Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

DUHOVNA OBNOVA JEDNOG HODOČASNIKA



 Na Uskrsni ponedjeljak dana 06. travnja 2015.  krenuli smo na jednotjedno hodočašće u  Paray  Le Monial i Lurd,  sa zaustavljanjem u Padovi  i Milanu. Iz Šibenika nas je ispratila jaka bura, i dobrim dijelom pratila, pa smo stigli u Padovu sa zakašnjenjem. Iz toga razloga nismo mogli ući u svetište posvećenom svetom Leopoldu Bodganu Mandiću,  u čemu smo uspjeli  na provatku iz Lurda. U Padovi smo posjetili baziliku svetog  Ante Padovanskoga, gdje smo u kapelici imali sv. Misu. U bazilici  se čuvaju posmrtni ostaci sveca, kao i  relikvija - neraspadnuti jezik, jer je svetac bio poznati propovjednik. Nakon Padove putovanje smo nastavili prema Milanu gdje nas je dočekao don Piero sa finom večerom. Rano ujutro krenuli smo u razgledavanje centra Milana, gdje  smo posjetili  znamenitu  milansku  katedralu i crkvu sv. Grgura, koja je značajna po tome što je tu 313. g. car Konstantin potpisao glasoviti Milanski edikt, s kojim su kršćani dobili vjersku slobodu i  službeno označen kraj vjerskih progona kršćana  u Rimskom Carstvu.  Da bi dobili što  bolji  uvid u važnost toga događaja  potrebno je  sagledati vremenski okvir  povijesnih događanja na   tom području.
Nakon što je svrgnut  car Dioklecijan,  bilo je potrebno izabrati novog cara, a pretendenti  su bili Maksencije,  zapovjednik istočnog Rimskog carstva, i Konstatin, zapovjednik zapadnog rimskog carstva ( područje današnje Španjolske). Na putu do Rima, gdje se imala dogoditi odlučujuća bitka,  u Burgundiji ( područje današnje središnje Francuske ),     Konstantinu se na nebu ukazao križ i svjetlosni natpis:  "U ovom ćeš znaku pobijediti". Car nije bio siguran u značenje te vizije dok u snu nije vidio i sama Krista, koji mu je preporučio da napravi vojnu zastavu u obliku znaka viđena na nebu te ga istakne u bitci. Sljedećega jutra Konstantin je zapovijedio da se izradi vojni stijeg  s vijencem na vrhu, te da se na štitove stavi znak križa.  Nedugo nakon bitke u kojoj je pobijedio, car je odlučio slijediti Boga koji mu se je ukazao.
Car Konstatin rodio se  u Nišu,  od majke Jelene,  koja je potajno bila kršćanka, koja  ga je odgajala u duhu kršćanstva. Nakon što je postao  carem, Konstatin je majku proglasio caricom i dao joj na upravu carsku blagajnu. Carica Jelena je bila vrlo pobožna. Jelena je nedugo poslije  Nicejskog sabora 325. imala viziju nadahnutu od strane Boga zahvaljujući kojoj je otputovala u Jeruzalem da potraži Kristov križ. Međutim, u drevnom gradu pravo mjesto Golgote je odavno bilo zaboravljeno,  ali je Jeleni nova vizija otkrila mjesto sada zakriveno poganskim hramom. Carica je naredila rušenje hrama nakon čega su pronađena tri križa.  Pošto je Krist bio razapet sa još dvojicom razbojnika,  Isusov križ  nije bilo moguće identificirati. Najposle, Makarije Jeruzalemski  je odnio sva tri križa  kod jedne teškog  bolesnika  i nakon dva pokušaja, treći križ se pokazao kao čudotvoran i izliječio  ga.  Na taj način prepoznat je Isusov križ,  koji je Jelena smjestila u crkvu koju je podigla na mjestu otkrića.
Dakle, nakon milanskog  edikta, kršćanstvo je postala državna religija,  kršćani su počeli slaviti Pashu,  te  je prestao progon kršćana.  Međutim, nevolje za kršćane nisu prestale. Na području Azije pojavio se biskup Arije, koji je širio krivovjerje da Isus nije bog nego samo čovjek. Za sobom je poveo dio svećenika i biskupa.  Uviđajući  tu opasnost, car Konstatin saziva 325. godine Nicejski sabor gdje je osuđeno arijanstvo, utvrđen datum slavljenja Uskrsa i  nakon mjesec dana zasjedanja, sabor je donio tekst  Nicejskog vjerovanja. Slijedeći crkveni sabor sazvao je u Carigradu car Teodozije I veliki godine 381. za koji je značajno da je potvrdio  Nicejsko vjerovanje , pa se i danas naziva nicejsko-carigradsko vjerovanje. Dakle, saborski oci su vjerovali   u istobitnost  Oca, Sina i Duha Svetoga.     
Dakle, s pojavom biskupa Arija, počelo se širiti krivovjerje.  U takvim okolnostima   duh sveti  je u  4. stoljeću probudio je 3 duhovna velikana koji su učvrstili ljude u vjeri  i to: sv. Ambrozije, sv. Augustin i  sv. Jeronim.  
1.    Sv. Ambrozije je
 Kad je u Milanu umro arijevski biskup  Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova,   koji je bio advokat i ugledan čovjek. Centar arijevskog pokreta bili su Milano i Srijemska Mitrovica. Kada je  sv. Ambrozije čuo  da će se u S. Mitrovici zarediti arijevski biskup, pješke je krenuo  da to spriječi. Po dolasku  fizički  ga je napala  jedna djevojka,  ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: »Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!« Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.

Slušajući snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio se  na kršćanstvo veliki sveti Augustin.
2.    Sv. Agustin, grešnik, ali vrlo intelignetan,  za čije obraćenje molila majka sv. Monika. Rođen je u Tagasti, putuje u Rim i potom u Milano gdje susreće sv. Ambrozija  koji je bio od presudne važnosti za njegovo obraćenje , koji ga je i  krstio. Kroz cijelo svoje učenje, Augustin je naglašavao potrebu preobraćenja kao temeljnu poruku evanđelja. Postao je glasovit po svojoj jasnoći i nauku. Pisari su bilježili njegove govore, koji su kasnije prepisivani i dijeljeni drugim biskupima. Njegova su učenja spoj ljubavi prema Bogu i žudnje za Njegovim boljim upoznavanjem, pa se svi Kršćani mogu poistovjetiti s njegovim učenjem.
3.    Sv. Jeronim porijeklom Dalmatinac, bio je vrlo učen, inteligentan i  teške naravi.    Papa Damaz zove ga k sebi za tajnika i povjerava mu prijevod Svetog pisma s grčkog na latinski jezik, kako bi običan svijet mogao razumjeti Božju riječ i po njoj živjeti. Jeronim je to prihvatio i dao se na posao. Imao je dosta protivnika i neugodnosti. Kada je par godina kasnije papa Damaz umro, Jeronim napušta Rim i odlazi u Palestinu da tu, na izvoru, u tišini pustinje, dovrši prijevod Svetog pisma. Uz post i molitvu i uz pomoć duha svetog odvagnuo je što je ljudsko, božje i što je mašta. I nakon više  od 20 godina rada  nastala je  biblija na latinskom.
U mislima na sv. Konstatina, napuštamo Milano i  putujemo  kroz predivna područja Italije i Francuske te stižemo u Ars,   gdje je živio svetac župnik Ivan Maria Vianey. U njegovom djetinjstvu, Crkva je bila proganjana pa je potajno išao na vjeronauk, a prvu pričest, primio je u jednom spremištu, jer se nije moglo drugačije. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Uočio ga je župnik Balley i školovao ga. Problem je bio, što je sv. Ivan jako teško učio, makar je imao veliku volju. Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob sv. Franje Regisa. Od tada je napredovao u naukama, makar mu je i dalje latinski jezik zadavao velike tegobe. Još dok je bio momak, silno je želio biti svećenik, ali svi su protivili, jer mu nije išla škola.  Nasuprot mišljenjima, biskup ga je zaredio za svećenika. Poslan u Ars, maleno mjesto u blizini Liona, koje je imalo samo 300 stanovnika, prilično nesklonih vjerskoj praksi, nije se žurio učiniti od njih pobožne vjernike, nego se u crkvi ispred tabernakula bacio na koljena i molio. Dvije godine poslije narod je iz cijele Francuske dolazio u Ars, gdje je živio maleni župnik koji je na jednostavan način trošio svoj život za Evanđelje. Arški je župnik preminuo 4. kolovoza 1859. godine, u 74. godini života. Papa Pio XI. ga je kanonizirao 1925., a četiri godine poslije proglasio zaštitnikom župnikâ.

Od važnosti je navesti da su posjete ovim gradovima pratila vrlo korisna,  zanimljiva i duhom svetim prožeta  tumačenja našeg voditelja don Tomislava, tako da je hodočasnik   imao dojam  kao da se nalazio upravo na mjestu događaja. Don Tomislav je vrlo iscrpno i sa više aspekata   (kulturološkog, zemljopisnog, povjesnog  i vjerskog )  ispričao priču o svakom odredištu na našem putovanju.
Nakon posjete Arsu, u večernjim satima stižemo u Paray Le Monial, mjesto u francuskoj pokrajini Burgundiji, gdje se, gotovo nakon 1300 godina otkako se ukazao znak na nebu caru Konstatinu,   djevojci Margareti Mariji Alacoque 1673. ukazalo Presveto Srce Isusovo što je rezultiralo brzim posvetom ovog mjesta, učinivši ga jednim od glavnih hodočasničkih žarišta Francuske. 1920. papa Benedikt je Mariju Alacouqe proglasio sveticom.
Margareta Marija  Alacoque bila je  redovnica reda “Marijinog pohoda Elizabeti” .
Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj.
Godine  1673.  ukazao joj  se  naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene." U  tom mjesto,  koje je ozračje molitve i pobožnosti, postoji kapelica vječnog klanjanja gdje je izložen Presveti oltarski sakrament već više od 300 godina neprekidno 24 sata. Dojam je kad se dođe u mjesto da je vrijeme stalo, samo da se u kapelici izmjenjuje  molitelji.  Hodočasnik ima dojam kao da se ne živi, a živi se.
U tom hodočasnikom prelijepom gradiću proveli smo čitav dan, u molitvi, kontemplaciji i pobožnosti križnog puta.
Sutradan smo krenuli u Lurd, poznato svetište, gdje smo stigli u ranim večernjim satima. Po dolasku odmah smo priključili procesiji sa svijećama, što predstavlja jedan neopisiv doživljaj. U procesiji svaki hodočasnik moli i pjeva na svom jeziku, što predstavlja predivan osjećaj zajedništva u duhu. U tom malom gradiću,  mladoj djevojci   Bernadette,  Gospa se  ukazala 1858. godine.
Prvo ukazanje se dogodilo na četvrtak, 11. veljače 1858. Bernadette je otišla u spilju da bi skupila drva za vatru. No kada je trebala prijeći rijeku, čula je puhanje vjetra, te se pojavila Gospa u bijeloj haljini s plavim pojasom i sa žutim ružama na stopalima, iste boje kao i njezina krunica, dok su zrna krunice bila bijela. No Gospa je odjednom nestala. Bernadette je upitala svoje prijateljice jesu li vidjele išta, no one su odgovorile da nisu. U trećem ukazanju Gospa joj je rekla da je neće usrećiti na ovome svijetu, ali na sljedećem hoće. U četvrtom ukazanju uz Bernadette je bila prisutna i njezina majka te tetke. U petom ukazanju Bernadette je rekla da ju je Gospa naučila svakodnevnu molitvu. Do tada se vijest već proširila gradom i mnogi su pretpostavili sa joj se ukazuje Blažena Djevica Marija.
U osmom ukazanju Gospa joj je rekla, da se Bogu moli za grešnike. U devetom ukazanju Gospa joj je rekla da ode i okupa se na izvoru u spilji. Kako nitko nije znao za taj izvor i nije bilo nikakvih znakova da on postoji, Bernadette se otišla okupati u rijeku, ali Gospa joj je pokazala na kamen ispod kojeg je odjednom potekla voda. Za vrijeme dvanaestog ukazanja dogodilo se prvo ozdravljenje. Djevojka koja je imala paraliziranu ruku nakon što ju je oprala u izvoru, mogla ju je micati. U trinaestom ukazanju Gospa je rekla Bernadetti da rekne svećeniku da dođe i sagradi kapelu, te da ljudi dolaze u procesijama. U šesnaestom ukazanju pojavila se Gospa i rekla "Ja sam Bezgrešno Začeće".
Ovo je bio presudan podatak za priznavanje autentičnosti Bernardettinog viđenja. Naime, samo 4 godine ranije, 1854. godine, papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus" proglasio je dogmu o Marijinom Bezgrešnom začeću. U ono vrijeme samo su rijetki znali da se u Rimu raspravlja o pitanju Marijinog bezgrešnog začeća. Svima crkvenim istražiteljima je bilo potpuno jasno da neuka i nepismena mlinarova kći Bernadette nije sama mogla izmisliti niti razumjeti važnost imena koje joj je draga "Gospođa" rekla u viđenju. Prije posljednjeg ukazanja spilja je bila zaštićena od strane lokalne vlade, a Bernadette je klečala izvan ograde pokraj rijeke i tada je vidjela Gospu koja je izgledala ljepše no ikad prije. Kada su se događala mnoga ukazanja, uz Bernadette su obično bili prisutni i liječnici te policajci koji bi je ispitivali poslije ukazanja.
Umrla je  16. travnja 1879. god., sa svega 35 godina. Na smrtnoj postelji, ponovno je potvrdila na zahtjev pape Pia IX.  i lurdskog biskupa, pod prisegom, sve svoje izjave o događajima u špilji Massabielle. Nakon dugotrajnog i strogog procesa, sukladno crkvenom zakonodavstvu, sestra Marie-Bernarde proglašena je svetom. Papa Pio XI. učinio je to 8. prosinca 1933. god. Njeno je tijelo ostalo netaknuto, u staklenom lijesu, u kapelici samostana u Neversu.'Ova ukazanja u Lurdu u cijelosti je odobrila Sveta stolica 18. siječnja 1862.
Hodočasnik kada dođe u Lurd osjeti takav mir, sabranost  i potrebu da se moli. U Lurd dolazi mnoštvo  bolesnika ,  i na duši i na tijelu, da im draga Gospa zacijeli rane. Vrlo je dojmljivo kako bolesnici, strpljivo podnose tegobe svoje bolesti.   Svakako treba istaknuti  volontere  koji dolaze iz raznih djelova svijeta pomagati nepoznatim bolesnicima . Dojam  hodočasnika je  da,   vrijeme u Lurdu, u prisutnosti Blažene djevice Marije,  kao kategorija ne postoji,  i ako se hodočasnik usudi reći  ,, to je otvoreno nebo na zemlji”. U  Lurdu smo  proveli dan i pol, a u  posljepodnevnim  satima imali smo pobožnost križnog puta. Navečer, u petak pjevali smo i molili zajedno sa drugim hodačasnicima u procesiji sa svijećama, kada smo se i oprostili sa dragom Majkom.
U subotu ujutro  krenuli smo prema  Milanu  na putu kući.
Za vrijeme čitavog putovanja,  u autobusu,   don  Tomislav je osmislio čitav duhovni program kroz molitvu, pjesmu,  i  kratke kateheze, te se s pravom može reći da je ovo  bila jedna cjelovita duhovna obnova.
U nedjelju, blagdan Božanskog milosrđa, krenuli smo prema Padovi, gdje smo otišli u svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića,  da isprosimo blagoslov i da nam pomogne održati obećanja i zavjete koje smo dali Blaženoj djevici Mariji, ili “gospodarici” kako je nazivao. U Padovi smo još  posjetili crkvu sv. Justine, gdje se nalazi grob svetog Luke evanđeliste, a koji je napisao i Djela apostolska o životu prve Crkve.  Polako prebirući po svojim dojmovima, uputili smo našim kućama, gdje smo stigli u večernjim satima.  Ipak, na kraju,  hočasnik je slobodan iznjeti jednu sugestiju, da se posjeti manje odredišta, ali da se duže zadržimo u istima.
Na kraju ovog  prikaza, potrebno je iskazati zahvalnost dragom Bogu, što smo  se,  nakon prijeđenih 4.500,00 km sretno vratili svojim domovima, i svakako veliko hvala  voditelju don Tomislavu, na organizaciji ovog zahtjevnog putovanja.  

HODOČASNIK





DUHOVNA OBNOVA JEDNOG HODOČASNIKA

  Na Uskrsni ponedjeljak dana 06. travnja 2015.  krenuli smo na jednotjedno hodočašće u  Paray  Le Monial i Lurd,  sa zaustavljanjem u Padovi  i Milanu. Iz Šibenika nas je ispratila jaka bura, i dobrim dijelom pratila, pa smo stigli u Padovu sa zakašnjenjem. Iz toga razloga nismo mogli ući u svetište posvećenom svetom Leopoldu Bodganu Mandiću,  u čemu smo uspjeli  na provatku iz Lurda. U Padovi smo posjetili baziliku svetog  Ante Padovanskoga, gdje smo u kapelici imali sv. Misu. U bazilici  se čuvaju posmrtni ostaci sveca, kao i  relikvija - neraspadnuti jezik, jer je svetac bio poznati propovjednik. Nakon Padove putovanje smo nastavili prema Milanu gdje nas je dočekao don Piero sa finom večerom. Rano ujutro krenuli smo u razgledavanje centra Milana, gdje  smo posjetili  znamenitu  milansku  katedralu i crkvu sv. Grgura, koja je značajna po tome što je tu 313. g. car Konstantin potpisao glasoviti Milanski edikt, s kojim su kršćani dobili vjersku slobodu i  službeno označen kraj vjerskih progona kršćana  u Rimskom Carstvu.  Da bi dobili što  bolji  uvid u važnost toga događaja  potrebno je  sagledati vremenski okvir  povijesnih događanja na   tom području.

Nakon što je svrgnut  car Dioklecijan,  bilo je potrebno izabrati novog cara, a pretendenti  su bili Maksencije,  zapovjednik istočnog Rimskog carstva, i Konstatin, zapovjednik zapadnog rimskog carstva ( područje današnje Španjolske). Na putu do Rima, gdje se imala dogoditi odlučujuća bitka,  u Burgundiji ( područje današnje središnje Francuske ),     Konstantinu se na nebu ukazao križ i svjetlosni natpis:  "U ovom ćeš znaku pobijediti". Car nije bio siguran u značenje te vizije dok u snu nije vidio i sama Krista, koji mu je preporučio da napravi vojnu zastavu u obliku znaka viđena na nebu te ga istakne u bitci. Sljedećega jutra Konstantin je zapovijedio da se izradi vojni stijeg  s vijencem na vrhu, te da se na štitove stavi znak križa.  Nedugo nakon bitke u kojoj je pobijedio, car je odlučio slijediti Boga koji mu se je ukazao.

Car Konstatin rodio se  u Nišu,  od majke Jelene,  koja je potajno bila kršćanka, koja  ga je odgajala u duhu kršćanstva. Nakon što je postao  carem, Konstatin je majku proglasio caricom i dao joj na upravu carsku blagajnu. Carica Jelena je bila vrlo pobožna. Jelena je nedugo poslije  Nicejskog sabora 325. imala viziju nadahnutu od strane Boga zahvaljujući kojoj je otputovala u Jeruzalem da potraži Kristov križ. Međutim, u drevnom gradu pravo mjesto Golgote je odavno bilo zaboravljeno,  ali je Jeleni nova vizija otkrila mjesto sada zakriveno poganskim hramom. Carica je naredila rušenje hrama nakon čega su pronađena tri križa.  Pošto je Krist bio razapet sa još dvojicom razbojnika,  Isusov križ  nije bilo moguće identificirati. Najposle, Makarije Jeruzalemski  je odnio sva tri križa  kod jedne teškog  bolesnika  i nakon dva pokušaja, treći križ se pokazao kao čudotvoran i izliječio  ga.  Na taj način prepoznat je Isusov križ,  koji je Jelena smjestila u crkvu koju je podigla na mjestu otkrića.

Dakle, nakon milanskog  edikta, kršćanstvo je postala državna religija,  kršćani su počeli slaviti Pashu,  te  je prestao progon kršćana.  Međutim, nevolje za kršćane nisu prestale. Na području Azije pojavio se biskup Arije, koji je širio krivovjerje da Isus nije bog nego samo čovjek. Za sobom je poveo dio svećenika i biskupa.  Uviđajući  tu opasnost, car Konstatin saziva 325. godine Nicejski sabor gdje je osuđeno arijanstvo, utvrđen datum slavljenja Uskrsa i  nakon mjesec dana zasjedanja, sabor je donio tekst  Nicejskog vjerovanja. Slijedeći crkveni sabor sazvao je u Carigradu car Teodozije I veliki godine 381. za koji je značajno da je potvrdio  Nicejsko vjerovanje , pa se i danas naziva nicejsko-carigradsko vjerovanje. Dakle, saborski oci su vjerovali   u istobitnost  Oca, Sina i Duha Svetoga.     

Dakle, s pojavom biskupa Arija, počelo se širiti krivovjerje.  U takvim okolnostima   duh sveti  je u  4. stoljeću probudio je 3 duhovna velikana koji su učvrstili ljude u vjeri  i to: sv. Ambrozije, sv. Augustin i  sv. Jeronim.  

1.     Sv. Ambrozije je

 Kad je u Milanu umro arijevski biskup  Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova,   koji je bio advokat i ugledan čovjek. Centar arijevskog pokreta bili su Milano i Srijemska Mitrovica. Kada je  sv. Ambrozije čuo  da će se u S. Mitrovici zarediti arijevski biskup, pješke je krenuo  da to spriječi. Po dolasku  fizički  ga je napala  jedna djevojka,  ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: »Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!« Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.

 

Slušajući snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio se  na kršćanstvo veliki sveti Augustin.

2.     Sv. Agustin, grešnik, ali vrlo intelignetan,  za čije obraćenje molila majka sv. Monika. Rođen je u Tagasti, putuje u Rim i potom u Milano gdje susreće sv. Ambrozija  koji je bio od presudne važnosti za njegovo obraćenje , koji ga je i  krstio. Kroz cijelo svoje učenje, Augustin je naglašavao potrebu preobraćenja kao temeljnu poruku evanđelja. Postao je glasovit po svojoj jasnoći i nauku. Pisari su bilježili njegove govore, koji su kasnije prepisivani i dijeljeni drugim biskupima. Njegova su učenja spoj ljubavi prema Bogu i žudnje za Njegovim boljim upoznavanjem, pa se svi Kršćani mogu poistovjetiti s njegovim učenjem.

3.     Sv. Jeronim porijeklom Dalmatinac, bio je vrlo učen, inteligentan i  teške naravi.    Papa Damaz zove ga k sebi za tajnika i povjerava mu prijevod Svetog pisma s grčkog na latinski jezik, kako bi običan svijet mogao razumjeti Božju riječ i po njoj živjeti. Jeronim je to prihvatio i dao se na posao. Imao je dosta protivnika i neugodnosti. Kada je par godina kasnije papa Damaz umro, Jeronim napušta Rim i odlazi u Palestinu da tu, na izvoru, u tišini pustinje, dovrši prijevod Svetog pisma. Uz post i molitvu i uz pomoć duha svetog odvagnuo je što je ljudsko, božje i što je mašta. I nakon više  od 20 godina rada  nastala je  biblija na latinskom.

U mislima na sv. Konstatina, napuštamo Milano i  putujemo  kroz predivna područja Italije i Francuske te stižemo u Ars,   gdje je živio svetac župnik Ivan Maria Vianey. U njegovom djetinjstvu, Crkva je bila proganjana pa je potajno išao na vjeronauk, a prvu pričest, primio je u jednom spremištu, jer se nije moglo drugačije. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Uočio ga je župnik Balley i školovao ga. Problem je bio, što je sv. Ivan jako teško učio, makar je imao veliku volju. Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob sv. Franje Regisa. Od tada je napredovao u naukama, makar mu je i dalje latinski jezik zadavao velike tegobe. Još dok je bio momak, silno je želio biti svećenik, ali svi su protivili, jer mu nije išla škola.  Nasuprot mišljenjima, biskup ga je zaredio za svećenika. Poslan u Ars, maleno mjesto u blizini Liona, koje je imalo samo 300 stanovnika, prilično nesklonih vjerskoj praksi, nije se žurio učiniti od njih pobožne vjernike, nego se u crkvi ispred tabernakula bacio na koljena i molio. Dvije godine poslije narod je iz cijele Francuske dolazio u Ars, gdje je živio maleni župnik koji je na jednostavan način trošio svoj život za Evanđelje. Arški je župnik preminuo 4. kolovoza 1859. godine, u 74. godini života. Papa Pio XI. ga je kanonizirao 1925., a četiri godine poslije proglasio zaštitnikom župnikâ.

Od važnosti je navesti da su posjete ovim gradovima pratila vrlo korisna,  zanimljiva i duhom svetim prožeta  tumačenja našeg voditelja don Tomislava, tako da je hodočasnik   imao dojam  kao da se nalazio upravo na mjestu događaja. Don Tomislav je vrlo iscrpno i sa više aspekata   (kulturološkog, zemljopisnog, povjesnog  i vjerskog )  ispričao priču o svakom odredištu na našem putovanju.

Nakon posjete Arsu, u večernjim satima stižemo u Paray Le Monial, mjesto u francuskoj pokrajini Burgundiji, gdje se, gotovo nakon 1300 godina otkako se ukazao znak na nebu caru Konstatinu,   djevojci Margareti Mariji Alacoque 1673. ukazalo Presveto Srce Isusovo što je rezultiralo brzim posvetom ovog mjesta, učinivši ga jednim od glavnih hodočasničkih žarišta Francuske. 1920. papa Benedikt je Mariju Alacouqe proglasio sveticom.

Margareta Marija  Alacoque bila je  redovnica reda “Marijinog pohoda Elizabeti” .

Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj.

Godine  1673.  ukazao joj  se  naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene." U  tom mjesto,  koje je ozračje molitve i pobožnosti, postoji kapelica vječnog klanjanja gdje je izložen Presveti oltarski sakrament već više od 300 godina neprekidno 24 sata. Dojam je kad se dođe u mjesto da je vrijeme stalo, samo da se u kapelici izmjenjuje  molitelji.  Hodočasnik ima dojam kao da se ne živi, a živi se.

U tom hodočasnikom prelijepom gradiću proveli smo čitav dan, u molitvi, kontemplaciji i pobožnosti križnog puta.

Sutradan smo krenuli u Lurd, poznato svetište, gdje smo stigli u ranim večernjim satima. Po dolasku odmah smo priključili procesiji sa svijećama, što predstavlja jedan neopisiv doživljaj. U procesiji svaki hodočasnik moli i pjeva na svom jeziku, što predstavlja predivan osjećaj zajedništva u duhu. U tom malom gradiću,  mladoj djevojci   Bernadette,  Gospa se  ukazala 1858. godine.

Prvo ukazanje se dogodilo na četvrtak, 11. veljače 1858. Bernadette je otišla u spilju da bi skupila drva za vatru. No kada je trebala prijeći rijeku, čula je puhanje vjetra, te se pojavila Gospa u bijeloj haljini s plavim pojasom i sa žutim ružama na stopalima, iste boje kao i njezina krunica, dok su zrna krunice bila bijela. No Gospa je odjednom nestala. Bernadette je upitala svoje prijateljice jesu li vidjele išta, no one su odgovorile da nisu. U trećem ukazanju Gospa joj je rekla da je neće usrećiti na ovome svijetu, ali na sljedećem hoće. U četvrtom ukazanju uz Bernadette je bila prisutna i njezina majka te tetke. U petom ukazanju Bernadette je rekla da ju je Gospa naučila svakodnevnu molitvu. Do tada se vijest već proširila gradom i mnogi su pretpostavili sa joj se ukazuje Blažena Djevica Marija.

U osmom ukazanju Gospa joj je rekla, da se Bogu moli za grešnike. U devetom ukazanju Gospa joj je rekla da ode i okupa se na izvoru u spilji. Kako nitko nije znao za taj izvor i nije bilo nikakvih znakova da on postoji, Bernadette se otišla okupati u rijeku, ali Gospa joj je pokazala na kamen ispod kojeg je odjednom potekla voda. Za vrijeme dvanaestog ukazanja dogodilo se prvo ozdravljenje. Djevojka koja je imala paraliziranu ruku nakon što ju je oprala u izvoru, mogla ju je micati. U trinaestom ukazanju Gospa je rekla Bernadetti da rekne svećeniku da dođe i sagradi kapelu, te da ljudi dolaze u procesijama. U šesnaestom ukazanju pojavila se Gospa i rekla "Ja sam Bezgrešno Začeće".

Ovo je bio presudan podatak za priznavanje autentičnosti Bernardettinog viđenja. Naime, samo 4 godine ranije, 1854. godine, papa Pio IX. bulom "Ineffabilis Deus" proglasio je dogmu o Marijinom Bezgrešnom začeću. U ono vrijeme samo su rijetki znali da se u Rimu raspravlja o pitanju Marijinog bezgrešnog začeća. Svima crkvenim istražiteljima je bilo potpuno jasno da neuka i nepismena mlinarova kći Bernadette nije sama mogla izmisliti niti razumjeti važnost imena koje joj je draga "Gospođa" rekla u viđenju. Prije posljednjeg ukazanja spilja je bila zaštićena od strane lokalne vlade, a Bernadette je klečala izvan ograde pokraj rijeke i tada je vidjela Gospu koja je izgledala ljepše no ikad prije. Kada su se događala mnoga ukazanja, uz Bernadette su obično bili prisutni i liječnici te policajci koji bi je ispitivali poslije ukazanja.

Umrla je  16. travnja 1879. god., sa svega 35 godina. Na smrtnoj postelji, ponovno je potvrdila na zahtjev pape Pia IX.  i lurdskog biskupa, pod prisegom, sve svoje izjave o događajima u špilji Massabielle. Nakon dugotrajnog i strogog procesa, sukladno crkvenom zakonodavstvu, sestra Marie-Bernarde proglašena je svetom. Papa Pio XI. učinio je to 8. prosinca 1933. god. Njeno je tijelo ostalo netaknuto, u staklenom lijesu, u kapelici samostana u Neversu.'Ova ukazanja u Lurdu u cijelosti je odobrila Sveta stolica 18. siječnja 1862.

Hodočasnik kada dođe u Lurd osjeti takav mir, sabranost  i potrebu da se moli. U Lurd dolazi mnoštvo  bolesnika ,  i na duši i na tijelu, da im draga Gospa zacijeli rane. Vrlo je dojmljivo kako bolesnici, strpljivo podnose tegobe svoje bolesti.   Svakako treba istaknuti  volontere  koji dolaze iz raznih djelova svijeta pomagati nepoznatim bolesnicima . Dojam  hodočasnika je  da,   vrijeme u Lurdu, u prisutnosti Blažene djevice Marije,  kao kategorija ne postoji,  i ako se hodočasnik usudi reći  ,, to je otvoreno nebo na zemlji”. U  Lurdu smo  proveli dan i pol, a u  posljepodnevnim  satima imali smo pobožnost križnog puta. Navečer, u petak pjevali smo i molili zajedno sa drugim hodačasnicima u procesiji sa svijećama, kada smo se i oprostili sa dragom Majkom.

U subotu ujutro  krenuli smo prema  Milanu  na putu kući.

Za vrijeme čitavog putovanja,  u autobusu,   don  Tomislav je osmislio čitav duhovni program kroz molitvu, pjesmu,  i  kratke kateheze, te se s pravom može reći da je ovo  bila jedna cjelovita duhovna obnova.

U nedjelju, blagdan Božanskog milosrđa, krenuli smo prema Padovi, gdje smo otišli u svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića,  da isprosimo blagoslov i da nam pomogne održati obećanja i zavjete koje smo dali Blaženoj djevici Mariji, ili “gospodarici” kako je nazivao. U Padovi smo još  posjetili crkvu sv. Justine, gdje se nalazi grob svetog Luke evanđeliste, a koji je napisao i Djela apostolska o životu prve Crkve.  Polako prebirući po svojim dojmovima, uputili smo našim kućama, gdje smo stigli u večernjim satima.  Ipak, na kraju,  hočasnik je slobodan iznjeti jednu sugestiju, da se posjeti manje odredišta, ali da se duže zadržimo u istima.

Na kraju ovog  prikaza, potrebno je iskazati zahvalnost dragom Bogu, što smo  se,  nakon prijeđenih 4.500,00 km sretno vratili svojim domovima, i svakako veliko hvala  voditelju don Tomislavu, na organizaciji ovog zahtjevnog putovanja.   

 

HODOČASNIK

 

 

 

 

galerija

NAJAVE:

četvrtkom u 19:00 je priprava odraslih za sakramente - katekumenat


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!


Župni vjeronauk je subotom:

09:00 - 3. i 6. razred

10:00 - 4.,5.,7. i 8. razred

11:00 - 1. i 2. razred


02. 12. Prva nedjelja Došašća – NOVA CRKVENA GODINA

03. 12. Započinju sv. mise Zornice ujutro u 6, svaki radni dan do Božića

07. 12. Prvi petak

08. 12. BEZGREŠNO ZAČEĆE BDM

10. 12. Započinje i blagoslov obitelji prema  naznačenom rasporedu

13. 12. Sv. Lucija

15. 12. Drinske mučenice

16. 12. Nedjelja Caritasa - Milostinja je za siromašne

 21. 12. Božićna sv. ispovijed u 18 sati

POVEZNICE

bitno

You are here: