Dobrodošli na web portal Župe Presvetog Srca Isusova

MISIONARI U NAŠOJ ŽUPI

U sklopu Godišnjeg susreta misionara koji se ove godine održao u Šibeniku našu je župu u utorak 4. 7. 2017. posjetilo dvoje misionara u pratnji o. biskupa Slobodana Štambuka, zaduženog za misije pri HBK, i novinarke Katoličkog tjednika iz Sarajeva. To su bili redovnik verbit o. Ante Jerončić u misiji na otočju Antigua i Barbuda i milosrdnica s. Ruža Raič u misiji na Salomonskim otocima.

Propovijed je predvodio o.biskup koji je uz svoju kratku riječ zatim pozvao misionare da svjedoče svoj poziv i život u misijama. O.biskup Slobodan najprije je ispričao jednu crticu iz života našeg najpoznatijeg misionara o. Ante Gabrića. On je kao dječak nazočio gostovanju jednog misionara u svojoj župi koji ga je nakon mise upitao: A, mali, oćeš li ti?, a mali Ante je odgovorio: Oću! I svoje je obećanje održao.
Najprije je svjedočila s. Ruža Raič koja je tri godine kao med.sestra u službi naroda Salomonskih otoka na Tihom oceanu. Kratko je ispričala kako žive i u čemu sve pomažu narodu i koje su njihove najveće potrebe . Zahvalila je za molitve i drugu pomoć , kao npr. naočale koje smo prikupljali i poslali im.
O. Ante Jerončić pripada redu širitelja Riječi Božje, verbitima koji su najveći misijski red. On je već 18 godina u službi na otočju Antigua i Barbuda na Atlantskom oceanu. Radi u biskupiji koja se proteže u pet država. Pričao nam je o načinu života i vedrom životnom stavu tamošnjih ljudi koji jako poštuju Crkvu osobito radi školstva i rada s djecom.
Predstavila se i novinarka Lidija Pavlović koja radi za sarajevski Katolički tjednik i već četiri godine prati naše misionare na njihovim godišnjim susretima. Važno je medijski popratiti ove misionarske susrete jer to pridonosi i poznavanju njihovog rada i širenju misijske svijesti kod nas ovdje u Hrvatskoj gdje često ne znamo ništa o misijama i misionarima, a poneki nisu svjesni ni svoje zadaće širenja Radosne vijesti.
Na kraju je o. biskup zahvalio našem župniku don Tomislavu koji je, kao biskupijski povjerenik za misije, odlično organizirao ovogodišnji petodnevni skup misionara u Šibenskoj biskupiji. Lijep odaziv vjernika naše župe na sv. misu u ove tople ljetne dane svjedoči da imamo interesa i ljubavi za naše drage misionare i one kojima su poslani, a to se vidjelo i po velikoj potražnji misijskih suvenira koji su se nakon svete mise prodavali pred crkvom.
Ostaviti sve i otići u nepoznato - ne može svatko. To mogu samo najodvažnije duše prepuštene potpuno Božjoj Ljubavi i Providnosti ! I zato s pravom kaže naš župnik da treba ustati i tek tada izgovoriti riječ MISIONAR ! Neka ih sve Božja Ljubav čuva, a naše molitve prate da se opet sretno svojima dolje vrate. Bog ih blagoslovio i čuvao, a nama otvorio oči srca za ono što je i Božjem Srcu važno!

GODIŠNJICA POSVETE NAŠE ŽUPNE CRKVE

Hvala Ti, Isuse,
što si htio
bliže meni biti
i u ovom Domu se nastaniti.
Neka ovaj Sveti Hram
postane i Dom moj,
a srce moje
poput Tvoga bude,
o, Isuse moj !

Proslavljena svetkovina Presvetog Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova u Šibeniku svečano je proslavljena u petak 23. lipnja u župi Baldekin koja Srce Isusovo slavi kao svog zaštitnika i u samostanu svetog Lovre gdje franjevci pobožnost presvetom Srcu čuvaju više od sto godina. Misno slavlje u samostanu sv. Lovre predvodio je duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda fra Stipe Nimac. U župi Baldekin euharistiju uz sudjelovanje velikog broja vjernika predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su: umirovljeni biskup Ante Ivas, kanonik i župnik u katedrali sv. Jakova don Krešimir Mateša, župnik župe Vidici fra Ivan Penava i župnik Baldekina don Tomislav Puljić.

Govoreći o Srcu Isusovu, biskup Tomislav Rogić ukazao je kako ono što nedostaje od istinske slike ljubavi u današnjem svijetu jest žrtva. Nema istinske ljubavi bez žrtve, naglasio je biskup. "Bog nije po svome Sinu izveo spasenje nekakvim mekušastim predstavama ljubavi, ni suvišnim zamamnim riječima. Moje i tvoje spasenje Sin Božji ostvaruje na križu. Tek probodeno Isusovo srce odaje potpunu sliku Božje ljubavi za čovjeka", kazao je biskup Rogić.

Poručio je kao je spremnost razdati se, žrtvovati se pravi test ljubavi. "Kad se ove dane molimo: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome, molimo i za to da u nevoljama života ne posustanemo ljubiti, da nas nikakvo trpljenje i muka ne udalje od ljubavi Božje koja je u nama Kristovom zaslugom".

Euharistija je srce Crkve, srce Božje ljubavi za čovjeka. U euharistiji Bog nam je poklonio svoje srce, istaknuo je biskup Rogić. "Veličina tog dara ostaje skrivena onome koji mu ne pristupa iz vjere. Samo očima vjere možemo dosita prihvatiti predragocjeni dar sakramenta euharistije koji je vrhunac, srce svih sakramenata jer nam Krist u njemu daje sama sebe. Čini od nas zajednicu braće ujedinjene srcem koje kuca za svih. Neugasivi Život koji u sebi nosi daje nam se za stolom Tijela i Krvi, za oltarom, Božjim žrtvenikom na kome se Krist trajno prikazuje, trajno žrtvuje, trajno razdaje".

Potom je naglasio kako i obitelji trebaju biti ujedinjene i povezane" Zašto se događaju razdori, rasprave i rastave? Zato što ljudi nisu živjeli ujedinjeni ljubavlju jednog srca. Zato što se nisu dali ljubavlju toga probodenog srca promijeniti. Zbog toga se dogodilo podijeljeno srce. Podvojen život. Svi dobro znamo da se ne može sjediti na dvije stolice - kaže narodna poslovica. Jednako tako ne da se jedno živjeti u Crkvi, oko oltara, a drugo na ulici, u obitelji, na poslu, u društvu. Ta nas razjedinjenost srca rastače, raspolovljuje. Samo ako smo svim srcem uz Krista koji se daruje u euharistiji oduprijet ćemo se dvoličnom svijetu. Nećemo dozvoliti da nas uništi njegova podijeljenost. I naše će obitelji biti jedno srce i jedna duša samo ako budu ujedinjene ljubavlju koja struji s ovoga mjesta, s oltara", zaključio je biskup Tomislav Rogić.

TRODNEVNICA SRCU ISUSOVU 2017.

I ove smo godine imali trodnevnu duhovnu pripravu pred svetkovinu našeg župnog zaštitnika Presveto Srce Isusovo.
Prvi dan, utorak 20. 6., bio je posvećen našim bolesnicima. Mnogi su teško bolesni i fizički i psihički, te nisu mogli doći, a oni koji su dovedeni doživjeli su duhovnu okrjepu i lijepo druženje koje su priredile vrijedne gospođe naše župe. Misna čitanja i molitve bile su usmjerene pomaganju drugima, pa je i propovijed našeg župnika govorila o patnji i muci bolesnika, njihovom odnosu prema bližnjima i Bogu. Govorio je s puno razumijevanja i prihvaćanja, suosjećanja. Posebno im je stavio na srce da oni mogu činiti jednu jako vrijednu stvar, a to je – patnju koja ih je zahvatila prikazivati Bogu za spas drugih! A tada će to pomoći i njima samima.

Drugog dana, 21. 6. sv. misu je predvodio don Gabrijel Jagarinec, župnik Skradina. On nam je govorio o izvornoj dobroti svakog čovjeka i uzoru u čistom Srcu Isusovu. Ponekad grijeh i prljavština prekriju tu dobrotu pa ljudi postaju iskvareni, grešni. Zato je neophodna higijena srca koja se najbolje obavlja preko sv. mise i ispovijedi u iskrenom odnosu s Bogom. Redovita sv. ispovijed pobjeđuje grijehe i Bog tada silazi k nama u čisto srce. Naveo nam je primjere nekoliko svetaca ( sv. Alojzije Gonzaga, sv. Antun Padovanski, Salomon ) koji su prezreli sve zemaljske povlastice i krenuli za svojim srcem koje je kucalo za Boga više nego za prolazne uspjehe i stvari.

Trećeg dana, 22. 6. sv. misu je služio naš župnik, don Tomislav koji nam je opisao povijest nastanka pobožnosti i štovanja Srca Isusova. Nakon mnogih podjela, svađa, grijeha, okrutnosti, ratova i posvemašnjeg nazadovanja Europe, u francuskom gradiću Paray le Monialu prije tristo godina ukazuje se Presveto Srce Isusovo redovnici Mariji Margareti Alacoque. Od nje traži pomoć u širenju pobožnosti prema Sebi i daje poznata Obećanja. Pobožnost prema Srcu Isusovu se brzo proširila u Katoličkoj crkvi, pa je tako i naša župa prije 50 godina dobila taj najčasniji naslov. Na nama župljanima je da svojim stavom, tj. dostojnim slavljenjem počnemo slaviti svoga župnog zaštitnika. Toga dana trebamo biti pri svom Ognjištu ljubavi i zajedno sa svojim gostima, koje trebamo toga dana imati, učiniti da u svijesti svih župljana zaživi naša Svetkovina.
Ova nam je duhovna priprava pomogla da u vrućim ljetnim danima kad puno toga odvlači pozornost i našu krhku volju, snažnije doživimo blizinu Božju u Njegovom Presvetom Srcu koje nas čeka i zove k Sebi...

Pomlađivanje Crkve

Na duhovski ponedjeljak 5. lipnja naša je crkva za vrijeme večernje svete mise oživjela nazočnošću predstavnika pokreta, udruga i zajednica koji se redovito okupljaju u prostorijama župe.

U svom je obraćanju župnik među ostalim pojasnio kako je papa Ivan Pavao II. odredio je da danas bude dan udruga i zajednica. Podsjetio je kako je Gospodin u određenim stoljećima budio velike svece da spase Kristovo djelo-Crkvu te nastavio: "Sveti Augustin i Ambrozije, spasili su Crkvu svoga vremena. Sveti Benedikt, Franjo, Dominik, Ignacije i toliki drugi stali su u obranu crkve… U 20. stoljeću Bog je dao II. vatikanski koncil. Da nije bilo II. vatikanskog koncila katoličke crkve bi bile prazne kao i sve druge kršćanske crkve. Sve one redove koji su se budili proteklih stoljeća nitko nije planirao. Dogodili su se. Međutim, svi ti redovnički pokreti pomalo se gase. Redovništvo je u krizi. A onda su se s Vatikanskim koncilom dogodili duhovni pokreti. I nitko ih nije planirao. Dogodio se jedan zamah kao odgovor na drastičnu sekularizaciju. Bog je probudio mnoštvo cvjetova svugdje po svijetu. Mi premalo znamo o tome", ustvrdio je.

U nastavku se dotaknuo odnosa biskupa i svećenika – prvenstveno župnika prema novim pokretima te ustvrdio da su mnogi u Crkvi ravnodušni prema njima kao prema nečem novom. Među njima su vjernici koji redovito idu na misu, a ima i biskupa i župnika koji smatraju da to smeta redovnom pastoralu u Crkvi, rekao je.

Potom se osvrnuo na mišljenje posljednjih papa. "Benedikt XVI. je toliko puta naglašavao na današnji dan: 'Ponesite Kristovo svjetlo tamo gdje ga jedino vi možete ponijeti'. Papa Frane je rekao: 'Po vama teku velike rijeke milosti u ovome svijetu'. Ivan Pavao II. je doslovno rekao: 'Učinite vjeru privlačnom, pomladite Crkvu'. Učinite je životnom. Čini mi se da u ovom trenutka, kao što je kroz stoljeća budio velike svece, sada budi vas laike", zaključio je.

Na kraju je istaknuo kako je važno "da vi shvatite koliko ste važni u ovoj crkvi" i "vi možete pomoći župnicima da prihvate ovu novost Duha Svetoga".

Slijedilo je predstavljanje pokreta.

Predstavnica Djela Marijina-Pokreta fokolara istaknula je nekoliko aktivnosti tekuće godine i navijestila održavanje ljetnog kampa za mlade krajem srpnja u prostorijama naše župe, na kojemu će sudjelovati mladi iz nekoliko dalmatinskih gradova i veća skupina iz Španjolske.

Marija Gulam ispred Inicijative 40 dana za život naglasila je da je Šibenik najbrže rastući grad u Hrvatskoj po broju molitelja pred bolnicom u odnosu na broj stanovnika, ima ih 800. Ustvrdila je da Šibenik više nije isti i izvijestila o pregovorima s odijelom za ginekologiju Šibenske bolnice. Pozvala je i nazočne da se uključe u projekt.

Nadovezala se Jozefina Škarica i u ime Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva pitala se gdje je nestala dugogodišnja praksa savjetovališta za trudnice u šibenskoj bolnici, istaknuvši da bi se to trebalo obnoviti. Pozvala je nazočne da mole za liječnike kako bi voljeli pacijente.

Jelena iz Trećeg Srca kazala je kako je njihova zajednica prisutna 12 godina u ovoj župi. Ove godine posebno mole za očinstvo i majčinstvo kao dva lica roditeljskog poslanja.

Neokatekumensku zajednicu predstavio je bračni par. Obavijestili su nazočne da se sastaju svake subote navečer i da ih sada vodi župnik don Tomislav. Posvjedočili su kako se njihov život obnovio otkako su na putu i kako s Bogom ništa nije teško.

Predstavnica zajednice Cenacolo predstavila je Zajednicu istaknuvši da je osnovana kao "odgovor Boga na očajnički krik mnogih mladih – umornih, razočaranih, ovisnika i neovisnika – u potrazi za radošću i pravim smislom života". Navijestila je i početak rada Info centra za roditelje bivših ovisnika u prostorijama naše župe.

Slijedilo je predstavljanje Župnog Caritasa koji ima zadatak brinuti se o najpotrebnijima u župi. Pomoć je materijalna, ali uključuje i povezanost s korisnicima, napomenuo je Ante te ocijenio kako je vrlo dobar odaziv vjernika na sve akcije koje organiziraju.

Utemeljitelj zajednice Molitva i Riječ dr. Tomislav Ivančić je nedavno umro, a zajednica nastavlja njegovo djelo. Osnovana je 1975., organizira seminare, individualni rad s ljudima, itd., rekao je Robert.

Misijska zajednica također djeluje u našoj župi, a predstavila ju je Irena. Istaknula je kako ljubav prema potrebitima, osobito djeci koja su napuštena i nepismena, šire kod najmlađih župljana kroz akciju Pjevači betlehemske zvijezde koju su organizirali proteklih 8 godina u božićnom vremenu. Vjernici su misijski osjetljivi i to se vidi tijekom cijele godine, jer oko 130 vjernika redovito daju novčani iznos za školovanje djece u Africi.

Slijedilo je već tradicionalno druženje u župskoj dvorani.

Pričest moga djeteta

Nije problem izgubiti vjeru, problem ju je ponovno pronači.

Hvala za događaj prve pričesti koji me je potaknuo da vjerujem.

Naši učitelji u školama bi trebali biti poput naših svećenika, jer svoju službu obavljaju odgovorno, savjesno

i nadasve vrlo motivirajuće.

PUT DO PRVE PRVE SV. PRIČESTI U ŽUPI PRESVETOG SRCA ISUSOVA

Sve je počelo prije odprilike godinu dana. Nakon dužeg vremena morala sam poslovno biti par dana odsutna. U jednom telefonskom razgovoru sa mužem tijekom tih par dana, spomenuo je:''...Znaš, zvao je don Tome i rekao da Bartol treba u subotu u 9 doći na vjeronauk.'', zbunjeno sam odvratila: ''Koji vjeronauk, koja subota?''. ''Pa rekao je u slijedeću subotu, vezano za Pričest.'' . Mislim da mi je muž ostao još zbunjeniji od mene zbog moje reakcije. ''Pa kako? Zar nismo rekli da će Bartol sa svim ostalim prijateljima ići u Gospe na Pričest?!''.... Kroz glavu mi je prolazilo, pa Bartol se već dogovarao sa ostalim prijateljima iz razreda i škole, bit će tužan, tu na Baldekinu skoro pa i nema prijatelja, don Tome zna biti strog, a Bartol zna biti preveć osjetljiv, o dragi Bože kako će to sada ispasti?! Sa grčom u želudcu dočekala sam tu subotu, i odvela svoje dijete na vjeronauk, moleći Boga da sve ispadne dobro. Čekala sam ga nestrpljivo, kroz glavu mi je prolazilo sto scenarija, što mu reći, kako ga utješiti, nisam ni uspjela postaviti pitanje: ''Kako je bilo?'', s osmjehom na licu je ušao u auto i rekao: ''Mama znaš blizanci idu ovdje na vjeronauk i još jedna dječak iz škole, don Tome je baš zanimljiv, baš je bilo lijepo!''. O Bože hvala ti! Kamen mi je pao sa srca. I tako nas je napokon opet nakon više godina ''lutanja'' (iz raznih razloga) po drugim župama Božja milost na našu veliku sreću uvela u župu Presvetog Srca Isusova. Svi roditelji su bili pozvani na prvi roditeljski i ukratko nam je don Tome objasnio što nas to sve čeka. Naravno išla sam sama, moj muž je to kao i ostalo glede Crkve prepustio meni. Počeo je redovni odlazak na sv. Misu u župnu crkvu, a na pitanja drugih gdje će se Bartol pričestiti mirna i sretna srca bez zadrške odgovarala sam u Župi Srca Isusova. Na komentare slične slijedećme:''Uf, don Tome je strog, tražit će da budete redovno na misi...'' sam s osmjehom na licu odvraćala:''Ja sam sigurna da će on to dobro odraditi!''.

Grupa prvopričesnika je ove godine bila dosta velika, oko četrdeset djece se pripremalo za dva možda najznačajnija sakramenta u njihovu životu. Nije uvijek bilo lako toliku grupu, posebno na početku, tijekom vjeronauka privoliti za pažnju. Vjerujem da je naš najposebniji prvopričesnik ove godine, ''naš Mate'' kako ga je don Tome volio zvati odigrao veliku ulogu u pripremi ostale djece. Mislim da je milostivo djelovao na svjest druge djece, svijest o tome koliko Bogu trebaju biti svakodnevno zahvalni na svemu onome što oni prihvaćaju kao normalno i što uzimaju kao zdravo za gotovo. Mate je iznimno veselo dijete, pjesma ga oduševljava i unio je posebnu radost, a vjerujem i na neki način mir u cijelu grupu. Uskoro su se svi uhodali i redovno subotom oko deset dobila bi jednak komentar: ''Mama baš je bilo zanimljivo, sretan sam što idem ovdje na vjeronauk, don Tome je odličan!''. Nastojali smo i do te godine ići redovno na misu, ali me bez obzira na to ili baš zbog toga iznenadio Bartolov komentar nakon jedne mise: ''Mama, meni je jako zanimljivo slušati don Tomine propovijedi, za mene je on najbolji svećenik na svijetu!'' Bilo je i dana kada i pokraj svog tog oduševljenja ne bi bio od volje ni za vjeronauk ni misu, ali smo uspjeli ustrajati, on sam i ja s njim. Mogu reći da je meni njegova priprava trebala možda čak i više nego njemu samom. Predivno je koliko je njih, a i nas roditelje don Tome postepeno uvodio u otajstvo ta dva sakramenta, djecu kroz vjeronauk i sve nas zajedno kroz sv. mise. Nakon nekog vremena je ponudio dječacima da se uključe u ministrante, a djevojčicama da se uključe u sviranje orgulja. Bartola nisam htjela nagovarati na ministriranje iako sam se možda potajno nadala da krene. Kao djetetu, sjećam se, su meni ministranti bili uvijek toliko posebni i uvijek sam sa dozom ljubomore gledala na te dječake jer djevojčicama tu u pravilu u našoj misiji nije bilo mjesto, ali to je bilo i dobro tako (kao što je don Tome rekao Isus nije niti jednu ženu odabrao da bude apostol. Žene su zato imale oduvijek jedno posve drugo važno mjesto, dobro je da tako i ostane). Bartol se na početku nećkao i pomirila sam se već s tim da to jednostavno nije za njega, baš zato me jako iznenadilo kada je nakon jednog vjeronauka došao i rekao: ''Mama ja ću biti ministrant! Javilo nas se petero, Jere, Sebastijan, ja i Drago i Niko. Rekao je don Tome da imaju natjecanja iz nogometa i tenisa. Jesi sretna?'' (Jesi sretna? Je pitanje koje mi svakodnevno u svim njemu bitnim situacijama postavlja) Pa naravno da sam bila sretna! Moj mali ministrant. Sada je sa nestrpljenjem trebalo dočekati tu pripravu i za ministriranje. Potrajalo je više tjedana i napokon su se budući ministranti okupili jednu večer kako bi ih don Tome uputio u njihove buduće zadatke. Čini mi se da su svi bili jako zainteresirani i nekako ponosi i iznenadila sam se koliko redovno su svi ministrirali. Don Tome je djecu i nas kroz cijelu proteklu godinu poticao na različita druženja i mnoge pobožnosti. Pjevala su naša djeca uz druge dječje zborove u katedrali, bila je tu obljetnica osnutka naše župe, da ne zaboravimo Betlehemske zvijezde, i što se više bližilo vrijeme očekivanog sakramenta to se priprava intenzivirala. Kroz korizmu smo imali posebnu priliku osvjetiti se više o tome kojoj Crkvi pripadamo i u koga vjerujemo. Križni put je bio prvi veći korak za naše ''mališane'' u otajstvo naše vjere, slijedio je Veliki tjedan u kojemu je don Tome ponovo posebno djecu pa i sve nas pokušao animirati za sudjelovanje na sv. Misama. Veliki četvrtak-poseljednja večera, veliki petak-križ i smrt na križu, velika subota-bdijenje i onda konačno Uskrs-blagdan kojim se obilježava smisao naše vjere i našeg života, nakon ovozemaljskog života uskrsnuće za vječni život. Neumorno je don Tome pokušavao djeci približiti sva ta otajstva i u njima potaknuti znatiželju i ljubav prema njihovoj vjeri-prema Kristu. Došao je i drugi roditeljski, neposredno prije njega Bog je ipak našao put do mog supruga i na poseban način potakao njegov odlazak s nama na misu. Zamislite po prvi puta nakon mnogo, mnogo vremena i konačno su djeca sa svojim tatom otišla na misu. Uzbuđenju, radosti i veselju nije bilo kraja. Napokon je vidio i svog malog ministranta u akciji. Bartol je ponosno svojoj s. Jakici drugi dan rekao kako je uspio tatu nagovoriti na misu, a ona mu je rekla: ''Bravo Bartole ti si pravi Kršćanin!'' Na drugi roditeljski je išao moj muž sa mnom i to je bilo dobro jer je tako lakše prihvatio svu pripravu koja je slijedila. Meni samoj je tek taj roditeljski i don Tomino istjecanje kako Prva sv. Ispovijed nije ništa manje bitna ni vrijedna te da bi se i ona trebala proslaviti otvorila oči za taj sakrament kojeg nekako nisam uopće bila dovoljno svjesna, na neki način sam na njega i pokraj sve te priprave posve zaboravila, do tada.

WP 20170520_003

Priprava je dosegla vrhunac u mjesecu svibnju-mjesecu posvećenom Majci Božjijoj. Počele su svakodnevne krunice i na moje iznenađenje veliki broj djece se redovno odazivao na tu pobožnost. Don Tome je i tijekom toga bio neumoran u približavanju Marijine krunice, njenih otajstava, njenog smisla, značaja, veličine i važnosti krunice u njihovu životu. Ponavljao je neumorno svakodnevno isto, objašnjavao Radosno, Slavno i Žalosno otajstvo, pričao im o Majci Božjoj Fatimskoj. Došao je i dan sv. Leopolda, koji posebno pomaže pri pripravi za ispovijed i odamah potom 100-ta godišnjica ukazanja Majke Božje Fatimske, mislim da je sve to posebno djelovalo na sve prvopričesnike i da je posebna milost baš u ovoj godini bila primiti Prvu sv. Pričest.

Shvatila sam tek kroz te tjedane koliko je don Tomina odluka da se djeca po prvi put ispovjede tjedan dana prije pričesti, u subotu 20.05.2017., potom sutradan u nedjelju obnove krsni zavjet te se potom ponovo ispovjede u subotu pred samu pričesti, tj. to postepeno uvođenje u sakrament pričesti, bila iznimno mudra. Djeca su tri puta išla u najljepšim haljinama odjevena u susret Isusu. Mate nas je sve u tim posebnim prilikama razveselio svojom pjesmom, svojim osmjehom i oduševljenjem! Hvala ti Mate od srca!

Don Tome je svu djecu poslije njihove Prve sv. Ispovijedi počastio pizzom, što su svi s oduševljenjem bili prihvatili. Uistinu se potrudio razveseliti ih sve i pokazati im koliko je to velik i bitan sakrament. Mate nas je tom prilikom sve počastio pjesmom. Dan za dan sve svjesniji su postajali događaja koji je slijedio, vjerujem i svi mi s njima skupa. Iz dana u dan s većim veseljem se očekivao njihov susret s Isusom.

Sretna sam što je Bartol posebno sakrament Prve sv. Ispovijedi doživio jako snažno i s veseljem doživio svoje pomirenje s Bogom. Ta Prva sv. Ispovijed je njemu bila posebno posebna, ali najviše zbog toga što je don Tome njega, ali i svu ostalu djecu uspio osvjesiti o značaju kako sakramenta pričesti tako i sakramenta ispovijedi. Bartol je bio presretan i jedva je bio dočekao da u nedjelju, 28.05.2017. primi Krista, ali ni druga djeca nisu ništa manje bila uzbuđena, prema komentrima koje mi je prenio.

Pričest-blagovanje tijela Kristova- su provpričesnici uz pomoć svog župnika uistinu shvatila najbolje što djeca to u njihovoj dobi mogu. Malo sam ljubomorna na sve njih jer ja u njihovo doba nisam ni slutila u odnosu na njih što mi se to događa kroz ta dva sakramenta. Bartol je osjećao, kako je rekao posebnu sreću nakon svake ispovijedi i leptiriće u stomaku nakon pričesti. Veselilo me kada mi je rekao da ih je nekolicina komentirala da će ići što prije ponovo na misu kako bi mogli primiti pričest jer im se taj osjećaj toliko svidio.

Ne znam što me u životu čeka glede moje djece, ne znam kroz koje sve krize će prolaziti, koliko puta će padati, koje križeve će morat naučiti nositi. Vjerujem da će biti kolebanja, da će biti sumnje, zbunjenosti i lutanja, ta zlo nikada ne spava i vječno nas sve vreba, ali nadam se da ću im uz Božju milost i kroz pomoć ove župe uspjet izgraditi čvrste temelje njihove vjere, na koje će se nakon svih oluja ipak ponovo znati osloniti. Na nama roditeljima ostaje koliko ćemo Krista već u mladosti urezati u srca naše djece, pečat koji ostaje za vječnost.

Sada znam da sam imala pravo kada sam već prije godinu dana bila uvjerena kako će don Tome odraditi pripravu prvopričesnika kako treba, samo nisam znala da će uspjet i nas roditelje pripremiti također! Na svemu tome od srca mu hvala!

Bartolova mama

Mate trebaš nam...

Mali Mate je naš drugi Isus, Isus u nevidljivom Mati...
Takvi nama trebaju bar meni...kad njega vidim zaboravim cijeli svijet...
Kad bi Mate bijo svijestan koliko nam daje...?!
Mate nam je i svečenik i svetac i učitelj i slijep i drago biće i anđeo...
Ta njegova sljepoča je slijepa za ovaj užasni svijet ALI odlično vidi nebesko! Što nama fali vidi duhom.
Vidi svom dušom, čita i pjeva Gospodaru svom, istinski i svim srcem i svom bićem...
Mate trebaš nam...

SVETA POTVRDA IZ RODITELJSKOG GLEDIŠTA

Teško je pretočiti u riječi svoje dojmove ovako snažnih događaja kao što je Sveta potvrda, a posebno drugima dočarati kako se osjeća jedan roditelj krizmanika. Svi mi znamo što je krizma i što ona znači u životu svakog vjernika i koliko se iščekuje. I što osjećam? I uzbuđenje i ponos i sreću i....strah..., strah da ne ostane sve samo na vanjštini. Strah da krizma ne bude našim mladima samo nešto što se „mora odraditi“, jer se to očekuje od njih, jer je običaj. Morala sam se pitati da li moje dijete zaista razumije što je Sveta potvrda, što to znači primiti pečat Duha Svetoga. Razumije li...? A onda mi je laknulo jer i ja sama u svojim 40-ima puno toga ne razumijem, jer razum ne može uvijek sve objasniti. Ali vjerujem, silno vjerujem i pouzdam se u Boga...uvijek. I nestaje sav moj strah. Ja se nadam da će moja cura imati vjeru i da će joj sada i Duh Sveti kojeg je danas primila pomoći kad god su kušnje, teški trenuci ostati na putu vjere čvrsto povezana s Gospodinom.
Veliki je ovo dan za sve obitelji krizmanika. Moram se na kraju zahvaliti, a vjerujem da govorim u ime svih roditelja, našem župniku don Tomislavu na uloženom trudu u pripremi naših krizmanika. I sama radim s mladima i znam kako je to danas jako teško. Samo slavlje Svete krizme s našim biskupom Tomislavom bilo je istovremeno tako svečano i tako jednostavno. Svima koji su doprinijeli tome veliko hvala!
Hvala Duhu Svetomu za njegove darove!
Hvala ti Bože za ovaj prekrasan dan!