruku“ kada ljubimo brata svoga. A upravo je i to bilo čitanje i tema don Grgine propovijedi  15. Nedjelje kroz godinu.
 Odlomak  Lukinog Evanđelja navijestio je naš župnik, don Tomislav Puljić ( Lk 10,25-37).
Snažna poruka Evanđelja ove nedjelje i divan primjer dvije generacije svećenika, koji ,kako rekoše , vrijeme koje provedoše zajedno nisu se stigli ni jednom posvađati, čime nasmijaše cijelu Crkvu.
Reče don Grgur u svojoj propovijedi: tema Evanđelja iznimno komplicirana: tko je to nama bližnji? A onda kao Njegov izabrani  apostol podsjetio na Isusove dvije zapovijedi dane nam: „Ljubi Boga“! i „Ljubi brata svoga“!
Toliko mudrosti i ljepote prenijete nam u riječima mladog svećenika o ljubavi koja, kako reče, nužno uključuje milosrđe i dijeljene ljubavi sa bližnjima. Propovijed je nastavio don Grgo o osmijehu, jednom najjednostavnijem osmijehu, tako naoko nebitnoj stvari, sitnici. Život kako reče nam, sastoji se upravo od sitnica a naš Otac upravo traži da budemo u životu prepoznatljivim u tim malim stvarima, u djelima ljubavi i milosrđa, kao jedini način kako se Bog može proslaviti u našim životima.
Emotivnu zahvalu svim župljanima uputio je riječima kako je Bogu zahvalan na tom osmijehu brojnih župljana, koji su ga upravo osmjehom podržavali, ohrabrivali u svim trenucima njegove preplašenosti i zbunjenosti, koje mi župljani moguće nismo ni primjećivali. Od srca se zahvalio naš don Grgo i župniku mentoru don Tomislavu Puljiću na potpori, suradnji i prihvaćanju, još jednom podsjetivši na kraju misnog slavlja na poziv iz dijela nedjeljnog Evanđelja … poziv na konkretnu, živu ljubav te da djelujemo nošeni upravo Božjom ljubavi, onom kojom smo stvoreni od našeg Oca.
Svoju propovijed Don Grgur završio je riječima: usudimo se ljubiti, usudimo se otvoriti vrata svog srca Isusu Kristu i biti nošeni tom Ljubavi.
Nakon mise don Grgo je udijelio mladomisnički blagoslov  te podijelio u znak zahvale i poticaj na molitvu za duhovna zvanja kartuline sa geslom „Quis ut Deus“?,koje ga je vodilo kroz njegov duhovni put do prezbitera. Latinska izreka „ Tko je kao Bog“?  ili „ Tko je poput Boga“? upravo je doslovni prijevod imena sv.  Mihovila ( Mihaela), zaštitnika našeg grada.
Prema učenju Katoličke crkve, on je borac, molitelj i pratitelj… znamo da je to jedan arkanđeo koji je u nebu imao neku čudesnu ulogu, snagu i koji je poveo jedan čudesan rat i očistio nebo od zloga duha. Sveti Mihael je naime takav da njegovo ime, kako rekoh, znači tko je kao Bog. Budući da su se đavao i sotona okrenuli protiv Boga, htjeli su da ljudi radije vjeruju njima negoli Bogu. Zato se onda Mihael okrenuo protiv njih i istjerao ih odozgor. Nebo je dakle prostor u koji ćemo mi doći. Zemlja je prvi prostor i prvo naše boravište, prvi naš stan, a gore nebo je drugi naš stan. I Mihael je taj stan očistio od zloga duha. I istovremeno Mihael želi i nas pripremiti, očistiti od zlog duha, od svih napasti zloga i sotone i otjerati sve zlo od nas kako bi mogli stanovati u nebu, ali kako bi već na zemlji okusili neki predokus onog neba, ljepote i života koji je vječan.
Svetog Mihaela vidimo na toliko mjesta krasno naslikana kako se bori, kako gazi sotoni glavu. Sv. Mihael je prema tome strahovito blizu Bogu. Ali on je strahovito blizu Isusu Kristu. Jer Isus Krist je jedini gospodar neba i zemlje, samo On ima vlast nad svime. Prema tome, nema sam Mihael vlast nad zlim duhom, nego Isus. I kad Mihael dolazi i pobjeđuje Zloga onda znači da je to Isus u njemu, i da Isus preko njega i po njemu to čini.
Molimo i svi mi i da naš don Grgo u svojoj svećeničkoj službi uvijek bude blizu Kristu te svojim svetim primjerom svećeničkog života dovodio svoje buduće župljane, koji će mu biti povjereni, Kristu Spasitelju.
Na kraju misnog slavlja, jedan od župljana poklonio  je don Grguru sliku sa motivom Presvetog Srca Isusova…župljanin, kojega je ljubav Njegova srca kroz patnju pročistila i darovala mu talent za slikanje. Iz te darovane ljubavi Kristove nastao je dar povodom mlade mise don Grgura, kao osobiti znak zahvalnosti župljanina za nesebični dar ljubavi koju je tijekom svojih životnih tegoba i patnji primio od  don Grgura.
Veselo je bilo i druženje poslije mise na terasi ispred župne kuće, gdje se skupila većina župljana koji su taj dan bili na misi. Nije nedostajalo čestitki, darova, hrane i slastica koje su naši vrijedni župljani pripremili don Grgi u zahvalu za vrijeme provedeno u našoj župi i u čast njegovog ređenja.


Slikati se sa don Grgom bila je čast svima onima, koji su ga uspjeli uhvatiti u mnoštvu upućenih mu čestitki .
Ostaje nam u srcu sjećanje na Sekundiciju don Grgura Alviža uz poziv poruke dijela nedjeljnog Evanđelja svima nama: Da! usudimo se biti nošeni tom Ljubavi,onom koja se za nas predala i razdala, Ljubavi koja je i smrt pobijedila na Križu i otvorila nam vrata za vječnu radost.

Don Grgur Alviž rođen je 17.2.1994. u Šibeniku. Pohađao je srednju Pomorsko-tehničku školu u Šibeniku, smjer pomorski nautičar a nakon toga upisuje studij na Filozofsko-teološkom institutu družbe Isusove u Zagrebu. Red đakonata primio je 1.12.2018. godine po rukama biskupa, mons. Tomislava Rogića, koji ga je zaredio i za svećenika na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja ove godine u šibenskoj prvostolnici sv. Jakova.

vjernica

 
E-mail Ispis PDF

Dan crkvenih pokreta i udruga

Dan nakon Duhova, u ponedjeljak 10. lipnja, na blagdan Marije Majke Crkve, na večernjoj svetoj misi u župnoj crkvi okupili su se pripadnici duhovnih pokreta i crkvenih udruga koji se sastaju u prostorijama župe Presvetoga Srca Isusova.

Župnik je u uvodnom nagovoru ustvrdio kako su crkveni pokreti i nove zajednice plod Drugoga vatikanskog koncila. Prvi put ih je okupio papa Ivana Pavao II. 30. svibnja 1998. na Trgu svetoga Petra u Rimu, gdje je bilo nazočno oko pola milijuna članova i simpatizera iz cijeloga svijeta. Radi se o jednoj novosti u Crkvi pred kojom se više ne može biti ravnodušan. Duh Sveti snažno je zahvatio u kršćansku bazu, pokrenuo je brojne vjernike laike da dublje, zauzetije žive kršćansku vjeru i naviještaju je u zajedništvu s Petrom.

IMG 20190610_195115_HDR

Nakon svete mise predstavnik svakog pokreta, puta, zajednice ili udruge kratko je izvijestio o svome djelovanju u protekloj godini.

IMG 20190610_194553_HDR

Najprije se predstavilo Djelo Marijino – Pokret fokolara kao najstariji pokret, nastao 1943. u Italiji, zaslugom utemeljiteljice Chiare Lubich. Njegov je cilj pridonijeti ostvarenju Isusove molitve „Da svi budu jedno“.

IMG 20190610_195415_HDR

Potom je Neokatekumenski put predstavio bračni par iz Šibenika oko kojega se okuplja nova zajednica.

Slijedile su zajednice koje se zalažu za zaštitu života: Treće srce i 40 dana za život.

IMG 20190610_194330_HDR

Liječnica iz Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva iznijela je nastojanja članova u promicanju kršćanskih načela kroz zaštitu zdravlja i očuvanje ljudskoga života od začeća do prirodne smrti.

IMG 20190610_195751_HDR

U župi već više godina djeluje i župski Caritas koji se brine za ljude slabijeg imovinskog stanja. Nekoliko volontera redovito organizira akcije za Božić i Uskrs, a sudjeluju i u akciji Pjevači betlehemske zvijezde.

IMG 20190610_200322_HDR

U župi se nalazi i info centar zajednice liječenih ovisnika Cenacolo čije je djelovanje s pravnog stajališta predstavila sutkinja.

IMG 20190611_112908

U šibenskoj je biskupiji nedavno osnovana bratovština očeva koju je predstavio jedan od članova.

IMG 20190611_112725

I na završetku, kao svojevrsno iznenađenje i slatko za kraj, na poziv župnika nekoliko je riječi nazočnima uputio don Ivo Babačić. U svom bogatom i dugom životu don Ivo je poput kvočke neumorno okupljao, hrabrio i pratio svaku novu inicijativu u Crkvi Kristovoj, a najviše se prepoznao u zajednici Molitva i Riječ. Osobito su mu ostale u sjećanju duhovne molitvene obnove u Krčulju, gdje je dugo godina bio župnik.

IMG 20190610_200948_HDR

Nakon predstavljanja u crkvi, druženje je nastavljeno u župskoj dvorani, u radosnom bratskom zajedništvu i uz okrjepu.

 
E-mail Ispis PDF


Pismo majke prvopričesnici

euharistija



Draga moja kćeri,
Trudimo se podići te u vjeri i danas si spremna za ovaj veliki korak. Dugo smo se , uz veliku pomoć tvoga župnika don Tomislava i don Grge, pripremali za Svetu pričest, taj presveti oltarski sakrament kojeg je Isus na posljednjoj večeri ustanovio  kao čin svoje potpune ljubavi, žrtve i predanosti.
Cijela obitelj je bila uzbuđena, svim srcem i dušom uz tebe. Neki su došli izdaleka. A najviše ti. Malo srce je treperilo iz minute u minutu..
Dušo Kristova posveti me, Tijelo Kristovo spasi me, Krvi Kristova napoji me…Molili su milozvučni dječji glasići prije samog početka  jednostavnu i  prekrasnu euharistijsku molitvu..Sudjelovali su u čitanjima i svojim djetinjim osmijesima uljepšali  svečanost ove svete mise.
Posebno dirljivo bilo je kada su mali anđeli u bijelom susreli sa Isusom na poseban način,šutke i ponizno, po prvi puta.Stigao je, njihov najbolji prijatelj. Njihova utjeha, Radost. I ogromna  snaga. Za cijeli život.
Draga kćeri, želim ti da uvijek u srcu nosiš uspomenu na ovaj dan kada si se susrela sa Isusom u svetoj hostiji.Nastoj ostati uvijek čista i nevina  srca kao danas, kada si primila Krista i nikada u životu mu nemoj zatvoriti vrata..
Mama A.

Šibenik, 26.05.2019.

 
E-mail Ispis PDF

Hodočašće, 25.-26.01.2019. Subotica-Vukovar

Rano, malo prije četiri sata u jutro, ulazimo u autobus. Po običaju, don Tomislav Puljić, naš dragi župnik, naloži svima tišinu i "nastavak" spavanja do nekog "pristojnog" doba dok :"Pivci ne zapivaju", kako voli reći.

Onako, u polu tami, prolaze svjetla auto puta, ali i misli lete, kamo idemo i redaju mi se slike već viđenog i već znanog. Zaspati ne mogu iako pokušavam i zatvaram oči na silu. Subotica mi je nepoznata, ali Vukovar? Pa čak i strepnju osjećam jer idemo prema mjestu koje je na poseban način obilježilo našu nedavnu prošlost, a mogao bi reći, iz dana u dan, obilježava i svaki trenutak današnjice. Strepim, jer ćemo se približiti i osjetiti samo lagani dašak iskustava i patnje tih dragih ljudi koji su imali snagu i srce izreći riječ: STOP - nećete dalje. Ljudi koji su živjeli za sadašnji trenutak, jer sutrašnji im nije značio ništa, jer taj "sutra" mnogi nisu doživjeli dajući ono naj vrijednije što imaju.


018 Katedrala


Pravi razlog i ideja za naše hodočašće je bilo obećanje đakonu don Danielu Katačiću da ćemo, ako ikako budemo mogli, doći na njegovo ređenje. Došao je iz daleke Subotice u Šibenik, došao je na ređenje Prvog stupnja svome prijatelju don Grguru Alvižu i tom prigodom je bio u našoj župi kada smo ga i upoznali kao ugodnog i jednostavnog mladića. Dirljiva je bila slika dvojice đakona za oltarom, slika koju nismo vidjeli mnoge godine.

Put je protekao uz uobičajeni program koji je don Tomislav osmislio. Program za koji se pripremi i koji vješto isprepleće sa duhovnim temama. Jutarnja molitva je protekla uz čitanja i pjesmu, uz kraće prekide saznajemo o Vojvodini, našim Hrvatima, Bunjevcima i Šokcima, malo statistike ali i nekoliko detalja iz prošlosti dalje, bliže pa sve do sadašnjosti.

I tako prolazi put, Zagreb, stajanje na granici, izlasci iz autobusa, hladnoća, suha hrana, neudobnost i skučenost prostora, sve to nekako kao da nam ne smeta. Udobnost doma napustiti zbog ovog iskustva, višestruko nas obogaćuje i to sve, kako volim reći, nešto je što možemo ponijeti dalje u život.

I konačno, Mala Bosna, vrlo znakovito ime mjesta koje se sjedinjuje kao predgrađe sa Suboticom. (Pitam župnika, postoji li negdje u blizini i Mali Velež - samo se osmjehnuo!) Tu nas dočekuje svećenik koji nas vodi u centar kako ne bi lutali kroz grad. Ulazi u autobus i pozdravlja nas pjevajućom ikavicom karakterističnom za Bunjevce. Čuvši tako nešto, srca su nam zaigrala od dragosti. Iz pogleda i glasa, razaznali smo radost tog svećenika koji nas je dočekao. Tim ljudima i toj zajednici doći i donijeti im srce i osmjeh, znači mnogo, puno više nego mnoga materijalna dobra.

Katedrala Svete Terezije Avilske u centru Subotice, dočekala nas je pokrivena snijegom, ali kada sam je vidio, podsjetila me je na Hrvate i Hrvatsku ranjavane kroz povijest mnogim nepravdama. Na pročelju, od vrata pa sve do vrha, protezala se široka pukotina izazvana slijeganjem tla, ali sa nadom u budućnost i popravak, jednako kao i hrvatske zajednice izvan Hrvatske koje žive svoje hrvatstvo i nacionalnost generacijama.

Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, prostorije u kojima smo primljeni i počašćeni, zračio je posebnim sjajem. Jednostavnost ali i trud tih divnih ljudi mogao se čuti i osjetiti kroz njihovo predstavljanje i svjedočenje o mnogim situacijama koje su doživljavali. Jakost, pa čak i hrabrost, upornost i nepopustljivost, sve se to moglo gotovo opipati dok su govorili o svojoj egzistenciji kroz generacije, govoreći o prošlosti, sadašnjosti ali i o budućnosti.

Vrijeme do Svete Mise, proveli smo u organiziranom obilasku centra Subotice. Skromnost predgrađa, zamijenilo je nekoliko, zaista lijepih objekata u strogom centru. Subotičko Hrvatsko kazalište, sinagoga, knjižnica, nedavno obnovljeni, ali ipak na poseban način ostavlja dojam Gradska kuća. Zapravo Vijećnica koja je izgrađena prema mađarskoj secesiji. To je, po mojem prvom dojmu, za nijansu kičasto, ali ipak prepuno boja, sklada i ukratko, mnoge sate i dane, čovjek bi mogao gledati i uživati u djelima vrijednih majstora onih vremena.


021 Katedrala


Divljenje prekrasnim djelima ljudskih ruku, ubrzo smo zamijenili još jednom ljepotom koju je ljudski duh osmislio a ljudske ruke i izradile. Ulazeći u Katedralu, unutrašnjost ostavlja dojam ljepote i svakoga tko uđe ne može ostaviti ravnodušnim ali ipak, barem ja, osjetio sam još nešto posebno. Nešto najposebnije. Ono malo crveno svjetlo koje simbolizira prisustvo Boga našeg, u daljini, u sjeni svetohraništa, privlači, kao da poziva. Zimska hladnoća, usprkos nekoliko slojeva odjeće, zaboravi se i ostaje samo ljepota toga poziva koju osjećamo ganuti sa suzama u očima.

Ali taj poziv, koji je upućen svima, nekima je ipak poseban. Trojica đakona, među kojima je i naš Daniel, pozvani su na taj jedinstveni način, i odazvali su se. I dok je trajala sveta Misa i u tom okviru Obred ređenja, suze mnogih nas hodočasnika su brisane otvoreno i skrivečki. Srce je ganuto sve do svoje najdublje tajne. Mnogi su stajali i promatrali netrepčući, dok je nekima to bilo posebno iskustvo jer nikada nisu doživjeli ređenje Prezbitera, drugi su pak sudjelovali jednako dirnuti veličanstvenošću prizora. Kako izdvojiti bilo koji trenutak: polaganje ruku, oblačenje misnice, posvetna molitva ili bilo koji drugi detalj čina posvete. Sve je zračilo jednom posebnošću veličanstvenošću i nekakvoj razdraganosti. Sve kao da je bilo okupano ljudima nedokučivoj svečanosti.

Noć u prenoćištu u Subotici, prošla je brzo i rano u jutro idemo dalje prema Vukovaru. Osjećaj uzvišenosti od sinoć i blagi dodir Neba ostavljamo iza sebe i vraćamo se mislima prema ljudskim patnjama, progonu i uništenju. Sa duhovnih visina, spustiti se u najniža ljudska poniženja, kaljužu, bol i smrt, nije lako. Ulazimo u Borovo naselje, Trpinjska cesta, kuće, ceste, okoliš, većinom obnovljeno ali slika na stotine uništenih tenkova i tisuće i tisuće ubijenih ljudi stoji još pred očima. A čemu? Sotonski usmjereno Zlo, ideja nekoliko političara i mnoštvo onih koji su im povjerovali sa ciljem da uđu u tuđu kuću, čemu to? Zar im nije poznato da se tuđa kuća ne može oteti. Usprkos patnji i progonu domaćina, srce u zaštiti krunice, kuca i govori - proći nećeš, a ako i prođeš - ostati nećeš.

Aljmaš. Gospa od utočišta, Gospa od izbjeglica i danas Gospa od povratnika, preko Župnika govori nam o čudima, o svojem prisustvu, o svojoj majčinskoj brizi. Kako i uz Njezinu prisutnost, ne pustiti suzu iz oka.

Kratki odmor u franjevačkom samostanu, sveta Misa u crkvi Svetog Filipa i Jakova, okrepljujući ručak i idemo dalje prema Ovčari.


028 Katedrala


Hangar opet priča svoju priču, fotografije i osobni predmeti smješteni na slami na kojoj su ležali njihovi pokojni vlasnici govore o patnji, patnji neopisivoj. Spirala sa crvenim slovima, crvenim imenima mučenika, koja se spušta u dubinu bunara oblika puževe kućice, kao da se penje u visine nebeske. I sve to svjedoči. Iako su zločinci prije 28 godina, zatvorenim vratima hangara, vratima pakla, pokušali sakriti istine, te iste istine su izašle iz tih limenih zidova i ne daju se utišati. Danas, vrata hangara, otvorena i zaglavljena da više nikada i nikoga ne zatvore, gledaju i govore i govore tihim optužujućim glasom. Bez mržnje ali i sa notom optužujućom. I mesingane čahure ispaljene iz oružja, betonirane u pod, svijetle, polirane i zlatne od mnogih stopala tihih i ganutih posjetitelja, svjedoče. A kako li će tek ta svjedočanstva govoriti kada ih budu izgovarala oni koji su ih činili na posljednjem njihovom času. Užas nad užasima, ali za njih. I Ovčara, mjesto pogiblje tolikih pravednika, tiho, pokrivena snijegom, daje samo naznaku onoga što se zbivalo, u taj tako prepun Zla, dan. Tako i groblje sa svojim bijelim križevima i crnim spomenicima, govori u svojoj tišini. Govori i spomenik sa svojim vječnim plamenom, kako ga zovu. Ali rukom tvoreno ništa nije vječno. Vječno je samo ono što donesemo pred našeg Stvoritelja. Donosimo dobro ili zlo, i donosimo tako sami sebi vječni život ili vječnu smrt.

Ulazimo u autobuse, odlazimo iz tih, nama tako dragih krajeva koji su nam pričali priču ne tako veselu, ne tako dobru pa čak niti priču koja bi mogla govoriti o nadi. Jer ti tmurni oblaci kao da se još nisu sasvim razišli i poslije više od dva desetljeća. U sjeni svega toga, možemo se samo spustiti na koljena i upraviti pogled i molitve Bogu našem. Njemu koji nas voli ljubavlju, nama nerazumljivo velikom, koja graniči sa beskonačnošću kao što je i On sam. Pogledom oka i duše tražiti Svjetlo koja nam je često jedina nada.

Do Šibenika je put prošao u pjesmi, večernjoj molitvi i nekoliko svjedočenja pred mikrofonom. Divna su to bila svjedočanstva. Kao i uvijek otvorena srca govore kroz osobne spoznaje i iskustva. Govore o Putu kojim idemo, zamkama na tom putu kroz život, ali i rješenjima kako preskočiti prepreke i zaobići zamke. A sve to možemo samo i jedino ako imamo Boga pred sobom, Boga koji nam kao svjetionik govori i daje smjer na tome Uskom putu.

Hvaljen Isus i Marija

MD


U petak 25.01. u 4.00h ujutro bus pun vjernika sa Baldekina nas 64 krenulo je autobusom u drugu državu s dva cilja. Osnovni cilj putovanja bio je prisustvovati sakramentu ređenje Daniela Katačića, dobrog prijatelja našeg đakona don Grgura. Daniel je i sam bio gost naše župe i na njegov poziv da sudjelujemo na njegovom ređenju, rado smo se odazvali. Sakrament ređenja  održavao se isti  dan u 18.00h u katedrali Svete Terezije Avilske u Subotici. Drugi cilj je bio posjetiti Vukovaru i pomoliti se za žrtve koje su ostavile svoje živote za slobodnu Hrvatsku.
Skoro 12 sati  vožnje do Subotice, prošlo je ugodno uz molitvu i prekrasne snježne prizore nekad bogate, a danas nažalost siromašne i pomalo puste Slavonije. Većina nas nikad nije bila u Srbiji i na put smo krenuli s velikom znatiželjom, ali i  jakom željom da vidimo kako Hrvati katolici žive tamo, te kako bi s ponosom prisustvovali sakramentu ređenja.
Po dolasku oko 15.30h, naši domaćini su nas velikodušno ugostili u hrvatskom kulturnom centru "Bunjevačko kolo". Uz prigodno posno, ali vrlo ukusno jelo saznali smo kako danas Hrvati žive u Subotici te krenuli u razgled grada. Radovale su nas riječi našeg domaćina/vodiča don Ivice koji je u više navrata rekao da se u Subotici osjećaju kao svoj na svome.
U 18.00h započela je Sv. Misa koju je predvodio subotički  biskup msgr. dr. Ivan Penzes. Na misi koja se služila na hrvatskom, mađarskom i  latinskom jeziku zaređena su tri prezbitera, gore već spomenuti Daniel Katačić te Dražen Skenderović i Nebojša Stipić. Misa je bila dirljiva i svečana i ostavila je veliki dojam na sve nas jer je većina nas bila prvi put na misi ređenja. Također, zanimljivo je bilo prisustvovati na misi koja se služila na tri jezika, a sve je teklo jako harmonično i odavalo je dojam kako dvije različite  nacije u tuđoj zemlji skladno žive u istoj vjeri. Nakon Sv. Mise  puni dojmova zaputili smo se na večeru i na spavanje.

030 Aljmaš

Drugo jutro u 6.30  krenuli smo prema Vukovaru. Nakon tri sata vožnje prešli smo granicu i odlučili  neplanirano posjetiti Aljmaš, najznačajnije marijansko svetište u Slavoniji.  Pri ulasku u Svetište Gospe od Utočišta,  odzvanjao je zvuk zvona  u pozdrav hodočasnicima  i učinio ovaj posjet jos posebnijim. Od upravitelja svetišta vlč. Ante Markića čuli smo sve o povijesti svetišta i vidjeli Gospu od utočišta illi Gospu prognanicu koja je u tri navrata preživjela napade na crkvu i ostala gotova netaknuta. Aljmaš je  danas mali gradić sa svega 300 stanovnika, a kojem živost daju hodočasnici koji gotovo svakodnevno pohode ovo svetište. Nama je bilo posebno drago da smo Aljmaš uključili u naše putovanje.

Nakon Aljmaša krenuli smo u Vukovar gdje smo najprije posjetili franjevački samostan Sv. Filipa i Jakova. Nakon kratkog filma o povijesti i razaranju Vukovara koji je na svakog od nas ostavio jak dojam, prisustvovali smo Sv. Misi nakon koje su nam domaćini pripremili ukusan ručak. Nakon ručka uputili smo se na Ovčaru i posjetili Spomen dom te posvjedočili stradanju 260 nevinih Vukovaraca iz Vukovarske bolnice. Memorijalni centar odiše tugom zbog stradanja. ali i nadom kako duše ovih nevinih  ljudi još uvijek žive među nama. Imena i slike žrtava koja se naizmjence pale i gase, žele nam poručiti da su njihove duše među nama, iako su njihovi životi nasilno prekinuti od ruke agresora. Pomolili smo se za duše poginulih te krenuli na Vukovarsko groblje. Hladnoća i snijeg nisu poljuljali našu volju da obiđemo groblje i pomolimo se za stradale  pred Vječnim plamenom. Brojni grobovi i križevi prekrivenim snijegom pokazatelj su koliko je žrtava Vukovar podnio za oslobođenje i koliko se života ugasilo na ovom području tijekom Domovinskog rata. Najmlađa žrtva imala je tek 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.
S teškim osjećajima tuge, ali i s velikom nadom da se ovakva stradanja više neće ponoviti  i da imamo snage oprostiti, krenuli smo natrag prema svojem domu.

043 Hangar

U Šibenik smo stigli oko 22.30 sati, umorni od puta, ali zahvalni što smo uz Božju pomoć sretno stigli svojim kućama i svojim obiteljima.

Katarina



 
E-mail Ispis PDF

ĐAKONSKO REĐENJE DON GRGURA ALVIŽA

U subotu 1. prosinca 2018. u našoj katedrali sv. Jakova služena je svečana sv. misa đakonskog ređenja. Bogoslov i akolit Grgur Alviž je u nazočnosti 14 svojih kolega iz cijele Hrvatske svečano primljen u red đakonata po rukama našeg o. biskupa Tomislava Rogića. Koncelebrirao je i biskup u miru Ante Ivas i brojni svećenici naše biskupije. Takav, danas na žalost vrlo rijedak, događaj okupio je mnoge znance, prijatelje, vjernike, molitelje da svojom nazočnošću uzveličaju taj duhovni događaj. Cijelu svetu misu je skladno pratio katedralni zbor, a osobito se istaknuo jedan mladi bogoslov koji je svojim prelijepim glasom s ljubavlju i vrlo produhovljeno otpjevao psalam. Za vrijeme obreda ređenja sabranost, ozbiljnost, svijest o važnosti događaja, molitva svih nazočnih, a osobito za vrijeme pjevanja litanija svih svetih. Nakon sv. mise sav je narod pred katedralom bio prigodno počašćen.

Don Grgur je od jeseni u našoj župi Presvetog Srca Isusova na praktikumu povjeren našem župniku don Tomislavu da u nas napravi svoje prve korake koje čekaju svakog svećenika. A od kolege s dosta župničkog iskustva imat će što i naučiti! Stoga smo i mi župljani posebno pozvani prihvatiti ga i moliti za njega da vjerno ustraje na svom ozbiljnom, teškom, bremenitom putu služenja Gospodinu u braći ljudima. A to nije ni malo lagana stvar već vrlo zahtjevna i odgovorna služba izložena oku i sudu svekolike javnosti.

Moliti nam je Boga i zahvaljivati za don Grgura i njegov svećenički život. Također moliti i za ostale kandidate da se odazovu Božjem pozivu ojačani Marijinom zaštitom i Duhom Svetim. Hvala Ti Gospodine za ovu radost !

Vjernica

 
E-mail Ispis PDF

Blagoslov obitelji 2018.

Ponedjeljak,  10. 12. 2018 :      

Pulska, Mostarska, Put  Rokića, Dubrov. Mažurica

 

Utorak, 11. 12. 2018. : 

Petra Pr., Mariborska, Prv.šib. part. (MG)

 Srijeda, 12. 12. 2018.:   

 Hebrang  trg, Triglavs.,  Bosanska

 

Četvrtak, 13. 12. 2018. : 

3.stud.44,  Bože Peričića,Velebitska, Zagorska, Gospićka, Žirjanska, Kaprijska, Supilova

 

 

Petak, 14. 12. 2018 :

Štrosmajerova, Karlovačka, Stj. Radića 60,  64 – 98,115 – 129, 105 - 113

 

Subota, 15. 12. 2018.

Gundulić, Zoran, Marulić, Varaždinska,

Mand. žta.                                                                              

                                                   

Ponedjeljak,   17. 12. 2018.

Stj. Rad. 56 A, 54 A.,50 i 46  

 
Stranica 1 od 28

galerija

NAJAVE:

ŽUPNI VJERONAUK:

Subotom:

u 09:00: 3.,4.,5 i 6. razred

u 10:00: 7. i 8. razred


Priprava odraslih za krštenje i druge sakramente je četvrtkom u 19:00


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!


1. 11. Svi sveti ! Svete mise su kao i nedjeljom a poslije podne u 15 sati, je sv. Misa na gradskom groblju Kvanj koju predvodi otac biskup.


2. 11. Dušni dan ! Ovaj dan možemo isprositi potpuni oprost za naše pokojne !


4. 11. Sv. Karlo Boromejski – ROĐENDAN NAŠE ŽUPE


9. 11. Posveta Lateranske bazilike - Papine katedrale


11. 11. Sv. Martin


14. 11. Sv. Nikola Tavelić

POVEZNICE

bitno

You are here: