Župa Presvetog Srca Isusova

E-mail Ispis PDF

Hodočašće u  Paklenicu


Već duže vrijeme najavljivano hodočašće u NP Paklenicu otpočelo je u subotu, 15.07. u 5:30 sati. Kao inače krenula je gužva oko ulaska u autobuse.  Bilo je mnogo hodočasnika i činilo se kao da neće biti dovoljno mjesta za sve nas i pokraj dva autobusa. Na posljetku smo svi našli svoje mjesto i krenuli na to zasigurno pomalo neobično hodočašće u prirodu.
Putovanje smo započeli sa molitvom ''Anđeo gospodnji''. Don Tome nas je ukratko uputio u ono što nas taj dan čeka, tj. misno slavlje u župi Seline u 7:30, onda kratki nastavak vožnje do nacionalnog parka te hodočašće u pravom smislu riječi do špilje Manita pećina. Naglasio je da nije za svakoga uspon do špilje, da su potrebna dobra dva sata i da je iznimno zahtjevan uspon. Tko do tada nije slutio što ga čeka zasigurno je mogao početi razmišljati.
Svaki put me na neki način fascinira taj naš župnik tako ovaj put njegova želja da bude sveprisutan među svim hodočasnicima. Nakon prve molitve i kratkih uputa na naplatnim kućicama je prešao u drugi autobus kako bi i tamo uputio ostale hodočasnike. Balansirao je i  na povratku između oba autobusa, u onom drugom je svakako bio više pretpostavljam jer je u njemu bilo hodočasnika koji nisu toliko često s nama.


Don Tome je držao kratku uvodnu riječ na početku sv. mise u Selinama u crkvi Porođenja Marijina. Kratko se  zahvalio župniku i dotakao se činjenice da je don Marinko Jelečević župnik u dvije župe (župi Seline i župi Starigrad-Paklenica) iz razloga što je sve manje župljanja, jer je sve manje Hrvata u svim krajevima Hrvatske, tj. jer ise rađa sve manje djece (i svaki put se na tu temu sa svoje dvoje djece i sama osjetim prozvana. Bez obzira što smo imali razne poteškoće istina je da dugo vremena nismo ni pokušavali brojevno stanje naše male obitelji povećati). Don Marinko je držao propovijed i nadovezao se na don Tominu konstataciju o sve manjem broju nas Hrvata i tome kako smo svi opterećeni materijalnim dobrima u životu i želji da se prvenstveno ostvarimo u tom pogledu što nas sve u konačnici neminovo vodi u propast. Istakao je kako se i sve više stidimo naše vjere, stidimo se javno svjedočiti da smo Kristovi što počinje iti znakom križa kojeg izbjegavamo napraviti kako ne bi bili ''otkriveni''. Napomenuo je kako je prije svega potrebno da svojim životom i svojim djelima svjedočimo pripadnost svojoj vjeri i Kristu. Na kraju mise nam je don Marinko još malo pričao o svojim župama i svom djelovanju u njima. Otkrio nam jednu zanimljivost o sebi kao ''turističkom djelatniku'', naime don Marinko je počeo stara crkvena zdanja kao župnu kuću koja propada i crkveno zemljište koje ničem nije služilo prenamjenom spasiti od potpune devastacije. Svu dobit iz turističke djelatnosti koristi u svrhu župe (obnovu crkve itd.). Za njega zasigurno vrijedi moto nedavno i od don Tome naglašen: ''Ako hoću-lako ću, ako neću-kako ću?!''. U biti je pozivao na svijest o crkvenom vlasništvu koje ne bi trebalo prepustiti propadanju već uz trud i rad oploditi. Zanimljivo je bilo vidjeti kako se naš župnik osjetio prozvan (pa lijepo je da se tu i tamo nađe i u našoj koži), te je u jednom trenutku prekinuo don Marinka jer je priznao da mu je postalo neugodno i zbog svoje župne kuće koja zjapi prazna i naravno prebacio je odgovornost i na nas župljane koji bi trebali imati ideju glede neke namjene. Ne znam koliko je prostora i kakav je raspored ali svakako bi bilo lijepo da se nađe kutak za naše mlade. Rado se sjetim našeg Doma u Muenchen-u kako smo od milja zvali Katolički dom Hrvata (na neki način nas mladih koji smo ga na poseban način svojatali). Tu smo išli na vjeronauk, sastajali se, plesali folklor, pjevali, družili se, stvarali prijateljstva, rađale su se tu i simpatije pa nerijetko i trajne ljubavi. Odlutadoh ja ponovo u svoja sjećanja.
Vratimo se na Paklenicu. Autobus nas je odveo do najdaljeg kraja do kojeg može i krenula je avantura u svijet prirode kojeg rijetko tko od nas ima prilke vidjeti, a kamoli u njemu uživati.  
Krenuli smo svježi i puni snage i elana. Taj svježi zrak, to zelenilo, taj kanjon Velike Paklenice kojim hodajuć čovjek uistinu osjeti koliko je malen u ovom svjetu, na prvi pogled reklo bi se nebitan, a kada pogled vine u visinu s obje strane omeđen planinama pruža se pogled na plavo nebo koje uvijek iznova podsjeća na nekada i lako zaboravljenu prisutnost Božiju i tada i nas podsjeća koliko smo u biti veliki i bitni, ako ne u svojim očima u Božijima sigurno jesmo, jer ipak mi smo stvoreni na sliku Njegovu svatko od nas na svoj poseban način uz želju da kroz život kročimo stazom koja će nas u konačnici odvesti u Njegov zagrljaj.

Prošli smo Klanac. Velika Paklenica je bila posve tiha i skoro pa je nije bilo, dala se samo naslutiti ljepota koju pruža ta rijeka kada žubori uz stazu.
Uz klisure penjali su se planinari i svaki put iznova svojom vještinom i hrabrošću izazivali divljenje kod sviju nas. Uskoro se cijela grupa odvojila u manje grupice da bi sve više napredovajući uz planinu hodočastili u dvoje do četvero. Sve oštrije uspinjući se po kamenim stazama koje su u meni izazvale brigu o spuštanju niz iste na povratku, prvenstveno zbog svoje djece prošli smo Anića luke.
 Sunce je bivalo sve jače, hlada sve manje, staze su postajale sve uže i penjali smo se sve kraćim serpentinama. Sada me već pomalo počeo hvatati strah, kojeg sam pokušavala sakriti od djece.  Molili smo Boga i naše anđele čuvare da se nikome ništa ne dogodi jer je vrućina bila sve veća i dovoljno se na tim uskim stazama malo spotaknuti, napraviti krivi korak i skliznuti. Staze jesu dobro građene, ali ipak traže pozornost i priznajmo nismo baš često u planinama koje svi volimo, ali vjerojatno zbog nedovoljnog iskustva i znanja nerijetko podcjenjujemo. Bogu hvala što nam je poslao dašak vjetra tog dana, puhala je lagana bura koja nas je pratila tijekom cijelog dana i učinila tu inače nepodnošljivu vrućinu podnošljivijom i pratila nas vjerno do samog vrha.
 Koja radost, skoro sve se zaboravilo u trenu, a bili su i ponosni što su uspjeli, posebno moja Bianka. Ako niste znali prevladali smo 450m visinske razlike i više od 1,5km dug put do te špilje na visini od 570m n.m. u vrhu planine. Tipično ja, umjesto da bar nakratko uživam u meni se samo širio strah od povratka niz brdo, spuštanja niz ovu usku stazu i onda još one kamene staze podno planine?!
Ispred nas je već krenula grupa u špilju i uspjeli smo im se i mi pridružiti.  Sada je počeo ponovo strah, ali  u toj čudesnoj špilji u kojoj je bilo 9°C  počeli smo uživati u ljepotama koje je Bog stvorio u vrhu Velebita . Kao što je don Tome spomenuo špilje se obično nalaze podno brda i planina, ovu je Bog smjestio na sam vrh planine.
 Špilja je otvorena za posjetitelje već od davne 1930. godine ali isključivo se smije obilaziti u pratnji vodiča. Prema mišljenju vodiča špilja je najljepša tijekom jeseni kada joj je dno prekriveno vodom, te tada dno špilje obiluje malim jerzerima. Špilja je duga cca. 175m, ima dvije velike dvorane na mjestima visoke i do 25m. Obje dvorane ispunjene su sigama, tj. stalagmitima (rastu od poda prema stropu), stalaktitima (vise sa stropa) te stalagmatima (kada se spoji stalaktit i stalagmit). Starost špiljskih ukrasa se procjenjuje na čak 80.000 godina, nerijetko je za rast sige od 1mm potrebno više desetljeća.  Špilja krije i zanimljiv svijet faune, ima mnogo vrsta šišmiša koji se tijekom mjeseci kojih se posjećuje špilja  sele u djelove daleko od buke ljudi, tu se mogu naći na desetci vrsta beskralješnjaka. Posebno je za izdvojiti  20 špiljskih životinja koje izvan nje ne bi preživjele i zbog kojih se ograničava svijetlost u špilji, broj posjetitelja i trajanje njihovog posjeta jer se istim znatno podiže temperatura unutar špilje što ugrožava život tih bića.
Kada smo izašli iz špilje konačno smo sjeli na miru u hlad kojeg pružaju stabla na ulazu u špilju, svi smo se malo okrijepili hranom koju smo donijeli i osvježili se vodom koje smo taj dan na poseban način bili željni. Istvremeno su se izmjenjivale grupe ljudi koje su ulazile u špilju ili krenuli  nazad u dno planine. Osmjeh se širio svim licima hodočasnika. Ponovo smo se adaptirali na vrućinu izvan špilje, skupili snage i polako krenuli prema dolje, ali prije spusta smo se divili ponovo na vidikovcu toj jedinstvenoj prirodi. Moja ranija strahovanja od spuštanja bila su opravdana, na početku je naizgled bilo lakše nizbrdo, ali sada smo već svi bili dosta umorni i ipak bio je to dug put prema natrag.
Napokon smo došli do izvorske vode. O Bože koliko je bilo lijepo osvježiti se tom hladnom vodom, sjesti u hladovinu i malo počinuti. Opet su nešto malo pojeli  i ponovo im se vratio osmjeh na lica. Postali su i sami svjesniji bogatstva i blagodati vode koju u svakodnevnici toliko uzimaju zdravo za gotovo. Pomalo je nailazilo sve više hodočasnika i počele su se opet stvarati grupice. Trebalo je proći još one kamenite staze kroz Anića luke. To je bio poseban izazov.  Kamenja su većim dijelom skliska i teško se uz njih penjati, a još teže spuštati.
Ušli smo u bunker, tj. Titovu jazbinu, nekako pomalo nesvjesni u tom trenutku što se sve u tom podzemnom svijetu pruža, pa i dosta umorni nismo ju svu obišli.
Bogu hvala na svemu lijepome i svim poteškoćama tog dana jer očito su nam one nerijetko potrebne da postanemo ponovo sjesni Boga, Njegove prisutnosti i potrebe za njom u našim životima.
Okupuljali smo se polako ali sigurno svi na parkiralištu, sjedeći u hladu čekali smo na posljednje hodočasnike. Neki nisu došli do vrha, ali su sigurno imali priliku uživati u neopisivoj prirodi. Krenuli smo na zajednički ručak, na taj restoran je don Tomu uputio don Marinko i bilo je dobro. Tu smo se za stolom u konačnici i malo i družili s drugim hodočasnicima. Sjeli smo u autobus i od umora većina nas je sklopila oči. Došli smo oko pet do Baldekina i svi smo se razišli na svoju stranu. Toni je ako se ne varam bio najhrabriji u drugom autobusu jer je kao prvi uzeo mikrofon u ruke kada je don Tome molio da netko podijeli s ostalima svoje utiske. Otišli smo zajedno doma kako bi se oni troje iako umorni ipak željni igre malo poigrali prije počinka tog dana.
O Bože, kako mi imamo nadomak ruke imamo predivnih mjesta, vrijedno divljenja koje nam je dobri Bog podario. Predivno je putovati svugdje po svijetu, ali ipak najljepše je vratiti se doma.
Ovo hodočašće je bilo svakako lijepo iskustvo, na neki način je bilo izazov, nekom fizički, nekom psihički. Sigurno prilika zahvaliti se Bogu na divnom svijetu kojeg nam je stvorio i njegovoj neizmjernoj ljubavi prema nama koja se očituje svaki dan svakim našim korakom kroz ovu iako suznu ipak predivnu dolinu. Možda nas i potakne tolika ljepota da razmislimo i o čuvanju našeg okoliša kojeg čovjek kao najdivnije stvorenje Božje sve više sustavno uništava. Don Tomi hvala također što nas je na svoj lukav način nagovorio na ovo predivno iskustvo, njemci kažu ''manchmal muss man jemandem zu seinem Glueck zwingen'' -nekada se nekoga mora natjerati na njegovu sreću.
Do slijedeće prilike uz srdačan pozdrav
hodočasnica

 

galerija

NAJAVE:

Vjeronaučni raspored:

3., 4., 5. i 6. razred: subotom u 09:00

1., 2., 7. i 8. razred: subotom u 10:00


Imate li problem ovisnosti u obitelji? INFOCENTAR vas radosno očekuje svake srijede od 18-20h u župnoj dvorani!


Priprava odraslih za krštenje i druge sakramente je četvrtkom u 19:00


30. 11. Sv. Andrija apostol
01. 12. Prvi petak
03. 12. Prva nedjelja Došašća – NOVA CRKVENA GODINA
04. 12. Započinju sv. mise Zornice ujutro u 6, svaki radni dan do Božića
Započinje i blagoslov obitelji prema gore naznačenom rasporedu
08. 12. BEZGREŠNO ZAČEĆE BDM
13. 12. Sv. Lucija
15. 12. Drinske mučenice
20. 12. Božićna sv. ispovijed u 18 sati

POVEZNICE

bitno

You are here: