Dobrodošli na web portal Župe Presvetog Srca Isusova

ODLAZAK S OVOG SVIJETA

„…Eto svašta ja doživim...šta me ne ubije ojača me...ukratko jako sam umorna...
Odkad mi je tata preminuo prije tek 3 mjeseca doživili smo jučer i treće preminuće... Meni je muka pisati jesu li umrli, ili preminuli ili usnuli kad su sve troje otišli neraskajani , neizmireni s Bogom... Svaki mjesec po jedan ode a kamo !? Meni je muka što kroz mene nisu ništa naučili... O Isuse sluga sam tvoj beskorisni...!

Naravno doći će oni u vječnu sreću putem molitve, žrtve...! Nakon kojeg vremena će im doći taj trenutak ? Ili sam postala stroga ili malovjerna ...ili zbunjena...?

Moja teta, mamina sestra, je jučer preminula. Provodila sam vrijeme uz tetu gledajući je u bolnici među smrtnicima daleko od Boga. Gledajući te patnike, ali zaista patnici , sami vezani za krevet , zašto vezani jer su imali tu krizu pred smrt…borba protiv tijela, a tijelo protiv duha i napasti sotone…vrištali su, padali iz kreveta od straha...uzas...jako tužno...koje strahote patnici prolaze...a gledajuči još i tetu koja je isto to sve prolazila...i približavale se smrti...govoreći ja odlazim ,plačući u duši...i gledam je kako tone i tone i tone, nestaje...i gleda u jednu točku sva u bolima zbog raspadanje svoga tijela...i onda zatvori oči i ode...a ja sam tako nemoćna čak i u svojim molitva, riječi mi iz usta nisu izlazile totalno sam otupila...baš kad je njoj najviše trebala moja molitva...samo sam ovo uspjela reći za moju tetu...Gospodine ona je sad u smrtnoj borbi eto neraskajana neizmirena…Neka, Gospodine onaj zadnji konop koji će pukniti, neka ti ona potrči u zagrljaj eto jer te nije spoznala a sad će te upoznati baš kao što jesi...Ja sam toliko umorna...ja..moj umor koji osjećam nema ime...ne spavam, otupila sam ,ni suzu nisam pustila kao da nije otišla iako sam je vidjela svojim očima uvenulu...moje tijelo se bori protiv mene...Liječnica mi je mi je predložila da dođem u bolnicu kod nje na odjel da bi mi dala infuziju jer su mi pali neke vrijednosti u organizmu zbog umora iscrpljenosti... Ta divna liječnica me stalno spašava ...vidjet ću hoću li ići u bolnicu jer je to baš na odjelu gdje su mi tata i teta otišli...

sunshine

Osjetih da mi život ne vrijedi ni 2 lipe od beskrajne iscrpljenosti pa odoh po infuziju koja je trajala 2 i po ure. I dok sam čekala da infuzija iscuri, od jednom vidim kako ide fra.Mate (kapelan bolnice !) u bijeloj tuti hahaha od sobe do sobe...i nikoga da nađe zainteresiranog bar na tom odjelu. I dođe on do mene i kad me je ugledao iznenadio se ,ja se nasmijala on stoji pa gleda mene i infuziju prepadnut jer se on navikao na obične infuzije koje su boje vode prozirne dok je moja bila boje zemlje...hahahahahaaha...on dođe i izvadi iz džepa onu spravicu sa blagoslovljenom vodom i blagoslovi me...iznenađen ode...!!!Da sam ostala u bolnici tražila bi pričest …

Ja sam već rekla i reći ću opet : svima nam je život stalno u pogibli… da nije Isusa i Majke i četa Anđela svijet bi propao... „

HODOČAŠĆE NA UDBINU

U prekrasno subotnje jutro, 27. kolovoza uputili smo se, tradicionalno, prema Udbini, gdje se slavila svečana sveta misa u spomen Dana hrvatskih mučenika.
Početak putovanja uz molitvu bila je dostojanstvena uvertira druženja sa Trojedinim Bogom u ovom svečanom danu. Jer baš svakog čovjeka u "našem" autobusu Gospodin je pozvao da zajedno s Njim uzveliča obilježavanje ovog spomen dana. Nakon molitve smo imali priliku saznati što se dogodilo 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju. Turci su tada usmrtili preko 10.000 hrvatskih vojnika. Velika brojka za tako malobrojni hrvatski narod. I bez obzira koliko puta čovjek čuje tu brojku ostaje, nanovo, zapanjen koliko je ljudi u nekoliko sati izgubilo život.

Dolaskom na Udbinu priključujemo se hodočasnicima iz svih krajeva naše Domovine, te svi zajedno započinjemo križni put. Svaka postaja je molitva upućena Trojedinom Bogu i majci Mariji. Molili smo za sve mučenike koji su dali svoj život slaveći Boga i Domovinu, za brak i obitelj, za mlade, nova svećenička i redovnička zvanja, za radosno nošenje križeva, vlast u Hrvatskoj..

Euharistijsko slavlje uz nazočnost više tisuća hodočasnika biskupa, svećenika, redovnika, redovnica predvodio je vojni ordinarij u RH monsinjor dr. Jure Bogdan.
U svojoj propovijedi osvrnuo se na pogibelj hrvatskih vojnika na Krbavskom polju i na sve mučenike koji su dali svoj život za Boga i Domovinu.
Naglasio je koliko j važno ne zaboraviti žrtve koje su učinjene, kolika je važnost slobode. Ali i opraštanja kroz koja se sjedinjujemo sa Isusom Kristom. Snažne poruke koje, vjerujem, nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

Spuštajući se nakon mise prema mjestu gdje nas je čekao autobus promatrala sam Krbavsko polje gdje su ti hrvatski vojnici ostavili svoje živote. A ja se sada šećem sa Isusom, nakon pričesti, zdravim očima gledam taj prekrasni dio moje Domovine.

Isus mi kaže: "

„ Ovo je tvoja Zemlja.

Tu sam te stavio da živiš, rasteš,odrastaš

Tu je tvoj dom.Voli, ljubi svakog stanovnika, građanina svoje Domovine ovako kako ja tebe ljubim.

Mnogi ne poznaju ni mene ni moju ljubav koju imam za svakoga.

Ali ti me poznaješ.

Ovu neograničenu ljubav posreduj svima.

Zlo na koje naiđeš nemoj imenovati imenom čovjeka. I nemoj ga osuđivati.

Sa svojim čistim srcem prihvati, oprosti i tada me zamoli da ti pomognem stvoriti bolju, pravedniju Domovinu.
Trebam tebe, tvoje čisto srce ljubljena moja.

Trebam tvoju vjeru da će unatoč teškoćama sve biti dobro.

Trebam tvoje povjerenje u svakog čovjeka.
Time sebi i svim ljudima donosiš zdravlje.
Želim da svakom čovjeku tvoje srce kaže kako živiš u prekrasnoj Domovini.

U kojoj će sresti ljude otvorenog srca.

Spremne i sposobne prihvatiti svakog.

Bez obzira na vjeroispovjed, opredjeljenost, boju kože.

Da je tvoja Hrvatska oaza mira, pravednosti, dobrote, ljubavi.

Oaza iz koje mladi nikad neće poželjeti otići".

Na to sam Mu samo zavapila:

"Čisto srce stvori mi Bože i Duh raskajan obnovi u meni."

Duhovno osnaženi krenuli smo u susret tjelesnoj okrepi. I već tada, par kilometara dalje, Gospodin me stavlja na kušnju. U sali u kojoj smo ručali, na kratko, nam se pridruži ugledni političar. I trebala sam primijeniti sve ono što mi je Isus u gornjim rečenicama"rekao".
Bogu hvala što sam uspjela i što sam pronašla smisao današnjeg hodočašća.

Hodočasnica

ZAJEDNIŠTVO I LJUBAV

Vrlo ugodno, lijepo iznenađenje i izvrsno duhovno iskustvo doživjeli smo u četvrtak, 4. kolovoza na sv. misi u našoj župi. U ovo ljetno doba često gosti naših župljana iz raznih krajeva domovine i svijeta dođu na sv. misu. Te večeri župnik nam je predstavio dvije sestre, inače osobe posvećenog života, fokolarine, rodom Arapkinje koje su ovdje na odmoru. Nakon kratke riječi o sv. Ivanu Vianneyu, zaštitniku svećenika čiji se spomen slavi 4. 8., zamolio ih je da nam otpjevaju jednu marijansku pjesmu na svom jeziku. To što smo čuli bila je vrhunska glazbena poslastica. No, više od toga, bio je to predivan duhovni doživljaj kojega su nam svojim prekrasnim glasovima i muzikalnošću prenijele te dvije rođene sestre koje žive svoju katoličku vjeru u Izraelu. Već je to dovoljno znati pa pretpostaviti kakvi su im životni uvjeti. Kad ljude upoznamo, onda nestaju predrasude i nastaje prihvaćanje drugih i drugačijih . O tome nam je posvjedočio i naš župnik.
Isus voli sve ljude . Uči i nas da trebamo voljeti sve ljude iz kojeg god kraja svijeta bili. Isusova ljubav nas povezuje. Osjetili smo univerzalnost Kristove crkve, zajedništvo i ljubav! Riječi ne mogu opisati onu ljepotu koju smo doživjeli zahvaljujući lijepom Božjem daru: drugom čovjeku!
Bogu hvala!

SVETKOVINA PRESVETOG SRCA ISUSOVA 2016.

Srce-Isusovo

3. lipnja ove godine proslavili smo svetkovinu zaštitnika svoje župe Presveto Srce Isusovo.
Za nju smo se i ovaj put pripremali Trodnevnicom, počevši u utorak, Danom bolesnika.
Sv. misu je predvodio don Ivo Babačić. Toga dana, 31. svibnja, Crkva se podsjeća Pohoda Marijina Elizabeti. I propovjednik je poželio da i mi poput Marije pohitimo drugima i dijelimo milost koju je nama iskazao Bog. Također, da i mi poput Elizabete budemo oni koji veličaju, blagoslivljaju i utječu se Mariji. A Marija je na Elizabetine pohvale veličala Boga i zahvaljivala Mu. Slijedimo primjer Marijin i nećemo pogriješiti! Nakon sv. mise pred župnom crkvom vjernici su počastili bolesnike u ugodnom agape susretu.
Drugog je dana sv. misu predvodio don Krešimir Mateša i lijepo protumačio da trebamo Boga bolje upoznati da bismo ga više ljubili!
Na Uočnicu svetkovine sv. je misu predvodio don Ivan Filipović, duhovnik Zajednice Cenacolo. On je u propovijedi naglasio koliko je za vjernika važno svaki dan slušati Isusovu riječ sa Sv. pismom u ruci, ali kanalima vjere je spustiti u srce, te srcem slušati! Tada Isusova riječ ima snagu mijenjati, dodirnuti, obratiti, prosvijetliti naše ljudsko srce. Tako naše srce postaje sve više Isusovo srce. U nama se događaju promjene koje se osjete pa postajemo hrabri, postojani, lakše praštamo, mijenjamo se. U tome je neizmjerni izazov Božje dobrote kad se prepustimo Isusu da nas uzljubi, a On to jedva čeka!
Na samu svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u petak, 3.lipnja, sv. misu je također predslavio don Ivan Filipović, u suslavlju više svećenika. Istaknuo je da mi u svojoj slobodi trebamo Bogu dozvoliti da nas zagrli. Taj se zagrljaj događa svaki put kad se zagledamo u svoje srce i imamo hrabrosti priznati sebi svoju pogrešku i reći: Oče, oprosti! A uvijek smo potrebni Njegova zagrljaja. Pitanje je poznajemo li Boga, ljubimo li Ga, vjerujemo li Mu, susrećemo li Ga? Ako Ga ne susrećemo srcem, nego samo iz običaja obavljamo pobožnosti, takvi smo daleko od Boga! Sjetimo se svaki dan da je Isus umro na križu za sve nas i da smo potrebni Boga čija je ljubav veća od bilo kojeg grijeha. Zato dopustimo Bogu da nas ljubi i budimo s Njim svakodnevno u molitvi i zagrljaju !
Prepuna crkva vjernika koji su bili sabrani kao jedna duša svjedočila je da ima puno župljana i gostiju kojima je na srcu ova Božja stvarnost i koji su željni Božjeg zagrljaja. Srdačno, skladno pjevanje Presvetom Srcu posvećenih pjesama također je odraz čežnje čovjeka za Božjom blizinom, pa je bilo prekrasno biti sudionikom proslave naše župne svetkovine. Za sve Bogu dragom hvala!

Vjernica

Susret crkvenih pokreta, zajednica i udruga

Na Duhovski ponedjeljak i blagdan Marije Majke Crkve, 16. svibnja, na svetoj misi u našoj župi tradicionalno su se okupili neki od članova crkvenih pokreta i udruga koji se susreću u župskim prostorijama.
U uvodnoj riječi župnik je potaknuo župljane da se uključe u neki od pokreta ili udruga jer nedjeljna sveta misa više nije dostatna da vjerniku bude snaga u svakodnevnim životnim izazovima. Potom je citirao rečenicu iz dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog koncila Lumen gentium: "Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp.1Iv 2,20 i 27), ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad 'od biskupa sve do posljednjih vjernika laika' pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala". (br. 12)
Suslavitelj misnog slavlja don Ante Skračić istaknuo je ulogu Duha Svetoga u životu Crkve, svakog pokreta i udruge, kao i pojedinog vjernika, te potrebu da mu budemo zahvalni jer "On je glavni, mi smo samo njegova produžena ruka".

Nakon mise nazočni su se kratko predstavili. Najstariji pokret u Šibenskoj biskupiji Djelo Marijino-Pokret fokolara podijelio je radost dolaska pape Franje na Marijapoli u Rim, milost koja se širi na sve Marijapolije u svijetu, pa tako i kod nas. Hrvatsko katoličko liječničko društvo ustrajno okuplja liječnike i potiče ih na svjedočenje kršćanskih načela u zaštiti zdravlja naroda i čuvanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Župski Caritas stiže do potrebitih u župi zahvaljujući dobro organiziranoj mreži zauzetih župljana. Zajednica vjernika "Treće srce" okuplja se svakog ponedjeljka nakon svete mise na molitvu, klanjanje i po potrebi na bdijenje, a u svrhu: ˝Molitvom i žrtvom spasimo život nerođenome˝. Predstavnici Neokatekumenskog puta govorili su o svojem djelovanju i otpjevali nam jednu pjesmu. Predstavnica zajednice Cenacolo obavijestila nas je da se u Hrvatskoj otvara još jedna bratovština, i to u Aljmašu. Preporučila je u molitve i njihovu utemeljiteljicu sestru Elviru koja je bolesna. Predstavnica molitvene inicijative "40 dana za život" govorila je o plodovima njihove molitve i zauzetosti u konkretnim potrebama majki koje su se odučile za život.
Slijedilo je neformalno druženje u dvorani, uz domjenak koji su pripremili sudionici susreta.

HODOČAŠĆE NAŠIM BOŽJIM UGODNICIMA U ZAGREB

Ranom zorom 16. travnja 2016. krenulo je nas više od 200 župljana s našim župnikom don Tomislavom na još jedno lijepo hodočašće.
Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića stiglo je na čašćenje u Zagreb ove svete Godine Milosrđa. Rijeke vjernika iz cijele domovine krenule su u Zagreb doživjeti jedinstvenu prigodu pohoda našem drugom kanoniziranom svecu, svecu Svete ispovijedi. U sva četiri autobusa ugodna atmosfera puna iščekivanja i polazak uz molitvu .
Da se bolje pripremimo na program koji nas čeka najprije smo gledali film o životu i djelovanju sv. Leopolda. Saznali smo o podrijetlu njegove brojne obitelji, odgoju, njegovom teškom putu svećeništva, brojnim premještajima koje je sve strpljivo slušao, stalnoj nostalgiji za rodnim krajem, želji da spaja ljude kršćanskog Istoka i Zapada. U filmu me se posebno dojmila situacija koju je svetac doživio kao mali dječak. Napravio je neku sitnu nepodopštinu za koju ga je brat tužio župniku koji ga je kaznio dugim klečanjem u crkvi. O tome je svjedočio u svojoj pisanoj ostavštini razmišljajući kad bi on bio svećenik da bi bio vrlo blag prema ljudima. Možda se baš tada rodila u njemu klica duhovnog zvanja i ljubav prema pokornicima?! Četrdeset je godina neumorno ispovijedao u svojoj sobici u padovanskom kapucinskom samostanu, uvijek imajući ljubavi za brojne pokornike koji su tražili baš njega, sitnog, skromnog, tihog, blagog ispovjednika. Ovih se dana ispunila njegova velika želja da se vrati u svoju domovinu koju je toliko volio.
Prva postaja našeg puta bio je Krašić, rodna župa blaženog nadbiskupa Alojzija Stepinca. U prekrasnoj crkvi Presvetoga Trojstva su nam se pridružili i hodočasnici iz župe Njivice sa svojim župnikom. Naš domaćin, župnik Krašića, nam je prije svete mise iznio mnoge zanimljive pojedinosti iz života sv. Alojzija. U ratno vrijeme mnogima je pomagao i zauzimao se za njih, a nevin progonjen i krivo optužen od komunističkog režima svoje je zadnje godine, nakon lepoglavskog uzništva, proveo u kućnom pritvoru u župnoj kući u Krašiću koja je danas uređena kao muzej. U tim prostorijama osjeti se njegov duh i osjećaš zahvalnost Bogu za tolikog velikana Duha, vjere i domoljublja koji je također potekao iz obitelji blagoslovljene brojnom djecom i odgojene u prisnom odnosu s Bogom. Propovijedao je naš župnik te istaknuo ulogu majke Barbare u njegovom svećeništvu. Njezina upornost u molitvi odavala je duboku vjeru, a ona je rodila odlukom za zvanje. Također je istaknuo događaj preminuća svetog Alojzija i to da je njegovo srce izvađeno i sakriveno do dan danas. Potaknuo nas je na molitvu za duhovna zvanja koja su nam tako potrebna. Naglasio je i da se vodi postupak za proglašenje blaženim 26 Božjih ugodnika iz našeg naroda i pozvao da molimo njihov zagovor, ali i za dovršenje njihovih postupaka.
Ostavljajući predivne krajolike doline kardinala bližili smo se Zagrebu gdje smo najprije obišli katedralu, u njoj se pomolili uz tijelo sv. Alojzija i prisjetili se i drugih zaslužnika hrvatskog naroda. Blizu nam je bila i skladno uređena franjevačka crkva na Kaptolu u kojoj također počivaju ostaci znamenitih ljudi vjere kao Vendelin Vošnjak, Aleksa Benigar... Posjetili smo i crkvu sv. Marije na Dolcu u kojoj je grob biskupa Josipa Langa, čovjeka Caritasa koji je sve svoje razdao sirotinji da je spasi. Nakon ručka otišli smo se pokloniti sv. Leopoldu, u zagrebačku Dubravu, koji nas je i okupio na ovo divno hodočašće stopama hrvatskih svetaca.
Čekajući u redu s brojnim mnoštvom vjernika da mu se poklonimo, čujemo s razglasa važnu poruku: „Pripremite srca, a ne mobitele!“ Hvala o.kapucinu na otvorenoj i iskrenoj poruci svima kojom je podsjetio na jednostavnost, dobrotu i vjeru sv.Leopolda kojem smo došli. U sabranosti upućujem svoje molitve zahvalnosti Bogu za život i svetost skromnog redovnika, toga sveca Pomirenja, koji je govorio da smo pozvani život ispuniti radom i ljubavlju prema bližnjemu.
Hvala Ti sveti Leopolde za divan primjer kršćanskih kreposti kojih je Tvoj život bio pun! Osobito Te molim za sve one koji se odavno nisu približili ispovjedaonici!
U zadovoljstvu i duhovnoj radosti napustili smo naš Zagreb i u autobusu pogledali još jedno svjedočanstvo o životu blaženog Miroslava Bulešića da se upoznamo s njegovim trpljenjem i svećeničkom žrtvom nakon 2. svjetskog rata.
Zaključak ovog hodočašća je - trebamo poštivati i moliti i svoje svece, blaženike i Božje ugodnike jer oni mole za nas, to im je sveti zadatak u Nebu! Zahvaljujmo im jer to i zaslužuju!
Hvala našem župniku don Tomislavu za ovo lijepo, ugodno i vrlo korisno hodočašće!

Hodočasnica

I sveci su se umarali

Kad su u pitanju velike nakane onda smo na prvoj liniji bojišta...
Iz jedne borbe uskačemo u drugu, samo drukčiju, ali sve se svodi na isto... sve je to borba samo na različiti način...! Evo prvo borba s onim kužnim dahom, a sad na fizički način... eto u prošlu srijedu sam radila u polju, čistila masline i ispadnu mi naočale i razbiju se... nešto loše za neko dobro...i tako odem kod oftamologa da mi odredi dioptriju i otkrije mi da imam dječju bolest očiju: strapizam i astigmazizam... Ma užas! Nakon mojih 36 godina otkrijem da imam dječju bolest i šalju me u Zagreb u dječju bolnicu radi određivanje posebne vrsta stakla (prizmatskog stakla) koje će mi ugraditi na ove nove naočale... Čim ti je jedan ud bolestan cijelo tijelo ti je bolesno...užasno sam umorna...ma neka sam umorna! Bili su i sveci umorni...Da ti je znati kako mi je gledati kroz ove nove naočale! Hahaha, gledam tako ko da se vozim u brodu i ljuljam se, ko pijana idem po putu hahahahahahaha
Već su me pitali neki jesam li dobro jer se sva šuljam. Ja velim jesam, jesam samo sam umorna, sve je super...! Naočale dobijem dan prije hodočašća u Zg...kažem ja: sve u ruke mojih svetaca...čim ideš sa srcem u posjet našoj nebeskoj braći: bl. Alojziju, sv.Leopoldu, sluzi Božjem Aleksi, sluzi Božjem Vendelinu, sluzi Božjem Langu... oni sve rješavaju: pazili su na mene... em šta sam se tako osjećala sa novim naočalama i em što je inače hodočašče bilo samo od sebe naporno... i na kraju sve super završi...
Ovo hodošašče sv.Leopoldu u i drugim našim Božjim ugodnicima u Zagreb mi je na srcu... Ovo hodočašće sam jedva čekala jer mi je baš bilo potrebno ma da sam znala da će biti naporno... Hodošašča nisu za mene obična putovanja za rezgledavanja nego za druženje sa svojom bračom i sestrama na nebesima...

Jedva sam čekala da ih upoznam...da vidim gdje su, pa kad odem u Zg. da ih posjetim...To ja već radim svaki put kad odem u Zg na jedan dan. Posjetim obavezno samo bl. Ivana Merza, bl.Alojzija, bl. Augustinu...za njih sam jedino znala gdje su...! Sad znam gdje su i ovi drugi jeeeeeeee.... sl. Božji Ivan Peran, sl. Božji Aleksa, sl. Božji Josip Lang, sl. Božji Vendelin Vošnjak....jeeee. sl. B. Vendelin Vošnjak mi je jako prirastao srcu...njemu se već molim...a sad ću još više jer mi je drag i znam gdje se nalazi… jeeeee !
Hvala ti moj duhovni Oče, što si me vodio i što si govorio o njima...upoznao si nas s njima....Samo mi fali još sl. Božji Ante Antić...za njega ne znam gdje je...Aj opet organiziraj hodošašče u Zg pa nas odvedi na sva ta mjesta naših službenika i blaženika...?

Jelena

RAZMIŠLJANJE O KORIZMI

Korizma je. Nema dana da ne čujem pitanje: Čega si se odrekao u korizmi? Slijede odgovori tipa: kave, cigareta, alkohola, slatkiša i slično. Svake godine isto. Smiješno, da ne kažem sramotno. Je li to smisao korizme? To Bogu treba od nas?! Tobožnje odricanje od prizemnih idiotarija i ovisnosti koje smo sami sebi stvorili tijekom života. Nije li smisao korizme nešto sasvim drugo? Još više pokazati Bogu koliko ga volimo. Pokazati mu da je jedino čvrsto uporište naših života u ovoj dolini suza.Jedini koji nas uistinu poznaje. Koji zna svaku našu misao, svaki titraj srca i ona tamna mjesta u nama koja sakrivamo od drugih i pravimo se da ne postoje. Jedini kojemu ne možemo i ne moramo glumiti jer on nas voli upravo takve kakvi jesmo. Kako ćemo mu vratiti ljubav? Molimo! Molimo češće i ustrajnije, molimo iz srca, budimo uz njega na križnom putu, dozvolimo mu da on bude naša utjeha i spas u teškim trenucima, volimo najmanjeg od njegove braće i činimo dobra djela.

Ako se već moramo nečega odreći neka to budu zloba, ljubomora, zamjeranje, ogovaranje i sve ono što ruži i uništava ljudsku dušu i tako je udaljava od temeljne ideje korizme, a to je ljubav. Uvijek i samo ljubav! Ljubav prema Bogu i čovjeku!

U POTRAZI ZA SMISLOM

"Život nema smisla. Život je izgubio smisao." Često čujem ove rečenice od raznih ljudi, a i sama sam ih nerijetko izgovarala. Kakav je to smisao život imao pa ga je mogao izgubiti?
Djeca, posao, novac čine smisao čovjekova života. Temeljimo li život samo na ovim stvarima naravno da će on jednog dana izgubiti smisao. Djeca će odrasti i više nas neće trebati. Novac, "đavolja izmetina" kako sam znala čuti, nužan je za opstanak, ali nikako ne smije postati smisao čovjekova života kao ni način na koji do njega dolazimo. Problem je što čovjek smisao pronalazi u pogrešnim stvarima i zato u danom trenutku svog života ostaje bez njega. Smisao našeg života mora biti vjera u Boga i činjenicu da je On uvijek uz nas.To je ono što nam nitko ne može uzeti i što nikad ne možemo izgubiti. Ono što je uvijek naše i u nama. Grijeh je reći da se sami rađamo i sami umiremo. Bog ju uz nas na početku, na kraju i cijelo vrijeme trajanja našeg života. Zato je On naš smisao. Kad to shvatimo počinjemo živjeti. Ne tražimo utjehu u prolaznim zemaljskim stvarima i varljivoj ljudskoj utjehi.
Živimo životom dostojnim čovjeka.