Biskupijska formacija župnih misijskih animatora
!Idite i navješćujte“!- jedna je od najprepoznatljivijih Isusovih poruka njegovim učenicima koje je poslao diljem svijeta da navješćuju i širenje evanđelje. Upravo s ovom porukom velečasni Antun Štefan obratio se nazočnima na skupu u dvorani crkve Presvetog Srca Isusova na Baldekinu na kojem je govorio o potrebi širenja misjskih dijela po župama.
Skupine mladih iz Murtera predvođeni ravnateljem OŠ prof. Edom Juragom, mladi Baldekina, mladi iz Drniša, vjernici sa Vidika, vjeroučitelji i drugi zainteresirani laici s pažnjom su se educirali kako što učinkovitije pridonositi misijama koje su pune potreba. Uz velečasnog Štefana bilo je i dvoje njegovih suradnika koji su prenosili svoja isksutva u dosadašnjem radu na ovom plemenitom „polju“.
Nakon pozdravne riječi don Puljića u kojoj je još jednom podsjetio na važnost Isusove poruke-Idite i navješćujte, posebno u svjetlu činjenice da veliki dio svijeta još nije upoznao Isusa, velečasni Štefan je na samom početku svog obraćanja konstatirao- svijet treba misije i misonare! Danas je diljem svijeta razasuto 90 misonara iz Hrvatske, a potrebe su sve veće. Iako se često na račun Crkve mogu čuti kritike, ja kažem kako imamo vjernike koji dolaze u crkve i imamo mlade koji nas ne zaobilaze, dakle imamo živu Crkvu. Ona se, međutim ne smije svesti na bavljenje sama sobom već treba misliti i na one koji nikada nisu čuli za Isusa. Neki će reći pa tko će misliti na druge u potrebi kod toliko problema kod nas. Ali, ako se čovjek bavi sam sobom, taj nikad nije zadovoljan, nikad mu dosta dobara, uvijek mu nešto fali. Kad počmeš misliti na druge oko sebe, na ljude koji teško žive, kad počmeš u drugi red stavljati vlastite probleme, tvoj život postaje vrijedniji. Kad čovjek sagleda širinu, kad se počme davati drugima tek tada shvati i svoju vrijednost, dobije veću snagu... One župe koje se brinu za druge su-žive župe, drugima teško ide, zaključio je Štefan.
Kako možemo pomoći misijama, a da ne idemo svi tamo? Pomoći možemo molitvama, svojom vjerom, a možemo i tako da organizirano pomoć po župama, da senzibiliziramo župljane da pomažu, da navješćujući budu misionari. Da se usitinu može pomoći na različite načine svjedoči i primjer jedne sedmočlane obitelji koja se, ispričao je velečasni Štefan, odlučila na preseljenje u Kinu. Kad su ih pitali zašto baš tamo, u tu daleku i mnogoljudnu zemlju u kojoj je kršćana tako malo, u kojoj svojim djelovanjem ne mogu postići neke rezultate, odgovorili su da će tamo otići i naprosto živjeti jednostavnim kršćanskim i obiteljskim životom. Svjesni su kako velike stvari ne mogu napraviti, ali će svojim svakodnevnim životom svjedočiti kršćanstvo, prepričao je Štefan koji se u nastavku svog izlaganja posebno osvrnuo na djelovanje misionarki.
-One su svetice, one su heroji. Kad drugi bježe, one tamo ostaju“- rekao je velečasni Štefan koji je i sam bio misionar. Punih 18 godina proveo je u misiji u Africi. Na Crni kontinent se uputio sa 26 godina, bez poznavanja jezika, tamošnje kulture, tardicije...Susreo se sa brojnim problemima, od gladi od koje se umiralo do zaraznih boleščina za koje nije bilo lijeka. Narod je taj koji te tamo drži i hrabri, gradi te, pomaže ti, otkrio je tajnu opstanka u kaotičnim i nadasve teškim uvjetima života u afričkoj pustoši.
I danas su u svijetu potrebe vrlo velike i zato vas pozivam da se organizirate kroz misijske grupe po svojim župama, da sve radite u dogovoru sa vašim župnicima. Shvatite to kao dar, poručio je okupljenima vlč. Štefan koji je kao primjer dobrog rada izdvojio misijsku grupu iz Koprivnice koja okuplja dvadesetak mladih župljana. Kratki filmić o njihovom radu potvrdio je njegove riječi.
Jedna od misionarki u Africi je časna sestra Mirabelis Višić koja je upravo došla na kraći odmor u Hrvatsku iz dalekog Konga u kojem broji već 35 godina misijskog staža. U Kongo je došla kao mlada redovnica slijedeći stope Majke Terezije za kojom je najprije htjela poći u Indiju. Po dolasku u Kongo, zemlju koja je velika, slikovito će, kao cijela Europa, susrela se sa zaraznim ospicama od kojih je u samo nekoliko dana umrlo stotinjak djece. Nije bilo cjepiva pa ni djecu nisu mogle liječiti. Prvi frižideri u kojima su kasnije prenosili cjepivo bili su na petrolej i nosili su se na leđima. Gradile su časne u Kongu škole, ambulante, crkve... Danas ih je u misiji ukupno 20, od čega 7 bjelkinja, a od njih su čak tri iz Šibenske biskupije. Misonar se može biti i u kvartu, reći će ova hrabra ženana velikog i toplog srca naglašavajući su to mali koraci koji vode daleko. Početkom srpnja vraća se natrag u Kongo, u zemlju bogatu rudnim bogastvima ali istvovremeno siromašnu zemlju koja od tog bogatstva nema gotovo ništa. Spomenula je i kako je u 3, 5 desetljeća boravka u Kongu prošla kroz tri strašna rata, nagledala se smrti, bijede, boleščina, nensigurnosti, ali i ljudi topla srca i dobre volje. Svatko od nas ima svoje granice, a kada će njezine reći-dosta je, vraćaj se u rodnu zemlju, ne želi ni razmišljati. Za kraj reče kako je molitva vrlo, vrlo važna jer, tko zna kako bi neka događanja završila da drugi nisu molili i za njih.
Još jedan misionar predstavio se na skupu. Pater Tomislav Mesić trenutačno je u župi Mandalina-Zablaće u koju je došao iz Tanzanije u koju je kročio 1997.g. Mogao je birati između Brazila i Tanzanije, a kad je čuo da se između dvaju sela u Amazoniji treba po više sati voziti malim čamcem, a u vodama pirane, odlučio se za Tanzaniju i nije požalio. Misija se nalazi na području NP Serengeti, tamo gdje žive pripadnici plemena Masai. Ovi nomadi žive na 2500 metara nadmorske visine, u kućama od blata i slame. Sa stadima koza, krava i ovaca stalno se sele u potrazi za ispašom, dok njihove žene i djeca ostaju u kućama. Masai su jednobošci.
Kao istaknute probleme pater je naveo posvemašnju neimaštinu, zarazne bolesti koje i danas haraju i odnose živote, loše školei sustav obrazovanja, ambulante, prometnice... Zahvaljujući radu misije stanje je danas kudikamo bolje, ali su potrebe i dalje vrlo velike i zato se želi ponovo vratiti i pomagati. Još treba graditi škola i ambulanta, cesta, ljude treba nahraniti. Ne možeš propovijedati ljudima gladna želuca,na kraju će svog kraćeg obraćanja pater Mesić.
Vlč. Štefan ističe važnost školovanja djece u siromašnim zemljama. „Ako manje gledamo na ono što nemamo i što nismo, a više na ono što imamo i što jesmo, dopronosimo boljitku svijeta“.
-Ne možemo svi ići u daleke misije. Ali, ako smo odgovorni možemo pomoći na brojne druge načine. Možemo širiti misijsku svijest po svojim župama, biskupijama. Možemo moliti, možemo dati novčane priloge..., rekao je don Puljić koji je prije više godina krenuo s akcijom prikupljanja sredstava za potrebe školovanja siromašne djece i siročadi u više zemalja Afrike. Od prije nekoliko godina organizorao je još jednu hvale vrijednu akciju- pjevače Betlehemske zvijezde. Djeca sa Baldekina uoči Božića posjećuju predbilježene obitelji, pjevaju prigodne pjesme obučeni u bijele haljine i prikupljaju novac koji se potom šalje za potrebe djece u Africi i na drugim kontinentima.
I časna sestra Augustina Vukančić godinama je angažirana na širenju misijske svijeti. Kag god je u prilici organizira susrete misionara sa župljanima koji pripovijedaju o svom radu u siromašnim zemljama svijeta koji tako treba našu pomoć.
Jadranka Klisović
„Mi imamo preko 90 misionara, no imamo i puno vjernika i mladih koji dolaze u crkvu i ne bi se smijeli baviti sami sa sobom, nego onima koji još nikad nisu čuli za Isusa. Ima župa koje jedva preživljavaju i teško je misliti na misionare , kad i one same trebaju pomoć. Pa, ipak potrebno je misliti na druge, jer tada ti se počne mijenjati život i ono što imaš postaje vrijedno. Brinemo se za sebe i onda si stalno nezadovoljan. Nikad dosta, ali onaj koji gleda da može učiniti dobro, sretan je u svojoj nutrini i kao takav čini radosnima i one oko sebe. On tada postaje kruh koji se daje za druge. Tada takav čovjek, takvi ljudi postaju misionari. Radost u grudima nitko im ne može uzeti. Milost s neba kroz njih doista miluje potrebite. Župe koje se brinu za misije su žive župe. To su sjajne župe, što ne znači da im je lako. Da nemate veze s misijama, ne biste sigurno bili ovdje. Makar nećeš hodati svojim nogama, tvoja molitva iz srca to čini. Tvoj mali dar ovdje, tamo spašava život. Tamo čini čudesa svako dobro djelo i zato smo danas tu, da vas ohrabrimo. Mi moramo biti organizirani kao apostoli. „ Sve su to divne riječi vlč. Antuna Štefana, koji je nacionalni ravnatelj PMD u Republici Hrvatskoj, riječi koje nadahnjuju i osvješćuju svakog od nas da je ljubav najjača snaga za sve izazove u životu.
U filmu o misijskoj zajednici u Koprivnici, otkrili smo kako biti vrijedan i koristan, kako bi i mi mogli tako raditi u svojim župama i biti tako dobri kao i u župi „Alojza Stepinca“ koja je službeno ostvarena 30. listopada 2014. i dobila naziv po našem predobrom misionaru Anti Gabriću. Uistinu, kao što župa ne može bez Caritasa, tako ne može ni bez misija! Barem jedan član pastorala može biti u misijskoj zajednici.
Predivno bi bilo da se svi vjernici uključe za potrebe misionara, bilo molitvom, bilo dobrovoljnim radom, gdje djeca mogu izrađivati ukrase, čestitke, razne prigodne kutijice, koje bi ukrasili mislima blažene Majke Tereze ili nekog drugog sveca, pa i odrasli zajedno s njima da se aktiviraju i time šire ljubav, dobrotu i milosrđe, onima kojima je to istinski potrebno.
Toliko divnih ideja uz Božji blagoslov i nadahnuće Duha Svetoga mogle bi uroditi plodom i množiti se u misijskom poslanju, a za to nam daju primjer vjernici iz Koprivnice.
Među nama na ovom susretu, svoja životna iskustva podijelili su misionari: dvije časne sestre, sestra Višić iz naše biskupije, koja je rođena u Unešiću i druga sestra iz Drniša. One su već dugo godina svjetlo u tami onima koji su u Hong Kongu, Zambiji, te pater Tomislav Mesić u Tanzaniji, u „Družbi Duha Svetoga“ dobivši svoje zvanje „Tamo gdje palme cvatu“.
Dirljivo je slušati koliko su potrebe velike i sa čim se sve susreću ti dragi i mili misionari velikog srca u svijetu gdje vlada glad, bolest i neimaština.
Kao i svi prisutni vlč. Antun Štefan je s divljenjem odao priznanje svim dobrim djelima koja dolaze iz dubine duše i od požrtvovnosti naših dragih misionara. Želimo slijediti njihov primjer, možda ne na takav način kao što oni to rade, ali na dobrom smo putu da suosjećajući s potrebitima činimo ono što Isus traži od nas; ljubimo druge pomažući im kad je to najpotrebnije.
Jako smo sretni što i među nama ima onih koji se jako trude biti aktivni, kako mladi iz Murtera zajedno sa svojim ravnateljem škole, tako i mladi iz župe „Srce Isusovo“ vođeni svojim pastirom don Tomislavom, te odrasli s djecom i mladima iz župe „ Sv. Petra“ na Vidicima, uz svog duhovnika fra Ivana Penavu, dajući sebe pomažu onima čije tmine života zatamljuju tračak svjetlosti, na koju imamo baš svi jednako pravo, jer nitko nije vrijedniji od onog drugoga u Božjem pogledu, samo zato što nas sve čuva na dlanu svoje ruke uronjene u Njegovo milosrđe i beskrajnu ljubav.
Svatko od nas može nešto dobro učiniti, jer ima neki svoj talent kojim može obogatiti misijsku zajednicu, kao što su rekli naši dragi gosti. Zato neka animacijski materijali- brošure, koje su ovdje podijeljene budu poticaj svima nama da hodamo u poniznosti i zajedništvu, jer svi smo mi braća i sestre u Kristu, bez obzira na boju kože i na mjesto gdje živimo! Ovaj susret za sve prisutne i za mene osobno, jako lijepo je iskustvo i veseli me što se nastavio prigodnim druženjem, zahvaljujući don Tomislavu i njegovim župljanima, koji su bili vrijedni pripremiti dobrodošlicu svima koji su došli u dvoranu crkve.
Duška Burazer
