Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

DAN BOLESNIKA

BOLESNICKO-POMAZANJE


I ove godine trodnevnicu našem župnom zaštitniku započeli smo Danom bolesnika, 5. lipnja 2018.
To je draga tradicija naše  župe kojom se sjećamo svojih bolesnika i patnika. Neki su od njih došli na slavlje sv. mise, no mnoge je upravo bolest spriječila da dođu ili budu dovedeni na sv. misu.  Župnik je u propovijedi naglasio sličnost čovjeka -  bolesnika i Boga. Božja slika se najviše ogleda u  bolesniku i patniku. Naglasio je ulogu onih koji su uz bolesnike i njih je nazvao patnicima. Posvijestio nam je da bolest nije najveća muka koja može zadesiti čovjeka, nego nevjera i nepovjerenje. Jer mnogi tjelesno zdravi upadaju u najveće životne kušnje i često im podlegnu. Nekima se upravo nevjera dogodi kad upadnu u bolest. No, neki se tada iskreno obrate te okrenu Bogu čitavu svoju stvarnost i bol. Tada su slični Božjem Sinu koji je trpio i patio, a sve radi drugih i njihova spasenja. Tada su svojoj patnji dali smisao.
Župnik  je dao utjehu bolesnicima podsjetivši na to da koliko god trajala bolest i nama se činila jako dugom, ona je samo tren u Božjim očima. On se ne ravna kao mi i u Njega nema vremena, te je glavnina našeg kratkog života neka patnja i tek djelić života koji nas čeka u vječnosti.
Nakon sv. mise pred crkvom su vrijedne župljanke počastile bolesnike i njihovu pratnju onim što su s ljubavlju pripremile i srcem darovale.  Osjetilo se lijepo zajedništvo i međusobno poštovanje svih nazočnih kao dobra priprema za proslavu Presvetog Srca Isusova.  

Župljanka  

 
E-mail Ispis PDF

KRIZMANICI BISKUPU


Oče biskupe!

Ubrzo ću primiti sakrament potvrde, te nadopuniti sličnost s Isusom Kristom koja mi je podarena na krštenju. Svatko tko prima sakrament potvrde treba znati da će ga Duh Sveti ispuniti svjetlom za bolji život u vjeri i približiti shvaćanje Božje objave. Poslije primanja sakramenta velika većina odlazi iz crkve misleći da su zadovoljili sve obaveze te da im Bog više u životu nije potreban. To mišljenje je krivo i treba se ispraviti na način da objasnimo važnost Boga u našim životima. Svi mi poslije sakramenta krizme trebali bismo ostati u crkvi, ne prestati odlaziti na misu i biti ponosni što smo primanjem sakramenta nadogradili svoj vjernički život i dopustili Bogu da u životu unatoč padovima i nevoljama nas nauči da je On svakome od nas dao križ koji nosi svoju težinu jer On smatra da je možemo podnijeti.

Zato oče biskupe, hvala vam na vašem dolasku i podjeli sakramenta sv. potvrde i poruci da je Bog uz nas kad nam je najteže iako mislimo da nije s nama i u najtežim situacijama.  

Oče biskupe,

jako sam zahvalna za sakrament svete krizme, iako moram priznati da u početku nisam u potpunosti shvaćala pravo značenje Potvrde ni potrebu priprave za krizmu. Ipak, iz vjeronauka u vjeronauk, iz mise u misu sve sam više osjećala Božju prisutnost i potrebu za molitvom. Smatram da me sve to dovelo korak naprijed na putu otkrivanja i shvaćanja svoje vjere. Smeta me što živim u okruženju ljudi za koje smatram da se ne trude uistinu barem pokušati razumjeti vjeru i živjeti u skladu s njom iako redovito idu na misu. Također znam da se velika većina krizmanika krizma samo radi novca ili da taj dan izgledaju lijepo i imaju kakvu proslavu. To nije pravo značenje svete krizme i mislim da je takav stav loš i da je upravo to razlog zbog kojeg se mnogi krizmanici neće truditi shvatiti vjeru i zbog kojeg će mnogi zaboraviti na Boga nakon krizme. Nadam se da će mi ovo iskustvo pomoći da se ne udaljim od Boga jer to uistinu ne želim.
 

Dragi biskupe!

Ja mislim da je krizma u osmom razredu dobra stvar jer nas tjera da idemo na misu. Nakon prve pričesti veliki dio nas prestane ići na nedjeljnu misu i zaborave na Boga , a krizma nam je tu da nas vrati na pravi put. Također smatram da su plusevi i minusi, na vjeronauku i na misi, važni za našu krizmu jer bez njih puno manje krizmanika bi dolazilo na misu i vjeronauk. Meni iskreno ne smetaju plusevi i minusi već mi smeta što većina nas ima krivo mišljenje o krizmi. Većina nas se želi krizmati zbog novaca kojih ćemo dobiti na krizmi ili zato što su nas roditelji prisilili na to, a ne zato što mi to sami želimo. Krizma bi nas trebala zbližiti s Bogom, ali ja mislim da nas sve više udaljava jer mislimo samo na ono materijalno što ćemo dobiti za krizmu, a ne na to kako ćemo se zbližiti s Bogom.
 

Sakrament

Kad se čovjek rodi njegov životni put je određen. Tako i moj, nema iznimaka. Vođena Božjom rukom koja mi je odredila životni put, roditelji me nose na krštenje gdje primam prvi sakrament. Pred oltarom u Božjoj kući, Božji sluga izgovara moje ime s kojim se i danas ponosim kao prava kršćanka.

Kao i svi u mojoj obitelji ostajem čvrsto na Božjem putu okrenuta molitvi i vjeri. Naravno nakon izvjesnog vremena ponovo klečim pred oltarom gdje primam drugi saktrament odnosno prvu pričest. To je nešto predivno, nezaboravno što se čovjeku može dogoditi na njegovom životnom putu.

Sada kad sam već odrasla osoba radujem se skorom susretu s trećim sakramentom – Krizmom. O, kako sam sretna jer sam ispunjena radošću što i dalje ponosno koračam stazom mojih predaka, stazom kojom će sutra koračati i moja djeca.

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U PADOVU, MILANO, PARAY LE MONIAL I LOURDES

Uskrsni tjedan, 2. travnja, Šibenik, noć, tišina, gore samo ulična svjetla, svi spavaju osim onih koji se bude na zvuk zvona koje svakog pojedinca budi na vrijeme da ne bi zakasnio. Ožive odjednom dvorišta, ulice, nogostupi i ceste, a svi ti putevi vode na jedno mjesto. Ovaj put Baldekin, autobusno stajalište. Svi se žure da ne zakasne i da uhvate bolje mjesto. A koje je mjesto bolje? Mjesto na kojemu si ti najbolje je. Slaganje kofera, zauzimanje mjesta, prebrojavanje i polazak. Ne bilo koji polazak, polazak je to na tvoje i moje duhovno putovanje. Putovanje na razmišljanje, molitvu, razmatranje, klanjanje, razgovor, primjećivanje onoga pokraj sebe, putovanje prijateljstva, tolerancije, zajedništva, putovanje prihvaćanja drugoga. Polazak, kratka molitva, upute Vođe puta, gašenje svjetala i preporuka: spavajte do svanuća! Spavalo se dakako, rano je. Vođa puta, župnik don Tomislav Puljić uzima mikrofon i budi nas jutarnjom molitvom, psalmi uskrsnog tjedna, svaki dan isti, znamo ih svi gotovo napamet. Pjesme, tumačenje psalama, razna objašnjenja kratkih čitanja i svetih mjesta kako bi koje dolazilo na red obilaska.

Padova; svetište sv. Leopolda Mandića, koje oduševljenje, radost, molitva, sv. misa u kapelici kod svetog Leopolda, zahvale, slikanje. Svetište sv. Antuna Padovanskog, znatiželja, razgledanje, molitva. Crkva svete Justine, a tu je i grob svetog Luke Evanđelise već je zatvorena, otišli smo s nadom da ćem se na povratku ponovo navratiti. O moj Bože, zar treba doći tu da se moli kao da ne možemo moliti na svakom mjestu, ali...? Idemo dalje put je dug i ne znamo još koliko naporan.

Milano; zadnji tren ulazimo u crkvu sv. Ambrozija, a po dobroti redovnika koji je zadužen za zatvaranje crkve ulazimo u svečevu kriptu gdje počivaju svečevi posmrti ostaci i ostaci još dvojice mučenika, molimo vjerovanje, jer je upravo sv. Ambrozije zaslužan za očuvanje prave vjere u Krista i da Evropom ne zavlada arijanizma. Milansku katedralu i Skalu vidjeli smo naveče samo iz autobusa, jer je bilo kasno. U prolazu smo bili u crkvi sv. Jurja i uživali u lijepim građevinama različitih umjetničkih stilova. Pomolili smo se i za dar slobode dane kršćanima. Zapravo stajali smo pred pločom Milanskog edikta. A Milanski edikt je uredba koju su 313 u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu. Odvezli smo se na večeru kod don Piera, a ondo se vratili do prenoćišta. Rano je jutro budimo se uz kavu, kapućino ili koji drugi napitak i kroasan te ponovo do milanske Katedrale, da ta ljepotica ne bi ostala ne viđena iz bliza, a bila bi i šteta. Toliku ljepotu i sjaj malo kad se viđa, a čuvaju je i tri reda straže. Nismo uspjeli ući unutra, jer smo velika grupa, a u više grupa izgubili bi puno vremena.

Putujemo dalje prema Francuskoj; auto put, beskrajno prostranstvo, zelena obrađena polja, raskoš i bogatstvo. Idemo prema Arsu, svetom Ivanu Marija Vianney-u po kojemu je taj gradić i poznat. Ili ne, poznat je po skromnom životu i dubokoj vjeri, dugom klečanju u molitvi pred Presvetim u arškoj župskoj crkvi i strogom postu jednog skromnog, krhkog siromaška koji se molio i žrtvovao za obraćenje svojih župljanja i uspio je. Približavamo se svetištu, uska krivudava cesta, a onda crkva sa neraspadnutim svečevim tijelom, župska kuća i pripadajuće prostorije netaknute, onakve kakve su bile za svečeva vremena pretvorene u muzej. Nije to sveti Ivan Marija Vianey planirao "čovjek snuje, a Bog određuje". Obilazak, molitva i preporuke za sebe i za posebne nakane. Taj dan smo tu imali i svetu misu sa jednom grupom njemačkih hodočasnika koji su iz Paray la Monial-a išli prema Lurdu sa svojim župnikom kao i mi, zatim  ponovo u autobus i polazak.

Čeka nas cilj našeg putovanja, Paray le Lamonial, znamo da je cilj na kraju, ali ne znamo hvala Bogu kad je i gdje kraj. Paray la Lamonial, sveta Margareta Allacok, presveto Srce Isusovo, sveti Klaudije, samostan sestara od Pohođenja i duple željezne rešetke iza kojih je živila i djelovala svetica kojoj se ukazalo Presveto Srce Isusovo. Ne to nije zatvor, one koje su same otišle iza tih rešetaka nisu samo radi sebe tamo, tamo su radi mene, radi tebe, radi nas svih. Netko bi možda rekao "hvala to ne treba", ali samo one znaju da treba. To su osobe koje se same zatvore da mogu i smiju moliti Srce Božanskog Spasitelja da spasi nas njegove nevjerne sluge. Taj mali gradić koji odiše mirom i tišinom u kojem se nalazi između ostalih veličanstvenih crkvenih građevina i jedna na oko skromna kapelica sa vječnim klanjanjem pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. To Srce, koje je vidjela ta skromna redovnica Margareta, treba tebe i mene, treba cijelo čovječanstvo, treba naš Planet-Zemlju. Molitva tvoja i moja može sve to održati samo moli, ne savršen si i ne vjeriješ čvtsto, moli! Crkvica sa Persvetim u Pokaznici sunčanog sjeja je onakva kakvu nikada nismo nigdje vidjeli. Obični zidovi, grede koje simbolično drže krov, oltar okićen svježe rezanim cvijećam sa Presvetim i par svijeća, nekoliko slamnatih povezanih stolica, ali tišina, molitva  i mir. Taj mir i tišina toliko su glasni i toliko viču da tvoje srce ne čuje ništa drugo nego svoje otkucaje i svoj nečujini šapat molitve koja se stvara u nutrini. Zašto me Srce Isusovo ovdje dovelo, zna samo ono, a ja znam samo ako molim s njim. Klanjanje pred Presvetim je vječno, a ti dođi samo ako želiš, samo ako si raspoložen, samo ako hoćeš. On čeka, a ti dođi kada hoćeš i ako hoćeš, to ne mora biti samo u Paray la Monial-u. Tvoja i moja župna crkva je tvoj i moj Paray la Monial. Tu su crkve sve jedna ljepša od druge, pa prostor sa križnim putem i molitva pred postajama i na kraju mračna prostorija kao grob. Nije me bilo strah, bili smo u grupi, ali u svom grobu bit će svak sam. I hoće li me biti strah? Mi dvije noći i dan u prilici da dođemo na mjesto vječnog klanjanja, a On neprestano čeka mene i tebe, sam. Tu je samo za nas! Napuštamo to mjesto, a svi bi ostali još, ali treba poć. Čeka nas dugi put do Lurda. Nije nam teško, jer očekujemo opet nešto primamno za oči, znatiželjni smo, vidjeti, čuti, osjetiti, a Isus kaže "blago onima koji ne vidješe, a vjeruju". Gdje je naša vjera?, iako smo sve to vidjeli, iako nam je župnik sve to i ostalo putem ispričao i u filmu pokazao. Koliko informacija, koliko povijesnih činjenica, a mi gluhi i nemarni, neću reći ne daj Bože nezahvalni.

Lurd, moj Bože je li to uopće moguće? A moguće je u zemlji tolikog prostranstva ovo je prostranstvo jedne cjeline, jedne ljepote neviđene, jednog veličanstvenog doživljaja, bolje reći mnoštvao doživljaja u jednoj cjelini i na jednom mjestu. Gospa, Majka Boga, Majka Njegova Sina, Majka naša i mi malešni pred njom, puni potreba, nevolja, zahvala, želja, ponizni u molitvi kad nam nešto treba. Mi ko mi, slabašni, grešni, potrebni. Pitam se moj Bože, moja Mjko Nebeska, znamo li mi moliti, znamo li prositi, zmademo li biti zahvalni i ponizni, a na kraju zaključak, samo veliki upitnik? Našli smo se na sve strane; kad smo došli smještaj u Pays Bas hotelu, večera, odlazak na trg pred špilju ukazanja na veličanstvenu svečanu procesiju sa svijećama. Pjeva se i moli na različitim jezicima, ali svi znamo sve i svi smo jedno, ali trenutak kad naš hrvatski jezik dođe na red kao da smo doma. A Doma je najljepše i najdraže, ma kako god bilo. Svaki događaj i susret izgleda kao vrhunac, a onda ono drugo zasjeni ono prvo pa opet ponovo. Prije odlaska na počinak još smo obišli špilju ukazanja i pomolili se pred nebeskom Majkom. Subota jutro, doručak pa odlazak na svetu misu u 7.30 sati, skupa sa župnikom i hodočasnicima župe Gospe vad grada i biskupom, svećenicima i hodočasnicima Požeške biskupije. Požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je koncelebraciju skupa sa svojim svećenicima, našim župnikom don Tomislavom i župnikom Gospe van grada, a predstavnici svske župe su sudjelovali u čitanjima i molitvi vjernika. Do ručka je svaki od nas obavljao svoje privatne pobožnosti. Obilazak triju bazilika, moljenje krunice pred slikama petnaest otajstava ružarija (radosnih, žalosnih i slavnih), kupanje dijela hodočasnika u lurdskoj vodi, obilazak podzemne bazilike i rodne kuće i zatvora Bernardice Subiru. Iza ručka smo se ponovo vratili u svetište gdje smo molili sa župnikom križni put pred veličanstvenim postajama. Župnik nam je pokazao i X postaju i grb koju su financirali i Hrvati u sastavu Austrougarske monarhije. Iza toga smo uz ostale pobožnosti i razgledavanje svetišta i kupnji nabožnih predmeta bili i na klanjanju pred Presvetim u podzemnoj bazilici. Iza večere smo ponovo došli u svetište na procesiju sa svijećama i molitvu krunice kao i predhodnu veče. Tada smo se i pozdravili sa Gospom i svetištem, prenoćili i rano ujutro krenuli prema Domovini.

Sljedeće konačište i večera bili su ponovo u Milanu. Nismo mogli u povratku mimoići Padovu i crkvu svete Justine u kojoj smo slavili svetu misu u kripti skupa sa talijanskim vjernicima i njihovim župnikom. Normalno pomolili smo se na oltaru svete Justine i svetog Luke evanđeliste. To je bila naša zadnnja postaja hodočasničkig hoda sa kratkom stankom za rčak u Rijeci.

Živi i zdravi vratili smo se 8. travnja u večernjim satima u naš Šibenik puni oduševljenja, lijepih dojmova i normalno umorni. Kad se sve malo slegne i kad budemo svjesni svega dobrog, lijepog, pobožnog i svetog što smo vidjeli i doživili, normalno i novih prijateljstava, možemo samo Bogu zahvaliti što smo se odlučili na ovo hodočašće. Naravno hvala i župniku don Tmislavu kao i našim vrijednim vozačima Mariju i Mati na svemu.

Hodočasnica


Kako sedam Bogom bogatih dana opisati u nekoliko rečenica? Teško.

Opisivati gradove, svetce, krajolike, povijest, doživljeno, zajedništvo...

Kako napisati ovaj izvještaj?!

Pa evo, očima koje traže više Boga,manje sebe, koje su ovozemaljske, slabe, slijepe, grešne, a čeznu za nebeskim, vječnim, svetim.

Pošli smo svaki sa svojim nakanama, molitvama, čežnjom za boljim sobom i svijetom oko sebe, vjerujem.

Slavili smo svetu misu svaki dan, hranili se Kruhom Života.

Posjetili mjesta, svetce koji su se spasili u Gospodinu i proslavili Ga, i po njihovoj svetosti su i ta mjesta svetija.

Padova - sv.Leopold, sv.Ante, sv.Luka, sv.Justina. Ars - sv.Ivan Maria Vianney. Paray le Monial - sv.Maria Margareta Alacoque, sv.Claude de la Colombière. Milano - sv.Ambrozije. Lurd - sv.Bernardica.

Jesam li štogod propustila navesti?!

Gospodin nam se očitovao u svakom trenutku.

I u našim slabostima pozivao na jakost - na Sebe.

Hodočašće - hodati i Boga slaviti.

Na trenutke taj hod nije bio lagan, a ma posrtalo se i padalo, ali se hodalo. Sve na slavu Boga.

Eto! Ovih sedam dana upisano je u Knjigu Života svakog od nas hodočasnika. Iz Knjige nam je učiti. One dobre stvari učiniti boljima, a one manje dobre možda još boljima.

" Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje" 2 Kor 12,9

Ruku pod Ruku sa Gospodinom, zaogrnuti Njegovim milosrđem, hodamo do u Vječnost!

Božji blagoslov!

I.K.


Svakodnevne brige i obveze vezane za egzistenciju današnje obitelji, unatoč nastojanju da se u svemu tome nađe mjesta za pravu skoncentriranu molitvu i razgovor s Gospodinom, sa vremenom čovjeka iscrpe, a iskrena molitva izblijedi, te postane suhoparna, a čovjek duhovno ispražnjen. Hodočašće - bijeg od svakodnevice, prekrasna priroda, sveta mjesta, druženje sa ljudima koji imaju isti problem, te traže Gospodina i o tome pričaju, uz duhovnog vođu koji te razumije i zna kako pomoći u postojećoj situaciji idealan je lijek da čovjek ponovo „napuni baterije“ te vedrije krene dalje u „životnu utakmicu“.

Prošlo je jedanaest godina nakon preseljenja naše obitelji na područje župe Presvetog Srca Isusova. Redovni odlasci na Mise zornice i nedjeljne Mise koje je predvodio župnik don Tomislav Puljić te njegove propovijedi ojačale su nas u uvjerenju kako je odlazak na hodočašće sa ovim župnikom jednostavno nužan. Ove godine moja obitelj slavi 20. godišnjicu svog postojanja, baka je odlučila čuvati djecu, a skupilo se i nešto novca koje je trebalo pravilno uložiti te smo se supruga i ja odlučili za odlazak na ovo divno hodočašće.

Molitva, pjesma, druženje, zajedništvo, ohrabrenje, oduševljenost, nova znanja i iskustva te ono najvažnije - duhovno ohrabrenje rezultat su ovog župnog hodočašća te smo uvjereni da ovo isto osjećaju svi sudionici ovog hodočašća. Naš župnik ni trenutka nije gubio u nastojanju da u nama probudi vedar duh i zahvalno obraćanje Gospodinu uz molitvu i pjesmu. Sjajnom organizacijom, obzirom na 4000 prijeđenih kilometara te višestrukim promjenama smještaja koje je bilo nužno u provedbi hodočašća, omogućio nam je da sve što se može, maksimalno vidimo i doživimo. Veliko hvala našem župniku na svemu što je za nas učinio ! Gospodin neka ga blagoslovi, nagradi i čuva !

Upravo ono što smo očekivali od ovog hodočašća se i ostvarilo. Svaka destinacija nam je donijela nova saznanja i nove osjećaje. Sv. Leopold Mandić i njegovo svetište ukazalo nam je kolika je vrijednost u dobroj ispovijedi i priznavanju svojih pogrešaka, kajanju za sve krivo učinjeno i čvrsta odluka u nastojanju da se iste greške ne ponavljaju.

Mjesto Ars u Francuskoj i svetac Jean Marie Vianney svojim životom nam je posvjedočio da neovisno o svojoj obrazovanosti možemo biti svjetlo u mraku za one koji ne poznaju i ne priznaju Gospodina, čak i u sredinama gdje to izgleda nemoguće, te ih primjernim životom uvjerimo da se i oni obrate Gospodinu i spase.

Parey le Monial, mjesto je koje odiše mirom, čistoćom, lijepom prirodom, prelijepim kapelicama te velikom crkvom. Mjesto vječne molitve u kapelici naučilo nas je da svaki razgovor sa Gospodinom mora započeti najprije dugom šutnjom, poniznošću, tišinom i smirenošću. Jedino tada je taj razgovor, zahvala i molitva Gospodinu najiskrenija.

Lourdes i svetište Majke Božje, naše Nebeske Majke i Kraljice puno je hodočasnika sa svih strana svijeta. Kao što jednoj Kraljici i priliči, svi hodočasnici svakodnevno žele biti u zajedničkoj procesiji organiziranoj njoj u čast sa zapaljenim svijećama i molitvama na svim jezicima svijeta, te se okupati u vodi sa izvora koji je u špilji potekao nakon njene nazočnosti na ovom mjestu. Ljepota izgrađene crkve, koja je po njenoj želji izgrađena na mjestu iznad špilje, ostavlja hodočasnike bez teksta. Kupanje u vodi iz ovog izvora naučilo me je da spoznam svoju malenost pred Gospodinom, a isto je osjetila i moja supruga. Očito nas tome uči naša Nebeska Majka i Kraljica jer je i ona iskazala svoju malenost pred Gospodinom. Jedino u takvom osjećanju spremni smo priznati svoju grješnost i moliti Gospodina za milost i spasenje.

Hvala i slava Gospodinu čijom dobrotom i milošću smo bili sudionici ovog hodočašća !

M.S.

 
E-mail Ispis PDF

Plakat-Šibenik-2018

 
E-mail Ispis PDF

POSEBNA ČESTITKA  ZA  BOŽIĆ


Ovih dana mi je pod ruku došla jedna sličica koja je bila u kutiji sa starim stvarima, a ispala je iz malog okvira za slike. Na njoj je prikazana Majka Božja s malenim Isusom kako ga nježno povija. Okrenula sam je s druge strane i vidjela da je to ustvari stara požutjela čestitka za Božić, bez markice i napisana pisaćim strojem, a tekst je bio jedva vidljiv. Stavila sam naočale i jedva uspjela pročitati napisano, a onda najednom osjetih toplinu u srcu. To je bila čestitka za Božić don Ante Marinova, prvog župnika Baldekina, naše župe Presvetog Srca Isusova, ovoj obitelji dok je moj suprug još bio dijete, a ima tome najmanje četrdeset godina. Vjerojatno ju je ostavio u kući kad je dolazio u blagoslov obitelji, a tako možda i u drugim obiteljima koje je obilazio.
Ta čestitka je oživjela i ono vrijeme koje smo proveli skupa s don Antom. Išli smo na pripreme za vjenčanje, vjenčao nas je, krstio najstarijeg sina, na svetoj euharistiji tumačio i približio Božju Riječ, kao da ga i sad vidim...
Hvala mu što nas je poučio i doprinio našem rastu u vjeri koja nije u nama bila uvijek vidljiva, ali je ipak ponešto ostalo i ostavilo traga. Na poleđini slike piše ovako:
Sretan i veseo Božić, sretnu novu godinu cijenjenoj obitelji želi župnik

don Ante Marinov

Šaljite redovito svoju djecu na vjeronauk, dođite svake nedjelje s njima na svetu misu, čitajte i širite vjersku štampu!
Poseban je osjećaj nakon svih tih godina pročitati ove retke lijepih želja i poticaja na roditeljsko poslanje koje je aktualno u svako vrijeme, a čini se posebno u ovo naše kada je obitelj tako žestoko napadnuta i sve se čini da je se razori. To je poruka za sve nas, a posebno naše mlade obitelji da budu otvorene životu i svoju djecu odgajaju u kršćanskom duhu , da ih nauče da se odmlena druže s Isusom, jer se samo tako mogu oduprijeti ovom zlu oko nas.     Danas se živi dosta ubrzano i imamo osjećaj da tehnologija ne služi nego vlada ljudima. Rijetko se pišu pisma i čestitke, a pomalo se s nostalgijom prisjećamo proteklih vremena. Sjećamo se svih onih ljudi s kojima smo se družili u različitim razdobljima svog života, dijelili s njma i dobro i zlo, a nisu više s nama jer su otputovali u Nebo. Neke je život odveo negdje daleko jer je i rat učinio svoje. Svatko je otišao na svoju stranu, podizao djecu i bio zaokupljen svojim problemima i izazovima života.  Isprva smo se znali povremeno viđati, čuti telefonom, slati čestitke, a onda su godine prolazile i to je postajalo sve rjeđe. Onda se jednog dana dogodi „slučajni susret“ s nekima od njih. Suze radosnice, nevjerica nakon toliko godina i obećanje da ćemo nadoknaditi izgubljeno i opet se družiti s našom već odraslom djecom. Nikakva tehnologija ne može zamijeniti ljudski susret jer jedino to ostaje u našem sjećanju jer je živo, opipljivo i toplo.  Često kažemo da nemamo vremena ni za što, a trebali bismo znati zastati u životu.
Tako i ja sama osjećam grižnju savjesti što češće barem ne nazovem neke drage ljude, a taj osjećaj bude i gori ako saznam za bolest ponekog od njih za koju nisam imala pojma jer se nismo dugo čuli. Onda slijedi po tko zna koji put ona odluka da ću ove godine to promijeniti i truditi se pronaći malo više vremena za prijatelje koji se raduju našim susretima u kojoma se vidimo i razmijenimo po koju toplu ljudsku riječ šaleći se nekim anegdotama iz našeg života.  Mi bismo uvijek htjeli mijenjati gruge, a sebe nikako. Trebali bismo učiniti odluku da najprije promijenimo sebe, a onda će se i na druge preliti to ozračje topline i ljubavi.
Potaknuta ovom čestitkom našeg župnika don Ante Marinova koji nas, nadam se, sada s neba promatra, htjela bih svima nama poželjeti da jedni drugima budemo dar i živa čestitka, te da Kristom zaodjeveni hrabro idemo naprijed kroz ovu oluju života!     

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE U ŠKABRNJU


Ovo je bilo moje i muževljevo prvo hodočašće u Škabrnju.Odlučili  smo otići i dati čast i naš naklon svim žrtvama,krenuli smo rano ujutro i u autobusu smo imali zanimljiva predavanja o mjestima koja smo posjetili.Naime osim u Škabrnji bili smo i na vidikovcu iznad Vranskog jezera gdje smo također izmolili za žrtve ondašnjeg režima koje je neprijatelj ubijao i bacio u jamu koja se nalazi na samom vidikovcu odakle puca prekrasan pogled na Kornate .Izmolili smo i jutarnju molitvu iz časoslova u busu i pjevali Bogu.U Škabrnju smo došli pred početak mise gdje smo izmolili krunicu za sve pokojne .Osobito je bila dojmljiva propovjed vojnog ordinarija Jure Bogdana ,uz prisustvo 30 ak svećenika,koji je rekao da mržnjom ne možemo pobjediti mržnju  niti osvetom zlo.Po završetku svete mise prošetali smo i gledali mnogobrojne barjake i predstavnike postrojbi iz cijele Hrvatske.Divno je vidjeti toliko ljudi u zajedništvu i važno da se ne zaboravi prošlost.Na koncu smo imali i fini ručak u Sukošanu  i nakon okrepe uputili se preme našim domovima izmolivši večernju molitvu časoslova.

Hvala svima koji su nas odveli na ovo hodočašće i vjerujemo da i to ima svoj duboki smisao za duhovni život kako pojedinca tako i čitave zajednice.


Anita Antica

Hodočašće u Škabrnju, 18.11.2017. godine

Ujutro rano krenuli smo prema Škabrnji pokloniti se žrtvi koju su hrabri ljudi podnijeli i dali našoj vjeri našem narodu. Molili smo, slavili Boga svetom misom!
Prije dolaska u mjesto Škarbrnja popeli  smo se u tom hodu na brdo Kamenjak, danas Park Prirode na kojem se nalazi jama u koju su za vrijeme komunističke vlasti bacani živi ljudi da u njoj umru. Jama je uska i jedva primjetna svjedoči  o tolikoj mržnji prema hrvatskom narodu i njegovoj vjernosti Bogu. Svjedoči o hrabrim ljudima koji su podnijeli  strašnu  muku radi  mržnje prema hrvatskom narodu, svjedoči da muka nije uzaludna da oni nisu zaboravljeni ni od Boga ni od ljudi i da su sjeme novih kršćana. Na putu prema tom brdu hrvatska vojska izradila je križni put, put koji vodi u susret Bogu. Na vrhu brda muka su podnijeli, život su predali i Boga  susreli!  Krv mučenika nije uzaludna, ona je sjeme novih kršćana. Da nisu uspjeli uništiti ni nas ni našu vjeru svojim dolaskom svojim hodom i molitvom svjedočili smo mi svojim dolaskom. Nije slučajno da sa tog mjesta pruža se predivan pogled na zemlju koju je Bog darovao hrvatskom narodu, na Vranjsko jezero, na otok Murter i predivne Kornate! Pogled koji govori da nije za nas smrt ni uništenje   već nam je ići ka  životu, budućnosti, vječnosti… sa vjerom, nadom i ljubavlju u srcu prema Bogu i čovjeku!
Hodočašće nastavljamo prema Škabrnji, u autobusu molimo, pjesmom slavimo Boga njegovu ljubav i svemoć!    
Dolazimo u Škabrnju, 26 godina nakon zločina koji je izvršen nad civilnim stanovništvom tog mjesta  i nad hrvatskim braniteljima, nad hrvatskim narodom. Narodom koji je branio svoju slobodu, slobodu svoje obitelji, mjesta, države od mržnje onih kojima je cilj bio uništiti ju, tako da unište nas. Ti hrabri ljudi nisu štedjeli sebe, onog što su imali, svoje živote predali su, suočivši se sa zlom zajedno sa Bogom u srcu i krunicom oko vrata podnijeli su mučeništvo stekli vijenac slave božje, očuvali od uništenja od izvršenja daljnjeg zločina nad ostatkom hrvatskog naroda i tako sačuvali Hrvatsku. Odrekli su se svega, svog postojanja na zemlji, rodili se za nebo, sačuvali  našu vjeru i domovinu na zemlji od uništenja.
Miješaju se emocije tuge i žalosti zbog zla, sa divljenjem, ponosom, zahvalnošću  i poštovanjem prema svakoj nevinoj žrtvi. Slavimo svetu misu, zahvaljujemo Bogu za sve, za živote naših mučenika, za vječnost koja im je darovana, molimo Boga da nam da snage, da po primjeru mučenika u Škabrnji i Vukovaru, vjerno mu služimo mi, sav hrvatski narod, da sačuvamo vjeru svog naroda u našoj domovini!
Poslije zajedničke okrepe ručkom krenuli smo za Šibenik, molitvom i pjesmom na svemu Bogu zahvaljivali i davali hvalu!

Anita Troskot

 
E-mail Ispis PDF

HODOČAŠĆE NA UDBINU

Oko 150 vjernika Šibenske biskupije predvođeni svećenicima don Tomislavom Puljićem i Krešimirom Matešom, u subotu, 9. rujna, hodočastilo je na Udbinu kako bi svojom nazočnošću dali svoj skromni doprinos proslavi spomendana Dana hrvatskih mučenika. Da bi koliko-toliko pripravni došli na svečano misno slavlje i u nacionalno svetište hrvatskih mučenika, zadužio se don Tomislav Puljić koji je naizmjenično u dva autobusa, govorio o značaju mjesta kojem hodočastimo i njegovoj prošlosti o kojoj zapravo znamo jako malo.

20170909 115645

Zato nas je podsjetio na krvavu bitku koja se na Krbavskom polju koje se u svojoj svojoj veličini prostrlo u velikoj udolini na području Like, nedaleko Udbine.
Upravo na ovom polju, točno u 9 sati, dana devetog u rujnu, godine Gospodnje 1493., jedni nasuprot drugih našle su se dvije vojske. S jedne strane slabo opremljeno hrvatsko pješaštvo, a s druge strane dobro naoružana i izvježbana  turska vojska koju je predvodio bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša. Hrvatsku plemićku vojsku u bitku je poveo ban Emerik Derenčina koji se pristao sukobiti na pustopoljini što je, između ostalog, na kraju dovelo do poraza i golemih kubitaka na Krbavi. Turci su smicalicama, manevrima, zasjedama, ali i brojnošću i snagom stjerali hrvatsku vojsku  u okruženje pa izlaza nisu ni imali jer ih je s druge strane čekala rijeka  u kojoj su mnogi izgubili živote. Na Krbavskom polju poginuo je hrvatski knez Ivan Frankopan, a Derenčin je zarobljen. Kažu da je s hrvatske strane preživjelo jedva dvjestotinjak vojnika, a tisuće ih je ovdje ostavilo svoje kosti. Neki će povjesničari reći da je ova bitka značajna i po tome što je označila propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, te što je označila kraj jednog i početak stvaranja dovog doba.

Više...
 
E-mail Ispis PDF

Hodočašće u  Paklenicu


Već duže vrijeme najavljivano hodočašće u NP Paklenicu otpočelo je u subotu, 15.07. u 5:30 sati. Kao inače krenula je gužva oko ulaska u autobuse.  Bilo je mnogo hodočasnika i činilo se kao da neće biti dovoljno mjesta za sve nas i pokraj dva autobusa. Na posljetku smo svi našli svoje mjesto i krenuli na to zasigurno pomalo neobično hodočašće u prirodu.
Putovanje smo započeli sa molitvom ''Anđeo gospodnji''. Don Tome nas je ukratko uputio u ono što nas taj dan čeka, tj. misno slavlje u župi Seline u 7:30, onda kratki nastavak vožnje do nacionalnog parka te hodočašće u pravom smislu riječi do špilje Manita pećina. Naglasio je da nije za svakoga uspon do špilje, da su potrebna dobra dva sata i da je iznimno zahtjevan uspon. Tko do tada nije slutio što ga čeka zasigurno je mogao početi razmišljati.
Svaki put me na neki način fascinira taj naš župnik tako ovaj put njegova želja da bude sveprisutan među svim hodočasnicima. Nakon prve molitve i kratkih uputa na naplatnim kućicama je prešao u drugi autobus kako bi i tamo uputio ostale hodočasnike. Balansirao je i  na povratku između oba autobusa, u onom drugom je svakako bio više pretpostavljam jer je u njemu bilo hodočasnika koji nisu toliko često s nama.

Više...
 
Stranica 2 od 28

galerija

NAJAVE:

četvrtkom u 19:00 je priprava odraslih za sakramente - katekumenat


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!


Župni vjeronauk je subotom:

09:00 - 3. i 6. razred

10:00 - 4.,5.,7. i 8. razred

11:00 - 1. i 2. razred


02. 12. Prva nedjelja Došašća – NOVA CRKVENA GODINA

03. 12. Započinju sv. mise Zornice ujutro u 6, svaki radni dan do Božića

07. 12. Prvi petak

08. 12. BEZGREŠNO ZAČEĆE BDM

10. 12. Započinje i blagoslov obitelji prema  naznačenom rasporedu

13. 12. Sv. Lucija

15. 12. Drinske mučenice

16. 12. Nedjelja Caritasa - Milostinja je za siromašne

 21. 12. Božićna sv. ispovijed u 18 sati

POVEZNICE

bitno

You are here: