Hodočastili smo u Mostar i na Velež
Preko Sovića, Gruda i Širokog Brijega stigli smo do prve hodočasničke postaje- Mostara koji nam se ukazao u divnom proljetnom ruhu. Krajolikom dominira bijela katedrala, njezin toranj i 33-metarski križ na brdu iznad grada. Okupana vrelinom sunca mostarska katedrala posvećena Blaženoj Djevici Mariji predstavila nam se u svoj svojoj jedinstvenoj projektno-arhitektonskoj ljepoti, a u onoj duhovnoj uživalo je čak 120 šibenskih hodočasnika koji su se u subotu prije zore predvođeni don Tomislavom Puljićem otisnuli na jednodnevno hodočašće u Mostar i na planinu Velež.
Katedrala, to remek djelo novijeg graditeljstva , priča je ne samo o vjeri koja je u ovom kraju postojana i čvrsta već i o ukupnim odnosima koji vladaju na ovom trusnom području koje pamti mnoge ratove, nemire, previranja... Katedralni župnik don Luka Pavlović ukratko nas je informirao o „osobnoj karti“ župe i gradnji katedrale za koju se graditeljska dozvola čekala „samo“ 25 godina. Ukopana u čvrste vjerničke temelje ona danas svjedoči o životu i vjeri hrvatskog puka. Sagrađena je u drvu u obliku razapetog šatora čime poručuje „Bog putuje s nama“. Izgleda poput sklopljenih ruku iznad kojih se izdiže Križ po kojemu i simbolički i stvarno dolazi svjetlo na zemlju.
Ova je impresivna katedrala bila na stalnoj neprijateljskoj meti tijekom zadnjeg rata, a prva granata u Mostaru ispaljena je upravo u njezino tkivo. Dobrano je stradala. Na meti neprijatelja bili su i drugi crkveni objekti. Stradalo je ukupno 75 crkava, crkvenih stanova, samostana, knjižna građa. U ratu je stradalo 475 hrvata koji su za sobom ostavili 208 udovica. Specifikum rata je nagrada agresoru, a žrtvi duboka patnja. U neka sela do danas nije bilo povratka. Mostar još liječi duboke rane.
Hrvati u Mostaru i cijelom okolnom kraju danas žive teško, ali sa duboko ukorijenjenom vjerom u srcu koja im je nit vodilja kroz životne labirinte. Za sebe kažu da su „ni na nebu ni na zemlji“, te kako imaju osjećaj da bi svima bilo najdraže da nestanu jer drugima smetaju.
Tamo gdje stoluje vjera nema razloga za pesimizam pa će i hrvati iz ovog kraja, sigurni smo, još više očvrsnuti i izboriti se za svoja prava.
Nakon obilnog doručka na čemu zahvaljujemo brižnim domaćinima krenuli smo dalje, prema našem konačnom cilju-planini Velež. Dok se autobusima uspinjemo strmim putovima pogled nam pada na kamene ostatke tvrđave Herceg Stjepana koja je sagrađena na strmoj uzvisini s koje su nekadašnji vladari mogli pratiti što se oko njih zbiva. Don Tomislav se ponovo pokazao kao „živa enciklopedija“ pa smo nadugačko i naširoko slušali o povijesti ovog prostora, o Katarini-zadnjoj kraljici Bosne, te o još daljoj prošlosti kada su ovaj kraj nastanjivala brojna plemena.
Slušajući „sat povijesti“ polako smo zadirali u planinu čiji vrhunac doseže visinu od 2000 metara. Malo prije skretanja u samo srce planine velika tabla upozorila nas je da ulazimo u prostor Republike Srpske. Na glavnoj prometnici napuštamo udobnost autobusa i prepuštamo se čarima duboke zelene šume kroz koju je vodio oko tri kilometra dugi zemljani put. Poput pravih planinara hrabro smo se uhvatili u koštac sa vododerinama koje su svjedočile o nedavnim obilnim padalinama. Korak po korak, noga za nogom i malo po malo savladavali smo uspone. I hodočasnici u poznijim godinama uspjeli su prevaliti ne baš lagane uspone, dok su oni mlađi pokazujući snagu mišića i volje gotovo letjeli planini u zagrljaj. Visoka stabla čije se granje s dvije strane puta međusobno prepletalo u nadsvodjene krošnje pružalo je neopisivo lijepu sliku. Grabeći prema sve višim kotama uživali smo u čistom zraku, obilju mirisa bilja, cvjeća, preletima šarenih leptira, glasanju ptica...Kad se pred nama ukazala oveća cvjetna livada kao iz bajke znali
da smo blizu don Tomislavove kuće . I uistinju, ubrzo se pred nama ukazalo polje krumpira, a ispod oveće guste šume uspjeli smo razabrati dva niza krovova starih kamenih kuća.
Nekada je u njima život bujao u svoj svojoj punini, a danas su kammeni ostaci samo nijemi svjedoci vremena koje je ostavilo svoje duboke ožiljke. Podsjetnik je to na prohujala vremena kada se živjelo mukotrpno i znojno.
U prirodnom okruženju, kao u kakvom prirodnom amfiteatru, potražili smo mjesto za odmor i uživanje u prirodnoj idili. Nekada je zasigurno bivši žitelji nisu takvom nisu doživljavali jer je život u planini bio sve samo ne lak i ugodan. Don Tomislav pokazuje gdje se rodio, gdje su držali stoku, a gdje su je napasali. Dok se na otvorenom kuhao gulaš od veprovine
, a u dva nešto manja lonca krumpir i domaća grubo samljevena pura
dio hodočasnika odlučuje se na daljnji uspon, do obronaka planine na kojoj raste ljekoviti medviđi luk o kojem smo, također slušali. Imali smo priliku gucnuti kap rakije od ove biljke izrazito intezivna mirisa koja „ne smrdi, već miriše“.
Uspeti se do prvog proplanka kroz gustu šumu, po velikim strminama prepunim isprepletenog granja, korijenja i srušenih stabala
uistinu nije bilo lako, ali je za upornost uslijedila nagrada- jedan od najljepših pogleda kojeg planina može pružiti. Sa velikog proplanka vidjelo se sve do Mostara s jedne i Nevesinja s druge strane. Kud god baciš pogled, ono ljepota do ljepote
Hodamo po cvjetnom proplanku punom miomirisnog ljekovitog bilja. Neki prepoznaju biljke, mirišu ih, beru. Ne da nam se otisnuti dalje, prema vrhuncu pa još uživamo u nesvakidašnje lijepom krajoliku kojim dominiraju planinski visovi, klisure, vidikovci ali i zelene i cvjetne livade. Sada već nešto težih nogu krećemo dalje uz pomoć drvenih štapova koje pronalazimo usput. Nailazimo na kamene gromade koje nas podsjećaju na Dalmatinsku zagoru, a pažnju nam privlače i zanimljivi oveći obluci
Ove su planine nekada bile carstvo pastira i stoke. Danas planina samuje. Tu i tamo posjeti je netko iz sentimentalnih razloga. Prisjećajući se svojih dječačkih dana kada mu ju planina bila dom, don Tomislav nam pripovijeda o darovima planine koja bi se uvijek potrudila da u njoj nitko ne ostane gladan. Ovisno o godišnjem dobu u planini je bilo medviđeg luka, divljih jagoda, malina, trešnje, jabuke, raznog jestivog korijenja, lješnjaka, plodova bukve, šepurike, gljiva...Zmija se ne treba bojati iako su tri vrste opasne kao ni medvjeda jer oni prvi ne napadaju ljude, tješio nas je don Tomislav.
Planinu treba respektirati pa je naš vođa svako malo pogledavao u pravcu jednog omanjeg crnog oblaka koji se, srećom, brzo rasplinuo
Da nije, valjalo bi nam odmah niz palninu.
„Ne moreš protiv planine“, kategorički će don Tomislav dodajući kako se s planinom mora surađivati, poštivati njezine zakone i poznavati njezine ćudi.
Uspon je sve zahtjevniji i baš kada smo pomislili da usponu nema kraja, pred nama se, na oko 1600 metara nadmorske visine, ukazala šumska oaza koja je oblikom najsličnija vrtači. Konačno smo došli na mjesto gdje samoniklo raste medviđi luk. Beremo njegove zelene listove i čupamo korijenje koje se ne da iz zemlje pa ne da
Odlučilo se ovdje prikovati, komentiramo naglas i dajemo sve od sebe da se domognemo kojeg korjenčića za presađivanje. Medviđi luk se najčešće jede sirov, kao salata i takav je najzdraviji. Čisti organizam, regulira krvni tlak, poboljšava ukupni energetski potencijal...
Vraćajući se niz strme padine Veleža don Tomislav prepoznaje na jednoj ovećoj bukvi rezbarije koje ga i ovog puta podsjetiše na pokojnog brata
.
Na stablu je nožićem otisnuto“Puljić Mile i Damijan“. Drvo kao simbol života tako sa sobom nosi pečat onih koji su voljeli ovu šumu, planinu, ovaj surovi kraj.
Sad nam je preostao još jedino ručak koji je prijao kao malo kada što i ne čudi kada se spoji dobra domaća spiza, čisti zrak i ljudi dobre volje. Domaćini su se pobrinuli da ničega ne nedostaje pa im i na ovaj način zahvaljujemo na toploj dobrodošlici i čašćenju. Povratak istim šumskim stazama i za koji sat, nadahnuti novom dozom duhovnosti, eto nas na našem Baldekinu.
Jadranka Klisović
Još dojmova :
Hvaljen Isus i Marija, župniče !
Snažno sam doživjela sv. misu jučer u mostarskoj katedrali. Don Luka je lijepo opisao simboliku same građevine koja me se jako dojmila. Onaj prostor do križa na stropu nije prazan , on nam govori i potiče nas na razmišljanje o vječnosti.....
Osjetila sam sabranost i potpuni mir , toplinu u duši, te kao da sam domaće čeljade u toj katedrali. Možda i zato jer je posvećena Mariji, Majci Crkve ! Ni u jednoj se crkvi na mnogim hodočašćima nisam osjetila tako opušteno i radosno!
Onaj crveni mramor ima snagu i toplinu, nije hladan !
Marenda je bila za svaku pohvalu, ukusna i obilata. Blagoslov Božji Vašoj rodbini za sve što su nam jučer omogućili ! Tako sposobni, jednostavni i skromni ljudi rijetko se susreću danas. Gulaš vrhunski! Pura odlična, a ja je baš volim.
Kad smo bili na visoravni, to je neopisiva stvar! Naravno, to Vi najbolje znate...
Eh, da mi je bilo ostati gore jednu uru pa da mi duša spokojno uživa, oči se hrane Božjom ljepotom svugdje uokolo, nos udiše čistoću i prave mirise, duh jača do neba....No, htjela sam doći i do medinog luka još dalje, u šumi...
Sve mi je bilo prekrasno i predobro ! ! !
Dragi župniče, od srca Vam Hvaaaaaaala za Mostar i Velež !
Hvala i Svevišnjemu na svem dobru i svoj ljepoti jučerašnjeg dana, 15. lipnja 2013. !
Po cijelom katoličkom svijetu je proširena praksa da lik Gospe Fatimske obilazi i kontinente, i države, i biskupije, i župe, i obitelji… Tako je u ovoj Godini vjere kip Gospe Fatimske krenuo na hodočašće po našoj župi u prvu nedjelju Došašća prošle godine ( 2. 12. 2012.!) i svaki dan je u drugoj obitelji, tj. u onima koje su se već unaprijed prijavile. Kip dolazi svakoj toj obitelji u večernjim satima i ostaje do iduće večeri…Čuju se prelijepa iskustva. Okupljaju se i susjedi i prijatelji taj dan kod tih obitelji na molitvu…Ima i suza…O dojmovima svjedoče i milodari, i ispisane bilježnice koje prate kip Gospin. U prvu nedjelju Došašća prošle godine je bilo prijavljeno samo 120 obitelji te se računalo da će Gospino hodočašće našim obiteljima trajati samo 4 mjeseca. Međutim, obitelji koje su snažno doživjele taj trenutak, nisu to iskustvo vjere mogle zadržati samo za sebe nego su to iskustvo preporučivali i svojim susjedima do koji nije došla ova informacija, te tako lik Majke Božje već skoro 8 mjeseci „hoda“ župom Presvetog Srca Isusova na Baldekinu, a i još će neko vrije hodočastiti. Samo bi nam Gospa mogla ispričati sve dojmove po obiteljima. Evo jednog iskustva :
