Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Zašto nam je potrebna inicijativa ’40 dana za život’?

40 dana 003

Ove godine kroz korizmu u deset hrvatskih gradova održat će se mirna okupljanja građana koji će se na taj način pridružiti inicijativi ’40 dana za život’. Riječ je o ekumenskoj molitvenoj inicijativi kojoj je cilj zaštita života nerođenih. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se godišnje u svijetu obavi četrdesetak milijuna pobačaja razumljivo je nastojanje da se pokušaju spasiti ljudski životi upravo na mjestima gdje se oni i oduzimaju. Kako bi bolnice trebale biti zadnja linija obrane ljudskog života, tako se molitva i bdijenje ljudi koji su spremni istupiti u obranu nerođenih održavaju upravo ispred tih ustanova. Okupljanja su mirna i dostojanstvena i imaju dvostruku svrhu: da se doslovce uhvati zadnji vlak za život u nadi da će se osobe koje su došle zbog pobačaja ipak predomisliti (bez ikakve osude prema njima, no s ogromnom vjerom i nadom da se i u zadnjem času može odabrati život umjesto smrti), ali i da se takvim okupljanjem pošalje snažna poruka našem društvu, poruka koja neumoljivo ističe da je eliminacija nerođenih, taj tihi holokaust, najveća mrlja naše generacije, ali i da postoje ljudi, velik broj njih, koji će ustati i usprotiviti se praksi koja nam se prezentira kao ‘ljudsko pravo’.
Ove godine se i Šibenik po prvi puta našao među hrvatskim gradovima koji su se pridružili inicijativi. Tako će se i ispred šibenske bolnice kroz cijelu korizmu, od 18. veljače do 29. ožujka okupljati naši sugrađani spremni izdvojiti svoje vrijeme da bi izrazili svoj stav – odlučno protivljenje eliminaciji najnezaštićenijih i najslabijih članova našeg društva – nerođene djece.
TUĐE TIJELO
Pobačaj je nešto što se tiče svih nas, iako je uvriježen stav da je to problem jedino i isključivo osobe koja se na njega odlučuje – trudne žene. Često se upotrebljava izraz da žena treba raspolagati vlastitim tijelom onako kako to ona želi, bez uplitanja društva tj. svih osoba kojih se pitanje njene trudnoće ustvari uopće ne tiče. U biti, u toj konstataciji ne vidim ništa problematično i mogu se s njom složiti. Zaista, žena jest i mora biti gospodarica svoga tijela. Može izvaditi bubreg ili jajnik, na primjer, a da joj to nitko ne može zabraniti. To je NJENO tijelo. Međutim, kad govorimo o novom životu, o ljudskom plodu u ženinoj maternici, s vlastitom jedinstvenom DNK, tu postoji još jedno tijelo. Tuđe tijelo. Tuđi život. Naravno – moralna svijest i civilizacijski kodeks tu su jedinstveni i jasni: nemamo pravo oduzimati nekome život. Pitam vas – bi li vas se ticalo da prolazite cestom i ugledate osobu koja ozljeđuje dijete? Da imate mogućnost spriječiti ubojstvo tog djeteta, biste li pomislili: Nije moja briga, što se ja imam miješati u tuđe stvari! Ili biste reagirali i bacili se da spasite to slabije biće, jer vam sve, baš sve što je ljudsko i humano i brižno i dobro u vama govori da SPAŠAVATE. Mislite da ne odgovara takva usporedba dvogodišnjeg djeteta i ljudskog bića od devet tjedana? Kao što petogodišnje dijete nije vrednije od dvogodišnjeg , tako ni dvogodišnje dijete nije vrednije od djeteta – fetusa. Tko je bio, kako li se samo zvao, taj prvi oholica koji se usudio reći da jest, i stavio to u zakon? Neka mi objasne takvi ljudi – polubogovi – koja je razlika između malog bića starog devet tjedana i pet dana, i onog starog deset tjedana? Jer, hrvatski zakon štiti samo – ovog drugog. Ja pitam: koja je razlika?
Kako je povijest ljudske civilizacije između ostalog i povijest sukoba i ratovanja – oduzimanja života bilo je, nažalost, otkad je svijeta – tako je bilo i s pobačajima – uvijek su se u određenoj mjeri radili. Ono što današnji svijet ipak razlikuje od svih razdoblja ljudske povijesti jest činjenica da smo nešto što je, u biti, društvena anomalija pretvorili u nešto što se prezentira kao ‘ljudsko pravo’, nešto što nam zakon može i mora nuditi kao legitimnu opciju, tzv ‘pravo na izbor’. Taj preokret u prezentaciji desio se u 20. stoljeću, u kojem je na taj način smaknuto više života nego u cijeloj povijesti ljudskih ratovanja. Zakoni većine zemalja (ne svih!) samo su naslijeđe takvog načina razmišljanja .
Kada se pokuša osporiti takav način razmišljanja često se ljude ušutkava argumentom ‘pa nećemo se valjda vratiti u srednji vijek’, zatim, ‘ako se pobačaji zabrane žene će ga i dalje raditi i pritom i umirati’ – ima takvih besmislica još, pozabavit ću se samo s ove dvije.
ŠTO JE ISPRAVNO
Ne znam zašto se tako rado uzima taj izraz ‘srednjevjekovni’ kao nešto mračno, loše, sramno i zaostalo.To me kao povjesničara uvijek fasciniralo! Mi smo ljudi najnevjerojatnije oholice i arogantno volimo misliti kako smo mi danas napredniji i bolji od ljudi koji su živjeli, ne znam, u 11. stoljeću. Ma na stranu činjenica da kao simbol poruge uzimamo razdoblje u kojem je udaren temelj europskom obrazovanju i pismenosti i cijelom konceptu građanstva, na stranu i to, zanimljivo je da se volimo rugati srednjevjekovnim ljudima, a ti su isti ljudi znali bolje od nas cijeniti nerođeni život. Znali su u toj mjeri da pobačaj nisu prezentirali kao perjanicu ljudskih prava! On je pripadao mraku i ilegali, kao što je ubojstvo uvijek tome i pripadalo. Sve drugo naprosto je – pogrešno.
Što se druge tvrdnje tiče, da se uklanjanjem pobačaja ništa neće riješiti i da će stradati opet žene, ne moramo previše filozofirati i zamišljati ‘što bi bilo kad bi bilo’. Pogledajmo jednu ‘srednjovjekovnu’ Irsku u koju tako rado emigriraju mladi Hrvati. Ne smeta ih činjenica što je tamo pobačaj zabranjen, rekla bih. Rade li Irkinje dakle pobačaje s pletaćim iglama, umiru li masovno? Naravno da ne. Kad gledamo statistike tko najčešće radi pobačaj, onda vidimo da su trudnoće kojima se u obrani pobačaja najviše maše-silovanja i maloljetničke trudnoće- u manjini samo takvoj. Pridodajte tome i današnju dostupnost zdravstvene zaštite, dostupnost antibiotika, shvatit ćete da ne možete uspoređivati razdoblje od prije petsto, sto ili pedeset godina s današnjicom, i biti relevantni. Postoje studije. Uzmite za primjer Čile, u kojem je pobačaj zabranjen dvadeset i nešto godina. Prema studiji Melisa instituta, Čile ima manju stopu smrtnosti žena uslijed komplikacija poslije ilegalno izvedenog abortusa nego mnoge razvijene zemlje koje imaju dostupan pobačaj. Brojke ne lažu i lako su provjerive.
Naše društvo ide toliko daleko da želi stigmatizirati hrvatske liječnike pod prizivom savjesti, međunarodnom pravnom kategorijom koja im jamči da rade svoj posao bez obavljanja pobačaja. Ti i takvi ‘borci za ljudska prava’ (ja bih rekla, samo za ona prava koja njima pašu!) ne libe se prijetiti i zastrašivati te liječnike, koristeći pritom nevjerojatno bedastu rečenicu da se nisu trebali ni posvećivati tom pozivu ako ne misle raditi baš sve što on podrazumijeva. Koja naopaka logika! Rekla bih da baš ti liječnici poštuju Hipokratovu zakletvu koja nalaže da se ‘štiti život od samog početka’, (koliko znam Hipokrat niti je bio katolik niti je živio u srednjem vijeku), a da su se ovi drugi – izgubili u prijevodu. Također, zdravorazumski gledano, onaj tko odabere tu plemenitu profesiju odabire je da bi spašavao živote, pomagao u dolasku, a ne odlasku novog života. Nevjerojatno je kako su ti moralni i etički kompasi zdrav razum, logiku i humanost okrenuli naopačke.
TREBAMO BRINUTI
Da, u našem društvu postoje problemi, nisu ljudi koji svoj glas dižu za nerođene ni slijepi ni imuni na njih. Kao društvo moramo raditi, zaista raditi na tome da se društvo i država skrbi za trudnice koje su prestrašene, ostavljene, bez sredstava za podizanje djeteta. Financijski, psihološki, na svaki mogući način im treba biti potpora. To je naša primarna dužnost, to, a ne okretanje glave na drugu stranu dok se prekidaju životi i ‘rješava problem’. Ne bismo li kao društvo 21. stoljeća trebali mariti za svoje najnezaštićenije članove? Ne bi li nam prvi impuls trebao biti njihova zaštita, umjesto eliminacija?
Vidite, zato su nam potrebne inicijative poput ove, ljudi poput ovih. Ljudi koji će nas znati probuditi iz zimskog sna vlastite moralne učmalosti, koji će na kraju dana znati postaviti pitanje: Kako je moguće da ti nije stalo? Kada si prestao mariti?
Neki dan sam ugledala sliku preslatkog dječačića koji je živ zbog tih upornih ljudi koji su po londonskoj kiši i magli stajali ispred klinike za pobačaj. Njegova mama se predomislila. Rodila ga je. Ne možete, zaista ne možete gledati sliku tog djeteta, njegov osmijeh, nevinost, pouzdanje, beskrajno pouzdanje da će biti štićen i mažen i pažen, a da se ne zapitate: A što je s ostalima?
Što s njima? I što s nama?
Dovoljno je da samo pogledamo oči tog dječaka i da shvatimo, ali zaista shvatimo smisao mudre izreke ‘Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet’.

TEKST: Nikolina Nakić, sibenskiportal.hr

FOTOGRAFIJA: sibenska-biskupija.hr

 

galerija

NAJAVE:

13. rujna 2018. u 20:00 započima katekumenat, priprava odraslih za sakramente


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!




09.08.  Sv. Edit Stein - suzaštitnica Evrope

08.08. Druga je srijeda u mjesecu te je sastanak članova Župnog Caritasa u 19.30

14.08. Hodočasničko pješačenje Gospi Vrpoljskoj u 18:15 sati

15.08. Svetkovina Marijina Uzmesenja na nebo! Ovdje u župi je sv. misa samo ujutro u 9 sati


POVEZNICE

bitno

You are here: